Djeca koja trebaju promjenu školskog programa (individualizirani, prilagođeni, poseban...)

[rozamama]

Dobar dan,

htjela sam vam se javiti, mi smo prošli puno pretraga i puno tretmana.
Curica nema disleksiju i nismo mjenjali školski program. Ali smo mjenjali školu.
Preporučili su nam školu sa manje đaka i onda ne treba prilagođeni tretman samo individualizirani. Malo dalje putuje, ali joj je lakše u školi.
I išla je kod psihijatra radi pojačane anksioznosti i sada je dobro.
Problem nam je još samo strani jezik i ide na instrukcije.
Inače je vrlo dobra učenica.

[danny10]

Dobar dan

Ne znam gdje bih točno postavio pitanje. Nakon pretrage ova tema mi se učinila kao najprikladnija.
Radim kao pomoćnik/asistent u nastavi. Radim s dječakom koji sada ide u šesti razred. Počeo sam s njim raditi prošle godine. Dečko ima intelektualne poteškoće (navodno problemi prilikom poroda). Recimo da je na razini djeteta od 9-10 godina. Ima prilagođeni program. Prošla godina je dobro prošla, on je prošao s 4. Ove godine matematika malo šteka. Tu je skupio par jedinica, gradivo je teže jer se mora sve povezivati... No, njegova majka se (možda malo i prerano) prepala lošijih ocjena i želi ga prebaciti u posebnu školu. Zanima me ako je to moguće, s obzirom na inkluzije i trend da sva djeca idu u obične škole. I da li postoje nekakvi "kriteriji" prema kojima dijete više ne može u običnu, nego u posebnu školu. U stručnoj službi su rekli da treba proći novu obradu pa će vidjeti.
Prošle godine su jednu curicu iz drugog razreda prebacili u CZOO, no ta curica je 6 mjeseci učila dvije riječi. Ima jedan dečko s down sindromom koji ide u 4 razred, a jedva može čitati. U odnosu na njih moj dečko je genije. A opet, ne znam može li majka sama odlučiti o tome

[Monstera]

danny10 kaže:

Dobar dan

Ne znam gdje bih točno postavio pitanje. Nakon pretrage ova tema mi se učinila kao najprikladnija.
Radim kao pomoćnik/asistent u nastavi. Radim s dječakom koji sada ide u šesti razred. Počeo sam s njim raditi prošle godine. Dečko ima intelektualne poteškoće (navodno problemi prilikom poroda). Recimo da je na razini djeteta od 9-10 godina. Ima prilagođeni program. Prošla godina je dobro prošla, on je prošao s 4. Ove godine matematika malo šteka. Tu je skupio par jedinica, gradivo je teže jer se mora sve povezivati... No, njegova majka se (možda malo i prerano) prepala lošijih ocjena i želi ga prebaciti u posebnu školu. Zanima me ako je to moguće, s obzirom na inkluzije i trend da sva djeca idu u obične škole. I da li postoje nekakvi "kriteriji" prema kojima dijete više ne može u običnu, nego u posebnu školu. U stručnoj službi su rekli da treba proći novu obradu pa će vidjeti.
Prošle godine su jednu curicu iz drugog razreda prebacili u CZOO, no ta curica je 6 mjeseci učila dvije riječi. Ima jedan dečko s down sindromom koji ide u 4 razred, a jedva može čitati. U odnosu na njih moj dečko je genije. A opet, ne znam može li majka sama odlučiti o tome

majka moze pokrenuti timsku obradu, ali dg daje tim strucnjaka, kao i preporuku.
tim skolske medicine odlucuje koji clanak ce dijete dobiti i u skladu sa tim clankom, po kojem programu ce dijete raditi, i ima li aktualna skola uvjete za taj predlozeni clanak

a sto bi, po njenoj percepciji bila posebna skola?
rad u manjim razrednim skupinama, je moguc unutar redovnih skola, dakle, djeca su i dalje u redovnoj skoli, samo u posebnim razredima

ja mislim da je daleko veca vrijednost dobiti asistenta u nastavi za dijete, nego ugurati diejte u poseban program. i pristup je, daleko individualniji, ako je asistent dobar,strucan, motiviran.

[Monstera]

rozamama kaže:

Dobar dan,

htjela sam vam se javiti, mi smo prošli puno pretraga i puno tretmana.
Curica nema disleksiju i nismo mjenjali školski program. Ali smo mjenjali školu.
Preporučili su nam školu sa manje đaka i onda ne treba prilagođeni tretman samo individualizirani. Malo dalje putuje, ali joj je lakše u školi.
I išla je kod psihijatra radi pojačane anksioznosti i sada je dobro.
Problem nam je još samo strani jezik i ide na instrukcije.
Inače je vrlo dobra učenica.

zanimljivo
bojim se da to jest tocno, cesto o spretnosti nastavnika, ovisi kolko je koji program prilagodjen i da li uopce jest prilagodjen.
pretpostavljam da vam je netko preporucio drugu skolu, dobru strucnu sluzbu, tim nastavnika?
ili samo da ju upisete u skolu sa manje ucenika (zgb skole zaista variraju po broju ucenika, i fakat se moze birati, problem je samo putovanje)

ne mora se raditi o 15 vs 30 ucenika u razredu (iako je matematika uvijek bitna za individualizirati nekome pristup), ali je nerjetko stvar toga kolko je covjek koji dobije pred sebe dijete koje je razlicito i treba prilagodbu, motiviran to individualizirati/prilagoditi

[danny10]

nosorog kaže:

majka moze pokrenuti timsku obradu, ali dg daje tim strucnjaka, kao i preporuku.
tim skolske medicine odlucuje koji clanak ce dijete dobiti i u skladu sa tim clankom, po kojem programu ce dijete raditi, i ima li aktualna skola uvjete za taj predlozeni clanak

a sto bi, po njenoj percepciji bila posebna skola?
rad u manjim razrednim skupinama, je moguc unutar redovnih skola, dakle, djeca su i dalje u redovnoj skoli, samo u posebnim razredima

ja mislim da je daleko veca vrijednost dobiti asistenta u nastavi za dijete, nego ugurati diejte u poseban program. i pristup je, daleko individualniji, ako je asistent dobar,strucan, motiviran.

Ona bi ga prebacila u CZOO. A meni se cini da on tamo ne bi bas napredovao. Ipak ima stvari u skoli koje ga zanimaju. Voli povijest i geografiju, likovni... ovo mi se cini da zbog vise manje jednog predmeta zeli u posebnu skolu. Ja sam pitao strucnu sluzbu moze li mu se jos olaksati, no oni tvrde da je ovo maksimum. Da vise od toga nije prilagodjeni program nego nesto drugo...

[buditedobro]

danny10 kaže:

Dobar dan

Ne znam gdje bih točno postavio pitanje. Nakon pretrage ova tema mi se učinila kao najprikladnija.
Radim kao pomoćnik/asistent u nastavi. Radim s dječakom koji sada ide u šesti razred. Počeo sam s njim raditi prošle godine. Dečko ima intelektualne poteškoće (navodno problemi prilikom poroda). Recimo da je na razini djeteta od 9-10 godina. Ima prilagođeni program. Prošla godina je dobro prošla, on je prošao s 4. Ove godine matematika malo šteka. Tu je skupio par jedinica, gradivo je teže jer se mora sve povezivati... No, njegova majka se (možda malo i prerano) prepala lošijih ocjena i želi ga prebaciti u posebnu školu. Zanima me ako je to moguće, s obzirom na inkluzije i trend da sva djeca idu u obične škole. I da li postoje nekakvi "kriteriji" prema kojima dijete više ne može u običnu, nego u posebnu školu. U stručnoj službi su rekli da treba proći novu obradu pa će vidjeti.
Prošle godine su jednu curicu iz drugog razreda prebacili u CZOO, no ta curica je 6 mjeseci učila dvije riječi. Ima jedan dečko s down sindromom koji ide u 4 razred, a jedva može čitati. U odnosu na njih moj dečko je genije. A opet, ne znam može li majka sama odlučiti o tome

Ako se školuje s Rješenjem o prlagođenom programu, ako su učitelji program prilagodili NJEMU, što su dužni, ako dijete radi koliko može u školi i kod kuće (daje SVOJ maksimum), ne može i ne smije dobivati jedinice. Javi mi se na pp ako hoćeš detaljnije.
Mnogo ovisi i o socijalizaciji djeteta, o njegovu emocionalnom stanju i o doživljaju škole. Ako se ne osjeća dobro među vršnjacima, ako se ne može uključiti u zajedničke obavezne aktivnosti niti slobodne aktivnosti, ako je ustvari usamljen i ne može zadovoljiti SVOJE potrebe jer ni na koji način ne shvaća ni rad ni igru ostalih, tada je bolje da ide u posebnu školu koja će mu biti radost. Pritom mora biti zadovoljen uvjet da su u sadašnjoj školi svi senzibilizirani za njegove potrebe i poteškoće. Ako nisu, a dijete bi se moglo uključiti, treba mijenjati mišljenje okoline, a ne školu.
Posebna škola takvom bi djetetu mogla biti radost umjesto muke. Imalo bi aktivnosti kojima bi se veselilo i prijatelje s kojima bi se zadovoljno igralo i napredovalo u skladu s mogućnostima.
Obrada može pokazati njegove trenutačne dosege i stanje, no možda baš ti vidiš najbolje kako se snalazi u nezahtjevnim zadatcima koji su mu primjereni, s djecom u neobaveznoj igri i druženju, ima li kakvu obaveznu ili slobodnu aktivnost kojoj se veseli i u kojoj se osjeća uspješno. Ako izostaje osjećaj uspješnosti u potpunosti, tada to za njega nije dobro. Treba vidjeti je li to zbog lošeg pristupa učitelja - ako je tako, nek se izvole potruditi, ako stvarno ne može napredovati i osjetiti se uspješnim jer mu je prezahtjevno, i obrazovno i odgojno, možda je bolje prijeći u školu gdje će imati priliku razvijati i sposobnosti i samopouzdanje.

[samomama2]

buditedobro kaže:

Stručni tim sastoji se od školskog liječnika, psihologa/pedagoga/logopeda (koga koja škola ima) učitelja hrvatskog jezika i razrednika. Mišljenje timu daje zdravstveni tim (ovisno o poteškoći, psiholog, psihijatar, defektolog, liječnik specijalist, po potrebi i dr.) te cijelo razredno vijeće. U timskom sastanku sudjeluju roditelji. O svemu se vodi detaljan zapisnik. Po potrebi, uključuje se i nadležni centar za socijalnu skrb.
Na osnovi timske obrade (vanjskog tima i školskoga) šalje se prijedlog GU ili ŽU o Rješenju o primjerenom obliku školovanja.
GU (ili ŽU) donosi Rješenje.
O Rješenju se obavješćuje roditelj i RV te se zajednički donosi odluka o postupcima (za IP) i gradivu (za PP). Svaki učitelj, na osnovi Rješenja i prijedloga stručnih suradnika u školi i izvan škole izrađuje ono što se odnosi na njegov predmet: postupke individualizacije (inicijalna procjena, postupci, evaluacija).
Ne vidim što je u svemu sporno ako svatko odradi svoj dio posla.

Ja sam morala u O.Š. njima davati naputke koje sam dobivala od privatnih specijalista vezani uz disleksiju ,diskakuliju,ADD-u . Nikad nisam bila pozvana na nikakav zajednički sastanak, već molila da u višim razredima budu upoznati svi profesori ( čudili se svi redom, da pojma nemaju o ikakvom individualiziranom pristupu , da dobro da sam im skrenula pažnju na to. Dijete je od 2 razreda trebalo imati I.P a pedagogica je "redovito" surađivala samnom.

buditedobro kaže:

Problem vidim u tome da se IP-u i PP-u pristupa kao nečem proizvoljnom, popuštanju, hiru roditelja ili stručnoga tima.

Prijateljica, koja radi u srednjoj školi koje moje dijete pohađa, isto mi stalno savjetuje da ne forsiram taj individualizirani pristup ..jer on je pametno dijete i samo ga se etiketira.
Nikad nisam tražila neki specijalan tretman, nisam se žalila na loše ocjene, htjela sam samo da nema noćne more pri odlasku u školu -što se na kraju ipak obistinilo, a i dalje svi misle da je TAJ PAPIR samo moj hir.:m

Sve sam jadnija i osjećam da je počeo siktati bijes i nemoć iz mene, kao da će puknuti ekspres lonac.
Ma šta stvarno ljudi misle da nam je svima toliko dosadno u životu, pa da trčimo od jednog do drugog specijaliste, uvjeravamo uporno druge da nismo ludi ni mi ni dijete,
(za sebe to više ne mogu tvrditi) da nije to lov na vještice nego "obična" disleksija u pitanju, da problem koji nije trebao biti tako velik eskalirao u veliku depresiju,nedostatkom željom za životom kod 16-godišnjaka????
Sve zato jer je on PAMETNO DIJETE, pa majko,nema smisla komplicirati..

NE ŽELIM PAMETNO,IZNAD PROSJEČNO,ISPOD PROSJEČNO,
ma boli me više za njegovu inteligenciju....želim samo zadovoljno dijete,kojemu neće biti teško ustajati ujutro i ponavljati...bilo bi bolje da me nisi ni rodila

[zelazny]

iskreno ne znam kako ti konkretno pomoći, ali mogu napisati što sam ja napravila.
U 4. razredu sam samoinicijativno odvela dijete na testiranje u SUVAG, dobili smo dijagnozu-specifični poremećaj čitanja. Dokumentaciju iz SUVAGa sam proslijedila školskoj liječnici i dijete je dobilo rješenje o redovnoj nastavi uz individualizirani pristup. 5. i 6. razred je teškom mukom, uz moj svakodnevni nadzor i pomoć, te moje odlaske u školu na tjednoj bazu prošao s 4.
U 7. razredu je u startu nakupio jedinice iz 6 predmeta (zaključno). Obratila sam se školskoj liječnici, dobila uputnicu za timsku obradu koju smo i napravili. Prema nalazu inteligencija djeteta je visoko iznad prosjeka, ali problem je poremećaj, odnosno oscilacije u koncentraciji, a gradivo koje obrađuju u školi ga uopće ne zanima. Sve skupa je uzrokovalo i manjak samopoštovanja i sklonost depresivnostima, za što je obiteljska liječnica najviše iskazala zabrinutost. Ja ga neću pustiti i uložit ću posljednji atom snage da ga izvučem. Idemo na savjetovanja (školska medicina), te će liječnica u školi, uz prisutnost jednog roditelja školskom vijeću obrazložiti problem kod djeteta. Uz to mu plaćam instrukcije iz matematike (3x tjedno), na koje realno ne treba ići jer mali sve kuži, a negativne ocjene dobiva zbog ne pisanja zadaća i rješavanja zadataka na ispitu u glavi, a samo rezultat bez postupka se ne priznaje...I od sljedećeg mjeseca kreće na psihoterapije....
Da, sve je to mučno i teško i iziskuje vrijeme i crpi nas...Ja se ponekad pitam odkud mi snaga. Nekoliko puta sam rekla da odustajem, ali ne mogu...
Eto, sretno!

[samomama2]

Na žalost ,daleko sam ja od Zagreba.
Tamo sam otišla na kraju prvog osnovne,kad su me svi uvjeravali da sam "jedna od onih" ,težak roditelj,koji opravdava dijete za njegovu lijenost i nezainteresiranost.
Pod svi,mislim i na užu i širu obitelj,tako da me i bivši muž stalno kočio, da koji
klinac stalno nešto kompliciram, ON IMA SAVRŠENO dijete, nek samo izvoli zagrijati stolicu ili slijedi kazna.
Kad sam zaprijetila da ću sama otići u ZG ako treba i pješice, jedva nas je ipak vozio i bio i on prisutan na razgovoru i obradi.
Svi su otvarali oči od čuđenja,ahhh ipak sam bila u pravu a onda je uslijedilo...
jadan mali
Jadni su svi oni koji se čude i iščuđavaju i koji misle da postoji savršenstvo, sve ostalo je manje vrijedno. Prestrašno. I ako njemu najbliži, nemaju razumijevanje, kako očekivati od drugih.

[samomama2]

zelazny kaže:

iskreno ne znam kako ti konkretno pomoći, ali mogu napisati što sam ja napravila.
U 4. razredu sam samoinicijativno odvela dijete na testiranje u SUVAG, dobili smo dijagnozu-specifični poremećaj čitanja. Dokumentaciju iz SUVAGa sam proslijedila školskoj liječnici i dijete je dobilo rješenje o redovnoj nastavi uz individualizirani pristup. 5. i 6. razred je teškom mukom, uz moj svakodnevni nadzor i pomoć, te moje odlaske u školu na tjednoj bazu prošao s 4.
U 7. razredu je u startu nakupio jedinice iz 6 predmeta (zaključno). Obratila sam se školskoj liječnici, dobila uputnicu za timsku obradu koju smo i napravili. Prema nalazu inteligencija djeteta je visoko iznad prosjeka, ali problem je poremećaj, odnosno oscilacije u koncentraciji, a gradivo koje obrađuju u školi ga uopće ne zanima. Sve skupa je uzrokovalo i manjak samopoštovanja i sklonost depresivnostima, za što je obiteljska liječnica najviše iskazala zabrinutost. Ja ga neću pustiti i uložit ću posljednji atom snage da ga izvučem. Idemo na savjetovanja (školska medicina), te će liječnica u školi, uz prisutnost jednog roditelja školskom vijeću obrazložiti problem kod djeteta. Uz to mu plaćam instrukcije iz matematike (3x tjedno), na koje realno ne treba ići jer mali sve kuži, a negativne ocjene dobiva zbog ne pisanja zadaća i rješavanja zadataka na ispitu u glavi, a samo rezultat bez postupka se ne priznaje...I od sljedećeg mjeseca kreće na psihoterapije....
Da, sve je to mučno i teško i iziskuje vrijeme i crpi nas...Ja se ponekad pitam odkud mi snaga. Nekoliko puta sam rekla da odustajem, ali ne mogu...
Eto, sretno!

I što je to dijete kome skrivilo?
I sva druga koja završavaju sa svakojakim dijagnozama i problemima nakon škole.
Ja sam znala uzimati knjige i na posao i kad bi imala pauzu, izrađivala bi mentalne mape.
Doduše, moram priznat da sam po prvi puta shvatila veći dio povijesti jer ju nisam mogla smisliti u školi. Nevjerojatno je bilo kad sam shvatila da mi se i sviđa
I puno druge djece, pametne, izvan prosječne, ispod prosječne i ine inteligencije, muku muče, nerazumijevanje roditelja,nastavnika,profesora, društva koje zahtjeva da bude odlikaš jer inače nema budućnosti.
Koji je to pritisak tom mladom biću.

[Azz]

Dobar dan!

Moje je pitanje upućeno roditeljima čija se djeca u školi vode pod ADD - koliko su predmetni nastavnici imali razumijevanja za poremećaj ponašanja i da li je to vašem djetetu pomagalo ili odmagalo.

Čula sam naime mnogo različitih mišljenja, no većina ipak smatra kako od toga nema nikakve koristi i da djeca uopće nisu vođena po programu po kojem su treba biti vođena zbog dg. poremećaja pažnje.

[Monstera]

Azzura kaže:

Dobar dan!

Moje je pitanje upućeno roditeljima čija se djeca u školi vode pod ADD - koliko su predmetni nastavnici imali razumijevanja za poremećaj ponašanja i da li je to vašem djetetu pomagalo ili odmagalo.

Čula sam naime mnogo različitih mišljenja, no većina ipak smatra kako od toga nema nikakve koristi i da djeca uopće nisu vođena po programu po kojem su treba biti vođena zbog dg. poremećaja pažnje.

nisam roditelj, al ono iskustva sa djecom ADD-ovaca koje imam, razumijevanja su imali profesori koji u vlastitoj obitelji imaju primjerak takvog djeteta.
obzirom da postoje nijanse ADD-a, i da je danas tanka granica izmedju neodgoja i ADD-a, moras naci nekog takvog

inace, poremecaj paznje i poremecaj ponasanja, nije isto

[Azz]

GMoja greska prilikom pisanja-u pitanje je poremecaj paznje, a ne ponasanja. Sto se potonjeg tice toga uopce nema, dapace, dijete je kulturno, mirno, pristojno se ponasa, no po rijecima svoje uciteljice zbog poremecaja paznje e uspijeva ispuniti svoj kognitivni kapacitet. Ima dana kad je totalno odsutan i ne moze od njega dobiti najjednostavniji odgovor za nesto sto i uciteljica zna da on zna, dok vec sljedeceg dana rijesi najtezi zadatak bez greske.

Doma redovito uci i obavlja sve svoje duznosti, no i meni doma ima dana kad mi je jako tesko iz istog razloga kao i uciteljici, jer imam doslovno osjecaj kao da mi je uloga biti njegovim skretnicarom misli...on odluta, prica o necem stotom, nevezano za ono sto treba raditi...

Uglavnom, suradnja uciteljice, strucne sluzbe i mene kao roditelja je jako dobra. Po testiranju je ispao granicni slucaj, a s obzirom da je 3.razred svi se slazemo da cemo ga ovu godinu pustiti ovako kako je, a onda sljedecu ako treba pokrenuti proces za add.

Ja sam suglasna s ucitelicom i imam veliko povjerenje i u nju i strucnu sluzbu,no vecina mi roditelja govori da to nista ne znaci kasnije za dijete,dapace,da cak zna i otezati jer predmetni nastavnici taj add uzimaju ne bas ozbiljno te uopce dijete netretiraju onako kako bi trebali po uputama strucne sluzbe.

Ja iskreno vjerujem da cu donijeti zajedno s uciteljicom i steucnom sluzbom skole najbolju odluku za svoje dijete.

[Azz]

sorry na tipfelerima...tako mi uvijek bude kad tipkam na mobitelu

[Monstera]

Azzura kaže:

Uglavnom, suradnja uciteljice, strucne sluzbe i mene kao roditelja je jako dobra. Po testiranju je ispao granicni slucaj, a s obzirom da je 3.razred svi se slazemo da cemo ga ovu godinu pustiti ovako kako je, a onda sljedecu ako treba pokrenuti proces za add.

Ja sam suglasna s ucitelicom i imam veliko povjerenje i u nju i strucnu sluzbu,no vecina mi roditelja govori da to nista ne znaci kasnije za dijete,dapace,da cak zna i otezati jer predmetni nastavnici taj add uzimaju ne bas ozbiljno te uopce dijete netretiraju onako kako bi trebali po uputama strucne sluzbe.

Ja iskreno vjerujem da cu donijeti zajedno s uciteljicom i steucnom sluzbom skole najbolju odluku za svoje dijete.

super je da imate dobra iskustva sa uciteljicom
to vam moze biti orgoman plus za dalje (jer dijete razvija povjerenje u instituciju i dobiva poruku da skola nije grozno mjesto). isto tako, ako je strucna sluzba dobra, zbornica mjesto suradnje, moguce da cete imati i dobra iskustva sa predmetnim nastavnicima, jer ce doci u razred tvog djeteta pripremljeni.

skupa sa dijagnozom idu i preporuke za rad sa djetetom, koje neki uzimaju sa uvazavanjem, neki sa rezervom, neki ignoriraju, a poneki i sa pljuvacinom, "nece meni neki tamo psiholog/logoped/defektolog, pisati sto da ja radim na svom satu, ja znam najbolje".
i to ti je nazalost, kak ti grah padne.

obzirom da vam je uciteljica susretljiva, i ocito koristi puno individualiziranog pristupa na nastavi, svakak bi bilo pozitivno da ona napise svoje misljenje, kao i postupke koje koristi u nastavi kada je skroz odsutan i kada savladava i najteze zadatke.
ljudi vole univerzalne recepte i upute, al to nejde bas tako, nekom djetetu treba vise distraktora, nekima manje, neki trebaju fizicku aktivnost tijekom sata, nekima je dovoljno da malo crtaju nes voje, neke treba stalno poticati, i to zapravo treba pratiti, uvaziti, i nastaviti.

isto tako, jako je vazno detektirati koja su podrucja djetetu lagana, a koja teska, sto ih privlaci, a sto ih uopce ne zanima. paznja im moze odlutati i kada im je gradivo prelagano i pretesko, poznato, nepoznat,i kada ih uopce ne zanima. moze se desiti da im bude super zabavno na satu matematike, i da im paznja "ostane" na tom satu, iako fizicki vec sjede na prirodi, 2 sata kasnije, pa da ju ne mogu pratiti.

svakak su vazni socijalni odnosi, drugar u klupi moze biti dobra podrska, "vratiti ga u realnost"/motivirat/pomoc, i ako je na tom polju uciteljica napravila dobar posao, moze vam jakooo koristiti.

[Gustavo]

Ovaj moj mulac totalno nezainteresiran za nastavu u školi, a doma zadaću zbrlja na brzinu naravno većinu toga pogrešno tak da moram s njim ispravljat. Ne znam više što s njim napraviti, samo su mu igrice na pameti, škola mu je bezveze, učiteljica kaže da ga ne bi dali na prilagođeni program i da je bolje da se provuče ovako s lošim ocjenama. Sad je četvrti razred i već me frka što će biti u petom kada će dobiti dodatne predmete i nastavnike iz svakog.

[onix]

Ja bih ovako laički rekla da su posebni programi osmišljeni za djecu sa smanjenom sposobnošću, a ne za male lijenčine. Sumnjam da puno ljudi ovdje ima djecu koja se ne bi radije igrala nego bavila školom. A što napraviti... što napraviš inače kad dijete ne ispunjava svoje obaveze? I da, u petom će biti teže.

[Gustavo]

onix kaže:

Ja bih ovako laički rekla da su posebni programi osmišljeni za djecu sa smanjenom sposobnošću, a ne za male lijenčine. Sumnjam da puno ljudi ovdje ima djecu koja se ne bi radije igrala nego bavila školom. A što napraviti... što napraviš inače kad dijete ne ispunjava svoje obaveze? I da, u petom će biti teže.

Inače mu zabranim igrice, al ovdje nije problem učenje doma nego praćenje nastave u školi gdje ja nemam kontrolu. Trenutno smo dogovorili sat vremena učenja doma za igrice i skype s prijateljima, igra se Minecraft tako da nije to toliko loše, druži se i razvija moždane vijuge. Više me brine ovo u školi, ja sam sve zapamtio u školi, doma nisam skoro ništa učio tako da tih 5-6 sati u školi smatram ključnim.

[onix]

Teško da tu možeš puno učiniti, osim pokušati mu objasniti da ono što propusti na satu mora nadoknaditi doma.
Meni je spornija ova vaša pogodba. Što znači sat vremena učenja? Kako kontroliraš da on tih sat vremena što prosjedi nad knjigom zaista uči, a ne vrti nekakav stoti film u glavi i čeka slobodu? Mislim da bi bilo korisnije fokusirati se na rezultate nego fiksirati vrijeme učenja.

[Twinmama]

plavi-safir kaže:

Kako se uoči i dijagnosticira disleksija?
Moja kci ima problema sad u 1 raz s slovima,čitanjem.
Slova mjesa,npr b i d..
Onda ih i krivo napise.
Kao da pise "zrcalno" poneka slova ali i brojeve 2,5,3..
Čita slovo po slovo,nikako dva pp dva i jako sporo čita....
Mnogo vjezbamo,učiteljica ju stavila i u dopunsku nastavu..ali nikako ne postizemo napredak..:-(


Poslano sa mog Lenovo A1000 koristeći Tapatalk

Ista stvar i sa mojom malom....
Mali je super, a ona i slova i citanje nikako se sastaviti....
Uglavnom vodila sam je na timsku obradu i oni preporucuju individualizirani pristup u skoli +sve ovo sto su tu cure nabrojale....
S time da u skoli ne zele cuti za individualizirani pristup prije kraja 1 razreda sto mi ima smisla jer tek su krenuli

Poslano sa mog NOA_E1 koristeći Tapatalk