VRELA REČ
Jedna je umrla reč, jutros, u pola devet.
Izdahnula je kako priliči prvoborcu:
Hrabro i časno. Mirno legla na stari krevet,
stavila sebi tačku pa svom skliznula tvorcu.
Život joj beše buran: Družila se s Bodlerom.
Pod krovom na Monmartru rađala mu sonete.
Pozirala spram sveće mažena guščjim perom,
sivilom pergamenta pravila piruete.
Skliznula reč je vrela u hladni stisak smrti.
Vozovi nisu stali, svet se i dalje vrti.
Na njeno mesto odmah dođe reč druga, nova.
Sve dok, jednoga dana, neko, u smelom letu,
ponet krilima starih, zaboravljenih slova,
vrelu reč ne otrgne tom hladnom vilajetu.
|