Neokaljano srce

[Jazavac-K]

Možda greškom ovdje dođoh, al htjedoh vid grešnika dobit, ostat koji dan il' u miru nestat.

Godinama sam bacao likovne radove u uvjerenju da su smeće. Uvjerili me da sam budala. Tako isto brisao priče i pjesme.. Možda da probam ostaviti koju riječ u vječnost, a neka vaš uvid u moju priču, sakati moja djela.

[Jazavac-K]

Bilo je to ljeta prošlog, pa i malo prije. Vručina usred četveroljetke prije nego sam postao muškarac. Hormoni su lagano divljali tijelom uz redovito pražnjenje s mislima u tijelu profesorica. Privlačnosti kod školskih kolegica nije bilo, djelovale su mi poput još paperjem obraslih pilića, nedoraslih mojem seksualnom promišljanju. Ljeto sam mrzio. Moje misli su s vremenom postajale sve profinjenije, a s ljetnom pauzom hlapilo je sjećanje na pripijene suknje i grudi s katedre. Sjećanje na intelektualni pogled ispod naočala, prožet pohotom koji je razbijao svaku stanicu moga tijela, pogled koji sam želio samo za sebe.

Bio je to prvi dan, drugog tjedna prvog ljetnog mjeseca, sjećanje ne blijedi kao da je bilo jučer. Vračajući se iz grada, oblizivao sam sladoled novog okusa koji je Naser pripremio za ovo ljeto, zaobilazeći susjedinu mačku koja je kasapila nekog miša, ugledao sam nju. Boginju s balkona u ljetnoj haljini na razigrane sove, sa pogledom koji topi zaleđenog piceka brže nego mikrovalna. Pogledala me i kratko zadržala pogled. Toliko sam se napalio da mi je procurilo po hlačama. Zaboravio sam na Naserov sladoled, koji se počeo topiti na suncu i cijelog me zakapao.

Došavši kući legao sam u krevet, a glavu mi je toliko zaokupila misao o onome što sam vidio, da nisam mogao zaspati. Intenzivno sam razmišljao dal je onaj miš kojeg je kasapila mačka, zapravo mišica Lora koja je pobjegla školskoj kolegici Petri iz ulaza B. Nadao sam se da jest, jer je uvijek bila kuja i nema sise. S mislima na raskasapljen mišicu Loru usnuo sam sretan.

Ujutro rano probudila me majka, onako nervoznog, jer dobili smo goste. Još krmeljav navlačim na sebe neku staru majicu i kroz prozor vidim kolegicu Petru kako plače na cesti. To je bila njezina mišica, dan je dobro počeo, prošlo mi je kroz glavu. S osmijehom na licu ulazim u dnevnu sobu, kad tamo boginja s balkona, s naglašenim grudima u pripijenoj suknji, gleda me kroz crvene naočale i topi piceke. U priči saznajem da je to mamina kolegica iz škole koja je došla na odmor. Da bi priča dosegla vrhunac saznanjem da je ona učiteljica zemljopisa iz Donje Varoši, što mi je totalno izludilo misli, jer nisam imao pojma gdje je Donja Varoš.

Nakon kratke kave majka mi je rekla da popodne ona i otac idu na neko druženje, a da će mene čuvati dotična Melita, boginja demonskog pogleda. Kako sam u trenutku problijedio, boginja me obgrlila i kazala da se ne sramim, jer ima podosta iskustva sa takvima kao ja. Šapnula mi je na uho da uđem na zadnji ulaz te laganim poljupcem u obraz razbila svu tremu.

Čekao sam podne da roditelji odu sa zamišljenim pogledom na susjedni balkon, vrteći misli od jučer sretan jer je mačka raskasapila tog miša. Petra je na balkonu nepomično sjedila, razmišljajući o istoj stvari, vjerojatno s drukčijim pogledom na već prije spomenuti razvoj događaja. Rekao sam majci da odoh po sladoled, jer živci mi nisu dali mira, a onaj jučerašnji mi se rastopio. Naser radi zaista izvrsne sladolede, često proizvodi nove okuse i ovo mu je već četvrti u 24 godine koliko je tu.

Taman je već prošlo podne i bilo je vrijeme da posjetim boginju senzualnih užitaka, koja je moje pohotne misli vratila na pravi put. Stražnja vrata bila su otvorena, a svetica prvog reda seksualnih igara, čuvši moje korake pozove me u dnevnu sobu. Sjedila je na trosjedu u crnoj pripijenoj potkošulji, čvrstih bradavica u kratkoj suknji koja je isticala njezina bedra, koja su bez srama pokazivala put. Rekla mi je da sjednem na kauč nasuprot nje, i tada bez riječi podigla suknju. Sobu je prožeo miris žuda kojim je isijavala, njezina vagina obrasla crnim dlakama bila je potpuno vlažna i ispuštala tekućinu bluda. Tada sam ustao sa kauča kao da me lavovi gone, sa pogledom u njezinu vaginu, počeo mahnito lizati sladoled od Nasera da mi se opet ne otopi, pobjegao kući i postao peder.

[Jazavac-K]

Vjeverac Tiho bio je vrstan drvodjelac. Cijeli šumski vijek radio je u drvopreradi snivajući vlastitu obitelj. Mali penthouse na četvrtom boru Donje šume bio je pri kraju. Često je s lođe srednje rupe gledao prema Gornjoj šumi. Čeznutljivo i sjetno. Tražeć ljubav, snivajući budućnost, vjevericu svoju i vjeverce male.

Kontesa Greta bila je vjeverica višeg staleža. Kneginja Gornje šume, bogovski lijepa i obećana. Zecu Mihajlu, debelom zgubidanu čiji je ugled ostao samo u drevnoj lozi Zečeva plemenitaša. Gretinoj ljepoti i prpošnosti divili su se svi. Njezinu tugu znali su tek rijetki. Strogi Gretini roditelji njegovali su drevnu tradiciju, kojom je bilo zabranjeno vezivanje plemenitaškog reda Letećih crvenorepih vjeverica s Običnim šumskim vjevercima.

Naša Greta zagledala se u jednog od njih…

***

Tiho je veselo trčkarao desnom obalom Rijeke koja dijeli sakupljajući debele žireve koje bi vjetar nanio s one strane. Nešto je kvrcnulo na drugoj obali. Pogledom je uhvatio tek dva svjetlucava oka. Ispustio je žireve od straha misleć da je vrana te potrčao prema starom hrastu. Tik pred spas u rupi starog hrasta ispriječila se ona. Sletjela je kao vila, očiju poput krijesnica, pepeljasto kitnjastog repa.

Uhvatila ga za vrat i uvukla u rupu. Uzmi me! - vjeveriknula je. Tiho se nije niti snašao, već ga je milovala po repu. Zgrabio joj je male šapice i nježno ju poljubio. Kandžicama milovao leteće kožice. Repovi su im se ukrstili. Vukovi zavijali na mjesec. Ptice prestale letjeti. Cvrčci utihnuli. Tišina i zagrljaj ljubavi. Ležali su spojeni dodirujući se njuškicama.

Jutro je svanulo neobično drugačije. Greta se lagano okrene, poljubi Tihu i krene prema izlazu. – Moje tijelo danas ide drugome, ali srce ostaje zauvijek tvoje. Skokne dvaput i preleti Rijeku koja dijeli. Uputi još jedan pogled. Zadnji. I nestane među krošnjama. Shvatio je tad. Pronašao je ljubav svog života. A ona je kontesa Greta. Obećana drugom.

Odskakutao je kući bez žireva, tužan, sjeban, ljut. Zaljubljen. Volio je tad. Vjenčanje bilo za nekoliko sati. Bio je spreman na sve. Uzeo mali bodež koji je izrezbario od stare orahove ljuske i uputio se na obalu Rijeke koja dijeli. Prema Uvali vječnog sunca gdje je trebao biti obred.

***

Uzimaš li ti Zec plemeniti Mihajlo Gretu za svoju zakonitu ženu? – Uzimam. Uzimaš li ti Greta Zeca plemenitog Mihajla za svog zakonitog muža? – Tišina je zavladala. Negodovanje Gretinih roditelja i samog Mihajla nije moglo natjerati Gretu da izgovori išta. Uzima! – uzviknu je tada Zec plemeniti Mihajlo. Ako ima netko protiv ovog braka neka kaže sada, ili zauvijek šut…. Jaaaaaaaaaaaa!!!! – iz sveg glasa vjeveriknuo je Tiho.

Probijao se s bodežom u rukama potpuno mokar kroz šaš. Ja imam! – vjeverikne još jednom Tiho. - Spreman sam na borbu do smrti. Za svoju ljubav, svoju voljenu! Greta se istrgne iz zečjih šapa i poskoči prema Tihi. - Umrijet ću uz tebe! Zec plemeniti Mihajlo tad nasrne na vjeverca Tihu prebijajući ga kao mačku. Hropot se začuje. Greta pada na pod uflekana Otrovnim bobicama. Neću živjeti bez tebe Tiho. Volim te. – vjeverikne polutiho i zaklopi oči.

Tiho odgurne Zeca, uzima svoj mali bodež i raspori joj prsa. Ovo srce je bilo puno ljubavi, sada njime obrišite vlastitu dušu. – vjeverikne Tiho bacajući još toplo srce svoje ljubavi gostima pod noge. Prereže si vrat, padne ničice pred Gretu, zagrli je i repom prekrije lice.

[Jazavac-K]

Bio je to jedan običan petak u mjesecu ožujku. To jest trebao je biti. Ustao sam rano. Ranije nego inače. Ustajali zrak u stanu izmiješan s mirisom blago ishlapljelog alkohola nije upućivao na dobro. Maska već potpuno isprane blijedo plave boje lagano je lelujala na štriku dok su se prve sunčane zrake probijale kroz jutarnju maglu. Posljednji par rukavica suši se iznad peći. Navlačim ih lagano na ruke s nadom da ne puknu. Prsti navlaženi već ishlapljelim alkoholom skliznu u rukavice uz olakšanje. Duboki udah zraka s prozora. Miris borbe osjeća se duboko u plućima. Srk kave i posljednji pogled na jučer ovjereni papir. Pečat me smiruje. Navlačim masku na lice i otključavam vrata. Prvi korak vodi u nesigurnost, ali znam, ja sam taj koji sada mora preuzeti odgovornost. Krećem već poznatim putem u neizvjestan ishod.

Cesta je prazna. Magla lagano popušta, ali oblaci su sakrili sunce. Na radiju Highway to hell. Samo nastojim ostati smiren. Barikada na cesti je iza sljedećeg zavoja. Prolaze me trnci cijelim tijelom. Vidim ih u daljini. Još jedan pogled na papir i lagano usporavam. Maglovite figure pomalo poprimaju ljudski oblik. Maskirani čuvari sigurnosti me zaustavljaju. Predajem papir držeći ga čvrsto u ruci. „Pečat je tu!“ -uzviknem. Prolazim. Lakše mi je. Prvi korak je napravljen. Moj put je od vitalne važnosti, a odvažnost je vrlina najjačih. Još samo 2 kilometra i tu sam.

Dok prilazim autom zgrada lokalne trgovine izgleda mi veća nego inače. Izaziva strahopoštovanje. Ljudi već čekaju u redu. 10 do 8 je i dvoumim se izaći odmah ili kada otvore. Ostajem u autu. Osjećam se sigurnije. Pogledom pratim red i procjenjujem situaciju. Pretpostavka je da će po otvaranju ovi prvi ući u dućan, pa će biti manje ljudi u redu. Nervoza me lagano već hvata. Povećanje broja ljudi u redu je za sada linearno. To me smiruje i daje nadu da će se broj ljudi koji me mogu zaraziti smanjiti s otvaranjem.

Pogledom hvatam klizna vrata. Otvorila su se te su maskirani zaštitari na ulazu propustili prvih 7. Izlazim iz automobila i stajem u red. 5. sam. Moj ostanak u izolaciji i sigurnosti vlastitog automobila pokazao se dobrim. Izbjegao sam eksponencijalni rast reda, te sada zadovoljan stojim znajući da je mogućnost zaraze svedena na minim. Promatram ostale junake u borbi ovoga jutra. Drže razmak. Maskirani su. Nervoza lagano popušta. Tek ju kvari jedan stariji gospodin. Nosi masku ispod nosa i ne vjeruje u virus. Povećavam razmak na 3 metra. Gospođa ispred mene također. To je dobro. Samo zajedno možemo ovo prebroditi.

„Ajmo dalje“ – uzvikne zaštitar. Svi su se umirili i jedan po jedan prilazimo vratima. Tek jedan špric spasonosnog sredstva iz ruku zaštitara govori o teškim vremenima. Međutim, jednako svima. Svi smo u ovome isti. Prolazim kroz odjele osvrćući se oko sebe. Blještavilo i šarenilo prostora ostavlja me bez daha. Govori o nekim prošlim vremenima. Kada smo slobodu izbora uzimali zdravo za gotovo, kada mogućnost izbora nije bila privilegija već pravo. Danas se uzima samo nužno. I danas je moja dužnost, moja odgovornost da to nužno donesem kući. Mnoge police sada nepotrebnih artikala lagano nestaju iza mene. Ne vidim nikoga od ostalih suputnika u ovoj avanturi. Približavam se traženom odjelu. Tamo je gužva.

Steglo me je u grlu. Bol u prsima postaje sve jača. Hoću li uspjeti. Stojim u redu. Svi su tu. Razmaka više gotovo da i nema. Negodovanje je sve glasnije. Borba za posljednje resurse današnjih dana je na vrhuncu. U mislima prebirem slike majke koja me željno očekuje. Ja sam taj koji danas mora omogućiti svojoj obitelji miran dan. Držim razmak iako mi unutarnji glas govori da se moram približiti. Rizik je velik, ali je i dvostran. Ipak ostajem na razmaku. „Sve će biti dobro“ – govorim sam sebi. Polako se čisti gužva. Odlazi i zadnja bakica. Onako pogrbljena ali sjajnih očiju iz kojih izvire tuga ali i strast. Tek me kratko pogledala bez riječi, ali znam da je ispod one ručno duplo pletene vunene maske širom razvukla osmijeh.

Toplinu oko srca koju mi je dotična pružila brzo je ohladila prazna kutija na polici. Šok i nevjerica. Neukrotiva bol. Pritisak u plućima je bio neizdrživ. Nisam uspio. Razočarat ću majku i oca. Razočarao sam sebe. Jednostavno me slomilo. Krenuo sam prema blagajni na rubu suza. „Nisam ništa“ – tek kratko uzviknuo promuklim glasom teti na blagajni - „Nisam našao ono što tražim“. Tada se okrene bakica. Ona s duplo pletenom vunenom maskom. „Sine znam što tražiš“ – izgovorila je hrapavim glasom. Već lagano suznim očima i drhtavim rukama vadi iz torbe komadić blaga. Ostavlja na rubu blagajne poštujući preporučeni razmak tek kratko izgovorivši „Ja imam dva, podijelit ćemo. Idi kući sine uplakanoj majci“. Pogled koji nikada neću zaboraviti, komad kruha koji je otkinula sebi iz usta, ali i radost trenutka koji joj nitko nikada neće moći uzeti.

Nisam mogao ništa reći. Otišla je brzo. Nestala u magli koja se ponovo počela spuštati. Svojoj kući, svojem ognju, svojem miru. Uzeo sam dragocjen komadić koji sam toliko dugo tražio i krenuo prema autu. Redar u stavu mirno me ispratio tek brzim pogledom. „Ajmo dalje“ – začuo sam u pozadini. Novih 7 sugrađana neće biti iste sreće. Mnogi će se danas kućama vratiti tužni. Svojim roditeljima, svojoj djeci objasniti da nisu uspjeli. I koliko god me ispunjavala sreća koju sam doživio, tištilo me to. Koliko god svi mi pod maskama u stavu mirno s razmakom djelovali isto i jednako, uvijek ima onih koji su jednakiji od drugih. I uvijek će biti.

Povratak do prve barikade prošao je mirno. Sigurnost i povjerenje. Natpis koji se ističe u magli govori mi da sam blizu. Još jednom čvrsto u ruku uzimam već zgužvan papir sa pečatom i otvaram prozor. „Prođite, prođite“ – propušta me čuvar reda toplim glasom dobrodošlice. Sada znam da će sve biti u redu. Uspio sam. Još samo korak dva i vidjet ću majku i oca. Znam da me iščekuju s nadom. Njihove molitve dale su mi snagu na ovom putu. Dvorište. Napokon. Skidam masku i rukavice i bacam ih u kantu. Njihov put je završio. Ulazim u kuću u tišini. Majka je u kuhinji. Tišinu para tek rečenica „Zahvaljujem vam na ovom pitanju“ u daljini. Otac je u dnevnom potpuno utihnuo i pozorno sluša. Prilazim majci. Srce mi tuče. Onu bol zamijenila je radost. Sreća i blagoslov. Pružam ruke prema majci.

- Majko izvoli. Uspio sam!
- Jooooj Ivice zaboravila sam ti reći. Donijela mi je Milka iz pekare jučer kilo kvasca!

[Jazavac-K]

Jedna zgrada 6 stanova. Jedan prazan 5 prozora. Butelja vina i stari duhan.

1. Čaša

Prvi prozor. Opsesivno kompulzivni luđak. Nitko mu nije znao ime. Zvali su ga samo ludi. Onaj koji broji stepenice do 5 kata i mora krenuti iz početka ako nekoga sretne. Nisam ga smatrao bolesnim, bio mi je zanimljiv. Sjedi ispred televizora i čeka svoju omiljenu seriju. Televizor je ugašen. Mora ga upaliti točno kad počne. Uvijek je bio sam. Ni s kim nije komunicirao. Karantena je za njega došla kao naručena. Sada je bio jednak svima. Unervozio se. Hoda u krug. Traži nešto. Broji naranče u zdjeli. Hvata se za glavu. Ispale su mu dvije naranče dok se uspinjao po stepenicama danas popodne. Teško diše. Ne izlazi nikada više u danu nakon što se vrati u stan. Vrti se po stanu sve nervoznije i lupa glavom o zid….

2. Čaša

Stipan prevrće po stanu. Naočit gospodin u ranim 60-tima, krupan tip i ne bi ga volio sresti u mraku. Prevrće ormare nervozno. Vidim tek siluetu kako prolazi stanom poput sjenke u mraku. Žar cigare. Uvlači posljednji dim na prozoru držeći neki komad metala u ruci. Nestaje u trenutku…

3. Čaša

Zvuk fena za kosu u trećoj brzini proparao mi je uši poput kosilice glavnog kućepazitelja subotom ujutro. Nada s 3. kata se opet uređuje. Svaku večer u 19:30. Nada je udovica. Prije 5 godina umro joj je muž. Zgodna dama u kasnim 50tima, malo prolupala doduše. Navlači haljinu koju nije obukla valjda 30 godina. Posljednji trzaji četkice po obrvama, zadnji pogled na frizuru i navlači masku. Sjeda pred televizor. Danas je ministar Božinović na N1. Muž joj je bio policajac i uvijek je voljela prave muškarce u uniformama. Pojačala je zvuk tv-a na maksimum. Ulegla je u fotelju, gotovo se stopila s njom. Poliže prste i spušta ruku u gaćice. Lagano se dira zamišljajući prvi pendrek hrvatske. Uzdiše sve brže dok joj se vrući zrak odbija od maske preko lica niz vrat. Osjeti ga. Dahće joj uz vrat. Sad već potpuno zgrčena u fotelji rukom je pokidala grudnjak. Jednom rukom miluje bradavice, a drugom se dovodi do vrhunca….

4. Čaša

Din-don. Marinko otvara vrata i brzo uvede Maru unutra. Pribija ju uz zid, poljubi nježno i jezikom klizi niz vrat. Stavi masku, masku… znaš da ne smijemo bez maske. Ne mogu više čekati, želim te ludo, želim te sada, želim te cijelu. Mara ga odgurne, nježno mu stavi masku, skine hlače, navuče rukavice na ruke i kondom na sad već nabrekli ud. Jesi popio tableticu? – upita ga Mara. Jesam ljubavi, dvije sam popio za tebe. Lagano dezinficirajući ruke mazila ga je po nesvakidašnje velikoj alatki. Jesi dezinficirala zube? – upita ju Marinko. Skinula sam ih srećo – odgovara Mara te proguta sad već potpuno uzdignut penis. Pušila mu je jako, pušila mu je snažno gutajući čas kitu čas jaja. Nokte mu je zarila u stražnjicu dok se iz sada već otkopčanog bademantila ukazivala obrijana mačkica. Jebi me Marinko – uzviknula je mazeći ga lagano rukom. Uhvatio ju je snažno i jebao nježno. Bila je poput božice endemskih užitaka. Imala je samo haltere… i masku

5. Čaša

Haloo, jesam dobio Vatrenu Maju?
- Jesi pohotniče mali hihi kako se zoveš?
Živko se zovem, Živko!
- Što radiš Živko?
Drkam. Imaš li velike sise? Maziš li se? Želiš me?
- Polako Živko moj. Voliš velike sise?
Jako ih volim jako. Tako bi rado da dođ….. kršlj grmbumbum
- Jebem ti mater Živko gdje je? Gdje jee????? – Tko to Stipane, tko? Sam sam ovdje. - Ne seri, jebeš mi ženu, čuo sam teee!!!. Gdje je reci mi zatuć ću te pajserom sada ovdje ko gusku. Maro gdjesi sunce ti kalajsano!!! Maroooo!! – Nije tu to žena nee to je bio telef…. – Ne seri mi više reci dijee kujetina davas pobijem obadvoje??? – Nemoj Stipane isusa ti nemo….. – Živko? Živko? Živko jesi živ? Jbmu mater sad mi stari jarac još i srčani doživi? Živkoooooo???? Jebem te teškog, nasloni se tu na ogradu….

6. Čaša

Treeessss…bum bum..tresss.trrrrrrrr.. Zvuk potresa bio je grozan. Nada je istrčala prva. Jednom rukom pridržavala je sisu koja je prijetila ispasti zbog pokidanog grudnjaka, a drugom prikrivala vlažnu mrlju između nogu. Mara i Marinko istrčali su zajedno, potpuno goli. Ona s halterima bez zuba, a on s maskom i visoko uzdignutom kitom. Viagra u duploj dozi je tek bila spremna na djelovanje. Stipan lupajući pajserom po ogradi uporno je ponavljao – Krivo.. krivo.. nije on… nije on.. Ubit ću te kurv… - Gdje je živko? Prvi puta progovorio je luđak. Ukočen poput bakalara stajao je u kutu umotan u plahtu. Gdje je Živko? – ponovi on. Tup…. Tupi udarac utihnuo je stanare. Mrtvo Živkovo tijelo raspuknute lubanje od slobodnog pada sa balkona ležalo je tik do njih. Grobnu tišinu koja je zavladala prekidao je tek zvuk sa Živkovog mobitela koji mu je ostao u džepu - Živkoooo mazim se.. mmm… gdje si mi srećo… mmm… Tu sam.. tvoja Vatrena Maja.. mmm…

Trenutak u kojem su normalni postali luđaci, a naš luđak..normalan. Pokupio one dvije naranče i krenuo lagano gore. Brojeći stepenice. Jednu po jednu.

A ja? Ja sam natočio 7. Čašu i zapalio zadnji duhan. Promatrajući one nesretnike dole razmišljajući tko je kriv, tko je lud, a tko pra…… - Jazavaaaaac. Jebote Jazo pa gdje si. Vidiš li što se događa dolje na odjelu? - Tu sam sestro Milica, na balkonu. - Šta radiš tu gore, ajmo brzo dole, di ti je ključ? Gdje ti je maska? – Tu je na stolu. – gdje na stolu? Ajmo brzo brže!!! – Ma tu je mora bit. Piše na privjesku – Stan broj 6.

[Jazavac-K]

Marina je bila djevojka iz dobrostojeće obitelji, koja je nakon burne rastave svojih roditelja doselila u moj grad. Predivne kestenjaste kose opijajućeg mirisa spaljenog drveta, sjela je do mene u klupu u potpunoj tišini, tek pružajući mi mali osmijeh. Iz nje je isijavala tuga, teška bol koju je pokušavala suspregnuti. Na zadnjem satu iz geografije, podigla je ruku i zamolila profesoricu da na kratko napusti učionicu. Okrenula se prema meni i zamolila me da joj pričuvam stvari. Dok se provlačila između dviju klupa, pokušavajući što prije izaći iz učionice, ispalo joj je oko.

Podigao sam ga u tišini, ne prekidajući strogu profesoricu Elviru, koja nas je kažnjavala teškim zadaćama ako smo bili nemirni. Stavio sam Marinino oko u malu kutijicu u kojoj čuvam šiljilo, koje mi je igrom slučaja ostalo kod kuće. Razmišljao sam o Marini, čekajući se da se vrati. Završavali smo četvrti razred gimnazije i misli su nam odlazile prema izboru fakulteta. Kako sam već bio odlučio upisati elektrotehniku, a otac je dobio posao zamjenika voditelja proizvodnje stiropora u Zagrebu, odlučili smo da i ja zadnje polugodište završim u Zagrebu i upišem fakultet.

Upravo ovaj dan kada sam upoznao Marinu, bio je moj zadnji dan u školi u mom rodnom gradu. U mislima me prekinulo zvono koje je označilo kraj sata, a s njim i mog boravka u školi. U razred je došla razrednica da se s razredom oprosti od mene, a ujedno i poželi dobrodošlicu Marini. Pogledom sam tražio Marinu, pažljivo čuvajući njezino oko. Nije je bilo. Nakon pozdrava s razrednicom i kolegama, odlučio sam ju pronaći. Pretražio sam cijelu školu, okolno dvorište, čak i malu uvalu ispod škole. Ali Marini ni traga. Vračajući se prema školi sreo sam razrednicu, koja mi je rekla da je Marinu pokupila majka i ponovo odvela. Nije znala kamo, jer ih je tražio posesivni otac i opet su morale pobjeći.

Sa Marininim okom krenuo sam kući, potpuno razočaran u sebe. Možda me je čekala ispred razreda dok sam se pozdravljao s kolegama. Zamolila me da joj čuvam stvari, a ja sam samo ukočeno čekao da se vrati. Možda sam trebao izaći odmah za njom riskirajući tešku zadaću. Ionako sam se selio u drugu školu, profesorica Elvira me ne bi mogla kazniti. Bio sam ljut na sebe i ta ljutnja me izjedala unutra, uvijala mi srce. Čvrsto sam ju odlučio pronaći. Međutim nisam znao u kojem smjeru krenuti.

Došao sam kući, izvadio Marinino oko iz torbe i pokušao zaspati, jer kasno navečer smo morali krenuti. Otac je počeo raditi još početkom mjeseca, pa je uspio dobiti nekoliko dana slobodno da dođe po nas. Usnuo sam brzo i sanjao Marinu. San za koji ne mogu reći da je bio drukčiji, jer nisam sanjao nikada, ali je bio poput jave koja mi je nedostajala. Nikad nisam bio zaljubljen, volio sam brojke i stalno spajao male trovoltne motoriće, izrađujući beskorisne strojeve koji rade. To mi je pružalo zadovoljstvo i u tome sam uživao. Ali moj prvi san u životu, donio je i prvu ljubav. Čarobno lijepa Marina, kestenjaste kose opijajućeg mirisa spaljenog drveta i osmijeha koji mi se zauvijek urezao u pamćenje. To je bila ljubav na prvi pogled, ljubav koju sam zaista mogao osjetiti, ljubav koja mi je obavila srce i stisnula grud.

Oko ponoći smo krenuli prema Zagrebu, a ja sam zamišljeno zurio kroz prozor, maštajući o Marini. Tek povremeno bi otvorio kutijicu s njezinim okom u kojem sam vidio ljubav. Pogled koji mi je uputila kada je prvi puta sjela kraj mene u školsku klupu bio je tu. A njezin osmijeh grijao mi je srce. Razmišljao sam o vjerojatnosti da je Marina također u Zagrebu. Vjerojatno će i ona na fakultet, ali nisam znao koji jer nismo nikada pričali. Po naglasku je bila s juga, tako da je vjerojatnost da je Marina također u Zagrebu postajala sve veća.

Nakon završetka škole, upisao sam fakultet kao sedmi na listi te zaradio državnu stipendiju. Bio sam oduševljen, jer napokon sam krenuo u svijet koji razumijem. Svijet kojem pripadam. I sve bi bilo savršeno da sam uspio pronaći Marinu. Ali njoj ni traga. Tražio sam ju svaki dan, sanjao svaku noć i s njom nekako provodio dane, dijelom u mašti, a dijelom hvatajući pogled njezina oka koji me očaravao. Napravio sam malu drvenu kutijicu na kojoj sam izrezbario slovo M, a unutra na posteljicu od labuđeg perja stavio njeno oko. Jedini spomen na moju ljubav i na moju bol.

Prolazile su godine koje su donjele diplomu fakulteta, postdiplomski studij i posao na tom istom fakultetu. Vrijeme je prolazilo, ali moja ljubav prema Marini nije jenjavala, čak štoviše rasla je iz dana u dan. Osjećao sam da me negdje čeka, sanjao sam trenutak kada ću joj vratiti oko i osjetiti miris njezine kose, primiti ju za ruku i poljubiti u obraz. Za taj trenutak sam živio, ta misao me vodila kroz život. U snovima sa živio život sa svjom dragom, a pogledom vodio ljubav s njezinim okom.

Odlazak u mirovinu za mene je bio posebno težak.To je bio kraj života kakav poznajem, života koji razumijem. Brojke i strojevi bili su sve što sam znao i želio raditi u životu. Roditelji su mi umrli, braće nisam imao i u jednom trenutku ostao sam sam, bez svojih studenata, bez kolega, bez Marine. Tada se ljubav pretvorila u bol, užas koja mi je proždirala leđnu moždinu. Morao sam se maknuti. Morao sam otići što dalje, jer života za mene ovdje više nije bilo.

Spakirao sam se za pola sata, u kovčeg stavio tek dvije košulje, aparat za brijanje, četkicu i Marinino oko. Krenuo sam na kolodvor s odlukom da ću ući u prvi vlak koji kreće. Na kolodvoru ljubazna blagajnica kestenjaste kose, koja me osmijehom podsjetila na Marinu, kaže da prvi vlak polazi za Pariz za pola sata. Put dugačak 18 sati, preko Venecije kroz sjevernu Italiju i Francusku je bio nešto novo za mene. Zaključio sam da moram krenuti, kupio kartu i sjeo na peron. Vlak je već bio tu, ali sam odlučio još koju minutu, po posljednji put udahnuti ovaj zrak na koji sam navikao, zrak koji sam udisao zajedno sa svojom Marinom, za koju sam bio uvjeren da ju više nikada neću vidjeti. Bio je to moj oproštaj sa Zagrebom, s domom i s Marinom.

Pustio sam suzu prvi puta u životu. Ušao u vlak, zatvorio se u separe u kojem sam bio jedini putnik, i plakao satima. Marinino oko više nije imalo onaj predivan pogled. Gledao sam ga roneći suze, svjestan da se opraštam od svoje jedine i najveće ljubavi. Svog smisla života. Posljednje sate putovanja sam prespavao i nakon dugo vremena nisam sanjao ništa. Praznina koja me obuzela kao da mi je govorila da je gotovo, da je došao kraj životu koji me ispunjavao.

Nakon što sam se smjestio u malom stančiću odmah ispod Montmartrea, odlučio sam pronaći bilo kakav posao koji bi mi ispunio dan. Uz engleski jezik, govorio sam njemački i talijanski, ali francuski nisam. Otišao sam do obližnjeg ureda za zapošljavanje pokušati pronaći bilo kakav posao. Koliko sam bio razumio mladu gospodičnu na njezinom lošem engleskom, strance primaju samo u pomoćne djelatnosti, te mi moja diploma niti doktorat trenutno ne vrijede. Odlučio sam prihvatiti bilo kakav posao, te sam se s komadom papira iz ureda zaputio prema obližnjoj mrtvačnici.

U mrtvačnici je bio simpatičan gospodin mojeg godišta, koji je uz konjak neobičnog mirisa natucao engleski, te mi objasnio o kakvom poslu se radi. Tražili su pomoćnog radnika u mrtvačnici, što sam u nedostatku izbora prihvatio. Morao sam raditi bilo što, usmjeriti misli na posao, a posao u mrtvačnici činio mi se idealnim za dočekati smrt, kojoj sam sve više težio. Posao nije bio previše naporan. Dnevno smo primali dva do tri mrtvaca, koje smo uredili i tako bi oni čekali posljednju povorku i ispraćaj s ovoga svijeta. Jednoga jutra mi je pozlilo. Strašna bol mi je probila grudi i bio sam uvjeren da sam gotov, da je ovo kraj. Pokušao sam nazvati svog kolegu da preuzme moju smjenu, ali on se nije javljao, jer je mrtav od konjaka zaspao u obližnjem odvodu. Odlučio sam poći prema mrtvačnici, jer netko je trebao otključati vrata za posljednji počinak. Jučer je stigao jedan lijes kojeg je Jacques pripremio, a ja sam trebao samo dočekati obitelj ujutro.

Potražio sam Marinino oko, jer imao sam osjećaj da mi se bliži kraj, a bez njega nisam želio umrijeti. Uzeo sam onu drvenu kutijicu s izrezbarenim slovom M koju sam napravio još u srednjoj školi i krenuo prema mrtvačnici. Otključao sam mrtvačnicu, te shvativši da sam stigao dosta rano, krenuo urediti lijes. U prsima me sve više boljelo, teško sam disao, ali dok sam se mogao kretati, odlučio sam ostati na nogama. Lijes je bio otvoren, tek prekriven crnom mrežastom tkaninom. Pomaknuo sam tkaninu kako bi postavio poklopac i ugledao nju. Marina je ležala ispred mene, sada potpuno sijede kose opijajućeg mirisa ugaslog drveta. Pronašao sam svoju ljubav, koja sada zatvorenih očiju leži ispred mene.

Izvadio sam njezino oko, uhvatio ju za ruku, poljubio u obraz, zatvorio oči i zaustavio srce. Naša ljubav je postala vječna.

[Jazavac-K]

Vrijeme stvorilo je rane
Paučina oplela ti tijelo
Kožu preplavila plijesan
Srce više nije htjelo

Učmalost je naša veza
Poput stranca u tišini
Radost više tu ne živi
Ostala je bol u tmini

Padali smo mnogo puta
Uzdizali u nov boj
Sad se šaptom jeka čuje
Prijatelju moj..

Možda jednom dođe vrijeme
Dođe nama i taj dan
Da te opet taknem rukom
I radosno izdrkam.

[Jazavac-K]

Posljednji pogled s prozora. Pogled pozdrava. Znala si već tad. Umorne i teške vjeđe tek treptajima otkrivale su sjaj u očima. Sjaj života koji si proživjela i pogled oka s kojim si ga živjela.

Mahnuo sam rukom. Kao i inače. Bilo je posljednji put.

Tvoja vjera nije bila moja vjera. Tvoj san nije bio moj san. Ja sam bio tvoj san. Tvoja ostavština ovom smrtnom svijetu. Lice tvoga djela i naličje tvoje vjere. Mnoge stvari nisi znala bolje, ali one koje jesi znala si najbolje. Životna škola bila je tvoja diploma, a mi plodovi tvoga života.

Otišla si s nogu. Znam da leći nisi htjela, tuđa muka biti. Odšetala u onaj svijet. Ruku pod ruku s vladarima sjenki. Ušetala u vrt prepun boja i bez boli.

***

Pamtim jedan dan. Bio sam još mali. Napravio ono što nisam smio. Skrio se pod skute tvoje. Crvenog si lica rekla da sam tu. Kod tebe cijeli dan. Lagala si. Prvi i zadnji put u životu. Nisam shvaćao to tad, ali znao sam da se ne crveni lice bez razloga. A tvoj je bio najbolji.

Ljubav…

I vjera u mene. Da više neću ponoviti istu rabotu.

Ali jesam. I još mnogo puta. I opet ću. I znala si to. Znaš i sad. Ja sam samo čovjek, a ti si bila više od toga. Voljela si me upravo takvog kakav jesam.

***

Bilo mi je teško. Odšetao sam bez pozdrava, bez riječi.. Možda jedan zagrljaj, poljubac, tek mali dodir posljednji put. Mučilo me to. Sljedeći naš pogled je bio samo moj. Dodir ukočene ruke i poljubac u hladno čelo.

Danas znam da pozdrav nije bio izbor. Otišla si u tišini. Dana kao svaki prije. Čekajući novi susret. Jednog dana s one strane.I ja ću tamo jednom doći. Mahnut putem do dubine. Osmjehnut se tebi gore.

***

10 godina je prošlo. Evo sad baš ovaj tren. Tražio sam dugo riječi. Nisu bile niti bitne. Tvoje lice vidim danas. Na prozoru gordo stoji. Pogled isti kao prije. Bez pozdrava i bez riječi. Samo ljubav i toplina. Dodir ruke koje nema..

[smrrtonosna]

Jazavac-K kaže:

Bilo je to ljeta prošlog, pa i malo prije. Vručina usred četveroljetke prije nego sam postao muškarac. Hormoni su lagano divljali tijelom uz redovito pražnjenje s mislima u tijelu profesorica. Privlačnosti kod školskih kolegica nije bilo, djelovale su mi poput još paperjem obraslih pilića, nedoraslih mojem seksualnom promišljanju. Ljeto sam mrzio. Moje misli su s vremenom postajale sve profinjenije, a s ljetnom pauzom hlapilo je sjećanje na pripijene suknje i grudi s katedre. Sjećanje na intelektualni pogled ispod naočala, prožet pohotom koji je razbijao svaku stanicu moga tijela, pogled koji sam želio samo za sebe.

Bio je to prvi dan, drugog tjedna prvog ljetnog mjeseca, sjećanje ne blijedi kao da je bilo jučer. Vračajući se iz grada, oblizivao sam sladoled novog okusa koji je Naser pripremio za ovo ljeto, zaobilazeći susjedinu mačku koja je kasapila nekog miša, ugledao sam nju. Boginju s balkona u ljetnoj haljini na razigrane sove, sa pogledom koji topi zaleđenog piceka brže nego mikrovalna. Pogledala me i kratko zadržala pogled. Toliko sam se napalio da mi je procurilo po hlačama. Zaboravio sam na Naserov sladoled, koji se počeo topiti na suncu i cijelog me zakapao.

Došavši kući legao sam u krevet, a glavu mi je toliko zaokupila misao o onome što sam vidio, da nisam mogao zaspati. Intenzivno sam razmišljao dal je onaj miš kojeg je kasapila mačka, zapravo mišica Lora koja je pobjegla školskoj kolegici Petri iz ulaza B. Nadao sam se da jest, jer je uvijek bila kuja i nema sise. S mislima na raskasapljen mišicu Loru usnuo sam sretan.

Ujutro rano probudila me majka, onako nervoznog, jer dobili smo goste. Još krmeljav navlačim na sebe neku staru majicu i kroz prozor vidim kolegicu Petru kako plače na cesti. To je bila njezina mišica, dan je dobro počeo, prošlo mi je kroz glavu. S osmijehom na licu ulazim u dnevnu sobu, kad tamo boginja s balkona, s naglašenim grudima u pripijenoj suknji, gleda me kroz crvene naočale i topi piceke. U priči saznajem da je to mamina kolegica iz škole koja je došla na odmor. Da bi priča dosegla vrhunac saznanjem da je ona učiteljica zemljopisa iz Donje Varoši, što mi je totalno izludilo misli, jer nisam imao pojma gdje je Donja Varoš.

Nakon kratke kave majka mi je rekla da popodne ona i otac idu na neko druženje, a da će mene čuvati dotična Melita, boginja demonskog pogleda. Kako sam u trenutku problijedio, boginja me obgrlila i kazala da se ne sramim, jer ima podosta iskustva sa takvima kao ja. Šapnula mi je na uho da uđem na zadnji ulaz te laganim poljupcem u obraz razbila svu tremu.

Čekao sam podne da roditelji odu sa zamišljenim pogledom na susjedni balkon, vrteći misli od jučer sretan jer je mačka raskasapila tog miša. Petra je na balkonu nepomično sjedila, razmišljajući o istoj stvari, vjerojatno s drukčijim pogledom na već prije spomenuti razvoj događaja. Rekao sam majci da odoh po sladoled, jer živci mi nisu dali mira, a onaj jučerašnji mi se rastopio. Naser radi zaista izvrsne sladolede, često proizvodi nove okuse i ovo mu je već četvrti u 24 godine koliko je tu.

Taman je već prošlo podne i bilo je vrijeme da posjetim boginju senzualnih užitaka, koja je moje pohotne misli vratila na pravi put. Stražnja vrata bila su otvorena, a svetica prvog reda seksualnih igara, čuvši moje korake pozove me u dnevnu sobu. Sjedila je na trosjedu u crnoj pripijenoj potkošulji, čvrstih bradavica u kratkoj suknji koja je isticala njezina bedra, koja su bez srama pokazivala put. Rekla mi je da sjednem na kauč nasuprot nje, i tada bez riječi podigla suknju. Sobu je prožeo miris žuda kojim je isijavala, njezina vagina obrasla crnim dlakama bila je potpuno vlažna i ispuštala tekućinu bluda. Tada sam ustao sa kauča kao da me lavovi gone, sa pogledom u njezinu vaginu, počeo mahnito lizati sladoled od Nasera da mi se opet ne otopi, pobjegao kući i postao peder.

Suze mi idu Luđaku

[MMovca]

smrrtonosna kaže:

Suze mi idu Luđaku

A meni idu misli ka danima kad sam predavala

Jazo, bleso jedan vjeveričasti.

[judolino]

MajaMama kaže:

A meni idu misli ka danima kad sam predavala

Jazo, bleso jedan vjeveričasti.

Kaj su i od tebe bežali maloljetni pederi?

Sviđa mi se priča, dobar si, Jazo!

[Jazavac-K]

judolino kaže:

Kaj su i od tebe bežali maloljetni pederi?

Sviđa mi se priča, dobar si, Jazo!

Hvala ti Judo, ovo je staaara priča iz moje mladosti nastala uz puno alkohola na jednoj književnoj večeri. I pročitana na glas pred dvije moje profesorice

[MMovca]

judolino kaže:

Kaj su i od tebe bežali maloljetni pederi?

Sviđa mi se priča, dobar si, Jazo!

Nećemo zagađivati Jazin kutak mojom efemernom pojavom.

Ta priča mu je baš dobro koncipirana.

[Hellamarck E.]

Jazavac-K kaže:

Bilo je to ljeta prošlog, pa i malo prije. Vručina usred četveroljetke prije nego sam postao muškarac. Hormoni su lagano divljali tijelom uz redovito pražnjenje s mislima u tijelu profesorica. Privlačnosti kod školskih kolegica nije bilo, djelovale su mi poput još paperjem obraslih pilića, nedoraslih mojem seksualnom promišljanju. Ljeto sam mrzio. Moje misli su s vremenom postajale sve profinjenije, a s ljetnom pauzom hlapilo je sjećanje na pripijene suknje i grudi s katedre. Sjećanje na intelektualni pogled ispod naočala, prožet pohotom koji je razbijao svaku stanicu moga tijela, pogled koji sam želio samo za sebe.

Bio je to prvi dan, drugog tjedna prvog ljetnog mjeseca, sjećanje ne blijedi kao da je bilo jučer. Vračajući se iz grada, oblizivao sam sladoled novog okusa koji je Naser pripremio za ovo ljeto, zaobilazeći susjedinu mačku koja je kasapila nekog miša, ugledao sam nju. Boginju s balkona u ljetnoj haljini na razigrane sove, sa pogledom koji topi zaleđenog piceka brže nego mikrovalna. Pogledala me i kratko zadržala pogled. Toliko sam se napalio da mi je procurilo po hlačama. Zaboravio sam na Naserov sladoled, koji se počeo topiti na suncu i cijelog me zakapao.

Došavši kući legao sam u krevet, a glavu mi je toliko zaokupila misao o onome što sam vidio, da nisam mogao zaspati. Intenzivno sam razmišljao dal je onaj miš kojeg je kasapila mačka, zapravo mišica Lora koja je pobjegla školskoj kolegici Petri iz ulaza B. Nadao sam se da jest, jer je uvijek bila kuja i nema sise. S mislima na raskasapljen mišicu Loru usnuo sam sretan.

Ujutro rano probudila me majka, onako nervoznog, jer dobili smo goste. Još krmeljav navlačim na sebe neku staru majicu i kroz prozor vidim kolegicu Petru kako plače na cesti. To je bila njezina mišica, dan je dobro počeo, prošlo mi je kroz glavu. S osmijehom na licu ulazim u dnevnu sobu, kad tamo boginja s balkona, s naglašenim grudima u pripijenoj suknji, gleda me kroz crvene naočale i topi piceke. U priči saznajem da je to mamina kolegica iz škole koja je došla na odmor. Da bi priča dosegla vrhunac saznanjem da je ona učiteljica zemljopisa iz Donje Varoši, što mi je totalno izludilo misli, jer nisam imao pojma gdje je Donja Varoš.

Nakon kratke kave majka mi je rekla da popodne ona i otac idu na neko druženje, a da će mene čuvati dotična Melita, boginja demonskog pogleda. Kako sam u trenutku problijedio, boginja me obgrlila i kazala da se ne sramim, jer ima podosta iskustva sa takvima kao ja. Šapnula mi je na uho da uđem na zadnji ulaz te laganim poljupcem u obraz razbila svu tremu.

Čekao sam podne da roditelji odu sa zamišljenim pogledom na susjedni balkon, vrteći misli od jučer sretan jer je mačka raskasapila tog miša. Petra je na balkonu nepomično sjedila, razmišljajući o istoj stvari, vjerojatno s drukčijim pogledom na već prije spomenuti razvoj događaja. Rekao sam majci da odoh po sladoled, jer živci mi nisu dali mira, a onaj jučerašnji mi se rastopio. Naser radi zaista izvrsne sladolede, često proizvodi nove okuse i ovo mu je već četvrti u 24 godine koliko je tu.

Taman je već prošlo podne i bilo je vrijeme da posjetim boginju senzualnih užitaka, koja je moje pohotne misli vratila na pravi put. Stražnja vrata bila su otvorena, a svetica prvog reda seksualnih igara, čuvši moje korake pozove me u dnevnu sobu. Sjedila je na trosjedu u crnoj pripijenoj potkošulji, čvrstih bradavica u kratkoj suknji koja je isticala njezina bedra, koja su bez srama pokazivala put. Rekla mi je da sjednem na kauč nasuprot nje, i tada bez riječi podigla suknju. Sobu je prožeo miris žuda kojim je isijavala, njezina vagina obrasla crnim dlakama bila je potpuno vlažna i ispuštala tekućinu bluda. Tada sam ustao sa kauča kao da me lavovi gone, sa pogledom u njezinu vaginu, počeo mahnito lizati sladoled od Nasera da mi se opet ne otopi, pobjegao kući i postao peder.

Čitaš li Tribusona ?
Ovdje je dosta njegovog stila..