Pomoć obiteljima oboljelih od zloćudnih i drugih teških bolesti

[Ivanicapeca]

uma123 kaže:

Draga Ivanicepeco,

procitala sam prvi post koji si postavila jer sam upravo i trazila nesto slicno...onda sam procitala neke od zadnjih...onda nisam imala snage citati dalje, sve ono izmedju.
Uglavnom, sasvim se slazem sa idejom da je potrebna pomoc porodicama koje se suoce sa bolescu nekog najblizeg, i vidim na tvojim postovima da u Hr takvo nesto vec postoji. Da li znas postoji li nesto slicno u Sarajevu? ja nikad nisam cula za nesto slicno, a trenutno sam u situaciji da mi je pomoc potrebna. mama mi je operisana i trenutno idemo na terapije, i ja sam stalno uz nju i cinim sve sto mogu, i pozitivno razmisljam, i ona je trenutno (relativno) dobro, s ti msto vise ne znam sta znaci biti dobro;ali ja kao da negdje tonem, propadam sve dublje i, osim sto imam boljih dana, kao npr.danas, ipak sam sve losije i losije. trenutno ne radim, na bolovanju sam, a uopste ne znam kako cu poceti da radim, i da li cu moci. uopste ne znam sta ce sa mnom biti. molim te ako znas neku takvu organizaciju ili savjetovaliste koje se tim bavi ovdje, molim te da mi javis.
Hvala puno! Pozdrav.

NA žalost, nemam informaciju.
Probaj guglati, sigurno postoji neka udruga koja se time bavi.

[krycek]

znam da ima udruzenje zenja oboljelih od karcinoma dojke
http://www.renesansa.com.ba/02onama/onama.htm
javi se njima, mozda ti mogu pomocu a mozda i kod psihologa da odes? tesko je taj teret nositi sam

[5ivy]

ruzica44 kaže:

Primi moje iskreno saučešće. Tvoj otac je sada sigurno na nekom ljepšem mjestu, gdje nema boli i patnje.

Moj suprug boluje od nemikrocelularnog karcinoma desnog bronha i traheje.

Kako je sve to teško..
Moj šogor, sestrin suprug, ima 55 godina...U kolovozu prošle godine mu je otkriven karcinom gušterače. Jako mu je loše. U bolnici je, i liječnica je rekla da će umrijeti za dva, tri dana. Mogu ga odvesti kući da umre kod kuće, ili ga ostaviti da umre u bolnici...Tako se loše osjećam. Jednostavno ne mogu vjerovati da se to događa..da se mora toliko patiti u bolovima, da će umrijeti, da mu nema spasa...da će nestati!
Raspuknut ću se od tuge...

hvala ti.

žao mi je zbog tvog šogora, ne znam kaj da ti pametno kažem...srce mi je pucalo kad su nam rekli istu stvar za tatu. mi smo ga na kraju odlučili uzet doma, no kad smo mu došli u bolnicu reći da drugi dan ide doma već mu se pogoršalo i tu noć je otišao
stalno sam mu ponavljala da izdrži još malo pa idemo doma i da nam ne daju da ga odvedemo dok mu se stanje ne poboljša...

iskreno, na kraju smo zbilja pomislile da je to sudbina što nije otišao doma, jer da smo ga uzele i da mu se tako naglo pogoršalo čitav život bi mislile da smo mi pogriješile u nečemu. da su me pustili da ostanem s njim do kraja u bolnici, nikad ga nebi ni mogla ostavit i otić, ali iskreno to je bilo tolko strašno da bi mi vjerojatno srce puklo da sam ostala lače: čak je i mama, koja se zaklela da ga neće pustit da umre u bolnici, svjesna da je bolje da je bio tamo jer mu je zbilja trebala medicinska njega koju mu mi ne možemo pružit...eto, tako da bi bilo možda dobro da upozoriš sestru na to sve...

taaaako mi faaaaliiiii tata!!!

[5ivy]

eto...što duže razmišljam znam da nebi nikad mogli svjesno ostavit tatu u bolnici do kraja, iako sad znam da je to bilo bolje za njega. očito nam je neko gore bar u tome pomogao kad nas je spriječio da ga uzmemo...:S

[uma123]

ne...znalica! kaže:

Ljudi svaka vam čast! Divim se vašoj snazi i želim vam je još puno i više od toga! Sjedim ko tele ovdje pred monitorom i ne znam što bih napisao...imao sam i ja u svojoj neposrednoj blizini i još imam susreta s kojekakvim zloćama, da zloćama jer kako god bilo one za mene nemaju veće značenje! Kad je najteže vi se smijite!

Nadam se samo da nisam gluparao sada, ako jesam slobodno me izgrdite!

i ako smijem...uma123 možda da probaš raditi, bar da se na tih par sati dnevno prebaciš na nešto drugo, znam da hoćeš pomoći i biti uz mamu ali zamoli sestru ostavi joj kontakt broj ako što treba da te odmah zove, a ti si probaj glavu razbistriti poslom! Probaj, možda i tvojoj mami bude lakše ako se stvori kakav takav uobičajen način svakodnevnog života, možda da o tome popričaš s njom?



Razbit ću sam sebe ako nisam dovoljno razmislio prije savjetovanja nekoga, nadam se da jesam.

Hm, i ja bih taj savjet dala nekome kad bi me pitao, ali samoj sebi...ne ide mi...mislim da ce mi na poslu biti jos gore, da mislim stalno kako je njoj kuci+sad idemo svaki dan i na terapije i ona mi stalno govori da joj je sve to puno lakse podnijeti jer sam ja stalno uz nju....ne znam sta da radim, da je bilo sta drugo pa da mogu cuti i znati sta ona o tome misli, sve bih je poslusala, ali cudna je to stvar-tumor na mozgu, ljudi se valjda nekako promijene, kad je pitam sta ona misli da li bi ja trebala da radim, ona kaze pocni, ali vec za 5 minuta zaboravi i onda kaze kako joj je sve lakse jer je sa mnom itd.itd.zaboravi sve sto smo danas radili ili razgovarali..ne znam...

[Ingrein]

5ivy moja sućut
čini mi se da si probala sve što je bilo u tvojoj moći. olakšala si svom tati puno puta.

[Ingrein]

@uma
ispričat ću ti kako stvari idu u mom slučaju... mama ima samo mene tako da i nije bilo puno kombinacija.
nemam izbora - moram raditi. sva sreća pa smo se mama i ja uspjele organizirati za odlaske na terapije. za sada..nadam se da će i dalje ovako dobro klapati.

ti si svojoj mami sada stup na koji se ona oslanja. ovakva bolest gdje ti život svakodnevno visi o niti mijenja čovjeka i od njega stvara uplašeno dijete. sam želiš vjerovati da tvojoj bolesti ima lijeka i da ideš prema izliječenju.
ja sam svoju mamu uspjela uvjeriti da će se ona izliječiti bez obzira što će se na putu izlječenja dobrano namučiti.
ja vidim na njoj da za nju postoji samo opcija potpunog ozdravljenja.

svoju mamu ćeš moći izvuči od tog silnog straha i depresije jedino ako se ti postaviš kao 'pozitivna okosnica'
dakle, kolko god radila da njoj pomogneš, uvijek prije svega moraš raditi na sebi da sama ne kloneš i potoneš u dubine rezignacije, depresije i negative.

meni je užasna situacija na poslu zapravo pomogla da svoje misli okrenem i na nešto drugo, a ne samo na to kako je mama bolesna i kako ćemo izgurati to sve. na poslu sam okružena ljudima koji po cijeli dan raspravljaju o, pazi sad, poslu , o namještaju, di su bili, šta su jeli, dakle uobičajene priče iz normalnog života, i to mi većinom pomaže da se ne prepustim potonuću u jad i očaj. upisala sam i teretanu (što se totalno kosi s mojom osobnošću ), al to mi isto pomaže da se malo odmaknem od realnosti.

naravno da ima dana kad cijeli jedan svijet te ne može uvući u sebe, nego se ne možeš othrvati toj psihozi koju bolest nosi.
meni je danas takav dan. dan kad imam osjećaj nanesene nepravde, kad mrzim cijelu situaciju i kad bi najrađe iskočila iz vlastite kože.
prijatelj meni i ostatku društva objavljuje kako se uskoro ženi, ljudi se vesele, vani sunce sja i sve je zeleno i mirišljavo, a ja - meni je zlo. poslije posla idem po mamu koja je bila na kemo i zračenju. vidim sve one ljude koji su isto bili na terapiji i zlo mi je u onom podrumu u bolnici izgledaju ko živi mrtvaci.
osjećam se čudno cijelim putem do doma, al naravno pred mamom ne pokazujem kako se osjećam. ona je dobro, priča kako je bilo, dolazimo doma i sve bude ok. ona ode gledati svoju omiljenu seriju, ja odem na brzinu u teretanu ispucati se na onim utezima. i onda tamo totalni raspad sistema. ne mogu ruke pomaknuti. sjedim ko debil neko vrijeme, osjećam slabost i na kraju se odvućem doma.
pročitam da je ivy tata umro i rasplačem se ko budala

ali ne pred mamom.

hoću reć, loši dani s vremena na vrijeme su normalni. pa nismo kamenje da ne osjećamo ništa, ali trebaš se zaokupiti nečim.
samo se nemoj prepustiti crnim mislima i depresiji. od toga ni ti, ni tvoja mama nećete imati koristi.

malo sam se previše raspisala, ali skužajte, takav mi je danas dan

[5ivy]

Ingrein kaže:

5ivy moja sućut
čini mi se da si probala sve što je bilo u tvojoj moći. olakšala si svom tati puno puta.

hvala ti! nadam se da jesam...jer šta god napravila uvijek ću se osjećati da sam trebala više
baš sam danas šetala ulicom i razmišljala da je tolko stvari koje smo još mogli probat.

Ingrein kaže:

@uma
meni je danas takav dan. dan kad imam osjećaj nanesene nepravde, kad mrzim cijelu situaciju i kad bi najrađe iskočila iz vlastite kože.
prijatelj meni i ostatku društva objavljuje kako se uskoro ženi, ljudi se vesele, vani sunce sja i sve je zeleno i mirišljavo, a ja - meni je zlo. poslije posla idem po mamu koja je bila na kemo i zračenju. vidim sve one ljude koji su isto bili na terapiji i zlo mi je u onom podrumu u bolnici izgledaju ko živi mrtvaci.

joj, točno znam taj osjećaj...naročito nedjeljom navečer bi me primio. srećom, takvih dana je bilo relativno malo jer sam srećom takva da se lako rasplačem al zato brzo nakon toga nađem nešto drugo što me razveseli. najviše me mučilo kaj nisam to mogla podijelit s tatom nego sam stalno morala glumit narodnog heroja.
ljutilo bi me kad bi na poslu ljudi o nekoj sitnici pričali ko o najvećoj tragediji, ali šta ćeš...ne možeš ni njima zamjerit jer žive normalnim životom.

naučili su me općenito na ovoj temi davno da je rak bolest s puno uspona i padova oa mi je nekak bilo lakše kad sam znala da će nakon kiše opet brzo doći sunce.

[5ivy]

Ingrein kaže:

pročitam da je ivy tata umro i rasplačem se ko budala

ovo će sad možda zvučat okrutno, ali ja plačem jer se tata razbolio...kad se sjetim patnje na kraju, znala sam da ga moram pustit da ode...

Ingrein kaže:

ali ne pred mamom.

to mi je bilo najteže...dok je tata bio tu nisam mogla plakat zbog njega, a kad je otišao su mi opet svi govorili da ne plačem.:S
plakala sam jedino zadnji dan kad sam vidjela tatu nepokretnog. mislim da me čuo jer su i njemu suze curile ali nisam si mogla pomoć...govorila sam mu da ne bude tužan i da će sve bit onak kak mora bit, ali da nisam plakala srce bi mi puklo na pola.

držim fige tvojoj mami

[Ingrein]

5ivy kaže:

ovo će sad možda zvučat okrutno, ali ja plačem jer se tata razbolio...kad se sjetim patnje na kraju, znala sam da ga moram pustit da ode...

meni ovo zvuči sasvim normalno. nekad samo preživljavanje u agoniji nema smisla. pretpostavljam da čovjek istovremeno osjeća veliku tugu, ali i olakšanje.
sam bolesnik osjeti kada više ne može i kad sam poželi mir

plakala sam jedino zadnji dan kad sam vidjela tatu nepokretnog. mislim da me čuo jer su i njemu suze curile ali nisam si mogla pomoć...govorila sam mu da ne bude tužan i da će sve bit onak kak mora bit, ali da nisam plakala srce bi mi puklo na pola.

a draga ivy
tvoj tata je vjerojatno plakao jer se rastužio kad je tebe vidio da plačeš. on se vjerojatno i tada više brinuo za tebe

držim fige tvojoj mami

može
ja ću ih držati i na nogama

[TAJINA]

Jako mi je zao za sve koji su nekog izgubili,ja tesko podnosim rastanke sa svojim roditeljima a tajina bolest nas je sve uzdrmala i potresla u obitelji.
Za sve one koji se bore sa bolesti znam da je tesko,od terapije do terapije, pa losi dani al covijek ne treba odustajati i gubiti nadu!

[uma123]

@Ingrein

Hvala na rijecima podrske. Cesto puta razmisljam kako bih i ja morala raditi da mi nisu na poslu izasli u susret sto se tice svega. Onda bi morala i ne bi razmisljala mogu li ili ne mogu..tacno tako i zamisljam da bi bilo, oni oko mene bi pricali o svim onim normalnim stvarima o kojima sam i ja pricala, smijali bi se, mozda bi me cak i gledali sa sazaljenjem, a najgore od svega bilo bi postavljanje pitanja od kojih ja svaki put kad me neko nazove hocu da dobijem nervni slom. Ta su mi pitanja i pozivi (ne mislim na kolege s posla, uglavnom rodbina, prijatelji, ali i poznanici) muku jos i udvostrucili u vrijeme prije operacije. Nemoguce je sta sve ljudi pitaju i kakvi ih detalji interesuju, meni je to uzas. Ali imala bih snage da se izborim sa tim i sigurno da bi mi mozak bio zaokupljen sa "ultra hitnim i vrlo vaznim, najvaznijim stvarima na poslu", i mozda bi mi bilo malo lakse, ali ne znam. Ja sam isla godinama redovno u teretanu i tako sam to voljela, ali sad vise ne idem nigdje. nisam izasla nigdje osim u prodavnicu u zadnja 2,5 mjeseca.ujutro idemo na terapiju svaki dan,pa ostanem sa mamom citav dan, a popodne odem kuci kad mi dodje muz s posla. to me malo opusti, mada onda zovem telefonom svakih 20 minuta, uzasno nerviram tatu koji ionako ovo sve isto tesko podnosi. Ko bude sa tvojom mamom kad si na poslu ili u teretani? kako ona reaguje na to kad te nema? ja kad sam poslije izlaska iz bolnice isla svako malo na neurohirurgiju, mama me je zvala bukvalno po 100 puta, jer svakih 5 minuta zaboravi gdje sam i sta smo pricali... a sad joj tata ne da telefon da me zove kad odem popodne kuci, pa mi se ona onda zali na to i sve me to tako boli.
evo i ja sam se raspisala, ali ionako ne smijem mrdnuti od nje, stalno sjedim i pazim da joj ne ispadne zar sa cigare jer non-stop pusi, a nema osjecaj kad da ugasi cigaru. tako da ja stalno sjedim i citam ovo po internetu i pazim na nju. ali mi je srce na mjestu kad sam pored nje.
nadam se da je tebi danas dan bolji nego juce.

[Ingrein]

bok uma

današnji dan je totalna suprotnost totalno druga osoba...

i totalno te razumijem vezano za ove nebulozne razgovore i pitanja koja uglavnom dolaze od rodbine mene je to tolko puta znalo ispizditi do ludila kad se samo sjetim idiotsko-maloumnih provala i izjava nekih od svoje rodbine - povraća mi se od bijesa i iživciranosti.
od skorog dovođenja nekog 'gurua' kojem smo trebali platiti 20 000 € za neku čudotvornu vodu, do komentara da bi bilo bolje da sam doma s mamom nego da idem na posao (samo da podsjetim da sam sad samo ja ta koja donosi novce u kuću)

bila sam s mamom doma zapravo vrlo kratko vrijeme što se vratila iz bolnice. vratila sam se na posao već nakon par tjedana.

ona je sad skoro pa samostalna. lijepo jede, šeće se po nekoliko puta dnevno po kvartu, ne može nositi teške stvari, ali ona si ujutro ode u dućan kupiti kruh, sama si kuha, bila je ćak i kod frizera ..... često joj dolaze te njene prijateljice i susjede. gleda telku, čita, bavi se svojim biljkama....
ja sam ju tjerala da se što više kreće i sad već primjećujem da je postala i jača i vitalnija u odnosu kako je sve to izgledalo prije i nakon operacije.
ona je strašno smršavila, ali vidim u njenom koraku i ponašanju da je živnula
ja joj ne dam da se opusti tjeram ju da vodi brigu o svojoj bolesti, odnosno da pazi da ima sve uputnice, recepte, naloge na broju, da vodi računa o terminima terapija. ono, ti meni lijepo reci što ti treba i ja ću to donijeti, a ti vodi brigu da je sve na vrijeme....isto tako, svoju prehranu je potpuno dovela u red. zapravo, ona ni nema vremena za prepuštat se crnim mislima
i tako..

kod tebe je situacija potpuno drugačija tako da je razumljivo da ti ne možeš taj princip primijeniti na svojoj mami.
ali, i sama si svjesna da recimo gnjaviš svog tatu...možda bi mogla probati njemu tolko ne komplicirati život s tim zvanjem..

[Ingrein]

e da sad sam se sjetila kad je jedna od rođakinja, dok je mama tek završila u bolnici i kad su bile aktualne priče o operaciji, krenula plakat i ridat pred mamom kako je život okrutan i kako tako naglo završi kad se najmanje nadaš
fakat ne znam di joj je pamet tada bila.

[uma123]

Ingrein,

bas sam se obradovala sto si danas tako bolja!!! super, i ja sam. danas je mama bas bila ok, fino smo rucale ovdje kod mene i onda smo prosetali do njihove kuce (posto zivimo bas blizu, mislim da nema ni km). fino je i hodala i jela, i meni naravno, uz ovo sunce, zivot bas danas malkice lici na normalan.
a to je fantasticna vijest, da tvoja mama sve to sama radi i jos se i druzi sa prijateljicama i ide kod frizera!!!!! upravo si mi dan ucinila boljim. super.

a to sto se tice rodbine.....jao jao, to je uzas koji se, znaci, desava svima. ja sam mislila da su ustvari svi u mojoj familiji ludi. a to je izgleda tako nesto u ljudima cudno...nekad se bojim da ne zgrijesim prema nekome, ali stvarno mi se cini da se ljudi kad dolaze u posjete u ovim situacijama nekako osjecaju superiorno....kako su samo u zabludi. cini mi se da svi misle da se to njima ne moze desiti...
kod nas su dolazili i kad izadjem da ih docekam - jos dok se penju uz stepenice placu...a ja ovamo popila od jutra 2-3 lexiliuma i sto puta uvjezbala ideju: necu plakati, ni pokazati pred njima kako mi je tesko, pa makar crkla poslije...i sve ja to tako fino podnesem, oni kukaju, zagledaju mamu kao da je svjetsko cudo, nude se treba li nesto da skuhaju (kao da sam ja sakata ili maloumna), pricaju raznorazne slucajeve "slicne", koje su oni culi itd.itd. kad mama podje da ustane, oni kao nesto prilete da joj pomognu (pored mene koja sam tu non-stop, i to samo zbog toga itd.itd)
a na pitanja bih se smijala da nisam plakala svaki put kad dodju zabrinuti rodjaci, prijatelji i sl.
sad je malo popustio pritisak, hvala Bogu, i nadam se da svi misle da su dovoljno ispostovali red i da vise nece dolaziti....
a znas sta mi je rekla jedna komsinica (i to jedna priprosta, ali meni jedna od drazih osoba): "ne mogu vjerovati sta bi od onako pametne zene"
u tom sam trenutku zeljela samo da umrem. samo da se zemlja otvori i da nestanem i da ne postoji drugi svijet, da se slucajno ne bih necega sjecala....
ona, koja nije zavrsila ni srednju skolu (jer se udala s 15 valjda), za moju mamu koja je citala citav zivot 2 knjige sedmicno, i ne znam sta sve u zivotu nije procitala, i pokazivala je NJenoj djeci (i svoj djeci iz rodbine i komsiluka) matematiku, fiziki, hemiju: i spremala studente za ispit iz matematike (koji je meni,btw, bio najtezi na cijelom fakultetu) itd.itd. i sad ONA se kao cudi sta bi- kao da mama zaboravlja ili ponavlja neke stvari iz cista mira, a ne zbog te uzasne stvari koja nam se desila......haos.

molim se Bogu samo da mama bude bolje od ovih terapija i da se mogu i ja vratiti zivotu i poslu naravno. i to bih s pjesmom ucinila. nadam se da ce to vrijeme doci. pozdrav!!!

[5ivy]

uma123 kaže:

Ingrein,

a to sto se tice rodbine.....jao jao, to je uzas koji se, znaci, desava svima. ja sam mislila da su ustvari svi u mojoj familiji ludi. a to je izgleda tako nesto u ljudima cudno...nekad se bojim da ne zgrijesim prema nekome, ali stvarno mi se cini da se ljudi kad dolaze u posjete u ovim situacijama nekako osjecaju superiorno....kako su samo u zabludi. cini mi se da svi misle da se to njima ne moze desiti...

joj, srećom da kod nas potkraj nije dolazilo puno ljudi, a i onima koji su dolazili smo zabranili da plaču i kukaju...smjeli su pričat samo lijepe priče.
no znalo me naživcirat kad je dolazila rodbina s kojom se stari uopće nije slagao, jer je to fakat bilo u stilu da se dolaze pozdravit. mislim da si u pravu kad kažeš da se ljudi naslađuju, a ne kuže da se to svima može desit.

uma123 kaže:

a znas sta mi je rekla jedna komsinica (i to jedna priprosta, ali meni jedna od drazih osoba): "ne mogu vjerovati sta bi od onako pametne zene"

ovo je zbilja preprestrašno!!!! sori al to je zbilja odvratno od te žene, ne mogu uopće vjerovat da neko može to reći. ja bi ju naglavačke izbacila van kad bi to čula!!!


držite se curke!

[tindlbel]

5ivy-Žao mi je.....

[vita-vita]

5ivy ti i tvoja obitelj primite iskrenu sućut.

nije me bilo neko vrijeme. prošla mamima prva kemo. teže ju je podnijela nego prvi put..

vezano na raspravu, nedavno sam čula da se naši susjedi preko puta čude i govore kako skrivamo maminu dijagnozu, bolest i informacije vezane uz njeno liječenje, a nije im palo na pamet, kad vide nju ili nekog od nas da nas pitaju ili da dođu..
svi misle da bi mi sad trebali hodati okolo, plakati se i prepričavati sve u detalje.
naravno da ništa ne skrivamo, pa nije bolest nešto čega se treba sramiti. kao što ste rekle, svakome se od nas može desiti bolest. ona ne pita ni tko smo, ni što smo. bolest dolazi nepozvana i podmuklo nas satere do bola.
Sažaljivi pogledi, plakanja i kukanja pa ona je još mlada, nikad nikome nije ništa loše napravila.. idu mi na k.. (pardon maj frenč).
svi naši koji dolaze znaju da neće moći proći naša ulazna vrata, ako imaju namjeru kukati i druge gluposti. bez imalo pardona kažem da ako imaju takvih namjera (kukanja, prepričavanja "istih" priča o bolesti jer mama ima "istu" takvu), da se okrenu i odu. ja sam ko mali buldog
imam osjećaj da im mama nikad sama ne bi rekla ništa, pa sam uzela sebi za pravo, uživila se u ulogu njene zašititnice od raznoraznih dušebrižnika.
raspisala sam se malo duže, imam vam još štošta za reći, al sad moram juriti..

budite mi hrabri!

[madmax17]

5ivy kaže:

rekli su nam na jordanovcu da tata više ne može ostati u bolnici pa moramo odlučiti da li ćemo ga uzeti doma ili će ići u neku od bolnica koje bi ga mogle trajno zadržati.

nitko od nas ga nema srca pustiti, pa će vjerojatno ići doma...mama je negdje čula da se nekako može posuditi bolnički krevet kojem se diže uzglavlje pa sam htjela pitati da li netko zna gdje bi ga mogli nabaiti i da li je to uopće moguće?

inače, tata je danas popodne bio puno bolje pa sam hepi

I mojoj mami su rekli isto to stvarno znači da ubrzo slijedi ono najgore, valjda ne žele da im pacijenti umiru tamo pa ih šalju negdje drugdje...

I tako doktorica je sredila da ode u Klenovnik, tamo je bila 2 i pol tjedna i jučer je preminula rak pluća koji se proširio po mozgu, doma nije mogla biti a dom su isto otpisali kao opciju, eto sad mi je žao što nije bila bliže a šta mogu barem se više ne muči..

[Ivanicapeca]

madmax17 kaže:

I mojoj mami su rekli isto to stvarno znači da ubrzo slijedi ono najgore, valjda ne žele da im pacijenti umiru tamo pa ih šalju negdje drugdje...

Medicina se dijeli na preventivnu-dakle ona koja se bavi prevencijom bolesti, kurativnu-ona koja liječi i ustanove u kojima se to radi su bolnice, te palijativnu- ona koja pruža oboljelima od ne izlječivih bolesti adekvatnu medicinsku pomoć u terminalnoj fazi bolesti. Palijativna medicina se prakticira u ustanovama koje se zovu hospiciji. RH je jedina zemlja u Europi koja još uvijek nema ovakvu ustanovu. To je velika mrlja na savjesti društva u kojem živimo. Svi mi smo odgovorni za taj veliki društveno-humanitarni propust.

Bolnice nisu mjesta u kojima se pruža palijativna medicina. Niti su školovani kadrovi za to, niti je uredu da se osoba kojoj više ne mogu kurativno pomoći drži u bolnici i na taj način ugrožava netko kome se može pomoći, a ne mogu ga smjestit u bolnicu zbog kroničnog nedostatka prostora.

Pokrenuta je akcija "Ostani uz mene" kojoj je cilj kroz raznorazne akcije prikupiti sredstva za izgradnju i opremanje prvog hrvatskog hopicija, kao i školovanje timova koji će tamo raditi.
Baš zato što spadamo u onaj dio populacije koji se direktno suočio s ovim problemom i imamo razvijenu svijest o tome koliko je ovo važno, moramo biti prvi koji će predvoditi ovu inicijativu i animirati druge da pomognu ostvarivanje ove velike misije.

Ostavila sam link vezano za ovu akciju i ono što me posebno žalosti jest činjenica da je samo jedan forumaš komentirao post, i taj komentar nije direktno imao veze s postanim.

Žalosno je što kod nas ne postoji osjećaj odgovornosti da kada nešto ružno proživimo, nemamo potrebu učiniti sve da to netko drugi u budućnosti ne proživi. Uglavnom, kad se zlo dogodi, svi se pitaju zašto već netko nešto nije poduzeo prije. I onda kad problem prestane za nas postojati iz ovog ili onog razloga, jednostavno zaboravimo na sve i krenemo dalje, a ne rijetko je stav:"Nitko se nije pobrinuo da meni bude lakše, pa zašto bi ja brinuo za nekog drugog sada?".
Na žalost, s takvom inercijom nikome neće biti dobro živjeti u ovoj zemlji.

Svi ste odgovorni, bez obrzira na patnju i bol koju prolazite!

p.s. madmax17, da ne bi krivo shvatila, ovaj post ne ide tebe, nego općenito sve forumaše