prvi put je najteže?

[bez traga]

Dakle, kao i nekolicini ovdje (koliko sam uspjela vidjeti) i meni je prvi puta da neke svoje ideje stavljam na papir. Naime, stalno mi se po glavi motaju raznorazne ideje, ali nikako nisam imala hrabrosti zaista to i napisati.
Onaj tko je voljan pročitati i dati mi neku konstruktivnu kritiku je dobrodošao.
Inače, nemam nikakvog iskustva sa pisanjem (osim zadaćnica koje sam davno pisala u školi, ali pretpostavljam da se to ne računa) i pokušajte me ne popljuvati previše
Iskreni komentari, prigovori i prijedlozi su, kao što sam rekla, dobrodošli.
Ovo nitko još nije pročitao, pa me zanima da li je možda i bolje da ostane sakriveno gdje ga nitko neće pronaći, ili ima nade i za mene.

Ukratko, u priči se radi o mladoj ženi koja nakon deset godina provedenih u zatvoru radi ubojstva na mah izlazi na slobodu i ponovno pokušava dovesti život u red. Razlozi ubojstva i ono što je dovelo do njega se otkrivaju polako u priči. Radnju sam smjestila u Canadu, Vancouver (i prije nego pitate zašto odmah ću odgovoriti: a zašto ne?).

Za one koji su voljni čitati, stavljam prva dva poglavlja...

[bez traga]

PRVO POGLAVLJE

Deset godina.
Toliko sam vremena provela u saveznoj kaznionici za žene radi ubojstva na mah.
Ali imala sam vrašku sreću što me na sudu zastupala najopakija odvjetnica na kugli zemaljskoj inače bi me osudili za ubojstvo s predumišljajem. Sudac je izrekao zatvorsku kaznu u trajanju deset godina s mogućnošću ranijeg puštanja nakon trećine odslužene kazne. Tada sam iz istražnog zatvora prebačena u žensku kaznionicu na odsluživanje kazne. Bila sam prestravljena. Ja ne mogu preživjeti u zatvoru. Neću izdržati niti tjedan dana. Vjerojatno ću završiti ili mrtva ili kao nečija seks igračka. Bože, bilo je zastrašujuće. Izvukla sam se iz nekih prilično gustih situacija relativno neozlijeđena, ali nekako sam živjela iz dana u dan. Preživljavala, bolje reći. Nakon tri godine provedeneiza rešetaka, Mary Jo Hatt, moja odvjetnica, u moje je ime podnijela zahtjev za uvjetno puštanje iz zatvora. Sve bi to bilo dobro da nekoliko dana poslije toga nisam sudjelovala u tučnjavi i završila sa pet šavova na podlaktici. Nije bilo važno što nisam ja bila ta koja je započela nego ona koja se branila, ali odbor za uvjetno otpuštanje je odbio moj zahtjev. Sranje.
Nakon tog 'incidenta' stvari su se smirile i nekoliko slijedećih godina sam se držala po strani i trudila se izbjegavati bilo kakve sukobe. Na moju nesreću, devetu godinu mog boravka u zatvoru, jedna je zatvorenica ubijena u sukobu dvaju zaraćenih bandi. Ja sam se zatekla kao svjedok, ali iz straha nisam odavala nikakva imena. Upraviteljica je pokušala razgovarati samnom lijepo, grubo, prijetila mi je produžavanjem kazne, ali ja sam šutjela. Ti moji posjeti upraviteljici nisu imali dobar odjek među zatvorenicama jer su vjerovale da ih cinkam. I tada je započeo pravi pakao (kao da do tada nije bio). Bila sam žrtva napada, prijetnji, stalnih podbadanja, provokacija...
Ali, nekako sam uspjela. Preživjela sam svih deset godina i sada sam bila slobodna. Platila sam svoj dug društvu i bilo je vrijeme da se napokon pobrinem za sebe. Nisam još imala točno razrađen plan kako ću to izvesti, ali ako sam preživjela zatvor, preživjeti ću sve što mi život nosi.
Nadam se.

[bez traga]

DRUGO POGLAVLJE

Čuvar na izlazu je samo prešao pogledom preko mene i otvorio vanjska vrata. Čulo se zujanje i lagano škripanje kotačića dok se velika žičana kapija otvarala, a onda sam sa vrećicom u rukama zakoračila u vanjski svijet.
Bacila sam još jedan pogled prema velikoj kapiji koja se sad zatvarala i onda krenula na parking. Hvala Bogu što će Mary Jo doći po mene jer nisam imala dovoljno novca za taxi, a nisam imala pojma gdje se nalazi najbliža autobusna stanica. Ali pogledavši parking nisam vidjela njezin auto. Pogledom sam pretraživala okolicu, ali od Mary ni traga ni glasa. Sranje. Zaboravila je?
Pa, mogla sam to i očekivati. Ne, trebala sam to očekivati. I, što sada? „Pa, Claire“, rekla sam na glas, „put pod noge“. Zatvor se nalazio okružen šumom, ali glavna cesta je bila vrlo blizu i sigurno ću tamo pronaći neko mjesto s kojega ću moći nazvati Mary.
Nekih pola sata kasnije i dva žulja na petama više ušla sam u prvi kafić koji je izgledao iole pristojno. Prišla sam šanku za kojim je stajala crvenokosa konobarica. „Dobar dan. Mogu li posuditi vaš telefon?“ upitala sam. Klimnula je glavom. „Da, naravno. Samo izvoli.“ Sa pulta iza sebe dohvatila je neki starinski telefon, razvukla žicu do šanka i rukom mi ponudila da sjednem za jednu od barskih stolica. Okrenula sam Maryn broj telefona i upravo kada sam se spremala prekinuti vezu jer se nije javljala, začula sam podizanje slušalice s druge strane.
„Molim“? javio se hrapavi i pomalo promuknuti ženski glas.
„Hej, Mary Jo, ja sam. Claire“. U sebi sam zajedljivo pomislila kako sam je upravo probudila.Tipično. Znala je da danas izlazim itrebala me dočekati ispred zatvora. Obećala je. Uostalom nije baš takorano. Zatvor sam napustila u jedanaest sati ujutro, dakle imala je sasvim dovoljno vremena da se naspava. Ili otrijezni ako je cjelonoćno pijančevanje bilo u pitanju.
„Hej, Claire. Oprosti, znam da sam trebala doći po tebe, ali imala sam neku obiteljsku situaciju i jednostavno sam...“ tu je zastala. A onda sam shvatila da nije mamurluk to što sam čula u njenom glasu. Plakala je.
„Gdje si?“ pitala je. Okrenula sam se prema konobarici: „Hej, kako se zove ovaj kafić?“ „Apollo“ odgovorila je. „Nalazim se u Apollu, na glavnoj cesti“ prenijela sam Mary. „Ok, stižem čim prije“.
„Ma čuj, ne moraš...“ započela sam, ali prekinula me usred rečenice „ne, dolazim po tebe. Bez rasprave“. I prekinula je vezu. Okrenula sam se konobarici i zahvalila. Ljubazno mi se nasmiješila.
„Želite li što popiti?“ Hm, želim li?Sad kada sam imala mogućnost izbora ništa me nije posebno privlačilo. Ali nekako sam morala popuniti vrijeme dok Mary Jo ne dođe. „Običnu vodu, molim. I kavu. Sa mlijekom“.
„U redu. Stižu kava i voda“.
Ustala sam od šanka i otišla sjesti za stol odmah pored ulaza.
Konobarica je ubrzo donijela kavu sa mlijekom i čašu vode i vratila se za šank. Bila je lijepa, primijetila sam. Bila je u srednjim četrdesetima (barem koliko sam ja mogla procijeniti), vitka i visoka, vatreno crvene kose svezane u labavu punđu. Nekoliko je pramenova slobodno visjelo sa svake strane, a na usnama je još uvijek titrao smiješak.
Ni „Apollo“ nije loše izgledao. Bio je to miran kafić. Lagana je glazba dolazila iz zvučnika i miješala se sa žamorom one nekolicine gostiju. Sva sreća pa nije bila gužva. Mogla sam u miru i relativnoj tišini kroz prozor promatrati promet i ljude na glavnoj ulici. Sve je djelovalo tako, pa, normalno. Hoću li ja ikada više biti normalna? Zapravo, bolje je pitanje hoću li samu sebe doživljavati kao normalnu. Za sada je to bila nepoznanica. Predamnom je bio dug put, a hoću li uspjeti ovisilo je samo o meni. Nemam nikoga na koga bih se mogla osloniti, nikoga od koga bih mogla zatražiti pomoć Dobro, bila je tu Mary, ali ona nije bila dužna brinuti se za mene i o meni. I ovako mi je već puno pomogla. Vjerojatno joj se nikada neću moći odužiti.
A tada me čvrsti ženski glas vratio u stvarnost. „Tu si“ rekla je moja odvjetnica dok je sjedala na stolicu preko puta mene. Nije bilo traga suza u njenim očima, a zaklela bih se da je plakala kada sam je nazvala. Doduše, imala je sasvim dovoljno vremena da šminkom prikrije sve izdajničke tragove.
„Da, tu sam, naravno. A gdje bih bila?“ rekla sam odrješito. U redu, možda i jeste imala neku obiteljsku situaciju ali svejedno me zapeklo kada me nije dočekala pri izlasku iz bukse.
Očito je primijetila ton moga glasa i samo je slegnula ramenima. „Čuj, žao mi je, ali zaista nisam mogla ranije doći. Nisam zaboravila na tebe, jednostavno me nešto zadržalo. Ali, sada sam ovdje“. Rukom je mahnula konobarici i pozvala je.
Ubrzo je i Mary Jo pila kavu sa mlijekom. Zadovoljno je otpila gutljaj i započela:“Kao što i sama znaš, imamo nekoliko stvari koje treba riješiti sad kada si vani. Ono za što se prvo moramo pobrinuti je posao. Od ovoga što ti je majka ostavila možeš normalno živjeti neko vrijeme, ali to neće vječno trajati“. Ovo me zaboljelo. Moja majka. Umrla je prije nešto više od šest mjeseci od posljedica moždanog udara. Bila je u komi dva dana i onda je preminula. Molila sam upraviteljicu da me pusti na sporovod, ali nije dozvolila (bio je to jedan dio kazne zbog moje šutnje). Mislim da to nikada neću preboljeti. Bila je uz mene čitavo vrijeme i davala mi bezuvjetnu podršku i ljubav. Bila je draga osoba, brižna i pažljiva. Sa ocem pak nisam imala nikakav odnos. Razveli su se kada sam imala devet godina i od onda se nismo čuli ni vidjeli. Sjećam ga se, naravno. Nije bio loš čovjek, ali nije im bilo suđeno. On je bio burzovni mešetar i dok su bili u braku zaradio je gomilu novca na nekakvim dionicama i to čistom srećom. Nakon što su se razveli majci je pripala polovicatog novca i živjele smo sasvim normalnim životom. Usudim se reći i lagodnim. Nismo oskudjevale u ničemu, ali tada je dobar dio tog novca otišao na odvjetničke troškove za trajanja mog sudskog postupka.
„Posao“ promrmljala sam. „Tko će zaposliti osuđenu ubojicu?“ upitala sam je.
„Nitko nije rekao da će biti lako“ rekla je blago, „ali idemo korak po korak. Uostalom“ nastavila je, „platila si svoj dug društvu. Zaslužila si normalan život.“ Zanimljivo, isto to sam i ja mislila. Iskreno se nadam da me neće do kraja života pratiti stigma ubojice.
„Gdje planiraš živjeti?“ pitanja su se nastavljala.
„Pa, čini mi se da nemam drugog izbora nego vratiti se kući“ zaključila sam. Kuća. Dom. Bio je to tako apstraktan pojam s obzirom na to da mi je posljednjih deset godina zatvor bio dom.
„Vidi, ne moraš se vratiti kući, to valjda znaš, ali mislim da bi ti to uvelike olakšalo situaciju. Barem dok se malo ne središ i ne dovedeš u red“ nastavila je. „A ako se kasnije predomisliš, kuću možeš prodati i kupiti neki mali stan, ili što god ti bude odgovaralo. Ali za sada si nemoj dodatno komplicirati stvari. Iskoristi ono što imaš“.
„U pravu si“ rekla sam srčući posljednje ostatke kave. „A sada još samo moramo riješiti pitanje nasljedstva“.Prije nego što je umrla, mama je sastavila oporuku kojom ja nasljeđujem njezinu svu imovinu. To je uključivalo novac, kuću u kojoj smo živjele i još jednu malu kuću na sjeveru grada koja nam je najčešće služila kao vikendica. Iako, bog zna u kakvom je stanju s obzirom da je godinama nitko nije obilazio niti održavao.
„Da, tako je“. Posegnula je u svoju aktovku i izvukla svežanj papira. „Ovo je sve što ti je majka ostavila. Imaš račun u banci i sve što trebaš je otići tamo i predati ove dokumente i novac ti je na raspolaganju. Samo mi moraš potpisati ove papire i stvar je riješena“. Uzela sam papire i ugodno sam se iznenadila vidjevši da na računu u banci imam još gotovo dvije stotine tisuća dolara. Potpisala sam se na označenim mjestima i jedan primjerak vratila Mary, a jedan sam zadržala. Taj je bio za banku.
„A što kažeš da sada krenemo?“ upitala me. Bacila sam pogled na sat koji je visio na zidu iznad šanka i pokazivao trinaest sati i trideset minuta. Smiješno. Iz zatvora sam izašla prije samo dva i pol sata. A činilo se kao vječnost. Dok sam ja ispijala posljednje kapi vode Mary Jo je otišla do šanka platiti račun. Na izlasku sam pozdravila konobaricu koja mi je uputila još jedan široki osmjeh i doviknula mi „Sretno!“
Da, zaista. Sretno. Trebat će mi.