U pustinji Arabiji obitavaše jedan kralj po imenu Mitras, velikodušan i pravedan, i imaše sina, Daboga, kojega veoma voljeh. A dogodi se da
Ahriman posjeti palacu skriven kao plemic, i primamiše
Daboga da napusti put vrlina govorivši;
"Poslušaj mene i ucinimo zavjet, uzdignuti èu tvoju glavu iznad sunca"
A mladic bješe naivan i neiskusan, i zaklinjaše se Divu da ce povinovati se u svemu.
Tada mu zapovijedi da pogubi oca;
"jer ovaj starac," rekoše, "teži neprilicno, i dok god je živ ti ceš ostati nepoznat."
Kad je Dabog cuo ovo ispuniše ga bol, i htješe prekinuti zakletvu, ali Ahriman ukloni pretrpljene; umjesto ga nagovori da postavi zamku Mirtasu. I Dabog i zli Ahriman ostaše na zavjet i Mirtas padoše u zamku i bješe usmrtnjen Tada Dabog postavi krunu Arapa na svoju glavu i Ahriman ga poucavaše caroliju i vladavaše nad svojim narodom, u dobru i u zlu , jer, ne bješe potpuno podlego naivnosti.
Tada Ahriman smisli plan u svome crnome srcu. Pretvori se u mladica i zahtijevaše služitig Kralju kao kuhar. A Dabog, ne prepoznavši ga, primiše ga dobro i ostvariše njegov zahtjev, i dobivaše kljuceve kuhinje. Do tada ljudi se hranjivaše mirodijama ali Ahriman priredi meso Dabogu. Nova jela mu posluži, a Kralj, dade prednost ukusnim jelima. I meso, dade Kralju volju i snagu, kao u lava, te zahtjevaše da mu dovedu kuhara, da on upita Kralja neku blagodat. I kuhar rece;
"Ako je Kralj zadovoljan sa svojom slugom, omoguci mu da mu poljubi ramena."
Dabog, koji ne strahovaše od zla, dopusti mu, i Ahriman mu poljubi ramena. I kada je to ucinio, tlo, pod njegovim nogama se otvoti i skloni kuhara tako da su svi prisutni ostali u cudu. A iz njegovih poljubaca izrastoše bjesne zmije, pakostne i crne; I Kralja zavlada strah, i htješe da budu odrezane do korijena, ali svaki put kada zmije bjehu odrezane ponovno izrastoše, i uzalud mudraci i fzicari lijevaše lijek. Tada Ahriman se ponovo vrati skriven kao naucennjak i bješe doveden pred Daboga, da govori, i rece;
"Ovoj bolesti nema lijeka, niti se zmije mogu iskorijeniti. Pripremite im zato hranu, da se najedu, i podajte im za hranu, mozgove ljudi, jer to ce ih možda uništiti."
Ali u svome srcu, Ahriman, htješe opustošiti svijet; i dnevno nahranjivaše zmije, i strah od Kralja zavladaše zemljom. Svijet je uvenuo pod njegovim ropstvom, obicaji dobrih ljudi bjehu zaboravljeni, a želje zli, ispunjeni.
Proširi se glas u inozemstvo, po cijeloj Perziji, u Iran, da u zemli Arapa vlada covijek koji je silan i strašan svojim neprijateljima. Tada kraljevi i plemici, koji su se povukli od Sjativa, što je ustao protiv Boga, preklinjaše Daboga da im vlada i proglašavaše ga Šahom. I vojske Arabije i Perzije koracaše protiv Sjativa, a on im pobjegoše
Za vrijeme, dvaput po pedeset, godina nitko nije znao gdje se skriva, jer skrivaše se, od gnjeva Kralja zmija. No s vremenom nije izbjego gnjev Daboga, cije sluge ga naðoše šetajuci na obali Cathaya, i ugledaše ga u duplo, i poslaše vijest odande k svome gspodaru. I tako nestaše prijestol i moci Sjativa, kao trava usahnuta, jer je izrastao ponosan, i bio bi se podigao iznad svoga Stvoritelja.
Zato omiljenik Ahrimana, Zmija Dabog, zasjedaše na prjestolje Irana, kraljevstvo Sjaja . I nastaviše gomilati zlo na zlo do preko mjere, i cijela zemlja zagalami protiv njega. Ali Dabog i njegovi vijecnici, Divovi, zatvaraše uho na plac. Ipak Šah vladaše tisucu godina i (ko zmija) prikraðaše se danju, dok vrline ostaše skrivene. I ocaj ispunjavaše svako srce, jer izgledaše da èovijeèanstvo mora nestati, da zadovolji zmije od zla, jer dnevno dva covijeka bjehu zaklani, da im zadovolji. Niti je Dabog ikoga žalio. I tama se proširi nad zemljom zbog njegove pokvarenost.
A
Ormuzd vidje to i bješe dirnut sažaljenjem za narodom te proglasi da oni više ne pate grijeha Sjativog radi. I povodi da se rodi unuk Sjativu, i roditelji ga nadnjenjuše Perun. I dogodi se kad se rodi; Dabog usni mladica mršavog, kao cempres, koji priðe k njemu, s buzdovanom u oliku goveðe glave, i udari Daboga k zemlji. Tada se tiranin probudi drhtajuci i pozvaše mudrace da mu iztumace san. A oni bijehu zabrinuti, jer predviðaše opasnost, a on im zaprijeti, ako predvide zlo. I umuknuše od straha tri dana, a cetvrtog jedan hrabar progovori i rece mu:
"Uzdignuti ce se jedan, imenom Perun, koji ce naslijediti tvoj prijestol i povratiti tvoja bogatsva, i udariti ce na te buzdovanom u oliku goveðe glave."
Kad je Dabog cuo ove rijec gubiše svijest, i mudraci razbježaše od njegove bijes. Ali kada doðe k sebi naredi da se svijet pretraži i naðe Perun. I ubuduce Dabog bješe iscrpljen, gorcinom duše, i ne znaše više ni za odmor, ni radost.
I dogodi se da je majka Peruna strahovala, da ne bi Šah uništio dijete ako sazna da je poteko iz roda Sjativog. Zato ga sakriše u gustuoj šumi gdje obitava cudesna goveda Purmai, cije dlake bjehu lijepe kao perije u pauna. I preklinjaše stražara Purmaie da brine za njenog sina, i tri godine bješe odgajan u šumi i Purmai mu bješe dadilja.
A doðe vrijeme, kada je majka znala da ce vijesti o Purmai stici k Dabogu, i strahovaše da ga naðe. Zato ga odvede daleko u Ind, k pobožnom pustinjaku, koji obitavaše na brdu Alberz. I praklinjaše pustinjaka da cuva maloga koji bješe odreðen za velicanstvena dijela. I pustinjak odobri i ispuni (želju).
A dogodi se, dok se ona zadržavala s njim, Dabog pronaðe lijepu
Purmai, i prouci Peruna, a kad je cuo za bijeg maloga posta lud ko bjesni slon. Udari prekrasnu govedu i sve živo okolo, i opustoši šumu. Potom nastavi potragu, ali ni cuti ni vidjeti Peruna, i srce mu bješe bolno.
Te godine Dabog pojacavaše vojsku, i naredi narodu da posvjedoci, da im je on uvijek bio pravedan i plemenit kralj. A oni mu se pokoravaše od straha. A dok su se kleli ustaše jedan bez zaštite Šaha vapeci za pravdom. I Dabog naredi da ga se dovede, i covijek stade pred zbor plemenitih.Tada Dabog progovori i rece;
"Nareðujem ti da imenuješ onoga ko ti ucini ikakvo zlo."
A covijek, kada je vidio da ga to Šah pita, udari se rukom po glavi, pak odgovori;
"Ja sam
Kovac, kovac i nevin, i tražim pravdu, od Vas, Kralju. Sedam vitkih sinova nazivah svojima, pak samo jedan mi osta, jer braca mu pogiboše da nahrane zmije Vaše, i sada su mi oduzeli i ovo zadnje dijete. Molim Te poštedi mi ga i ne gomilaj okrutnost jer teže neprilicno."
A Šaha obuze strah od Kovaca, vidjevši ogromni gnjev, i vrati mu sina, i gleda kako bi ga pridobio umiljatim rijecima. Pa ga zamoli da i on posvijedoci da je Dabog pravedan i plemenit kralj. Ali Kovac zavapi;
"Nipošto, Ti zao i neplemeniti covjek, saveznik Divova, Necu poslužiti ovoj laž,"
I uhvati proglas i rasparaše ga na komade koje baci naokolo u zrak. I kada je to ucinio izaðe iz palace, i svi plemici i sav narod bjehu zapanjeni tako da nitko se ne usudi pomaknuti ni prst da bi ga sprijecili. Tada Kovac ode k tržnici i upoznaše narod s svim što je vidio te upozoriše ih na zla dijela Dabog i na nepravdu koju pretrpješe od njegovih ruku. I nagovoriše ih da stresu sa sebe jaram Ahrimana. I skidajuci pregaèu s kojom kovaci prekrivaju koljenja kada udaraju cekicem, podigavši je visoko, do visine koplja, zavika;
"Neka ovo bude barjak, pod kojim cemo koraciti u potrazi za Perunom, i preklinjati ga, da nas oslobodi od Zmijskog Kralja."
Tada narod uzkliknuše od radost i sakuplaše se oko Kovaca, i on ih izvede iz grada noseci barjak visoko. I koracaše mnogo dana dok doðoše do palace Peruna.
Dogaðaše se ove stvari u zemlji Iran nakon što je, dvaput po osam, godina prošlo nad glavom Peruna. I kada proðe to vrijeme, on se spusti s brda Alberza i pronaðe svoju mater, upitavši je o svom potomstvu. I ona mu kazala da je od roda Sjative, i takoðe o Dabogu i njegovih zlocinima.
Firdusi
Linearni mod
