Kad se partner i vaši roditelji ne vole

[Hazen]

Kako rješavate loš, ukočen, svađama sklon, trzavica pun odnos između vaših partnera i vaših roditelja? Ne govorim dakle o situacijama prekida kontakta, nego o situacijama kad bi trebalo postojati neko normalno obiteljsko druženje, npr zajednički ručkovi, međusobne usluge i popravci, da ne spominjem blagdane.
Koja je vaša uloga u svađama između vaših roditelja i partnera? Glumite li tampon zonu ili ne radite ništa? Koliko vas to opterećuje ili ljuti? Što očekujete od partnera a što od roditelja? Koliko to oštećuje vaš (partnerski), odnos? Pokušavate li mijenjati ijednu stranu, glumiti diplomata? Umara li vas sve to?

[Joshua]

Ne razumijem zašto se oni svađaju?Međusobno obiteljsko uvažavanje bi trebalo bit rasprostranjeno barem do te mjere da se ne ulazi u rasprave koje dovode do svađa.Mlađi dio familije bi morao moć smoć snage da shvati da je nemoguće mjenjati stavove od starijih ljudi i da je besmisleno trošit svoje živce na to.

[radical change]

Hazen kaže:

Kako rješavate loš, ukočen, svađama sklon, trzavica pun odnos između vaših partnera i vaših roditelja? Ne govorim dakle o situacijama prekida kontakta, nego o situacijama kad bi trebalo postojati neko normalno obiteljsko druženje, npr zajednički ručkovi, međusobne usluge i popravci, da ne spominjem blagdane.
Koja je vaša uloga u svađama između vaših roditelja i partnera? Glumite li tampon zonu ili ne radite ništa? Koliko vas to opterećuje ili ljuti? Što očekujete od partnera a što od roditelja? Koliko to oštećuje vaš (partnerski), odnos? Pokušavate li mijenjati ijednu stranu, glumiti diplomata? Umara li vas sve to?

Ako sa nekim ne možeš izgraditi zadovoljavajuće dobar odnos ne bi isti trebalo ni forsirati. Dovoljno je oodnos držati na nekoj pristojnoj razini i to je to. Generacijsko nerazumjevanje je uvjek problem, svađe ne treba potencirati, ukoliko pak do svađe dođe treba spriječiti eskalaciju i ohladiti glavu. Obzirom da smo partnera odabrali kao životnog suputnika s kojim ćemo imati obitelj i djeliti dobro i loše partneru nikad ne bi smjeli okrenuti leđa pred drugima. Eventualne nesuglasice rješavati u svoja 4 zida, a probleme rješavati sa svojim roditeljima ako je to moguće. Ukoliko ne, spakiraju se koferi, ženu pod ruku i u bijeli svijet...
Nitko nas ne prisiljava da forsiramo odnos, ako to radimo trebali bi imati računicu da znamo zašto...

[higijeničarka]

Slažem se sa iznad rečenim.
Znači...

Za početak, pokušavam razlučiti kako je uopće do takvih situacija došlo. Ukoliko se partner i moja obitelj ne slažu, nekome očito nešto smeta. Na prvu ću probati razgovarati s partnerom i vidjeti što on o svemu kaže. Potom sa roditeljima pa vidjet što oni o svemu kažu.
Također bi me zanimalo što svi oni predlažu kao rješenje problema. Ako ijedna strana smatra da želi probleme riješiti međusobnim NEdruženjem i NEviđanjem, nećemo se zajedno više viđati ni družiti.
U svakom slučaju, i jednima i drugima bih jasno dala do znanja da su takvi odnosi jasno nepoštivanje njih samih prema meni, pa bi se svakako i o tome porazgovarali.

No, eskalaciju odnosa u svađe i trzavice smatrala bih prvenstveno propustom sa svoje strane jer budući da ja odlično znam i partnera i svoje roditelje... kako je moguće da takvu situaciju nisam uočila još u začetku gdje sam ju odmah mogla i trebala sasjeć?

[Joshua]

Gdje nestade autorica?!Štel sam je sam priupitat dal možda slučajno živite u blizini roditelja?Jel ako ne daj Bože živite u relativno maloj metarskoj udaljenosti teško bu se riješaval ovaj problem bez dizanja krede za stan ili najma stana kaj ipak uvijek rađe savjetujem raji.

[hardy]

Hazen kaže:

Kako rješavate loš, ukočen, svađama sklon, trzavica pun odnos između vaših partnera i vaših roditelja? Ne govorim dakle o situacijama prekida kontakta, nego o situacijama kad bi trebalo postojati neko normalno obiteljsko druženje, npr zajednički ručkovi, međusobne usluge i popravci, da ne spominjem blagdane.
Koja je vaša uloga u svađama između vaših roditelja i partnera? Glumite li tampon zonu ili ne radite ništa? Koliko vas to opterećuje ili ljuti? Što očekujete od partnera a što od roditelja? Koliko to oštećuje vaš (partnerski), odnos? Pokušavate li mijenjati ijednu stranu, glumiti diplomata? Umara li vas sve to?

Kao prvo to se ne smije dogoditi!!!

Tih par sati očekujem od svih da se ponašaju uljudno i sa poštovanjem bez obzira što tko u sebi misli o onome drugome.
Toliko pak možemo svi biti civilizirani zar ne?

[violeta1980]

Hazen kaže:

Kako rješavate loš, ukočen, svađama sklon, trzavica pun odnos između vaših partnera i vaših roditelja? Ne govorim dakle o situacijama prekida kontakta, nego o situacijama kad bi trebalo postojati neko normalno obiteljsko druženje, npr zajednički ručkovi, međusobne usluge i popravci, da ne spominjem blagdane.
Koja je vaša uloga u svađama između vaših roditelja i partnera? Glumite li tampon zonu ili ne radite ništa? Koliko vas to opterećuje ili ljuti? Što očekujete od partnera a što od roditelja? Koliko to oštećuje vaš (partnerski), odnos? Pokušavate li mijenjati ijednu stranu, glumiti diplomata? Umara li vas sve to?

Nisu to jednostavne stvari. Imam doduše veći (gle čuda, ha!?) problem obratno, te nako 3 godine pokušaja i experimentiranja tvrdim da je nerješiv na doista dobar način. Prevelike su suštinske razlike, a vrlo je mala stvarna mogućnost tolerancije, iskrenog prilagođivanja.
Pa je izlaz koji funkcionira postalo vrlo rijetko i samo službeno komuniciranje, 3-4 puta godišnje povodom blagdana ili posebnih prilika. Nitko niti tada ne glumata prisnost, pažljivo se biraju pove neutralne teme i unaprijed se nečim ograniči zajedničko vrijeme. Tako da se prevenitaju sve moguće šanse da nešto izmakne kontroli i pozi.
Dok je puno teže "posredovati" između mojih roditelja i njega, jer je ovdje na djelu neka prevelika bliskost, bar pokušaj, kojim moji pokušavaju načiniti od njega sina kojega nisu imali. Usisati ga u našu obiteljsku rutinu i odnose, a bez da ga se puno pita i dakako jako zaslađeno. On uglavnom pristaje, a ja kadikad imam loš osjećaj da to nije iskreno oduševljeno čime već, nego popuštanje zbog mene. Pa osjećam krivnju, a osim toga zna izmaći kontroli, pa nam i oduzima zajedničko vrijeme kojega nema napretek.
Nedjeljno jutro je uglavnom jedino zajedničko jutro, pa bih najradije nekog ugrizla kada se on diže u 7 jer ide nešto raditi u vinograd s mojim starim, a čitav život prije nije vidio trs iz bliza i jako sumnjam da mu je to gušt.
Pokušala sam posredovati, ali stari me otpili da ne razumijem muške gušte i stvari, a on tvrdeći da mu nije teško, da im netko mora pomoći, kao što se oni trude pomagati nama. Mada ja znam da nije štos u neophodnosti fizičke pomoći, koliko potrebi i namjeri oca da ga ima na oku, prouči i procijeni, kao nekada kada sam bila zelena i to je možda bilo opravdano. Jer uz stotinjak težačkih dnevnica, još desetak sigurno nije ključno!

[Hazen]

radical change kaže:

Ako sa nekim ne možeš izgraditi zadovoljavajuće dobar odnos ne bi isti trebalo ni forsirati. Dovoljno je oodnos držati na nekoj pristojnoj razini i to je to. Generacijsko nerazumjevanje je uvjek problem, svađe ne treba potencirati, ukoliko pak do svađe dođe treba spriječiti eskalaciju i ohladiti glavu. Obzirom da smo partnera odabrali kao životnog suputnika s kojim ćemo imati obitelj i djeliti dobro i loše partneru nikad ne bi smjeli okrenuti leđa pred drugima. Eventualne nesuglasice rješavati u svoja 4 zida, a probleme rješavati sa svojim roditeljima ako je to moguće. Ukoliko ne, spakiraju se koferi, ženu pod ruku i u bijeli svijet...
Nitko nas ne prisiljava da forsiramo odnos, ako to radimo trebali bi imati računicu da znamo zašto...

Ne mogu se uvijek spakirati koferi, naročito ako iza sebe ostavljaš osamljenog roditelja kojem si sve na svijetu i kojem se lice razvuče u osmijeh svaki put kad te vidi. A koji je istovremeno toliko teška osoba da jedino ja donekle znam s njim i često i sama izgubim živce.
Najgore su mi situacije u kojima nema "čistog" krivca i nikog u potpunosti ne možeš "okriviti".

higijeničarka kaže:

....

No, eskalaciju odnosa u svađe i trzavice smatrala bih prvenstveno propustom sa svoje strane jer budući da ja odlično znam i partnera i svoje roditelje... kako je moguće da takvu situaciju nisam uočila još u začetku gdje sam ju odmah mogla i trebala sasjeć?

Ne iskristaliziraju se sve stvari baš odmah. I kako bi ti sasjekla situaciju?

josuha kaže:

Gdje nestade autorica?!Štel sam je sam priupitat dal možda slučajno živite u blizini roditelja?Jel ako ne daj Bože živite u relativno maloj metarskoj udaljenosti teško bu se riješaval ovaj problem bez dizanja krede za stan ili najma stana kaj ipak uvijek rađe savjetujem raji.

Ne živimo blizu.

harderfaster kaže:

Kao prvo to se ne smije dogoditi!!!

Tih par sati očekujem od svih da se ponašaju uljudno i sa poštovanjem bez obzira što tko u sebi misli o onome drugome.
Toliko pak možemo svi biti civilizirani zar ne?

Nije ni stvar u par sati nego u njihovoj međusobnoj komunikaciji mimo druženja, kad ja nisam posrednik.

violeta1980 kaže:

....Usisati ga u našu obiteljsku rutinu i odnose, a bez da ga se puno pita.....

O, ovo mi je poznato. I ne samo u rutinu i odnose, nego očekivati od nekog iz sasvim drugačijeg svijeta da razmišlja kao ovaj.



Ekipa, hvala vam na odgovorima!

[Joshua]

Hazen kaže:

Ne živimo blizu.

Onda se to lakoćom riješi.Probaj objasnit suprugu da im jednostavno podilazi u tim razgovorima!Ne mogu točno kad nejdeš u detalje,ali pretpostavljam da se ne dela o ničemu bitnome nego o nekakvoj normalnoj sociološkoj komunikaciji među njima.Jednostavno neka maksimalno zatomi logiku i svoj ego i neka im podilazi dok je sa njima.To lakoćom može odradit jer ih ne gleda svaki dan.Jednom tjedno nek se pripremi.Zaista ne vrijedi racionalno trošit energiju na starije ljude jer ma koliko njihovi stavovi bili tupasti njemu njih je nemoguće i nepotrebno mjenjat.

[kofilica]

josuha kaže:

Onda se to lakoćom riješi.Probaj objasnit suprugu da im jednostavno podilazi u tim razgovorima!Ne mogu točno kad nejdeš u detalje,ali pretpostavljam da se ne dela o ničemu bitnome nego o nekakvoj normalnoj sociološkoj komunikaciji među njima.Jednostavno neka maksimalno zatomi logiku i svoj ego i neka im podilazi dok je sa njima.To lakoćom može odradit jer ih ne gleda svaki dan.Jednom tjedno nek se pripremi.Zaista ne vrijedi racionalno trošit energiju na starije ljude jer ma koliko njihovi stavovi bili tupasti njemu njih je nemoguće i nepotrebno mjenjat.

Otprilike ovako se godinama moj muž ponašao. Tad smo otkrili da je poljoprivreda sigurna tema. Moj tata je odrastao na selu, a budući mu je mama živa i danas redovito odlazi tamo. U potencijalno opasnim situacijima ja bi odjednom počela ispitivati kako su rodile masline, smokve, grožđe... iako nitko od nas nema ništa od toga. Tad su se viđali samo u mojoj prisutnosti.

S vremenom se komunikacija malo opustila. Posebno kad su došla djeca jer je sad fokus više na njima. Sad tata i muž povremeno jedan drugome naprave neku uslugu, prozbore par riječi o djeci i svatko svojim putem. Ni ne sjećam se više kad je zadnji put došlo do neke neugodne situacije.

[avelina]

Ne mogu reci da se previse grizem sto moji ne vole mog muza. Toliko koliko se vide, otrpe se.
Ali svi su teskih naravi pa mislim da bi zajednicki zivot bio nemoguc.

[Afro Dita]

Njah... To ja mislim za svoju baku ( maminu mamu ) i tatu. Ne vole se, ali se podnose, tu i tamo se znaju posvađati i tak...

[lenileni]

teska tema full

[Erwena]

Tko kaže da se moraju voljeti? Mogu se civilizirano ponašati. Ono dobar dan, doviđenja. Nije teško, treba samo malo volje.

[Stargazer]

A eto kad već pitaš kak se nosimo - loše.

Moja mama ima neke svoje "izjave" kojima omalovažava ljude oko sebe, sestra se lako naduri, tata je jednostavno pasivan, a muž ne može dugo šutit i trpit, čak niti meni za ljubav. Nakon jednog većeg i dva manja incidenta posjeti su nam se prorijedili, tj. ja odlazim gotovo uvijek sama, a prije smo dolazili zajedno. Onda mama pita jel se on nešto ljuti, onda ja lažem da je on na poslu. Iako se on zapravo i ne ljuti, samo ih ne želi više posjećivati. Strah me zamoliti muža da ide koji put sa mnom jer se bojim da će se dogoditi nekakav incident. Roditelji nas u pravilu ne posjećuju, u nekoliko navrata je bila neka prigoda, ali sam ja izmislila izgovor.

Tako da je moje rješenje zapravo izbjegavanje rješenja. Sve to mi predstavlja veliki teret na svakodnevnoj razini i voljela bih da su odnosi u obitelji normalni. Razbijam glavu gotovo svaki dan kako da to riješim. Ne želim ljutnju i povrijeđene osjećaje. Stvar je u tome što mislim da se ponašanje ljudi ne može jako promijeniti, da će uvijek biti isto.

Uz to, jučer sam saznala da sam trudna s našom prvom bebom. To je sretna vijest za mene i muža. Ali među prvim stvarima na koje sam pomislila je kako će to utjecati na dinamiku odnosa. Moji roditelji će sigurno inzistirati na tome da često dolaze k nama (k bebi) - vjerojatno i puno češće nego što bi ja to htjela - a muž će to loše podnositi. Uf, koji stres.

[violeta1980]

Stargazer kaže:

A eto kad već pitaš kak se nosimo - loše.

Moja mama ima neke svoje "izjave" kojima omalovažava ljude oko sebe, sestra se lako naduri, tata je jednostavno pasivan, a muž ne može dugo šutit i trpit, čak niti meni za ljubav. Nakon jednog većeg i dva manja incidenta posjeti su nam se prorijedili, tj. ja odlazim gotovo uvijek sama, a prije smo dolazili zajedno. Onda mama pita jel se on nešto ljuti, onda ja lažem da je on na poslu. Iako se on zapravo i ne ljuti, samo ih ne želi više posjećivati. Strah me zamoliti muža da ide koji put sa mnom jer se bojim da će se dogoditi nekakav incident. Roditelji nas u pravilu ne posjećuju, u nekoliko navrata je bila neka prigoda, ali sam ja izmislila izgovor.

Tako da je moje rješenje zapravo izbjegavanje rješenja. Sve to mi predstavlja veliki teret na svakodnevnoj razini i voljela bih da su odnosi u obitelji normalni. Razbijam glavu gotovo svaki dan kako da to riješim. Ne želim ljutnju i povrijeđene osjećaje. Stvar je u tome što mislim da se ponašanje ljudi ne može jako promijeniti, da će uvijek biti isto.

Uz to, jučer sam saznala da sam trudna s našom prvom bebom. To je sretna vijest za mene i muža. Ali među prvim stvarima na koje sam pomislila je kako će to utjecati na dinamiku odnosa. Moji roditelji će sigurno inzistirati na tome da često dolaze k nama (k bebi) - vjerojatno i puno češće nego što bi ja to htjela - a muž će to loše podnositi. Uf, koji stres.

Inzistirati? To načelno moraš riješiti, na što lakši, finiji, ali i efikasniji način. Da nikada NITKO više ne pomisli, osim možda muža i djece, da uopće može na nečemu inzistirati. Samo predložiti i lijepo zamoliti. Oko bilo čega. Inače si u začaranom krugu objašnjavanja. Samo je jedno razumno, ne objašnjavati, nego provoditi svoje na svojemu terenu, uz puno poštovanje tuđeg na njegovu terenu. Samo jednom sam jasno rekla da nikada neću imati zavjese u stanu, i to je bilo posljednji puta da ih je svekrva kupila za poklon. Ne možda, ako i kada, nego NIKADA u mom stanu! Bez objašnjavanja i izvrdavanja.
Vidjeti ćeš, kada se ozbiljno i jasno postaviš, svi prilično brzo odustanu.

[KRIN1]

harderfaster kaže:

Kao prvo to se ne smije dogoditi!!!

Tih par sati očekujem od svih da se ponašaju uljudno i sa poštovanjem bez obzira što tko u sebi misli o onome drugome.
Toliko pak možemo svi biti civilizirani zar ne?

točno.
ide teže s tvrdoglavima,
bahatima i neobrazovanima,
ali ih netko mora zbližavati (održavati).
zbog djece - unuka.

[Ms_Manners]

Stargazer kaže:

Moja mama ima neke svoje "izjave" kojima omalovažava ljude oko sebe, sestra se lako naduri, tata je jednostavno pasivan, a muž ne može dugo šutit i trpit, čak niti meni za ljubav. Nakon jednog većeg i dva manja incidenta posjeti su nam se prorijedili, tj. ja odlazim gotovo uvijek sama, a prije smo dolazili zajedno. Onda mama pita jel se on nešto ljuti, onda ja lažem da je on na poslu. Iako se on zapravo i ne ljuti, samo ih ne želi više posjećivati.

Jaka je to ljubav koja traži da se trpi zlostavljanje.
Zašto ne kažeš majci da pazi kako se ponaša prema njemu (ili jednostavno općenito)?

[Hazen]

Stargazer kaže:

A eto kad već pitaš kak se nosimo - loše.

Moja mama ima neke svoje "izjave" kojima omalovažava ljude oko sebe, sestra se lako naduri, tata je jednostavno pasivan, a muž ne može dugo šutit i trpit, čak niti meni za ljubav. Nakon jednog većeg i dva manja incidenta posjeti su nam se prorijedili, tj. ja odlazim gotovo uvijek sama, a prije smo dolazili zajedno. Onda mama pita jel se on nešto ljuti, onda ja lažem da je on na poslu. Iako se on zapravo i ne ljuti, samo ih ne želi više posjećivati. Strah me zamoliti muža da ide koji put sa mnom jer se bojim da će se dogoditi nekakav incident. Roditelji nas u pravilu ne posjećuju, u nekoliko navrata je bila neka prigoda, ali sam ja izmislila izgovor.

Tako da je moje rješenje zapravo izbjegavanje rješenja. Sve to mi predstavlja veliki teret na svakodnevnoj razini i voljela bih da su odnosi u obitelji normalni. Razbijam glavu gotovo svaki dan kako da to riješim. Ne želim ljutnju i povrijeđene osjećaje. Stvar je u tome što mislim da se ponašanje ljudi ne može jako promijeniti, da će uvijek biti isto.

Uz to, jučer sam saznala da sam trudna s našom prvom bebom. To je sretna vijest za mene i muža. Ali među prvim stvarima na koje sam pomislila je kako će to utjecati na dinamiku odnosa. Moji roditelji će sigurno inzistirati na tome da često dolaze k nama (k bebi) - vjerojatno i puno češće nego što bi ja to htjela - a muž će to loše podnositi. Uf, koji stres.

Mislim da moraš o svemu tome razgovarati s mužem. Bez optuživanja, predbacivanja, jednostavno... Reći mu kako se osjećaš, kako si pod presingom, kako te muči sve to.. I nek i on tebi kaže svoju stranu priče. On mora shvatiti kako su ti to ipak roditelji, kakvi god bili da bili. Ne može ih cijeli život izbjegavati i time tebe mučiti, niti ti možeš cijeli život dopuštati da te to nagriza gotovo svakodnevno i pokušavati se pred roditeljima praviti da je sve u redu. Tako ćete svi puknuti kad tad.
Kod mene je pomoglo dosta upravo to - naši razgovori, u kojima smo stvarno i jedno i drugo iskreno rekli kako se osjećamo i kako vidimo stvari iz svog kuta. Stvari se možda nikad neće riješiti u nekom idealnom smislu, i možda će još stoput doći do trzavica ali jako je bitno da taj temelj - međusobno razumijevanje - opstane. Moj dragi na primjer nije tip koji će izbjegavati kontakte i slično, ali ne trpi kad mu se docira ili kad ga se provocira, već odgovori istim tonom, i onda situacija postane napeta.
Ne ide ni nama uvijek lako, ali bar ne držim sve u sebi nego mu kažem što mi je, i obrnuto. I razumijemo se. Ne uvijek lako ni iz prve ali prevlada želja za rješavanjem situacije.
Muž ti je... Bar si pred njim olakšaj dušu za početak. To kupljenje u sebi i svakodnevno razbijanje glave je nešto najgore, kao taman oblak koji je uvijek tu negdje nad glavom. Ja se ježim toga.

[kulenova seka]

Moja mama je jako izvrijeđala mog dečka s kojim sada živim.
Rekla mu je da je neradnik (iako ima posao), da je proždrljivac i parazit, da se želi priženiti, da je falsificirao diplomu i hrpu drugih stvari.
On je to zbog mene šutke otrpio i od tada je zatišje.
Samo da napomenem, mama je apsolutno u krivu, ništa od toga nije točno.

Ne znam koliko dugo moram čekati da možda pokušam to nekako pomiriti?

Pisala sam već na otrovnim roditeljima, mama mi je posesivna i agresivna i za nju nije nitko dovoljno dobar.
Možda bi dovoljno dobar bio neki bogataš jer voli lovu i cijeni isključivo ljude koji su nešto stekli.