Zasto je nesto bitno?

[medonaodmoru]

O duhu se, izgleda, nema što pouzdano za reći. Lupa li po elektronu, ne lupa, narušava li račun vjerojatnosti, ne narušava, utječe li na radioaktivni raspad ili ne utječe. Neznano je, dakle, kako on operira (a još manje -zašto). Općenito je prihvaćeno da se utjelovljuje u Štefu i Marici ali iz posve nepoznatog razloga, ne utjelovljuje se u nekom roboteku. Nije mu apetitlih. Odakle je duh dospio u drevne pokušaje mudroslova, nije teško pogoditi. Dospio je iz autofascinacije i njene projekcije na sve oko sebe, na zemlju i nebesa. Mnoge od tih projekcija s vremenom su otpale ali mnoge su još tu tako da su nam drevna trabunjanja još draga i tepamo im "učenja". Danas to nije toliko usljed spoznajne bespomoćnosti kao što je bilo nekad. Danas je to uglavnom zbog egzistencijalnog straha, straha od gašenja, smrti.

[omen4k]

- Sizif - kaže:

Zakoni fizike naprosto jesu. Glupo je reći da su beskorisni jer da nisu kakvi jesu, jasno je da se ni tijelo ne bi pokretalo kako se pokreće, a ne bi se ni mislila misao kakva se misli...

Ključno je pitanje je li npr. neka svjesna odluka (kao nešto za što imamo dojam da pripada nama kao nematerijalnom subjektu) posljedica djelovanja oluje elektrona u mreži neurona ili je ona pokretač te oluje.

Svjesna odluka definira neuroloske procese. Koliko cega gdje kad.

Radi cega neki uce kako se optimalno koristi Kundalini, Prana, Chi, Ki, Sekhem, Coyopa itd.

Sam nastanak procesa nije produkt covjekove odluke.
Jer odluke ne bi ni bilo da nema nervnog sistema sa vec pokrenutim procesima.

[mravac8]

- Sizif - kaže:

Ovisi o konekstu. Ako patiš i oblici eutanazije nisu legalni i dostupni, te ako si želiš skratiti muke - tad je racio.

Slažem se, ovisi o kontekstu. Ali sve ovisi o kontekstu i onda je ovakva vrsta razgovora besmislena. Besmisleno je tražiti nešto opće, besmisleno je tražiti nešto zajedničko, jer sve ovisi o kontekstu.

[- Sizif -]

Jednostavko kaže:

Slažem se da zakoni fizike naprosto jesu, ali oni su beskorisni u smislu da se njima ne može objasniti zašto je subjekt nešto odlučio,

Neizračunljivost i neprevidivost naprosto ne znači i neuvjetovanost.

Jednostavko kaže:

Niti je odluka posljedica oluje elektrona u mozgu niti mi odlučujemo kako ćemo upravljati tim elektronima. Jedno s drugim nema nikakve bitne veze.

To što pišeš je sasvim pogrešno. Jasno da ima veze i to se vidi u eksperimentima iz područka neuroznanosti. Ono što je posebno intrigantno, to je činjenica da u nekim od tih pokusa CT uređaj odluku registrira prije nego je subjekt svjestan odluke koju doživljava svojom.

[- Sizif -]

mravac8 kaže:

Slažem se, ovisi o kontekstu. Ali sve ovisi o kontekstu i onda je ovakva vrsta razgovora besmislena. Besmisleno je tražiti nešto opće, besmisleno je tražiti nešto zajedničko, jer sve ovisi o kontekstu.

Tako je - racionalnost, sama po sebi, niti išta pokreće niti je autoreferentna. Ona se uvijek promatra kontekstualno, s obzirom na to kojem iracionalnom pokretaču služi.

Ono što je gledano kroz kontekst i s aspekta jednog iracionalnog pokretača - racionalno, gledano s aspekta nekog drugog pokretača - nije. Ili obrnuto.

[- Sizif -]

medonaodmoru kaže:

O duhu se, izgleda, nema što pouzdano za reći. Lupa li po elektronu, ne lupa, narušava li račun vjerojatnosti, ne narušava, utječe li na radioaktivni raspad ili ne utječe. Neznano je, dakle, kako on operira (a još manje -zašto). Općenito je prihvaćeno da se utjelovljuje u Štefu i Marici ali iz posve nepoznatog razloga, ne utjelovljuje se u nekom roboteku. Nije mu apetitlih. Odakle je duh dospio u drevne pokušaje mudroslova, nije teško pogoditi. Dospio je iz autofascinacije i njene projekcije na sve oko sebe, na zemlju i nebesa. Mnoge od tih projekcija s vremenom su otpale ali mnoge su još tu tako da su nam drevna trabunjanja još draga i tepamo im "učenja". Danas to nije toliko usljed spoznajne bespomoćnosti kao što je bilo nekad. Danas je to uglavnom zbog egzistencijalnog straha, straha od gašenja, smrti.

Da, ali pretpostavljam da i ti osjećaš da imaš to nešto što imaju Štef i Marica, a nema robotek.

[Jednostavko]

medonaodmoru kaže:

Danas to nije toliko usljed spoznajne bespomoćnosti kao što je bilo nekad.

Znači danas nam ne treba duh da bismo mogli spoznavati ?

Danas je to uglavnom zbog egzistencijalnog straha, straha od gašenja, smrti.

Čudno je to da se nepostojeći duh boji smrti.

[medonaodmoru]

- Sizif - kaže:

Da, ali pretpostavljam da i ti osjećaš da imaš to nešto što imaju Štef i Marica, a nema robotek.

Točno. Ovaj čas je to prehlada.

[medonaodmoru]

Jednostavko kaže:

Čudno je to da se nepostojeći duh boji smrti.

Postojeći se sigurno ne boji. On je besmrtan. Jel' tako? Ako se ne boji postojeći, onda mora da se boji nepostojeći. Ili ima nekih novosti na tom planu?

Duhovi se ne boje smrti, oni se boje istjerivača.

[Jednostavko]

medonaodmoru kaže:

Postojeći se sigurno ne boji. On je besmrtan. Jel' tako?

Vjerojatno misliš na subjektivni duh. Meni je poznat samo "ovozemaljski" duh. Ne bih se usudio tvrditi da nešto "znam" o duhu nakon smrti.

Ako se ne boji postojeći, onda mora da se boji nepostojeći. Ili ima nekih novosti na tom planu?

Kako se ono što ne postoji može nečega bojati?

[Templarski red]

Evo kako to ja shvaćam...

Duh je neprestalan i sveprožimajući princip koji bivstvuje u svemu, a unutar čovjeka može biti oživotvoren i iskazan kroz nadahnuće, dok npr. u kamenu, samo biva.

U grubo, ne nastanjuje duh tijelo, već tijelo nastanjuje duh.

[omen4k]

- Sizif - kaže:

Jasno da ima veze i to se vidi u eksperimentima iz područka neuroznanosti. Ono što je posebno intrigantno, to je činjenica da u nekim od tih pokusa CT uređaj odluku registrira prije nego je subjekt svjestan odluke koju doživljava svojom.

Cime su otkrili da sam odabir i racionalno poimanje odabira nisu isto.
Sto su mogli saznati davno prije postojanja CTa.

[addx]

medonaodmoru kaže:

O duhu se, izgleda, nema što pouzdano za reći. Lupa li po elektronu, ne lupa, narušava li račun vjerojatnosti, ne narušava, utječe li na radioaktivni raspad ili ne utječe. Neznano je, dakle, kako on operira (a još manje -zašto). Općenito je prihvaćeno da se utjelovljuje u Štefu i Marici ali iz posve nepoznatog razloga, ne utjelovljuje se u nekom roboteku. Nije mu apetitlih. Odakle je duh dospio u drevne pokušaje mudroslova, nije teško pogoditi. Dospio je iz autofascinacije i njene projekcije na sve oko sebe, na zemlju i nebesa. Mnoge od tih projekcija s vremenom su otpale ali mnoge su još tu tako da su nam drevna trabunjanja još draga i tepamo im "učenja". Danas to nije toliko usljed spoznajne bespomoćnosti kao što je bilo nekad. Danas je to uglavnom zbog egzistencijalnog straha, straha od gašenja, smrti.

Znamo zapravo da duh ne vrsi nikakvu interakciju s materijom inace bi i sam bio materija i bilo bi ga moguce detektirati drugom materijom.

U sklopu materijalne filozofije, duh moze biti pojam koji obuhvaca svaki oblik materije koji je ustrojen u samoreplikacijsku shemu (zivot). Duh po tome nije nematerijalan jer postoji kao poseban ustroj materije, ali zapravo nista od materije od koje je ustrojen nije bit duha. Duh moze biti ustrojen i od sasvim druge materije i sasvim trece materije.

Samoreplikacija vrste gledana "izvana" je ono sto omogucuje postojanje te sheme materije (vrste) kroz vrijeme, kroz eone. To je ono najnuznije zivotu.
Samoreplikacija "iznutra" je temeljni nagon svake vrste zivota i iz kojeg izvire najtemljeniji kontekst za racionalno promisljanje/djelovanje.

Cak bi tome dodao da je nagon za samoodrzanjem hierarhijski podredjen nagonu za samoreplikaciju pa mozemo reci i da je "evolucijski mladji". Kad sam vec tu, taj odnos ta dva nagona je po meni sacuvan cak i u evolucijski "najnaprednijim" ljudima. Osobe koje su se pobrinule za svoje nasljedje se ne boje smrti, dapace, docekaju je rado, osjete da "vrijeme je" i slicno.

Duh prema tome oznacava izvor volje individualnog i/ili kolektivnog djelovanja zivota tj. jedinki zivota itd.

Ono sto postoji zahvaljujuci tom nacinu/procesu (aktivnim djelovanjem osigurava svoje postojanje) mozemo reci da ima duh.

Mozemo reci da komad materije upleten u samoreplikacijsku shemu (zivot) kroz evoluciju se izgradio na nacin da moze u nekoj ogranicenoj mjeri (relevatnoj tom obliku zivota) pretpostavljati svoju buducnost i djelovati shodno tome u korist samog sebe tj. svoje samoreplikacijske sheme. Nama ljudima se pak cini da smo prakticki neograniceni u tome sto mozemo smisliti. Tu se mozemo dotaknuti "stupnjeva slobode"...

[medonaodmoru]

addx kaže:

U sklopu materijalne filozofije, duh moze biti pojam koji obuhvaca svaki oblik materije koji je ustrojen u samoreplikacijsku shemu (zivot). Duh po tome nije nematerijalan jer postoji kao poseban ustroj materije, ali zapravo nista od materije od koje je ustrojen nije bit duha. Duh moze biti ustrojen i od sasvim druge materije i sasvim trece materije.

Osobno nemam problema sa korištenjem pojma "duh" i kad ga koristim znam točno na što mislim i to nije nimalo maglovito. Postoji tako i pojam "duh vremena". Pri tome se misli na složen obrazac kulturoloških ponašanja koji se kopira i cirkulira. Na njega utječe mnogo pojedinačnih stvari koje sve zajedno tvore društvenu strukturu a "duh vremena" je scenska izvedba te strukture. Naravno, to je metaforički duh, nije metafizički.
Struktura, obrasci ustroja su ti koji presudno utječu na izvedbu. Vodenica se tako može ustrojiti kao mlin, pilana ili nešto treće. Hoće li u njoj pribivati metaforički duh pilane ili mlina, ovisi o načinu na koji su ustrojeni zupčenici i poluge. Ljudska i konjska izvedba na isti način presudno ovisi o njihovoj neuralnoj strukturi pa su ljudski i konjski duh također metaforički duhovi. Metafizičke duhove imamo samo kad ovo ne razumijemo ili nam je antipatično.

[mravac8]

medonaodmoru kaže:

O duhu se, izgleda, nema što pouzdano za reći.

Duh se danas ne zove duh već nusprodukt mozga. Ako to imamo na umu ima li se o njemu šta pouzdano reći?

[mravac8]

medonaodmoru kaže:

Osobno nemam problema sa korištenjem pojma "duh" i kad ga koristim znam točno na što mislim i to nije nimalo maglovito. Postoji tako i pojam "duh vremena".

Duh vremena možemo definirati kao zbroj i interakciju nusprodukta mozgova nekog vremenskog razdoblja.

Tada bi bolji, ali nezgrapniji naziv za *duh vremena* bio *nusprodukt mozgova vremena*.

[Sigmund]

medonaodmoru kaže:

...Naravno, to je metaforički duh, nije metafizički.

Je li tvoj duh (samosvijest, jastvo, osobnost...kako god) metaforički ili metafizički?

[Sigmund]

mravac8 kaže:

Tada bi bolji, ali nezgrapniji naziv za *duh vremena* bio *nusprodukt mozgova vremena*.

Nusprodukt mozgova vremena je i globalno zatopljenje.

[mravac8]

Nusprodukt mozga je vrlo neprecizan naziv i ne znamo što se točno iza njega krije.

Recimo misao. Možemo reći da je misao nusprodukt mozga, ali misao nije ono što smo prije zvali duhom (možemo koristiti i naziv um) niti je zbroj misli = um.

Misao je nusprodukt mozga samo po tome što, kao ni um, nije materijalna.

Naime, koliko ja znam, ne postoji kemijski sastav misli, misao nema težinu, volumen, masu .....

[mravac8]

Sigmund kaže:

Nusprodukt mozgova vremena je i globalno zatopljenje.

Na žalost, je. I jako puno toga jednako, malo više ili malo manje lošeg. Nusprodukt mozga je bilo i spaljivanje vještica i nabijanje na kolac .... uglavnom, nusprodukti vremena (i mozga) nam ne služe na ponos već ih se trebamo sramiti.