Nasilje među djecom

[Monica.]

84hela kaže:

Teško je kad ne možeš ništa učiniti da pomogneš djetetu.Razgovaram s njom svaki dan o situaciji u školi,nadam se da će se s vremenom stanje popravit.

Možeš, kako ne.Ako se radi o školi ideš razredniku, argumentirano mu ispričaš o čem se radi i da očekuješ da se na novou razreda porazgovara o verbralnom bulingu i ostalim oblicima zlostavljanja djece, te da tražiš da se takvi oblici ponašanja sankcioniraju.Ako ne djeluje, ideš dalje...psiholog ili pedagog, ravnatelj, najlošije po tvoje dijete, je stat.Ako se i dalje svi prave mutavi, što je čest slučaj jer misle kako roditelji pretjeruju, posebno kad se radi o verbalnom ili socijalnom zlostavljanju, e onda odeš do zlostavljača (nije pedagoški, ali djeluje kad ništa ne djeluje i nemaš izbora, jer spašavaš svoje dijete) i lijepo mu objasniš da ćeš pozvati njegove roditelje, ravnatelja i policiju, ako nastavi gnjaviti tvoje dijete. Stanje se neće popraviti ako TI nešto ne poduzmeš.Sretno

[Lord Byron]

Monica. kaže:

onda odeš do zlostavljača

Svaki ovakav kontakt roditelja s tuđim djetetom ne samo da je pogrešan, nego može završiti i jako loše po tog roditelja.

[buditedobro]

Lord Byron kaže:

Svaki ovakav kontakt roditelja s tuđim djetetom ne samo da je pogrešan, nego može završiti i jako loše po tog roditelja.

Slažem se da je kontakt s tuđim djetetom nagori mogući potez. No tražiti u školi sastanak u sastavu: ja, vlastito dijete, zlostavljač, roditelj zlostavljača, pedagog/psiholog, ravnatelj, već ima smisla.
Prije sastanka treba vlastito dijete osnažiti: uvjeriti ga da iskreno i otvoreno govori i reći mu da ne ide na ratište, nego na dogovor. Osim toga treba i sam sebe pripremiti: na sastanku ne nastupiti napadački ni prema komu, nego suradnički i s više pitanja nego s konstatacijama i jednim osnovnim pitanjem za dijete zlostavljača i za njegova roditelja: što ONI predlažu da se problem riješi. Optužbe, ma kako opravdane bile, ne vode rješenju, nego sukobu.
Takvim se sastankom vlastitom djetetu šalje poruka da smo se spremni za njega založiti, školi da smo upoznati s problemom i da ćemo za buduće loše ponašanje prema svome djetetu smatrati odgovornom i školu te zlostavljaču i njegovu roditelju da to više nećemo trpjeti.

Katkad to ne uspije. Tada bih napisala jedan dopis na pet adresa (škola, Centar za socijalnu skrb, Policija, Dječja pravobraniteljica, Gradski/Županijski ured za odgoj i obrazovanje i školski liječnik (po potrebi).
Da vidite kako skaču kad vide komu je sve dopis poslan.

[lala]

Što vi mislite da škola može napraviti? Konkretno? Ja ću vam reći što nastavnik može-ništa. Ne smije niti braniti učenika u slučaju fizičkog obračuna (ne smije dolaziti u fizički kontakt s drugim učenikom-a kako obraniti žrtvu u borbi).
Priče o osobnom autoritetu zaboravite, prihvatite da djeca nisu anđeli i da jednostavno, u srednjoj školi, primjerice, ima pravih psihopata, sadista o kojima za nekoliko godina čitamo u crnojk kronici.
To je ono što razne stručne službe ne shvaćaju jer ne rade s učenicima.
Zakoni idu niz dlaku takvim učenicima, zaštićeni su statusom djeteta, maturanti imaju iste pravilnike kao sedmogodišnjaci...to vam je činjenica i čudi me da nema i više zlostavljane djece. Užas! Strah me je poslati vlastito dijete u školu!
Predmetni nastavnik ne može preodgojiti nečije dijete tijekom nastavnog sata u kojem treba realizirati sumanuti tempo plana i programa, birokraciju, za sve učenike...jednostavno ne može oi ne smije ništa, osim "zahvaliti" roditeljima, prirodi i zakonodavcu koji omogućava iživljavanje nad drugom djecom, ometanje nastave, a, vrlo česti i sve češće nasilje nad nastavnikom (iako se o tome jako šuti.
Ne znam točne ovlasti stručnih suradnika, ali to je njegov posao, recimo. No, nekako sam sumnjičava...voljela bih da ova peticija prođe jer bi jedna stvar njome sigurno bila riješena- kvaliteta nastave bi porasla (govorim o razredima s problematičnim djetetom), a ostala djeca imaju pravo na obrazovanje (koje im se krši). Za početak bi tu djecu trebalo izdvojiti (a ne žrtve), to je jedini način da se s njima radi i utuvi roditeljima u glavu da se nešto događa s djetetom (većina ih ne prihvaća činjenicu da dijete ima problema).

[lala]

Lord Byron kaže:

A da je kliknuti na link ?

Sâme po sebi, predložene mjere nisu loše, osim što nedostaje razrađeni prijedlog "zbrinjavanja" djece udaljene s nastave (nedopustivo je da dijete koje je udaljeno s nastave bude prepušteno sâmo sebi) iz kojeg bi se vidjela i cijena (najdoslovnija, novčana) provođenja takvih mjera.

O.

Ma, mjere su okvirno opisane, nisu dorađene, zašto je problem zbrinuti djecu?
Postoji bezbroj načina.
Koja je cijena ometanja nastave, lošeg ugođaja, rastrojene djece i nastavnika, nerealiziranog gradiva? Škole nisu mjesto za čuvanje djece, pa nek prođe vrijeme, kako bilo...

[Lord Byron]

lala kaže:

Ne smije niti braniti učenika u slučaju fizičkog obračuna (ne smije dolaziti u fizički kontakt s drugim učenikom-a kako obraniti žrtvu u borbi).

Potpuno mi je nevjerojatno da bi itko (ne samo nastavnik, nego bilo tko) imao problema zato što je razdvajao dva učenika u tučnjavi.

Zakoni idu niz dlaku takvim učenicima, zaštićeni su statusom djeteta, maturanti imaju iste pravilnike kao sedmogodišnjaci...

"Status djeteta" prestaje navršenom 14. godinom života.

lala kaže:

Ma, mjere su okvirno opisane, nisu dorađene, zašto je problem zbrinuti djecu?

Nisam napisao da je problem zbrinuti djecu, nego da bi uvođenje ovakvog pravila moralo ići "u paketu" s propisivanjem načina na koji bi se djeca udaljena s nastave zbrinjavala. Niti možeš niti je dobro takvo dijete jednostavno izbaciti na ulicu - to bi bilo kao da zažmiriš i nadaš se da ga neće biti kad otvoriš oči.

Škola nije mjesto za čuvanje djece, ali jest odgojna ustanova. Dio problematične djece ima neku dijagnozu, ali dio problematične djece ima pakao u kući; ako ih i škola odbaci, što im preostaje?

[Aruena]

84hela kaže:

što raditi kada nasilje nije fizičko?Moje djete stalno je na meti vršnjaka koji ga stalno vrijeđaju,izbacuju iz igre.Razgovor s učiteljicom nije pomogao.Da stvar bude gora ona stalno plače na njihove provokacije pa se to stalno vrti u krug.

Objasnit ces djetetu da su ta djeca losi prijatelji i da mu kao takvi nista ne trebaju.
Bolje je biti sam nego sa takvim 'prijateljima'.

Nauci ga da ih ignorira,da se emotivno distancira od njih i ne pati.Mali zlostavljaci likuju kad vide suze i patnju zlostavljanog djeteta i kad ocekivana reakcija izostane,prije ili kasnije naci ce drugu zrtvu.

Razgovar sa djetetom;mora ocvrsnuti.
Upisi ga na neku aktivnost gdje ce upoznati druge prijatelje.

Nije lako,ali moze se.

Sretno!

[Aruena]

buditedobro kaže:

Katkad to ne uspije. Tada bih napisala jedan dopis na pet adresa (škola, Centar za socijalnu skrb, Policija, Dječja pravobraniteljica, Gradski/Županijski ured za odgoj i obrazovanje i školski liječnik (po potrebi).
Da vidite kako skaču kad vide komu je sve dopis poslan.

Sto konkretno oko zlostavljanja mogu uciniti te adrese,kad su u pitanju ucenici osnovne skole?

[buditedobro]

Aruena kaže:

Sto konkretno oko zlostavljanja mogu uciniti te adrese,kad su u pitanju ucenici osnovne skole?

O, itekako mogu. Bitno je dopis poslati na sve adrese i svima navesti komu je sve poslano. Tada se kao čarobnim štapićem svi pokrenu i rade svoj posao, što bi i priije trebali, ali dok ih ne pritisne, hlade jaja i teoretiziraju.
To sam iskušala kad smo zbog jednog učenika koji je obolio od anoreksiije molili školskog liječnika, pa obiteljskoga liječnika, pa centar za socijalnu skrb, pa gastroenterogogiju u jednoj bolnici, pa dječju psihijatrijsku bolnicu, pa centar za anoreksiju (gdje su primali samo djevojke) i svi su samo prebacivali lopticu jedni na druge. Kad sam napisala dopis na sve te adrese i još na prosvjetne vlasti, svi su bili U ŠKOLI isti dan, kao da im je ugovoren sastanak.
Tako je i s drugim pitanjima u vezi s kojima se boje da će krivnja pasti na njih, naočigled svih, a na osnovi jednog običnog, kratkog dopisa.
A umiru od straha i od medija.

[Aruena]

buditedobro kaže:

O, itekako mogu. Bitno je dopis poslati na sve adrese i svima navesti komu je sve poslano. Tada se kao čarobnim štapićem svi pokrenu i rade svoj posao, što bi i priije trebali, ali dok ih ne pritisne, hlade jaja i teoretiziraju.
To sam iskušala kad smo zbog jednog učenika koji je obolio od anoreksiije molili školskog liječnika, pa obiteljskoga liječnika, pa centar za socijalnu skrb, pa gastroenterogogiju u jednoj bolnici, pa dječju psihijatrijsku bolnicu, pa centar za anoreksiju (gdje su primali samo djevojke) i svi su samo prebacivali lopticu jedni na druge. Kad sam napisala dopis na sve te adrese i još na prosvjetne vlasti, svi su bili U ŠKOLI isti dan, kao da im je ugovoren sastanak.
Tako je i s drugim pitanjima u vezi s kojima se boje da će krivnja pasti na njih, naočigled svih, a na osnovi jednog običnog, kratkog dopisa.
A umiru od straha i od medija.

Hvala.

Drago mi je cuti da postoji nacin.

[the zara]

Nasilje je stvarno jako ozbiljna stvar, pogotovo kada su u to upletena djeca. Ja sam osobno bila upletena u to, naravno bila sam žrtva zlostavljača u srednjoj školi. Dvije godine nisam znala što bi poduzela i napravila,čak sam išla neko vrijeme na psihoterapiju i to je jedva pomoglo, čak me i spasilo,ali samo zato jer sam krenula na vrijeme. Od ružnih riječi, provokacija, pa sve dok mi na jednom satu jedan od zlostavljača nije pokušao upaljačem zapaliti kosu (na kojoj sam na svu sreću imala lak ) i ne zezam se s tim,stvarno sam se kraj njih osjećala kao smeće i bezvrijednom,jer je to zlostavljačima i cilj iako su oni sami zapravo ti koji su slabići i imaju jako nisko samopouzdanje pa im je to neki obrambeni mehanizam valjda da se ne vidi,što li već . Djeca su jako okrutna kada je u pitanju nasilje. Nikada nisam saznala koji je bio povod svega toga i razlog, možda nikada ni neću, a na kraju krajeva, to me niti ne zanima, samo zahvaljujem Bogu što sam imala tako dobru razrednicu koja je s interneta nabavila materija o bullyngu među djecom, to je čitala cijeli dan pod svim satovima i na kraju je naglasila da ona zna sve pojedince koji maltretiraju jednog učenika iz razreda i ako se oni sami ne misle smirit da će zvati policiju pa neka se oni pozabave time.. I na tome je eto stalo, a jedan od tih zlostavljača mi se zadnji dan nastave kad smo se rastajali i ispričao zbog svega što mi je napravio.

Svaki pokušaj zlostavljanja treba srezati odmah u korijenu, djecu treba upozoriti na to jer se užasno lako izgube samopouzdanje zbog toga, a to za dijete nikako nije dobro, tek sada vidim na sebi kad odvrtim film par godina unazad. I svaki razrednik i učitelj koji kaže da ne može pomoći, laže jer može. Zato tamo i radi, da se djeca osjećaju sigurno,a ne da budu predmetom nečijeg ispucavanja jer nekome ne ide dobro u životu ili što već.

[Lord Byron]

the zara kaže:

Dvije godine nisam znala što bi poduzela i napravila...

Grozna priča .

Nije ti palo na pamet razgovarati s roditeljima?

[the zara]

Lord Byron kaže:

Grozna priča .

Nije ti palo na pamet razgovarati s roditeljima?

Pričala sam s njima, ali su oni to shvaćali kao da se oni zezaju samo samnom.. Ali kada sam rekla da su mi stavili mrtvog pauka u kosu i da su se svi u razredu na to počeli smijati,a pogotovo kada sam rekla da su mi htjeli upaljačem kosu spalit, na to su tek reagirali..Mislim da većina roditelja tek u tim razmjerima shvati do koje granice je nasilje došlo, jer misle da je većina toga zafrkancija, a od toga krene i neka djeca su preosjetljiva čak i na zezanciju. Ja sam se dobro nosila s tim neko vrijeme,odnosno dvije godine..sve dok nije došlo do toga sa paukom i upaljačem