Natrag   Forum.hr > Društvo > Usamljena srca

Usamljena srca Lonely Hearts Club Band
Podforumi: Druženje forumaša

Zatvorena tema
 
Tematski alati Opcije prikaza
Old 16.04.2012., 21:29   #521
Mjesec je moj prijatelj.

Upoznali smo se kad bijah maleno biće u kavezu svoje kolijevke. Preko dana su me milovale očeve ruke, hranile majčine grudi, uveseljavao bratski smijeh, zabrinjavalo sestrino čuđenje meni kojeg su čudom nazivali... ali kasno u noći, pod prozorom zbog kojeg se nebo doimalo staklenim, uzvraćao sam pogled Mjesecu koji bijaše zadužen na mene paziti sve do jutra.

Mislim da me je čuo kako plačem (roditelji me nisu čuli, jer su zidovi bili u dosluhu i skovali plan zatomiti moje pozive u pomoć, pozive bez riječi), pa se sažalio nada mnom, odlučio avetinjskom svjetlošću rastopiti moje suze.

Tek sam godinama kasnije - u onom neobičnome dobu kojeg kao da se samo sjećamo, u djetinjstvu - doznao da Mjesec cijele noći putuje, da je boem bez šešira, netko tko ne voli dugo ostajati na istome mjestu. Pa ipak, radi mene se zaustavio, nije me želio ostaviti u mraku...

Izmjenjivala su se godišnja doba; u svakom smo se družili, osobito zimi kada se bijela tinta prolijeva tlom a crna nebom. Tada bismo se vrlo rano sastajali, i sve do jutra ne bismo se rastajali. A pričali smo, ah, o svemu... Mjeseče, ti stari druže moj, zar je bilo teme koju nismo prošli? O ljubavi, o prvim tugama, o požutjelim stranicama starih knjiga, tih divnih mapa što vode do skrivenih mudrosti... O životu, o smrti; o nečemu beznačajnome što se dogodi između, o nečem neizbježnome što se dogodi između, o nečemu... nečemu neprežaljenome što se dogodi između. I baš je to neobično; iako je Mjesec sve znao, ja sam bio taj koji je pričao, dok je on besprijekorno slušao.

Imali smo, dakako, imali i svojih svađa. Nekad smo se danima ljutili jedan na drugoga; ja bih navlačio zavjese preko svih prozora, dok bi se on prekrivao oblacima. No, moj prijatelj i ja opet bismo se sreli, jer moralo je biti tog trenutka u kojem bih osjećao da na zemlji više ničega meni bliskoga nema, ni očevih nježnih ruku, ni majčinih mirisnih grudi, ni bratskoga cereka, ni sestrina divljenja i čuđenja... pa bih pogledao opet na nebo, i ondje, na svilenome porubu maštovitih oblaka, pogled bi mi uzvratio moj prijatelj, taj stari Mjesec... Rastužili bismo se; ja bih zaplakao, a on je zamolio oblake neka kišom zataje moje suze.

I meni već stigoše godine pozne... Mjesec je vječan, a ja ga polako u tome sustižem. Uskoro, dobri moj druže, uskoro ćeš i ti meni pričati o svojoj mladosti...

Oslanjam se na svoje kosti, a njih oslanjam na štap bez kojeg nikamo ne odlazim. I mnogo je toga lijepog, prelijepog na ovome svijetu, ali ja ipak volim to nebo obliveno tintom, i na njemu zlatni osmijeh moga prijatelja.

I divno je imati nekoga s kime sam mogao - otkako za sebe saznah, otkako sazhah da postojim - nekoga s kime sam mogao dijeliti nebo...
__________________
Da sad se nadam životu blažem? Ili da mi mašta bude mana?

Zadnje uređivanje J'etaisÉCRIVAIN : 16.04.2012. at 21:47.
J'etaisÉCRIVAIN is offline  
Old 18.04.2012., 00:11   #522
Zadaćnice - šezdeset i četvrti tjedan - Amnezija

Temu za ovaj je tjedan odabrao J'etaisÉCRIVAIN.

Quote:
J'etaisÉCRIVAIN kaže: Pogledaj post
Amnezija

Stavite se u ulogu osobe koja je doživjela gubitak pamćenja te se ne sjeća dijela svoje prošlosti, zbog čega se i ono poznato iznenada čini stranim. Pišite o svome (izmišljenome) životu, kojeg sada kao da prvi put spoznajete. Bliski vas ljudi pozdravljaju, a vi im ne prepoznajete lica... Tko ste? Gdje ste? Kako izgleda taj ''novi'' život; je li ugodan, ili imate osjećaj da vas je netko oteo iz vaše prave stvarnosti? Želite li otkriti što vam se dogodilo, ili ćete misterij zaborava ostaviti nerazjašnjenim?

Odgovore na ta pitanja (i sva druga kojih se dosjetite) pokušajte prikazati lijepim, mnogobrojnim i kvalitetnim zadaćnicama.
__________________
Granice mogućeg možemo odrediti samo onda, ako ih prijeđemo odlaskom u nemoguće (Arthur C. Clarke)
Sves is offline  
Old 23.04.2012., 13:24   #523
Star je, kažu,
Al star se nije rodio,
Nevinašce je bio,
Sve dok se nije oslobodio.

Mlad je bio, kažu,
Prepuštao se trenu,
Letio svijetom,
Dok nije upoznao jednu ženu.

Sam je bio, kažu,
A ona ga je upotpunila,
Utažila samoću
I život nirvanom okrunila.

Sretan je bio, kažu,
U ekstazi djecu stvorio,
Obitelj s naslovnice,
I samo za njih, od tada se borio.

Sve je bio, kažu,
Život iskoristio, snove proživio,
No život ih je zaključao
I zagubljeno dijete ponovno oživio.

Sad star je, kažu,
Ne prepoznaje si lice više,
Stare dnevnike čita
I u trećem licu o sebi pjesme piše...

...život...
otkaz is offline  
Old 24.04.2012., 17:11   #524
Čula sam da vratio si se... sam. Znam, vidjela sam te, stajala sam dugo ispred tvog praznog pogleda. Vidio nisi, ili vidio me nisi, ne znam. Skupilo se društvo staro, da te posjeti, došla sam i ja u blaženom neznanju. Sva prelijepa za tebe, kao nekad...a ti vidio me nisi. Svi su pričali samo o tebi, kako si se uspio oporavit, preboljeti, sjetit ćeš se već s vremenom... Čega ćeš se sjetit? Sjela sam do tebe. Trgao te je moj dodir... Pričao si o nesreći, u kojoj si jedva izvukao živu glavu, da te napustila djevojka, i da si se odlučio vratiti doma. Došao si, i počinješ se prisjećati nekih bliskih ljudi, nekih važnih događaja... Sjetio si se nekog rođendana na plaži... Sjetio si se noći provedene uz cestu, kad je nestalo benzina, a kao za inat nitko naišao nije... Sjetio si se bolesnog prijatelja iako se ne sjećaš tko je on... Uzela sam te za ruku i rekla polako sjetit ćeš se već. Oči su mi bile pune suza, i bilo mi je tako teško. Rekao si da su mi ruke tople i meke kao kod nekog koga si poznavao nekad, da mirišem na anđela... Ali da se ne možeš sjetiti jesi li poznavao mene...
Nisi se sjetio da je meni bio rođendan, niti da je u našem autu nestalo benzina. Sjetio si se mog brata i njegove bolesti, ali se nisi sjetio koga si tješio tada. Sjetio si se svega... samo mene nisi. Ni godina provedenih skupa, ni mog preklinjanja da ne ideš. Sjetio si se nje, koja te je napustila kad je bilo najteže.... Sjetio se si se svega samo mene ne...
ZovemSeCrvena is offline  
Old 24.04.2012., 22:48   #525
- Tko si ti?
- Ne mogu se sjetiti.
- Kako si došao ovdje?
- Ne znam, gdje sam?
- U šumi. Mnoge te oči gledaju, neke ne baš prijazno, zato nam reci, tko si ti?
- Ne znam. Ali sjećam se, da sam bio u autobusu. Bio je sumrak, sad je već noć. Gdje su ostali?
- Nema ostalih, samo si ti tu.
- A tko ste vi?
- Mi smo noćna svježina, mi smo tragovi u zemlji, mi smo šušanj lišća u magli, mi smo ono što ti stvara trnce u leđima.
- Ne razumijem, gdje su ljudi iz autobusa. Oni će znati tko sam. Oni će me prepoznati.
- Nema autobusa. Nema ljudi. Samo ti. Tko si ti?
- Ja...ne znam, stvarno. Hej, što radite, vidim oči kako se miču, reci im da ne prilaze.
- Oni te žele upoznati, žele znati tko si.
- Ne, ne prilazite!
- Zašto? Zar ne želiš znati tko si?
- Ne znam više što želim. Ja, mislim da nisam bio dobar, i mislim da ne želim znati tko sam.
- Ali ako ne želiš znati tko si, postat ćeš samo šušanj u noći, izgubljen između glasanja zrikavaca i disanja stabala.
- Gdje su ti ljudi? Oni su mi se smijali, ja sam ih zabavljao, voljeli su me, željeli su me, ja trebam njih da mi kažu tko sam.
- Da li će ti oni reći tko si zaista? Koliko te oni dobro poznaju?
- Poznaju me, poznaju. Dobro, ne poznaju me dugo, ali znaju ono bitno o meni. Znaju koliko sam drag i koliko sam dobar.
- Zašto ih onda nema? Gdje su da nam pokažu tko si? Gdje su da ti donesu zrcalo.
- Ne znam gdje su, ja...odlazio sam, putovao autobusom. Odlazio sam iz grada...
- I od ljudi.
- Da, nisam bježao od mjesta, nego od ljudi. Oni su stajali i gledali me, nisu čak ni vikali, niti me sudili, oni su samo stajali i...
- I što si vidio u njima? Što si vidio u njima da si odlučio napustiti grad.
- Vidio sam, nešto čega se jako bojim...
- Bojiš li se više te strahote od mojih suputnika koji jedva čekaju da te proždru?
- Da, jer ovo je mnogo gore nego jednostavno biti pojeden.
- Znaš da te ne možemo pustiti. Ti sad ni postojiš niti ne postojiš. A u takvom stanju ne smiješ ostati.
- Zašto, tako mi je lijepo biti slobodan od težine vlastitog života.
- Zato jer svijet to neće podnijeti. On te je rodio, počet će gnjiliti, raspadati se, zvijezde će se skupiti u tamne ponore bez kraja. Sve će se urušiti, i nestati, samo zato jer ti ne znaš tko si.
- Nemojte me siliti na to molim vas. Ne, stanite! Ne prilazite!
- Od čega bježiš? Što je to tako strašno?
- Ne, ne! Prokleti bili! Neću! Prestanite!
- Tko si ti?
- Stanite, ni koraka dalje, ja ću...
- Što ćeš napraviti?
- Otjerat ću vas, povrijedit ću vas, kao što sam i sve druge, sve...sve sam ih otjerao.
- Gdje su ljudi?
- U gradu, u strahu. Otišao sam, nisam se mogao podnijeti u njihovim očima. Prvo sam uništo sva zrcala na svijetu. Zatim sam zamutio sve vodene i glatke površine. Sve sam mogao osim jednog, nisam mogao njih kontrolirati.
- Što su napravili?
- Ništa, njihove oči, njihove oči, vidio sam se u njima. Nisam mogao podnijeti. Pogriješio sam, i pobjegao sam jer se nisam mogao gledati više.
- Ti imaš mnogo opasnijeg neprijatelja od noćnih utvara iz šume.
- Žao mi je, beskrajno mi je žao.
- Sad znaš tko si. Nećemo te proždrijeti. Ali imaš izbor. Kao i mi jednom davno. Možeš se vratiti među ljude i gledati se svaki dan u njima, osjećati bol i nepodnošljivost spoznaje da nikad nećeš biti onakav kakav želiš biti.
- Ili?
- Ili možeš ostati s nama. Zajedno sa nama u čoporu ćemo ići u noćni lov, ganjati izgubljene, izgubiti se u šumi poput tihog šapta. Ako ne želiš znati tko si, ne možeš biti nego samo sjenka u rubu vidnog polja.
- Ne znam...
- Odluči. Vrijeme je stiglo.
- Ja, mislim da ću potražiti taj autobus.
- Ideš natrag u grad?
- Da, boljet će, biti ću sam, biti ću neshvaćen, ali vratit ću svijet kakav je bio, stvorit ću zrcala i prorijediti vode. Opet ćemo biti u svijetu odraza.
- Svjestan si da ti možda nikad neće oprostiti.
- Jesam, ali mislim, da ću moći sebi oprostiti, možda.
- Što ćeš dobiti ako se vratiš i nitko te ne bude htio.
- Biti ću sam, ali...biti ću ja. Idem sad. Autobus mora biti tu negdje blizu. Možda me čak i traže...
- Zbogom lutalico, ipak na kraju znaš tko si.
ljudoliki is offline  
Old 24.04.2012., 23:05   #526
Jesam ti kad pričala kako te zamišljam? Postoji velika mogućnost, jednaka šećeru u šećernoj vuni da nisam. Vjerojatno ti nisam ni govorila što bih sa toliko tebe unutar mog kozmičkog "komadić po komadić" svemiro-prostora. Nikada ti nisam niti rekla da bih od tvojih ruku načinila one male metlice za doboš kojima se svira nakon ponoći da ne probudimo nervozne susjede. Ne pamtim niti da sam ti pričala o mojoj magičnoj mogućnosti da te nasmijem kada to najviše očekuješ. Ti bi me gledao kao pomahnitalu ženu sa crvenim šeširom unutar kojeg bih sakrila potrebu da te ne zadržim. Možda, eventualno bih ostala, ako bi tvoji zubi bili dovoljno oštri za moju mekano bijelu kožu. Jesi kad razmišljao o onom malenom osmjehu kojeg s vremena na vrijeme pokrijemo pod lijevi kut izbrazdane usne? Ti bi mi tada odgovorio da nisi i da ne razmišljaš o takvim trivijalnostima. Ja bih te opet nasmijavala a naša kuća bi nalikovala na onu kuću za lutke u kojoj se amortizira smijeh. Od rubova na kojima počivaju naša tijela izgradili bismo mostove i šetali se njima do u ujutro. Niti ne pomišljam na mogućnost sumaglice, prerano je to za zadovoljenje jedne takve igrarije. Unutar rubova u kojima žive riječi koje bismo izgovarali sagradili bismo malene strojeve koji bi proizvodili staklaste kristale u obliku paukove mreže ali bismo uvijek nastojali ne zaplitati se u nju, samo gledati kako se odupiremo mogućnosti zaplitanja.

Jesam ti ikad rekla za moje neobične potrebe sanjanja tebe? Vjerojatno nisam jer sam bila zaokupljena načinom na koji te spremam unutar tih tik-tak načina. Dala sam si mogućnost da te ne trebam. Ne zato da bih te željela trebati nego iz razloga što u meni oživi onaj majmun iz životinjskog carstva kad te trebam. Nikad ti nisam ispričala o svojoj navici naslanjanja svojih obraza na hladna prozorska stakla i potrebe da si izgradim kuću negdje ne sjeveru, u dubokoj zelenoj šumi. Vjerojatno jer sam se u mladosti šopala knjigama o Striboru. Sada bi se smijao mojoj smotanosti i ujedno sposobnosti razumijevanja da bi mogao postati dostojan igrač. Unutar šećera u šećernoj vuni dok uzimaš metlice da umjesto po dobošu sviraš po mojim mekano bijelim leđima. Akustičan je prostor dok se iz gis dura pokušavam sjetiti jesam li ti to ikada rekla.
__________________
Newman: Hello, Jerry!
Jerry: Hello, Newman!
Disticha is offline  
Old 28.04.2012., 15:10   #527
Ne mogu se sjetiti što sam želio napisati...
__________________
'Time is like a forest fire.' This was the motto of the Adonis Syndicate.
Acid303 is offline  
Old 28.04.2012., 16:49   #528
(puno mi je bolje zvučala u glavi, ali moram probit led i ispunit obećanje)

Božićna priča

***

Ušao sam u kafić, tek se otvorio pa je unutra bio samo konobar. Sjeo sam za šank na jednu od onih okruglih barskih stolica bez naslona i naručio fini konjačić. Konobar me prijeko gleda, ne znam je li zato što je tek 9h ujutro ili mu je krivo što i on nije na božićnom godišnjem odmoru kao i ja. Mogao je i on, da je htio, u Njemačku sa 18 godina pa tamo 'rmbati sljedećih skoro 30. Tko mu kriv. Gledam se u ogledalu što je s druge strane šanka iza stalaže s čašama. Dobro se ja držim za svoje godine, a i ova kožna jakna što sam uzeo mi stoji kao salivena.

Čini se i da mi je premalo natočio jer sam čašu iskapio sa četvrt gutljaja. Pokazujem mu da mi nije krivo i naručujem drugi. Drago mi je gledati ga kako ga snuždeno donosi. Pitam ga platiti i kao slučajno izvučem svežanj sa skoro pet tisuća eura iz džepa, oči su mu se raširile od prizora. Za svaki slučaj sam dignuo svu ušteđevinu, možda mi ovaj put pukne film, odlučim se više nikad ne vratiti i kupim komad ledine na kojem ću se skrasiti, dobro je imati gotovine uza sebe. Prokleta bila Njemačka, lijepa li je moja domovina Hrvatska. Kad se vratim gore, uplatit ću sve nazad. Proklete bankovne takse, samo gledaju gdje bi te oderali.

Zvoni mi mobitel! Vjerojatno je netko od poslovnih partnera zove, Hans ili Jürgen. Pretražim džepove jakne i izvadim ga. Ne, nema poziva, učinilo mi se. Nov je mobitel, nisam se još baš naučio na njega, ali dečko u dućanu mi rekao da ima sve. Nego šta nego ima, i treba.

Poslovni partneri, tko bi pomislio da ću ih ikad imati, i to njemačke! Eh, dok sam otišao i prvu noć prespavao u sjeniku. Što bi bilo sa mnom da nisam nabasao na onog Bosanca, poslovođu noćne smjene u hotelu, tko zna gdje bih završio. Da me mater vidjela koliko sam suđa tamo oprao, a doma nisam ni prismrdio u kuhinju mimo dok sam došao jesti. Drugo je tamo, ljudi su drugačiji, ipak je to Njemačka, tamo se žene razgoropadile. A i ja sam pametniji, sad imam svoj kombi i vozim ga okolo kao gospodin čovjek, skoro u rukavicama.

Ulazi neka obitelj, mater i otac, sin i kćer. Uh, kćer je dobra, ima nekih 25-26 i čini mi se da me krišom gleda. Dobacim joj neku slatku dosjetku, zarumenila se i krišom nasmiješila. Da joj nema ćaće, već bih sjedio kraj nje, ne bi mi zamjerila sto posto, u džepu mi je.

Okrenem se po kafiću, nakupilo se već ljudi. Sumorni su. Obuze me neki božićni duh i povedem pjesmu, kao mlad sam svirao violinu na svadbama. Krenem od stola do stola, zastanem kraj svakog i otpjevam par strofa. Ljudi su razgaljeni, kriju suze radosnice. Kad sam se vratio na svoje mjesto gdje me čekala puna čaša, okrenuo sam se i vidio da se ugođaj u kafiću promijenio, na bolje. Toplo je ovdje s mojim narodom. Srknem konjačić.

Sad mi stvarno zazvoni telefon! Jürgen je! Popričam sa njim kratko na njemačkom, već sam ga uvježb'o da bih mogao knjige pisati! Malo glasnije pričam, ali neka, nek ovi seljaci odmah znaju tko sam i što sam pa makar me sad možda i ne znaju. Znali bi da sam ostao ovdje!

Platim sve i pošaljem osmijeh mladoj dami dok izlazim, osjećam jalne poglede na leđima. Bože, volim Hrvatsku.

***

Ušli smo u jedini otvoreni kafić koji smo našli. Razumljivo je, ipak je Božić, pola 10 ujutro, ali mama je morala na WC pa je tata inzistirao da je red da nešto sjednemo i popijemo. Ja sam sjela do tate, brat je sjeo do mame. Otkad sam prošle godine krenula u srednju školu, daju mi da pijem kavu. Tu privilegiju sam i sad odlučila iskoristiti. Volim onu pjenu što toplo mlijeko napravi.

Sjedio je za šankom, pijan kao majka, kako uvijek kaže tata. Mami to nije smiješno i uvijek kaže da je alkoholizam bolest. U ovom slučaju, bolest je uznapredovala do te mjere da nema šanse da se razbolio u ovom kafiću, morao je bolovati cijelu noć. Sad je krenuo od stola do stola i pijano frflja ljudima u lice neki narodnjački napjev. Svi ga izbjegavaju pogledati u oči u nadi da će što prije otići. Sjeda nazad za šank i bulji u našem smjeru. Dvije minute, tri. Krišom ga pogledam i shvatim da gleda ravno u mene.

- "MALA, JEL TI PIČKA TAKO SLATKA KAKO TI JE SLATKO LICE?" - zaurla prema meni. Tata je problijedio i onda se naglo zacrvenio, grašci znoja su mu u trenu izbili po čelu. Kao da će ustati od stola, no mama mu polaže dlan na stisnutu pesnicu i govori da pusti, a meni da ga prestanem gledati. Ne mogu! Sad mu je zazvonio mobitel i doslovno urla na njemačkom dok kao životinja u kavezu hoda od jedne do druge barske stolice i sjeda na svaku. Poziv ga je razgalio, netko ga se sjetio.

Razmišljam o tome koliko je tužno da ova osoba cijele dane, tjedne, mjesece, godine radi u stranoj državi, radi poslove koje drugi ne žele i vrhunac svega mu je pomisao da će se za Božić vratiti nazad i uživati. No, ni tu nema nikoga kao ni gore pa jedino što zapravoo napravi jest da sjedne u neku seosku birtiju i pije do oduzetosti, kako drugačije objasniti ovu razinu alkoholiziranosti u 10h ujutro na sami Božić?

Popio je i izlazi. Okreće se i kezi prema nama. Nedostaje mu gornja lijeva jedinica.

***

Još samo tri tjedna pa božićni blagdani. Dignut ću sve pare i ovaj put stvarno ostati tamo. Jebote Njemačka!
__________________
This forum requires that you wait 30 seconds between searches. Please try again in 34 seconds.
TrashHarvester is offline  
Old 02.05.2012., 13:30   #529
Zadaćnice - šezdeset i peti tjedan - Ljeto mi je...

Temu je odabrao TrashHarvester.

Quote:
TrashHarvester kaže: Pogledaj post
Budući da nam dolaze (tj. već su došli) topli dani, tema koju predlažem jest "Ljeto mi je", u smislu na što nas podsjeća i/ili asocira to godišnje doba.

Bilo da je to sjedenje u tvrdim plastičnim stolicama gledajući film pod vedrim nebom kraj jedne od ljubavi svog života, miris svježe pokošene trave i okus nezrelih trešanja u dedinoj bašti ili miris suncem opaljene slane kože na nekom komadu stijene kraj mora, ili pak (dakako) miholjsko leto.
Navalite!
__________________
Granice mogućeg možemo odrediti samo onda, ako ih prijeđemo odlaskom u nemoguće (Arthur C. Clarke)
Sves is offline  
Old 03.05.2012., 22:20   #530
Ljeto mi je najtoplije godišnje doba. Podsjeća me na kratke hlače. Godišnje je to doba kada zagrebačka malograđanština putuje na more. Ljeti obično nosim majice i košulje kratkih rukava, osim kada pada kiša. Onda ponesem i kišobran.
lycantrophy is offline  
Old 04.05.2012., 16:45   #531
Vozio sam bicikl.
Bio je prvi svibnja.
Na Jarunu je bilo puno ljudi.
Mnogi su roštiljali i ležali razbacani po travi.
Bilo ih je mnoštvo.
Gledali smo se obrnuto proporcionalno.
Više ja njih nego oni mene.
Onda sam gledao
Nebo, drveće i vodu.
Ljudi ovdje nisu pasali.
Onda sam vidio djecu.
Skakala su na trampolinima.
Njihovi roditelji su vodili
Glupave razgovore u kafiću pored
I naricali što će sutra opet morati
Na tlačno radno mjesto.
Drugi su naricali što nemaju radno mjesto.
Treći su naricali što nemaju.
Četvrti su samo naricali.
A peti su radili ni sam ne znam što….
Ali djeca ih nisu fermala.
Znala su da je trampolin bolji od svega toga
I da je život banalija
Ko odraslima baba roga.
tranquility is offline  
Old 06.05.2012., 11:13   #532
smrznem se čim pomislim na ljeto bez nje
a Sunce nesmiljeno prži i dalje se tome čudi
K@rlo is offline  
Old 06.05.2012., 12:58   #533
Ljeto je paklenih nekoliko mjeseci zbog kojih se povlači ljupko proljeće, ono prethodi osvježavajućoj jeseni i svojom sparinom se ruga spokojnoj zimi. Ono je nepredvidiva i bijesna oluja, neumoljiva vrućina i beskrajni, sunčani dani.

Ljeto su bučni ljudi skloni otputovati u mjestašca i gradove diljem Jadrana kako bi u velikom broju i skučenoj kvadraturi odmarali noćima dok bi se danju pržili na plaži i s vremena na vrijeme smočili u velikom, plavom moru. Ljeto su pusta unutrašnjost i prenapučena obala. Ljeto je lagana odjeća i ogromne kugle sladoleda koji se topi, sočne smokve i slatke lubenice.

Ljeto je nužno zlo u kojem mi se najviše sviđa njegov kraj.
__________________
Talk to the face, talk to the face!
Starija Sestra is offline  
Old 06.05.2012., 20:14   #534
Ljeto mi je.
Sjediš kraj mene i gledamo zalazak Sunca.
Komentiraš kako su lijepe boje na nebu.
Slušam udaranje valova o kamenje na plaži.
Miris morske soli stapa se s mirisom ribe.
Toplina mi grije lice.
Grliš me i naslanjam ti glavu na rame.
Ne izgovaramo ništa, a potpuno se razumijemo u toj tišini.
Ta tišina mi u tom trenutku znači sve.
Ne razmišljam o ničemu nisi ne pokušavam.
Uživam u trenutku.
Da, ljeto mi je.
Ovo ljeto neće bit takvo.
Neko drugi će me grlit dok zalazi Sunce.
Nema veze.
Ljeto mi je.
Karlaa is offline  
Old 11.05.2012., 11:05   #535
Zadaćnice - šezdeset i šesti tjedan - Memoari jednog/e starca/ice/Kriv je

Prvu temu je izabrao Lyc.
Quote:
lycantrophy kaže: Pogledaj post
Svi želimo imati nekoga uz sebe kad bubrezi otkažu i kukovi zaškripe. Biološki sat je otkucao svoje. Kazaljka se polako zaustavlja. Kraj vas je retriver i slika davno preminulog partnera koji vas je tretirao kao južnoameričkog tamnoputog berača pamuka. Unatoč svemu želite sačuvati komad toga vremena zbog onih rijetkih, svijetlih trenutaka. Kada nije držao penis u ustima druge žene, sasvim je dobro kosio dvorište i bojao ogradu.

Dakle, pišite o svojem životu iz staračke perspektive.
Pišite o prošlim ljubavima, mrtvim kućnim ljubimcima, roditeljima, potrganom plej stejšnu četrdeset, bučnom susjedstvu, osteoporozi, operaciji bubrežnog kamenca, bilo čemu.
U očekivanju smo dodatnih tema. Ovaj krug zadaćnica ostaje otvoren do nedjelje, 20. svibnja u 21 sat.

Drugu temu je predložila Starija Sestra:

Quote:
Starija Sestra kaže: Pogledaj post

Dakle (sad se ne šalim), zamislite da ste kralj ili kraljica neke zemlje i na vama je da dijelite pravdu. Pred vas su nekoga doveli. Čovjek je optužen (za izdaju, ubojsvo, krađu, bilo što) i na vama je da mu sudite. Vi ste pravedan vladar i ni jedan zločin ne smije proći nekažnjeno. Uz to, poznati ste po neumoljivosti i strogim kaznama.
Opišite sebe kao djeljitelja pravde, zločinca i njegovo zlodjelo, vaše tamnice, krvnike... Pišite pjesme, epove, drame, odaberite formu koja vam najbolje odgovara... Smjestite se u koje god razdoblje želite.
Naslov neka bude: Kriv je
__________________
Those who dance are considered insane by those who cannot hear the music. (G.C.)

Zadnje uređivanje Velia : 15.05.2012. at 16:40.
Velia is offline  
Old 15.05.2012., 17:45   #536
Kriv je

Doveli su ga. Skrivao se nekoliko godina po mom kraljevstvu. Počinio je nekoliko ubojstava, mrzila sam ga više no ikada ikoga. Vješto je skrivao tragove ali moji krvnici koje sam privatno unajmila su pronašli isuviše dokaza. Obezglavit ću ga, zauvijek mu skinuti taj pseći osmijeh s lica. Kada su ga doveli ništa nisam osjećala ali sam osjetila svu bol koju je nanosio drugima. Ima nešto osobno u mržnji koju osjećam gledajući to pseće lice koje stoji okrenuto prema meni. Jednog od krvnika sam pustila u ćeliju s njim. Promatrao ga je, hinio mu prijatelja, zadobio njegovo povjerenje ne bi li kazao što je činio s ubijenima prije i nakon što ih je odlučio ubiti. Ispitivao ga, pokušao razumjeti o kakvom tipu pseta se radi. Bio je najgori od najgorih. Zabavljala ga je uloga u kojoj se našao nakon toliko godina. Što se on više zabavljao mržnja i gađenje koje sam osjećala prema njemu i onima koji su stali u njegovu obranu bila je veća. Pokušavala sam naučiti koje su slabe točke ovog pasjeg skota dok je krvniku govorio o uživanju u najgnusnijim ubojstvima. No, ono što je bilo najgore jest činjenica da mu je zakon koji sam sama donijela, pokušajući biti pravedna prema svima, išao u prilog. Koristio se mojim zakonom pokušavajući od sebe načiniti žrtvom "mog sustava". Danas su ga krvnici doveli po treći put pred moje lice. Kesio se, vrijeđao sve one kojima je nanio toliko boli i patnje. Bio je oličenje onog najokrutnijeg što u svakom čovjeku podsvjesno postoji. U jednom trenutku sam ga počela žaliti iako sam osjećala duboko gađenja prema svemu onome na što je bio sposoban. Izrugivao se teškom sudu i kazni koja ga očekuje. Ni najuvježbaniji krvnici nisu mogli doprijeti do istine koju je odlučio zatajiti. Mrzila sam ga, gledala na njega kao na neku izopačenu živinu koja odlučno i svjesno uživa u tuđoj boli. Nakon toliko godina skrivanja napokon ću mu na najokrutniji mogući način stati na kraj. Nakon nekoliko mjeseci istražne tamnice, gnjida je oslabila fizički, konture njegova životinjskog lica poprimile su potpuni odraz njegove izopačene duše. Nalikovao je na izblijedjeli kostur, na svu onu bol koju je nanio drugima. Ali, ni nakon toliko vremena nije se kajao, nije priznavao istinu. Od njega ću učiniti ogledni primjerak svim ubojicama u kraljevstvu. Branio se šutnjom na konkretno postavljana pitanja i manipulacijom tamo gdje je mogao manevrirati odgovorima. Imala sam dojam da nije niti svjestan što ga čeka iako sam prema opskurnom ponašanju pseta shvatila da se boji tamnice, da bi mu smrtna kazna obezglavljivanjem bila svojevrsna nagrada. Izvodivši ga četvrti put pred sud pozvala sam obitelji ubijenih ne bih li u njemu izazvala bilo kakav ljudski osjećaj. Ne bih li u njemu izazvala osjećaj da kaže što je učinio s njihovim članovima obitelji. No, u njemu nije bilo ljudskih osjećaja, nije bilo ničega na njegovom licu što bi upućivalo na kajanje. Samo im se hladnokrvno nasmijao priuštivši sebi još više zadovoljstva. Dok sam ga gledala u meni je nešto umrlo, nešto osobno i intimno je prestalo postojati. Previše toga se pretvorilo u dogmu i obmanu. Suze koje sam tada tako nevješto skrivala ostat će urezane zauvijek. Na neki način sam bila sukrivac, bila sam njegov supomagač budući mu je sustav koji sam ja uređivala, moji zakoni koje sam donosila zbog dobrosusjedskih odnosa unutar i izvan kraljevstva pomagali da sve ove godine čini to što je činio. I sada ga gledam u oči, tog psećeg skota, hladnokrvnog ubojicu nevinih.

Nakon što sam ga osudila na doživotnu robiju. Nakon što sam ovoj kukavici neljudskog lica omogućila da pati patnjom koju je sam birao pravda nije zadovoljena. Dugo nakon toga sam razmišljala o pravdi i pravednosti i shvatila da je uopće nema ili ako je ima, ima je jako malo. Niti jedna kazna, niti jedna tamnica nisu dovoljni, niti su pravedno rješenje za živote nevinih koje je oduzeo. Ali kada sam izgovorila "kriv je" osudila sam i samu sebe jer sam mu propisima koje sam pisala pomagala da bude taj isti hladnokrvni ubojica.

Osudivši njega osudila sam i sebe samu.
__________________
Newman: Hello, Jerry!
Jerry: Hello, Newman!
Disticha is offline  
Old 17.05.2012., 01:05   #537
Zatvorenik nije ništa rekao. Šutio je otkad su ga uveli u prostoriju. Koračali su polako, kao da su cehovski generali u obilasku palače. Jedan od čuvara ga je svakih par koraka podbadao kopljem. Dečkima je nedostajalo prave akcije, pa su je pokušali nadoknaditi gdje su mogli.

Istina je da ratova više nema. A s osvajanjem Zemlje sve su vojne akcije prestale. Moj prethodnik, Otac kralj, je prekršio davno dano obećanje i naredio da se Prva i Druga kraljevska flota postavi u formaciju oko plavog planeta. Prve ekspedicije se nisu vratile, pa je poslana vojna prethodnica s potpunim naoružanjem. Na iznenađenje sviju, nisu pronašli gradove, samo raštrkana sela, naselja.

I pronašli su ljude, stare ljude su zatekli, u najprimitivnijem obliku društva. Živjeli su od zemlje, koristili minimalne resurse, rađali se i umirali u drvenim nastambama.

Nekoć moćna i nezaustavljiva civilizacija je degradirala natrag u svoje korijenje. Kao mladić sam se često znao konzultirati sa očevim knjižničarem oko misterije prvih ljudi. Zašto su odbacili tehnologiju? Zašto su ostali na Zemlji kad je umirala? Da li su znali da će se planet oporaviti?

Mnogi nisu vjerovali u to. Zato su pobjegli u ogromnim generacijskim brodovima u potrazi za novim svjetovima. Većina je živjela par stoljeća i iščezla na nepoznatim planetima, njihovi automatski radio signali su ostali kao podsjetnik da su nekoć bili tu. Tek je treća kolonizacija rezultirala velikim carstvom Xing. Nekoliko stoljeća je moj narod ratovao s njima, dok ih nismo potukli. Nije bilo dovoljno samo ih porobiti, sve tvorevine njihove civilizacije su uništene a ljudi ili stopljeni s našom kulturom ili pobijeni.

Zatvorenik me gleda. Govore mu da pogne glavu, ne sluša ih. Opet je dobio batine. Mašem im da prestanu. Nasilje nije potrebno, samo želim znati kako su srušili teragonsku krstaricu prve klase i gdje se skrivaju njihove preostale snage. Savjetnici su mi šaputali o gerilskim taktikama potučenog naroda. Spomenula se riječ čišćenje planeta, netko je predlagao da se skrene asteroid u atmosferu Zemlje...prekinuo sam ih.

Krstarica Luj XXIII je poslala zadnju kapsuliranu poruku prije nego je uništena. Kapetan je govorio kako su se spustili duboko u atmosferu, na prijedlog časnika znanosti, a zbog detekcije velike količine energije. Moj prijatelj kapetan, skupa smo išli na akademiju, skupa se borili protiv zemaljskih plemena, skupa slavili pjevajući i zaklinjući se vječnoj slavi kraljevstva. A uz njega je bila i prva časnica, žena uplakanog mi sina, na svom prvom zadatku. Svi su nestali u plamenu plazmičke paljbe. Zadnja poruka je bila nerazumljiva, nešto kako nema pobunjeničkog oružja, samo su ljudi tamo.

Zatvorenik je pao na koljena nakon intenzivnog udaranja. Izgleda kao da nije ništa jeo danima. Upitao sam stražare o tom i prije nego su mi odgovorili im izričito odgovorio kako ću im skinuti glave ako se ne budu odnosili humano prema zatvoreniku. Ja nisam moj otac. Iako sam odrastao pod njegovom osvajačkom filozofijom, poslije rata sam odlučio okončati sve osvajačke pohode. Kraljevstvo više ne mora rasti.

- Ti i tvoj narod ste skrivili smrt 1200 članova posade, mojih ljudi., rekao sam mu ljutito i nastavio: Reci mi gdje su vaše ostale snage i obećajem ti da ću smaknuti samo odgovorne za pokolj. Ostatak tvog naroda može ostati na Zemlji u rezervatima koje ćemo nadgledati.

- Odakle vam pravo?, progovorio je kroz zube.

- Pravo? Ja sam kralj. Moja riječ predstavlja volju i namjeru skupine dvadesetak planetnih sustava. Moj otac je dogovorio primirje s ljudima Zemlje, trebali ste ostati u rezervatima na Zemlji i nitko vas ne bi dirao. Imamo dovoljno resursa i ne zanima nas eksploatacija...

- Vaš otac je prekršio prvo pravilo, prvo obećanje koje su prisegnula djeca čovječanstva. Da se nikad neće vratiti na Zemlju.

- Što je moj otac napravio je njegova stvar, osobno se nisam slagao s njegovim odlukama ali razumijem da je trebalo ispitati potencijalnu prijetnju koja se mogla nalaziti na Zemlji.

- To je bio genocid a ne istraživanje. Mi nismo mogli ići u svemir, niti smo htjeli.

- Niste htjeli dijeliti svoje znanje sa nama. Kako živite tako dugo? Uz našu najbolju medicinsku njegu život u kraljevstvu traje najviše 180 godina s tim da je zadnjih 10 prekrasna agonija ludila i boli. Isto tako niste htjeli objasniti zašto vas nismo mogli vidjeti iz svemira, naši detektori rade precizno i trebali smo vas vidjeti kad smo ušli u planetni sustav. Sumnjali smo u naprednu tehnologiju.

- Niste pitali nego ste došli uzeti...

- Odbili ste podijeliti znanje koje nam je bilo prijeko potrebno. Zbog prekomjerne populacije moj narod umire u sve većem broju svaki dan. Uvjeti života su sve skuplji i htio bi im osigurati što zdraviji život, ali koliko god zlata preusmjerim nije dovoljno. Mogli ste nam pomoći, ali ste umjesto toga škrtavo zadržali svoje tajne.

- Niste bili spremni i to ste nam odmah dokazali.

- Nebitno. Ovdje si jer ti se sudi. Ostatak tvog naroda nismo pronašli. Napravljena je temeljita pretraga čitavog kontinenta. Preorali smo zemlju, isušili rijeke i jezera, nismo našli nikog, nikog osim tebe. Pa dobro, ako će netko platiti za počinjeni zločin, neka to bude zadnji stanovnik Zemlje.

- Potpisali smo primirje ali ste ipak došli uzimati ljude, na ispitivanje, neki se nikad nisu vratili.

- Određene mjere su trebale biti napravljene, prijavljivani su napadi na vojnike.

- Samo zato jer ste došli tamo gdje vam nije mjesto.

- Mi smo djeca čovječanstva, zar nas ne biste primili natrag u svoju, u našu kuću?

- Davno ste otišli nakon što ste zagadili planet. I vidim da i dan danas niste ništa naučili. Nećemo dozvoliti da se povijest ponovi.

- Gdje su drugi? Gdje se skrivate, kakvo je to naoružanje koje je srušilo svemirski brod veličine ove palače? O tvojim odgovorima ovisi ravnoteža između naših svjetova.

- Ravnoteže nema otkad je tvoj otac zakoračio na naš planet.

- Pazi kako govoriš, možda te dam smaknuti zbog vrijeđanja kralja.

- Ti nisi moj kralj, mi nemamo kralja.

- Pa dobro bilo kako bilo, pravda će biti izvršena makar na zadnjem stanovniku ljudi sa Zemlje, zbog zlodjela počinjenih...

U prostoriju je utrčao savjetnik za sigurnost. Nervozno je prošao pokraj stražara koji su se jedva primjetno trznuli i nastavili ga mrko gledati. Znao sam da nije ništa dobro čim je ovako banuo. Nisam ga gledao dok mi je šaputao u uho. Gledao sam u zatvorenika, primijetio sam tragove osmjeha. Savjetnik mi je rekao kako su dvije kolonije pale s mreže. Ostale javljaju poteškoće s komunikacijom. Jedna je javila uzbunu najvišeg stupnja – invaziju masovnih vojnih snaga. Pojavili su se niotkud. Sumnjaju na teleportaciju, nevidljive brodove ili nešto treće.

Dok mi je to prepričavao zurio sam u čovjeka sa Zemlje, tog neobrijanog mladića prkosnog pogleda, sa sve širim osmjehom. Te oči, kao da su rasle i ispunjavale prostoriju.

- Što se događa? Što nam radite?, zavapio sam prema zatvoreniku.

- Oteli ste se kontroli, a roditelj možda može gledati svoju djecu kako se uništavaju, ali sigurno neće ostati ravnodušan kad ga djeca pokušaju ubiti.

- Djeci ostaje svijet. Roditelji su obavili svoju dužnost. Što to radite? Da li je ovo protunapad?

- Ne, ovo je kazna. Vijećali smo skoro dvjesto godina. I odlučili da morate biti kažnjeni za svoja zlodjela. Prema roditeljima, ali i prema ostaloj djeci.

- Glupost, ne možete tek tako osvojiti kraljevsko prijestolje. Ti si samo jedan, ovu palaču brani preko dv...

- Nikad nisam rekao da sam jedan. Mi smo jedan, kad situacija tako nalaže, zato smo preživjeli ponovno rođenje Zemlje i zato ćemo preživjeti vas. Kralj Luj XXXVI, ovim riječima izričem presudu vrhovnog suda prvih ljudi, svih 270000 individua sadržanih u tijelu pred tobom, za zločine prema samima sebi i prema našoj drugoj djeci, proglašavamo te odgovornim za djela tvojih prethodnika i sebe kao kralja.

Oči su mu plamtjele, prostorija kao da se zatamnila u čudnu maglicu. Pogledao me ozbiljan i bez smiješka i izgovorio hladno poput stroja: Kriv si.
Izgubio sam osjet u nogama. Stvarni svijet je postao stran, odvojen, poput sna. Od šoka nisam odmah primijetio kako su se iz maglice materijalizirali ljudi. Bilo ih je puno...malih, velikih, žena, muškaraca, djece, a njihov broj je bivao sve veći i veći.
ljudoliki is offline  
Old 17.05.2012., 11:13   #538
Kriv je ...

LIBERTANGO – Molimo tišinu sud će počet da zasjeda,
Izvedite optuženika pred sud, sprijeda.
Dok nam kraljica SITNARIBA odsutna od suda,
Sudom će da upravlja THE POET – dvorska luda.
Optuženi SPY po optužbi prvog reda,
Dobio motivaciju, a na Sljeme mu se neda.

THE POET – Izjasnite se SPY, još dok ste u Kraljevstvu živi,
Što imate kazat na optužbe, dal' se osjećate krivi?

SPY – Časni Sude – dvorska ludo, svjedoci i fiškali,
Dok stojim tu pred Vama, ovako prestrašen i mali.
I dok lanci mi na ruci i na nogi zveče,
A kuglu vezanu za nogu, vući mi se neće.
S ponosom, bez prisile, pod razumom zdravim,
Još da Vas sa svojom izjavom podavim.
Nisam kriv – sve mi smjestili moderatori na US-u,
To shvatih još jučer kad se vozih u busu.

ALEXA – Prigovor časna ludo, optuženi laže,
Da se vozio u busu, on sad nama kaže.
A svi dobro znamo, da busevi ne postoje,
Bar u ovom stoljeću – čista laž to je.

THE POET – Primljeno na znanje, u zapisnik će ući,
Prigovor usvojen, da tužiteljica se ne muči.
I upozorenje SPY-ju ukoliko se ne prilagodi,
Ovom stoljeću, sve dalje je slobodi.
Obrana sad može da svjedoka izvede,
I molim da se iskaz u zapisnik uvede.

INDIAN – Obrana poziva SVESA za svjedoka.
THE POET – A zašto svjedok ima masnicu ispod oka?
INDIAN – Nemojte se brinut, to ozbiljno ništa nije,
To mi izvlačili priznanje, odokativnom metodom prije.

LIBERTANGO – Stavite desnu ruku na ovo od kraljice žezlo,
I obećajte da nećete previše uljepšavat stvari il navodit sud na zlo.
SVES – Tako mi moćima danim od forumskih oca,
Zamolio bi da zapisničarka nam toliko ne kvoca.
I neka tužitelj primjenjuje doličan bonton,
Ako me razljutite dat ću Vam ban il u najmanju ruku karton.

INDIAN – Svjedoče broj jedan, ne nabijajte mi karton il ban pod nos,
Nego recite dvorski ludi, kakav imate sa optuženim odnos.
SVES – Nemam ja s njim odnose, pa što ste Vi svi ludi,
Uostalom da Vas pitam, kome se tu sudi?
INDIAN – Jel moguće da su teme pochetane u posljednje vrijeme,
Pa da SPY-ju promakne dogovor za Sljeme?
SVES – Poznavajući SPY-ja, moguće je jako,
Jer za temu Sljeme on nije bio zagrijan kao drugi svako.
Pa možda se desi da u tom silnom chetu,
Jednostavno se pogubio na forumu na netu.

THE POET – Svjedočenje je ništavo, iako će da Vam smeta,
Al kako svi znate, u stoljeću smo u kojem nema neta.
Da krenemo dalje, pa neka svog svjedoka i tužiteljstvo izvede.
ALEXA – Pozivamo VELIU, iako joj se svjedočit neide.

LIBERTANGO – Stavite desnu ruku na ovo od kraljice žezlo,
I obećajte da nećete previše uljepšavat stvari il navodit sud na zlo.
VELIA – Neću, pričat ću istinu, ništa ni više ni manje,
Potrudit ću se da previše ne uljepšam stanje.

ALEXA – Svjedoče broj dva, jel' istina da cijelo vrijeme,
Optuženi SPY javno odbija put na Sljeme.
VELIA – Istina, kako da nije, ne hoda se njemu gore,
On je više tip za na plažu i za more.
Javno čak obznanjuje da na Sljeme penjat on se neće,
O božica Fortuno, podaj i SPY-ju planinarske sreće.
ALEXA – Zahvaljujem svjedokinji, pitanja više nema,
Ovim svjedočenjem optuženi je kriv, tu nema dilema.

THE POET – Mudrošću od bogova koja mi je dana,
Što sam dvorska luda, sa nekoliko (OK malo više) mana.
Te dopuštenjem Kraljice SITNERIBE da presude dijelim,
Donio sam jednoglasnu presudu, te optuženi kriv je sada velim.
Zbog ne penjanja na Sljeme, a motivacije ima,
Zbog tog što nije neki orginalan izgovor ponudio svima.
Nego koristi one istrošene izgovore, te time vrijeđa Kraljevske dvore,
Presuda je donijeta – SPY više nikad ne smije ići na more.
Jednom mjesečno mora da se na Sljeme penje,
I zabranjeno mu je da kako je to teško, pred US-ovcima stenje.
Proplaninarit će On, vidjet ćemo čuda,
Ne bio ja THE POET, Kraljevska dvorska luda.
__________________
"... ěvery dream begins by taking one step ..."
The Poet is offline  
Old 20.05.2012., 15:21   #539
Memoari
Poglavlje 24. Kamo odlaze mačke?


Početak tog svibnja bio je vruć. Prozor na stepenicama bio je otvoren a toplina ga je grijala dok je spavao, čitavo jutro. Sklupčao se kako samo on zna i nezainteresirano preo. Pogled bi podigao tek kad bi netko prošao pored. Sjela sam na stepenicu, tik do njega i pomazila ga. Zatim sam otišla ni ne znajući da će i on ubrzo otići.

Nakon nekoliko sati sišao je ne ručak i pojeo uobičajenu porciju narezaka. Prošetao je do dnevne sobe, skočio na trosjed i još malo odrijemao. Tad sam propustila priliku da ga pomazim. Nisam ni primijetila kad je napustio sobu i izašao pred kuću. Kako je nedavno posađeno cvijeće na prozoru bilo polomljeno, znala sam da je i tamo legao na kratko. Bila je to posljednja šteta koju je napravio.

Dan je bio prilično običan i lijen. Prespavano prijepodne, trčkaranje po kuhinji i pretvaranje da se radi nešto korisno, ručak, druženje sa susjedima i prepričavanje anegdoti. Susjed nas je opet nasmijavao svojim pričama koje se nalaze na granicu između zbilje i fikcije, susjeda mu je nervozno brojala svaku čašicu za koje se tata brinuo da uvijek budu pune, mama je bila oduševljena što joj štrukle ovoga puta nisu tvrđe od kamena, brat je tipkao po mobitelu... Kad smo se razišli već je padao mrak. Nije nas iznenadilo što ga nije bilo jer je i prije znao prenoćiti vani, u lovu na ptice ili mačke, osiguravajući si potomstvo. Čak nas ni sutradan nje počela hvatati panika jer je lako moguće da je jeo kod susjeda a sad negdje spava. Naša ulica i nije nešto prometna stoga je bilo lako ne brinuti se oko stradavanja u prometu.

Ipak, prošao je još jedan dan, drugi, treći, čitav tjedan, dva tjedna i tako dan za danom a njega još nije bilo. Porcije njegove hrane gomilala su se u frižideru jer je roditeljima već prešlo u naviku pri svakodnevnoj kupovini uzeti i njemu par sitnica. Pretrpana polica svakodnevno nas je suočavala s činjenicom koju smo odbijali prihvatiti a to je da njega nema. I da se vjerojatno neće nikad ni vratiti.

Naše raspoloženje mijenjalo se iz zabrinutosti preko očaja u neutješnost. Na njegovim posudicama za hranu i vodu nakupljala se prašina no svejedno ih nismo moglo tek tako maknuti. Krevet je bio neobično prazan bez njega, stepenice puste a prostorije hladne. Nedostajale su mi njegove dlake pred mojim ormarom, grebanje po vratima usred noći te ogromne udubine koje bi ostavljao po jastucima.

Prijatelji su nas pokušavali utješiti no od svega toga nama je bilo samo gore. Pričanje o svemo činilo nas je tužnima podjednako kao i šutnja. Pričajući, vjerojatno smo sve pokušavali racionalizirati i poštedjeti se nešto tuge.Već smo imali iskustva sa gubitkom nekoliko mačaka, hrčaka te zlatnih ribica no svaki put iznova boli. Najgori su bezosjećajni ljudi koji misle da se živa bića tek tako mogu nadomjestiti i smatraju se beskrajno mudrima kad kažu: -Nabavite si istog takvog. Prilično rano, s gubitkom našeg prvog mačka, shvatili smo da oni jednostavno ne razumiju niti mogu razumjeti da se radi o izgubljenom članu obitelji stoga smo za svaki sljedeći put naučili da je besmisleno objašnjavati im ono što je nama očito.

Znali smo da mačke nisu privržene ljudima kao što su psi, da su hirovite i razmažene stoga je pomisao da nas je jednostavno napustio i našao si novu obitelj bila nepodnošljiva. S nama je živo kao princ, dobio je što je god poželio, udovoljavalo se svakom njegovom prohtjevu i potrebi. Nitko mu nikad nije uputio ni jedan ružni pogled, kamo li riječ. Ustupali smo mu svoja mjesta ako je slučajno poželio sjesti gdje sjedi bilo tko od nas, pravili mu društvo dok bi on jeo u gluho doba noći, mazili ga i igrali se s njih isključivo kad bi on bio raspoložen... Mi smo ga voljeli najviše na svijetu.
Dakako, uvijek je postojala mogućnost da je negdje stradao, da ga je ozlijedio neki pas, da ga je lupio auto, da je pojeo nešto otrovno. Sjećam se da mi se jednom javila miso: Nadam se da je bilo brzo.

Pokazalo se uzaludnim tražiti ga posvuda, zvati, raspitivati se, ljepiti njegove fotografije sa našim brojem telefona po autobusnim stanicama. Utješno u svemu tome je bilo što nikad nismo pronašli nikakav leš.

Bio je divan, ogroman, tigrast i najmekše dlake na svijetu, ogromnih i neodoljivih očiju, sa velikim i punim repom i najelegantnijim pokretima koje mačke mogu izvesti. Hrabrošću ga se ne bi moglo pohvaliti no to je nadomještavao svojim šarmom i gurmanskim duhom.

A onda je otišao. Prerano.
__________________
Talk to the face, talk to the face!
Starija Sestra is offline  
Old 20.05.2012., 17:15   #540
Dodir, preglasan verbalni izričaj, svjetlost iz srca žarulje ili iz lista svijeće; dodir, graja životinja, refleksije u nerazbijenim zrcalima, zvonjava pale igle, topot mravljih kopita, sve to, u poznoj dobi, narušava moj duh i upropaštava u meni neostvarenu umjetničku misao. Samo sjene ne smetaju mome voštanome bivstvu, sjene kojima se uživam pokriti.

Nekada davno, dok gledah u prošlost, sadašnjost me je pristojno čekala da joj se vratim pa da se zajedno uputimo stazama koje tek imamo priječi, no to ne možemo učiniti sve dok ne pronađemo posljednjeg pratioca koji nam nedostaje – moju budućnost. Postavlja se pitanje, što ako ne možemo svi biti na okupu? Koga tada izabrati, što mi je najvrednije? Prošlošću sam i nehotice definiran, sadašnjošću pojmim svoje postojanje, dok mi budućnost služi kao zadnja nada da ću svoje iluzije pretvoriti u stvarnost te izmijeniti sliku o sebi, sliku koja je već prvim potezom kista bila usavršena, ili upropaštena...

No, starost donosi sve moje odluke, ili ih, bolje rečeno, od mene odnosi kradući mi sve moje izbore, gazeći moju volju.

U svoj sam dobi proklet kako nitko drugi ne može biti... Patim za prošlošċu, no i dalje starim zajedno s uspomenama uz koje sam neraskidivo vezan. Svjestan sam da neċu živjeti još dugo i da sam možda veċ sada u času kada se začinje moje neoporecivo umiranje, pa je stoga buduċnost, kada je pokušam sagledati, uvijek nečija tuđa... Nemam pravo gajiti nikakve nade u sutra, osim ako zagrljaj kazaljki na posljednjoj brojci kruga neċu držati za početak novog dana, iako je sve to zapravo trajanje noċi koja je rođena iz iste večeri, večeri ugodne i još tako svježe...

Stoga, kada se privremeno otmem okovima svojih sjeċanja i kada se zagledam u mutnu crtu obzorja nečijih ujedinjenih buduċnosti, sve što vidim samo su... to su moja proricanja, da... U svojoj dobi, davljenik kakav jesam, nisam ništa više nego prorok čije su vizije po svoj prilici besmislene, no ipak se pridržavam svog prava da ih se bojim, da njima budem iskreno strašen... I čini mi se – uistinu morbidno predviđanje – da ċe doċi vrijeme kada ċe mnogi od nas biti osuđeni na življenje bez neba. Zatvorit ċe nas, viša i nedefinirana sila, poslati na samo dno podzemlja, u provalije natrpane tvrdim kamenjem na kakvom ni mrtvaci ne umiju pošteno počinuti... Nanijevši gustu tamu, oduzet ċe nam se privilegij posjedovanja sjena, jedinog po čemu se možemo poznati osim po odrazima koji ostaju u oku a koje ċe suze razrijediti i upropastiti... Zaboravit ċemo kako izgleda suncem otopljeno nebo, more, i krošnje drveċa... I ne, neċe zvijezde biti zauvijek uklonjene s neba, veċ ih mi, poslije toliko desetljeċa gledanja u mraku, neċemo smjeti izravno pogledati, znajuċi da bi nas oslijepile prije nego bismo ih stigli vidjeti, još jednom otkriti njihovu iščezlu ljepotu... Zato, voljena, zbog te sutrašnjice - koje ċeš od nas dvoje samo ti biti dijelom - i zato jer si plesala u skrovitim odajama moje duše, ja ti poklanjam ovaj prsten, prsten kojim te se ne bih nikada usudio zaprositi...
__________________
Da sad se nadam životu blažem? Ili da mi mašta bude mana?
J'etaisÉCRIVAIN is offline  
Zatvorena tema


Tematski alati
Opcije prikaza

Kreni na podforum




Sva vremena su GMT +2. Trenutno vrijeme je: 12:47.