Niste me shvatili

[borky]

Bit će dobro.

Tebi se hoće, što meni se ne da.
Meni se ne da, što tebi se hoće.
Naslijepo srljamo, breme teglimo.
A sve se nadamo da i to proće.

U propast vlastitu putujemo.
Nerazumom se uporno penjemo.
Ponekad se učini da sve je u redu.
Ustvari od bola, a, ne strasti stenjemo.

I opet ruke, jedno drugom pružamo.
Stidljivo promucamo ono, izvini.
Bit' će sve dobro, strpljenja malo.
Al' neće biti, samo nam se čini.
borky

[borky]

Žar ljubavi

Žao mi jeste, al' žaliti neću,
stvar bi radije, na prirodu svalio.
Duša se buni, pojmiti ne može.
Žar ljubavi da sam, sebe je spalio.

Žestoko je pržio, štedio nas nije.
Bitke je mnoge protiv nas vodio.
Mi smo mu poligon, juriša bili.
Najvažniju bitku, nije prebrodio.

Jadno je zgarište osjećaja gledati.
Izgubljenost duše, pratit, još jadnije.
Kako u nijemoj se gubi nemoći.
A, okrenut se, otići, bilo bi najprikladnije.

Htjela bi duša pepeo razbucati.
U dimu tražiti bar tračak sreće.
Na volju joj puštam, nek' radi šta mora.
I meni je žao, al' žaliti mi se neće.
borky

[borky]

Ne reži vene

Rekla je svega i svačega.
Redala uglavnom sitnice.
Preskakala stvari važne,
Tričarije mi bacala u lice.

Fakin da sam ... ah, Bože!
Rekla je da nisam njena raja.
Da sebično samo o sebi brinem.
Bez trunke da sam osjećaja.

Pričala je još dosta toga.
Nadodala da sam nemiran duh.
Bez trunke osjećaja!
A, u pizdu materinu!
To me pogodilo jako .
Ljudi pričaju, da dobar sam k'o kruh.

Prijetila je, da kidisat će sebi.
Pusti ženo božija ... kakve vene!?
Zar ne kužiš? za sve si kriva sama.
Ništa ti ne moraš rezati radi mene.

Al' ako ti se reže ... samo izvoli!
Skrati malo jezik, bit će ti bolje.
Hajde idi! Idi prošetaj malo.
Nastavit ćemo, kad budeš bolje volje.
borky

[borky]

Kaput

Eh, da sam kaput, nekakav … crni.
Visio bi po raznim garderobama.
Il‘ putovao neugodno smotan ... zgužvan.
U nekim koferima, il' putničkim torbama.

Nosali bi me, sve neki, tipovi razni.
Oni dubokih ... i oni džepova prazni.
Na nekima bi ličio, čisto lošem vicu.
Klošari bi me sigurno vezali u žicu.

A, možda bi mi se osmjehnula sreća.
Da bi me nosile one, ljepšega spola.
Ljepota je zamisliti, kako bi to bilo.
Privinuti se, čuvati, njina tijela gola.
I dušu bih dao … sako da sam ženski.
Nerazdvojni drug, nekih lijepih žena.
Za njih bih živio, njima bih se divio.
Sve bi im pokrivao, ne samo ramena.

Po kiši i vjetru, one bi me čuvale.
Cijeli jedan vijek, sa njima bih trajao.
Svojski bi se trudio, zadovoljiti ih.
Na grudima njinim, lijepo bi im stajao.

Mirisao bi na Chantal ... ili Sumsaru.
Uredan bio … četkan, glačan ... mažen.
Smrdio ne bi, na znoj … il‘ lošu cigaru.
Eh! Ženski da sam sako, fino, nježno pažen.
borky

[borky]

Zamršeni san

Sanjao sam san,
žicom opasan.
Nagrižen pomutnjom,
utegnut, uvezan,
sanjao sam
san opasan.
Bilo je sve nešto,
kao sudnji dan.

Sanjao sam.
kuku i motiku.
Ralo, konje,
volove i polje.
I sebe sam vidio,
ne znam gdje ono bude.
Čini mi se negdje,
pod Dinarom dolje.

Sanjao sam zidove,
prolaze tamne.
Žicu bodljikavu,
zatvore sramne.
Beskonačno vijugave,
sanjao sam pute,
bodljikave ježeve,
i guštere žute.

Zasužnjenu dušu
u krletci sam vidio.
Kaotično stanje,
ni mira, ni rata.
Dojadilo, do Boga,
sanjanje zamršeno.
Odustao sam od spavanja,
u dva i pol sata.
borky

[borky]

Afrika danas
Krv, suze, vrh bajonete!
Ubijanje trbuha gladnih.
Nezaježiva pohlepa grabežljivih.
Suluda supermacija nedokaznih.

Cipele ulaštene, kravata, odjelo.
Riječ Božija, vražija prekrštenja.
Woodoo u prašini, za vratom čizma.
Prljava rabota „ vrijednijih“stvorenja.

Svemoćni diktat, moćnika bezobzirnih.
Naduveni trbusi, djeca jadna.
Božice Pravde, ruke svezane.
I šaka riže za usta gladna.
borky

[borky]

Poštene namjere

Da mnogo pristalica imam,
Nešto onako, kao drug Džugašvili.
Iz temelja, mijenjao bi stanje.
Svi bi mi, kao bubice mirni bili.

Rovario bi, prevrćao ... okrećao.
Smjenjivao, postavljao i opet mutio.
Nove bi puteve za vas tražio.
U neizvijesnu budućnost vas uputio.

Hare krishna, Wall streetom bi horilo.
Burze, širom svijeta bi zatvorio.
Na zadovoljstvo, muškog dijela nacije.
Na mjesto njih, javne kuće otvorio.

Bombardere B-52 „Leteće tvrdjave“
One su upravo kao Bogom dane.
Pretvorio bi u tvrdjave banana i cvijeća,
Da prevoze, banane i tulipane.

Raspustio bi vojske, službe tajne.
Švicarsku gardu! ... Papu nek' čuva Bog.
Agenti KGB-a, ruže bi uzgajali.
Mjenjao bi svega i svašta tog.

I šta ste zinuli, ljudi dragi.
Šta nije jasno? - šta vas muči?
Zar nitko vam dosad rekao nije?
U svatkom od nas, Staljin da čuči.
borky

[borky]

Ne prolaziš

Ne donosi te više svaka misao,
ne pitam se ... zašto, i kako.
Nestaju čežnje ... gase se.
Prolaziš polako, ali ne i lako.

Sve češće osmijeh nabacim.
Utihnule nade, i sve su tiše.
Zaboravljenost mi se za drugara nudi.
Nema te više, u svakoj kapi kiše.

I dalje idem, čela uzdignuta.
Tuga se ponekad u tiho javlja.
Kao da me prijekorno opominje.
Da nije lako, kad se zaboravlja.

Da nije lako, a, kome to priča?
Znam kako je, srce kad zebe.
Rasturi me, i opet te vrati.
Pa, kao i sada, lažem sam sebe.
borky

[borky]

Naoblačenje

Naoblačilo nad Livnom … sjeva.
Nebo se oblači u crnosive boje.
Umačem kist, u sablast oblačnu.
oluja ples svoj nek' grmi … pjeva.
U sivo bojim raspoloženje svoje.

U želje misli pretvaram.
Čežnje dodajem, što rovare stalno.
Na volju im puštam, nek' pale … bole,
nek' razdiru, plamte, infernalno.

Zgrnuto sve to, u nemoć vodim,
čežnjom živom se zaludim, a potom.
U noći razbudjen, razbijeno bdijem.
I kao avet šetam, bivšim životom.

Ne! - ne optužujem nekoga ... šutim.
Nit' želim pojma imati tko je,
al' vrag mi neki veliki, crni,
šapuće, da u moju pomutnju,
on ima umješane prste svoje.

Nad Livnom se nebo smiruje polako.
Nedam, mir da me prevari ... smota.
Odbacujem kist ... zavjesu spuštam.
Prezirno fućkam, na sumor od života.
borky

[borky]

Promašeno jutro.

Jutro osvanulo,
prokislo, tmurno.
Na radiju govore
ostaje vlažno,
Šal omotajem,
putujem bezvoljno,
a, kuda i kako,
nije ni važno.

Idem! ... Putujem!
Ja zapravo bježim.
Napuštam popršte,
besanice što bije.
Omotana šala,
nos da ne ozebe,
proklinjem noć,
jutro, radio, kišu.
Usput dodajem
i sama sebe.

Na radiju vračaju,
da oblaci tmurni,
donijet će kiše,
u izobilju.
Namrštim čelo,
kroz zube procijedim,
Jebem ti život,
i ovakvu zbilju.
borky

[borky]

Poderani život

Život mi ovaj...
a, i kako bi drugo?
skroz liči, na neku,
poderanu krpu.
Valjda je to, zato,
jer ja ga već dugo,
bezvoljno slažem,
na bezličnu hrpu.

Na toj hrpi jadnoj,
zgužvanoj do bola,
propinju se neke
čežnje ... želje prave,
ja molim ih neka,
budu malo tiše,
pod krpe se skrase,
i neka ne gnjave

Nek' sanjaju negdje,
u mraku nemoći ...
lude nekom drugom,
ne mogu im pomoći.
Mene nek' se prodju,
prihvate zabludu,
da ja život ovaj,
ne živim zaludu.
borky

[borky]

Životno znanje

Kroz život se,
tako reći, provlačim.
Na njega gledam,
kao na dosadnog gosta.
Koliko god trajao,
znam, da prolazan je,
nije to veliko znanje ...
al, meni je dosta.

Dane redam,
skoro nasumice.
Ne pitam, kuda,
zašto, ni gdje sam.
Pušim, pijem, skitam,
ženim se ... rastavljam.
Ne kockam u karte ...
u sve drugo jesam.

Ponekad ...
ali samo ponekad.
Onako ...
kad sve zamrači ... stane.
Račun kad dodje,
za potisnute dane.
Stigne me stvarnost,
pitanje obično,
kuda sam zabrazdio?
I tome slično.

Pitaju pitanja ...
ja pojma nemam.
Šta, gdje, kako i kud?
Okrećem se ...
mrštim čelo,
kao da nešto razmišljam.
Ustvari znam,
a, pravim se lud.
borky

[borky]

Hrvatska vlada

Trenutak slave,
taštine parada.
Za face pijane,
od samohvale.
Glazba limena,
glave drvene,
i triput, Bravo!
Za budale.

Govori šuplji,
sačuvaj Bože!
kao iz glave,
dvorske lude.
Ludjaci u suludu
samohvalu ogrezli.
Pametni po strani,
čudom se čude.

Vrzino kolo,
sviju se svrzlo.
U grlu steglo,
umuklo glas.
Kreveljenja njihova,
slušamo nijemo.
Ostaje nam samo,
bijes, kao spas.
borky

[borky]

Plamen

Svijeća u kutu …
u dimu nestaje.
Treperi plamen,
dogorjevanja znak.
Povija, gasi se,
u duši nastaje.
Zdvajanje tiho,
pustoš i mrak.

Vani je gužva,
jedni se vesele,
drugi na slavlje žure,
pa, neka!
U kutu sobe,
izdahnula svijeća.
Sve svijeće svijeta,
isto to čeka.

I moj se plamen
polako leluja.
Kao da pozdravlja
odbrojane dane.
A, meni to,
kao da i nije dosta,
fućkam prezirno … ustajem!
Svijeću života,
palim s obije strane.
borky

[borky]

Dileme

Teška dilema, ogromno pitanje,
svakog dana procedura ista.
Jel' da se umijem, il' da se ubijem?
Pitam se, kao da imam života trista.

Dodijalo! kuda? i kako dalje?
Muka me spopada od odbijanja.
Naumivao sam se do mile volje.
Al' dosta mi više i ovog ubijanja.

Ubijam svakodnevno i sve više.
Želje ubijam, od zgode, do zgode.
Pokušao jesam umivati i njih.
Bojale su se mene, ili vode.

Ustajem, neodlučno, lice umivam.
Neka bar ono izgleda čisto.
Za danas sam se riješio dileme.
A, sutra valjda opet sve isto.
borky

[borky]

Snovi o mladosti

O mladosti snivam, ranoj.
Nježno se javlja, kao melem.
Podsjeća me na dane, divne.
Mlad dok sam bio, i zelen.

Kraju se rodnom prikradam.
u Bosni dragoj, punoj čari,
Dinaru gledam u izmaglici.
Davno minule slutim stvari.

Cincar nad moje se nadvija misli.
Okovan snijegom ... al' tako drag.
Znao je mećave ledene slati.
I biti dobroćudan, zelen i blag.

Zapadnu misli u sjećanja davna.
Lagano kucaju, kao gost drag.
Iskrsnu slike ... mladost na dohvat.
Niz polje rijeka ... i kućni prag.

Sve se još pamti, sve se vraća.
Izmaglice jesenje, jutarnje rose.
Gledam na sve to, sjećanja plamte.
Rosom koračaju noge bose.

Za njima Garov, lijeno se vuče.
Poredao ovce kao u stroju.
I tako, kao dječak sam mali.
Predano odradjivao zadaću svoju.

Nedjeljnje mise, pobožno kajanje.
Odjelce prvo, modernijeg kroja.
Ave Maria ... Confiteor Deo,
ministrantsko odjelo, jarkih boja.

Seljčaki odgoj, tvrd kao stjena.
Školsko doba, sve viša sila.
Na ramenima nejakim seljačka torba.
Priznajem! nije mi privlačna bila.

Seoske kuće, sve puno svijeta.
Znalo je da se, plače, i smije.
Uz svoje brige, brinule se i tudje.
Nikada to nitkog, smetalo nije.

A, kakva bi to mladost bila!
Djece da ne bude puno selo.
Uvijek se razigrano imalo društvo.
Svadjalo se, mirilo, bučno i veselo.

U sjećanje mi se urezalo duboko,
Vrijeme kada se pričalo o boljitku.
Arhaični život zaostalog sela.
Žilavo se borio, da ne izgubi bitku.

Saonice, konji, svatovi okićeni.
Košulje, ručnici, marame svilene.
Mnoštvo svijeta, mlada u bijelom.
Podzrivo, gledalo se, na promjene.

Studen zavlada, dušu smrzava.
Puteve zatrpaju nanosi snježni.
Petrolejke malene, prozore osvijetle.
Razgovori se nižu, neizbiježni.

Pričale se priče, o svemu i svašta.
O mećavama strašnim danak što uzeše.
O Mijatu Tomiću, Marijanu malom.
Strah i trepet, za spahije što biješe.

O prošlom ratu pričalo se potiho.
Bila su to naravno, vremena grozna.
Mi narodni neprijatelji, ustaše, gubitnici.
Dobro smo znali da, OZNA sve dozna.

Bez roditelja ostadoh suviše rano.
Nevolja bilo je, briga na sve strane.
I dalje ja sam bezbrižno rastao.
Mladost ne pita, u nju sve stane.

Unazad gledam, snovi me vraćaju,
Tamo gdje spava mladost lijepa.
Žalosti i tuzi, mjesta bilo nije.
Sve tužno za nju je, ulica slijepa.

A, tamo negdje, šezdeset i neke.
Snašlo me i to, zaljubio se ludo.
Prva ljubav, osjećaj lebdenja.
Emocije bujaju, ljubav čini čudo.

Haljina žuta, cvjetići plavi.
Susreti prvi usana u mraku.
Zaljubljen pogled, sve u ružičasto.
Strahovanja, isčekivanja, leptiri u stomaku.

Uz sve to i one godine lude.
Rock and Roll, Stonesi, i vrata raja.
I Can`t Get No, Satisfaction.
Po stotinu puta ... sreća bez kraja.

Dylan, Clapton, The Kings ... Lola.
«Cocaine» sluša se, noć, i dan.
When I Was Young, Eric Burton.
Život se u najsladji pretvorio san.

Odrastanje ide, mladost sve sladja.
I svakim danom sve ljepša biva,
Flower Children ... hipiji bosi.
Beskrajnu slobodu duša sniva.

Duge se kose po zapadu rasule.
Ja se mangupiram ... pustio svoju.
Brinu se susjedi, tetke ... strine.
Jesu li mi svi, klikeri na broju.

„Woodstock“ rekoše, da sjajno je bilo.
Valjati se po blatu ... ma, i ja bih to!
Slušati glazbu, Jimija Hendriksa.
i njegov fantastični ... »Hey Joe».

S političke strane, a, šta reći!
Protivnost osjećam iz dna duše.
Nenarodne vlasti, pritisle narod.
Samovoljno vladaju, slobodu guše.

Na svijetskoj pozornici, oblaci crni.
Bijafra umire, Izrael u stroju.
Yenkiji napalmom žare i pale.
Bombardiraju bolnice u Hanoju.

Ja sam sve protiv, ali šta mogu?
Slušam Dean Ruska, i njegovu viku.
Bogu se molim, za TeT ofanzivu.
Johnsona da pomete, i njegovu kliku.

Po cijelom svijetu, protest se širi.
Jimmy Cliff, pjeva ... nade tek zrno.
Šezdesetosmaši na ulicama Pariza.
Westmoreland Viet-nam zavija u crno.

Make Love! ... Not War! ... parola je naša.
Zbija nas u redove, za sebe veže.
Viet-nam i dalje u krvi tone.
Stanje je svakim danom, sve teže.

Maršira "Black Panther" ... Amerika se budi.
Galebovi i jastrebovi postižu pat.
Svakim danom sve jasnije biva.
U Viet-namu, da je izgubljen rat.

Legenda naša, Ernesto Che Guevara.
Na čelu protestne kolone vijori.
U Boliviji, od kada je ostavio kosti.
I mrtav, za svoje ideale se bori.

Kulturna revolucija, potresa Chinu.
Partijske brigade ruše bez stida.
Spomenike, crkve, hramove budističke.
Dobro da ne srušiše i ono zida.

Francuska gori, u mjesecu svibnju.
Rusija na tenkovima, oko Praga se šunja.
Ja kao vojnik, jugoslavenske vojske.
Po blatu puzim, oko grada Slunja.

Nail Amstrong pravi korak jedan.
Doduše to ne može učiniti svako.
Rekoše za čovječanstvo da je vrijedan.
Meni je se činilo, da i nije baš tako.

I vrijeme dodje, ja poći moradoh.
Napustiti Dinaru, Cincar i polje.
Mislio tada sam, ja zablude puste!
Svugdje da može mi, biti samo bolje.

Nadjoh se u rijeci obespravljenih.
Domovinu i snove, što im netko uze.
Još uvijek me progone, slike onih dana,
namršte čelo, natjeraju suze.

Napustiti moradoh oči drage.
Haljinu žutu, kosu što vijori.
Davno je bilo, prošlost postalo.
Duša se ponekada, sa sjetom bori.

U život krenu, a, vrijeme teče.
Pomiren da mi je takav sud.
Od Suhače daleko, i rodne grude.
I sve se mijenja, al' ne i ćud.

Vrijeme da rane liječi ... bar kažu.
Najzadnja govore da umire nada.
Živjeti nastavi životom novim.
A, eto! Ne prihvati ga, niti do sada.

Od tada bijelim svijetom lutam.
Dva puta sastavih Atlantik, s Pacifikom.
Al' Suhaču svoju u srcu nosim.
Nikada je ne bi, dao nikom.

Najraniju mladost počesto snivam.
Preskačem ona vremena mračnija.
Nevinu je kao rosno polje vidim.
I što je dalja, to je privlačnija.
borky

[borky]

Konferencija

Kada sam prvi puta čuo riječ potencija,
odmah mi se uvrzla u glavu.
Mislio sam da je to neka konferencija.
Tek poslije sam shvatio,
da sam donekle bio u pravu.

Poslije, kad sam već navelike potencirao,
sam sebe, uz osjećaj strasti i srama dirao,
shvatio sam, da konferencija, na samo, il' u dvoje,
nema izgleda na uspijeh,
ako stvari s potencijom čvrsto ne stoje.

A, onda se desilo, što desiti se mora,
kada se, prstima gore ... dolje, „šeta“.
Bude se neke potencijalne plime,
Bilo je to negdje u kasnu jesen,
sjećam se, bilo mi je i slatko, i vruće,
a, nadolazio je početak zime.

Uspjeh konfernecije bio je kolosalan.
Potencija je odigrala svoje,
a, ja pomalo postidjen ... al' sretan,
počeo sam svakodnevno maštariti,
kakvo će tek slatkovruće biti,
kad budemo konferirali u dvoje.

Prošlo je od tada godina mnogo.
Konferencija je bilo strasnih, žučnih, čvrsti.
Još uvijek mješam pojmove, konferencija i potencija,
Al' sada znam, za jednu i drugu, važni su prsti.
borky

[borky]

Omaklo se.

Imala je ona
savršenu viziju.
Muškarca naći,
kakav joj spada.
Svecima se molila,
zaklinjala sudbinu.
Da joj ne udijeli.
nekakvog gada.

Oduvijek je od silenih
muškarčina zazirala.
Onih, što imaju,
samo "onu stvar".
Svinje šovinističke,
tako ih je nazivala.
Sreću, da ih ne potrefi,
svesrdno prizivala.

Muškarca pravog,
budno je sanjala.
Onog što pegla,
plete, pere sudje.
Šta ženu voli,
to jest, samo nju.
Nikad mu na pamet,
ne padaju tudje.

Djilkoša dobila je,
baš faca prava.
Ona stvar mu je
bila, narodno blago.
Uzimao ju je,
kako i kad je htio,
uglavnom, kad joj
nije bilo drago.

Ona je prala,
peglala čistila.
Mangup je se
samo glupirao.
Nju je sve manje,
bezdušnije i rijedje,
a, druge žene,
sve više je dirao.

Očigledno je,
da negdje je skrenula.
Srcu popustila,
nerazumna bila.
Umjesto nježnog,
što samo nju voli.
Izabrala je gada,
kakvog nije htila.
borky

[borky]

Siva pjesma

Šta se ovo?
Zašto tako?
Kojim redom,
sve to biva?
Tko isprazni
dušu ovu.
Šta se ovo,
s menom zbiva?

Od sivila,
teško mi je
razaznati,
je li sanjam.
Ili budan,
kao mačka.
Ja ustvari,
rep svoj ganjam.
borky