Ahilov petni element

[Ahil]

- Gospodo reći ću vam samo to, da je ovo najblesavija prića koju sam ikada čuo, a vjerujte mi da sam u svojoj sudačkoj karijeri imao dosta čudnih slučajeva. Sigurni ste da ne želite odvjetnika koji će vas zastupati?
Nas dvojica smo na ove sučeve rijeći samo nijemo klimnuli glavama dajući mu do znanja da ćemo se sami braniti. Posramljeno sam gledao u pod koji baš i nije bio uzor čistoće, prepun mrlja i prašine. Pomislih da bi jedna takva institucuja kao što je prekršajni sud ipak više pažnje morala polagati na higijenu. Da je moja supruga ovdje ona bi im to sigurno rekla, a možda bi dodala da ona za čišćenje parketa koristi...
- Ne, poštovani sude, - U razmišljanju me prekinuo glas mog šogora i suokrivljenika,- ne želimo odvjetnika jer se ne osjećamo krivi i ...zato jer baš i nemamo novaca. Potpuno smo nevini i ja ću to sasvim sigurno i dokazati, čvrsto stojim pri tvrdnji da nakon što saslušate našu obranu, nećete imati niti jedan, ponavljam, niti jedan jedini razlog da nas kaznite...- Malo je zastao u svom izlaganju, razmišljao nekoliko trenutaka, a onda nastavio mnogo manje odlučnim glasom. Netko zloban bi ton njegovog glasa ćak mogao nazvati plačljivim.
-... A ako bi ipak... slučajno mislim... zaključili da smo krivi...što bi bila velika nepravda... molim vas da uzmete u obzir da sam ja imao jako teško djetinjstvo za razliku od ovoga ovdje.- Glavom je pokazao prema meni ni malo se ne stideći svoje izdaje - koji me je u sve to uvukao. I još vas molim da uzmete u obzir da sam ja samohrani otac... no, ne baš samohrani, mislim ne u potpunosti...pravno gledano, ovaj...
Sudac ga je gledao umornim pogledom, držeći glavu naslonjenu na ruku čiji je lakat čvrsto pritisnuo o stol. Bio je slika i prilika velikog pravnog uma koji se eto mora baktati i sa takvim luđacima kakvi su upravo pred njim stajali i to mu je jako teško padalo. Pitao se čime je zaslužio takvu sudbinu. Začuvši malu nelogičnost u Ivanovom izlaganju, odmah je pokazao da nas ipak pažljivo sluša. Oči mu bljesnuše.
-Čekajte malo, optuženi, niste li malo prije izjavili da ste u braku? Kako sad kažete da ste samohrani otac?
Ivan je, uhvačen u laži, još dublje poniknuo pogledom i sada je na meni bio red da osvetnički likujem za ono podbadanje od malo prije. Ja da sam imao sretno djetinjstvo? Phah! Zar se može nazvati sretnim, djetinjstvo u kojem su mi se prijatelji izrugivali kao najlošijem nogometašu u povijesti škole u Harambašićevoj, (osim Milčeca naravno.) Zar se takvo djetinjstvo može nazvati sretnim? Sada će ga i sam sudac razotkriti kao patološkog lažljivca koji je mene kao nevinu žrtvu uvukao u cijeli ovaj slučaj...i mene će pustiti... možda...
- Ma jesam, gospodine suće, rekao sam to, - Pokušavao je izvrdati glavni negativac u čitavoj ovoj prići- ali kao da i nisam. Moja supruga, znate, ona nigdje ne radi, tako da moram i nju hraniti. Zato kažem da sam samohrani otac, zapravo ja sam dvostruko samohrani jer moram hraniti i ženu i dijete.
- Trostruko samohrani jer mora hraniti i sebe.- To sam ja rekao. Možda je to zlobno i ne previše pametno, ali što mogu , ponekad imam neodoljivu potrebu da pokušavam biti duhovit na pogrešnom mjestu. Kao da me neki vrag tjera da ispadnem blesaviji nego inaće.Nisam mogao odoliti a da mu se ne osvetim za onu maloprijašnju primjedbu o sretnom djetinjstvu.
- A kad je žena na dijeti, onda je samo dva cijela pet...- Vrag me je i dalje tjerao da pričam gluposti. Nisam nastavio započetu misao jer me je sudac prostrijelio pogledom od kojega sam shvatio da moje primjedbe ne smatra nimalo duhovitima.Možda čovjek jednostavno nema smisla za humor. Taj oštar sučev pogled prekinuo me je u pola rečenice i pokrenuo je u meni bujicu sijećanja.
...
Takav isti pogled imala je moja supruga kad sam joj rekao da ću se inicirati u Rei - ki i da ću od sada ja Rei- ki tretmanima liječiti našu malu obitelj.
- Znaš dušo da je to jako zgodna stvar.- Bile su moje rijeći kojima sam joj pokušao opravdati trošak od nekoliko stotina maraka koje sam dao za inicijaciju i učenje o Rei-ki-u.
-Nema više odlaska liječnicima, nema više glavobolja, nema više lošeg raspoloženja...
- I nema više tristo maraka.- Rekla je moja supruga nastavljajući moju misao. Istina je da ja nisam mislio baš tako završiti tu rečenicu ali eto...Što da sada radim kad sam oženjen s nevjernim Tomom?
- Nemoj sve gledati kroz novac, dušice, pogledaj malo i drugu stranu cijele priće. Uskoro ću moći liječiti i nas i druge ljude koji će mi za te usluge plaćati... kad postanem majstor onda ću i ja moći inicirati početnike a onda ćemo itekako lijepo zarađivati. Istina je da nije sve u novcu i ne mislim se time baviti radi novca, ali valjda će ljudi ipak cijeniti to što radim za njih, možda mi se i oduže... materijalno.
Supruga me je gledalo sumljičavo i nepovjerljivo odmahivala glavom. Izraz lica odavao je njene unutarnje misli, bio je prezriv. Nije više ništa rekla ali sam njen izraz lica bio je više nego dovoljan da shvatim o čemu razmišlja. Naime, kad ona ništa ne govori to znaći da se sprema bura. Meni je puno draže da prigovara nego da zlokobno šuti. Prigovaranje je manje opasno iako moram priznati da mrzim kada mi prigovara.
I dalje je šutjela pa sam ja morao nešto reći.
- Nemoj klimati glavom, u tome je budučnost, znaš. Moj učitelj Rei-ki-a kaže da sam posebno talentiran i da, ako ne posustanem, svašta još mogu napraviti.
Niti ta mala laž je nije uvjerila moju bolju polovicu da mi oprosti potrošenih tristo maraka. Dalje je šutjela i sumljičavo vrtjela glavom, pa sam morao nastaviti s lažima.
Nije da ja baš volim lagati i da uživam u lažima ali zato ponekad volim ići linijom manjeg otpora. Poneka bezazlena laž može učiniti čuda. Jednom sam tako slagao... no nije sad to važno.
-Učitelj kaže da još nije vidio nekog toliko talentiranog da odmah vidi boje čakri na ljudima a ja sam to vidio već poslije samo nekoliko vježbica.
- Ti vidiš auru i boje čakri? - I dalje je bila nepovjerljiva supruga. Malo sam se zaletio ali sada više nisam mogao nazad.
- I te kako, trebam samo malo stisnuti oći, ne fokusirati pogled nego ga raspršiti i boje se samo preljevaju. Ako želiš, naućiti ću te tako gledati iako nisam siguran da li si ti dovoljno talentirana za takvo viđenje. - Sada sam već pretjerivao ali što se može. Kad se jednom zanesem teško me je zaustaviti.
-Reci mi onda koje je boje moja aura?- Odgovorila je sumljičavo.
Naravno da nisam znao koje je boje njena aura, ali sama činjenica da je prekinula šutnju već je bila jako dobra pa sam morao nastaviti s predstavom. Stisnuo sam oći kao Klint Istwod u pustinji, i neko je vrijeme promatrao kroz trepavice.
-Tvoja je aura prekrasne zelene boje, baš kao i tvoje lijepe oči... - Ona ponekad voli da joj dajem takve komplimente, a ako sada nije trenutak da joj malo polaskam onda ne znam kada će biti.
- Stvarno?- Reće supruga, raznježeno, sada već sa smješkom na licu.Olujni oblaci njenog raspoloženja pomalo su se razilazili. Bila je potpuno razoružana mojim rijećima.
- Da draga, tvoja se aura zeleni kao smaragd.
- A što znači to što je zelena, mislim, ima li ta boja neko značenje? - I dalje se smješkala.
- Ovaj...ima, naravno da ima značenje... to znači, boja mislim...znači...znaš priroda je zelena...pa...
Odgovora me je spasilo zvono koje smo začuli. Netko je bio pred vratima ni ne sluteći koliko sam mu zahvalan što se pojavio baš u pravom trenutku. Bio je to moj šogor Ivan. Moj sukrivac, koji je zajedno samnom pohađao tečaj Rei- ki -a.
-Znaš li da moj mužić vidi boje aure i da je moja boja zelena kao moje oči? Rekla je moja supruga umjesto klasičnog i ispraznog pozdrava. Ponekad se stvarno može oduševiti.
- Dobar da.. ha? -Bile su rijeći kojima je moj voljeni šogor izrazio svoje oduševljenje mojim umijećem. Uvijek je bio suptilan u izražavanju.
- Da, da, -Nastavila je moja supruga oduševljeno, uvodeći ga u našu prekrasno uređenu dnevnu sobu. - Moj je mužić naj talentiraniji učenik Rei-Ki-a kojeg je imao vaš učitelj.
Šogor se sada već malo pribrao i sumljičavo me pogledavao. Ja sam prkosno gledao u pod.
-Talentiran? Vidi auru? Najbolji učenik? On? Pa čuj... možda i je talentiran... do određene mjere, ali ne kao ja. Meni je danas učitelj rekao da sam potpuno otvoren i da sam JA njegov najbolji učenik, baš sam to ispričao svojoj ženi a tvojoj sestri, kad mi je kukala zbog tih par stotina maraka koje sam potrošio na Rei- ki.
Vidi, vidi starog lisca, pomislih. I on je došao na sličnu ideju kao i ja. Trebao bi ga tužiti zbog povrede autorskih prava... Služi se mojim idejama i još me omalovažava pred mojom ženom. To ne mogu samo tako pustiti.
- Je istina, i tebe je učitelj danas spominjao. Govorio je o ljudima kojima treba mali poticaj u vidu pohvale. Neke ljude pohvale potiću da daju sve od sebe... one koji nisu izrazito talentirani.
Pogledao me je hladnim pogledom broj jedan i odmah sam shvatio da se on ne predaje tako lako. Ponekada baš zna biti tvrdoglav.
- Vidjeti auru, phih, kao da je to neki problem, ja sam vidio aure još prije nego što sam i čuo o Rei-ki-u. Prava stvar je imati bioenergiju i predavati je zajedno sa Rei-ki energijom i na taj način poboljšati i pojačati obje te energije.
Ponekad baš laže i pretjeruje.
- Želiš li reći da si ti vidio aure prije mene? -Bio sam pomalo ljut na njega- Hajde reci onda koje je boje aura moje žene?- Prekasno sam se sjetio da se moja supruga već pohvalila svojom zelenom bojom.
-Zelena je, zelena kao njene oči, i isto tako blistava.- Ispali kao iz topa nježno je pogledavajući.
Uvijek sam sumljao da se tom gadu sviđa moja žena ali da joj se tako otvoreno, predamnom, upucava to čak ni od njega nisam očekivao, bolje bi mu bilo da više pažnje posveti svojoj ženi, koja mi je nedavno o njemu rekla da je ...
- To ne vrijedi, čuo si od nje da joj je aura zelena i sada to koristiš.

[Ahil]

- Ne, ja stvarno vidim boje... barem koliko i ti...
- Reci onda koje je boje moja aura?- Upitao sam ga značajno namignuvši supruzi. Sada će napokon vidjeti da joj je šogor šarlatan i da nema pojma o viđenju aura.
- Smeđe. - Odgovori Ivan bezobrazno hladnokrvno i na trenutak me je zbunio. To je ipak trajalo samo trenutak.
- Ha,ha,ha,. -Odgovorih mu tonom koji je zasluživao.- Pa aura uopće ne može imati smeđu boju. Boje aure mogu biti samo dugine, osnovne boje, znaš? Da ti stvarno možeš vidjeti auru, onda bi to odavno znao. Ponovno sam namignuo supruzi pokazujući na taj način nadmoć i pobjedu u ovoj raspravi.
- Da, obično je tako,- nije se predavao šogor, nekoliko je trenutaka intenzivno razmišljao tako da mu se čelo nabralo od napora, a onda se osmjehnu - osim kada je netko bolestan, zbog bolesti aure gube boju i mogu poprimiti zemljane, pastelne tonove, to je poznata stvar. Tvoja je aura smeđkasta jer si ti sigurno jako bolestan. Jako, jako. Tužno je klimnuo glavom.
Izgleda da sam tu mrcinu ipak podcjenio. Gledao sam ga kako sada on namiguje mojoj supruzi i na taj način joj govori: jedan nula za mene.
- Moja aura uopće nije smeđa,-rekao sam nesigurno, škiljeći prema ogledalu,- plava je, plava kao vedro nebo. Baš se poklapa sa divnom zelenom bojom koju ima moja ženica...
Evo kako sam nisko pao, jeftinim komplimentima joj nastojim odvratiti pažnju od tog kretena. Sada me je već ozbiljno živcirao.
- A to sa bioenergijom možeš prićati nekom drugom tko ne vidi boju aure. Ja naime jasno vidim da ti nemaš nikakvu, ama baš nikakvu bio energiju koju bi mogao prenositi na druge ljude.
- Nemam ha? -Upita uvredljivim tonom.- A kako onda liječim ljude? Ha? Kako?
Uzrujao se, he, he, izgleda da sam ga malo izbacio iz takta. Načeo sam ga i sada mi preostaje samo da ga dovršim. Završni udarac bio je bolan.
- Nikako, ti samo blefiraš.
- Tko blefira? Ja?- Poviče ljutitio.
Sada se u raspravu uključila i moja supruga naslučujući da su se strasti upalile do krajnjih granica. Vatrica naše rasprave prijetila je da se raširi u pravi požar. Trebalo ju je što prije ugasiti.
- Dečki, dečki, dajte se smirite. Pa nema razloga da se posvadite, sigurna sam da ste obojica jako dobri.
- Pa kad ovaj tvoj priča gluposti. - Zadihano će Šogor iako donekle tišim glasom.
To je trebalo biti pomirljivo?
Svašta mogu podnijeti ali da me se vrijeđa u prisustvu moje žene i da se govori da pričam gluposti, to ipak ne.
- Dobro,- rekao sam ledeno hladnim glasom,- Idemo do učitelja da on prosudi tko je od nas dvojice bolji... i koje je boje moja aura.
- Slažem se, to će te napokon naučiti pameti.- Odgovorio je svadljivo. -Idemo odmah.
Izašli smo iz stana praćeni zabrinutim pogledom moje žene koja je slutila da se to neće dobro završiti. Auto mi je kao i obično bio pokvaren pa smo se uputili prema tramvajskoj stanici. Led između nas mogao se gotovo opipati. Ušavši u tramvaj nastavili smo raspravu. Zapravo...da budem iskren, ja sam nastavio raspravu.
-Vidiš onu djevojku kod prednjih vrata? I ona ima lijepu zelenu auru.
- Je, istina... zelenkasta je,- pomirljivo će šogor škiljeći na lijepu djevojku koju sam mu pokazivao, -ali nije baš potpuno zelena, isto ima malo zemljanih tonova oko težišta.
Ne znam zašto je to rekao, taman smo bili na najboljem putu da se pomirimo, a onda on opet provocira. Nisam mu to mogao samo tako pustiti.
- Tebi je sve danas smeđe, pričaš gluposti, aura joj je potpuno zelena. Da išta vidiš vidio bi i to. Potpuno zelena., bez i jedne mrlje. Ze-le-na!
- Da ti išta vidiš, vidio bi da je oko težišta njena aura smeđa, to se jasno vidi.
- Ti ne vidiš jasno ni kada imaš naočale, gdje je ta mrlja? Gdje ? Ništa se ne vidi. Nigdje nikakve smeđe mrlje. - Nisam mu mogao popustiti.- Potpuno je zelena.
Šogor me je ,sada već bio vidno iznerviran, povukao prema prednjim vratima i djevojci.
- Evo tu! Glupane jedan kratkovidni, da išta vidiš, vidio bi i to. Tu, točno tu se vidi kako je aura promjenila boju. Točno na ovom mjestu pod mojom rukom. Vidiš? Ovdje. Smeđa je.
Ja baš i nisam vidio promjenu boje na djevojčinoj auri, ali sam jasno mogao razabrati da joj se ne sviđa postupak mog šogora koji ju je tapšao po stražnjici pokazujući mi boje njene aure.
-Gdje? Upitao sam još jednom zbunjeno, ali šogor više nije mogao odgovori. Djevojka mu je upravo pokazala kako i ona ima energiju u rukama. Kinetička energija šake u letu nije nimalo bezazlena čak ni kada se radi o šaci tako mlade djevojke. Dok je šogor ležao na podu držeći se za nos, tramvaj se zaustavio na stanici, a djevojka je kreštavim glasom pozivala dvojicu policajaca koji su se, ko za vraga, našli baš na krivom mjestu.
- Molim vas da me zaštitite! Ovdje je neki manijak koji šlata po tramvaju!
Policajci stroga pogleda, prišli su mom šogoru koji se dizao s poda, a ja sam sišao na srednja vrata i izašao iz tramvaja. Nije da sam ga ostavljao u nevolji, ne zaboga, ja sam samo došao na svoju stanicu i izašao iz tramvaja. Nema to nikakve veze s njim. Uostalom nisam ja šlatao ženske u tramvaju. Tko radi tako nešto neka se sam vadi, takvima ja ne pomažem. Prezirem manijake.
On izgleda nije mislio tako, osjetio se izdanim pa me je kukavički prokazao. Juda jedan.
- Onaj tamo me je nagovorio! - Soptao je uzbuđeno, dok su ga policajci, ne baš nježno prihvatili pod ruke.
-Onaj sa smeđom aurom, on je samnom. - Povikao je izbezumljeno, pokazujući prstom u mene, hulja jedna izdajnička. Jedan od policajaca ga je pustio i užurbano krenuo u mom smjeru. Policajac očito nije niti čuo za auru pa je zgrabio čovjeka u smeđoj jakni koji je ipred mene sišao s tramvaja.
- Da, to je taj. -Rekao sam hladno policajcu u prolazu i nastavio hodati. Već sam mislio da ću se izvući ali izdajnički glas mog šogora nije se dao stišati.
- Ma ne taj, onaj čelavi što bježi, on je bio samnom...
I tako, da ne duljim, našli smo se pred sucem za prekršaje optuženi za napastovanje u tramvaju. Sudac je na kraju ipak bio prilično blag i kaznio nas je samo uvjetno. Valjda se smilovao na nas kada je vidio kako nas gledaju naše supruge koje su prisustvovale raspravi.
- Ove dvije će ih gore kazniti nego da ih ja pošaljem u zatvor. -Šapnuo je daktilografkinji.
Nije puno pogriješio, naše supruge, šutjele su cijelim putem kući. To nikako nije bio dobar znak za nas dvojicu. Kada se dvije sestre koje se inaće baš ne trpe, udruže protiv zajedničkih neprijatelja onda se tim neprijateljima ne piše dobro. Slutim da niti Ivan niti ja nikada nećemo postati majstori REI-KI-a. Pokunjeno,gledajući u pločnik hodali smo iza naših supruga.

[Ahil]

Malo prije me je nazvala moja omiljena šogorica i počela priču o istočnjačkim filozofijama i tehnikama kojima se bavi i koje vrlo intenzivno proučava. Feng shui je posljednji modni krik koji je osvojio naše prostore. Porijeklom iz Japana ta filozofija govori o uređenju prostora s posebnim osvrtom na uporabne predmete odnosno njihov položaj u prostoru. Prostor uređen na taj način upravo zrači energijom i pomaže nam u ispunjenju svih naših želja i stremljenja, tako sam barem shvatio njezine riječi.
Detaljno proučivši tlocrt moje kuće, šogorica je došla do zaključka da je moja trenutna besparica, usko povezana sa loše energetski napravljenim tlocrtom. Do sada sam uvijek mislio da je moja kuća baš zgodno projektirana i da je prostor maksimalno iskorišten, mala kvadratura ali dobar raspored prostorija, to je tajna naše lijepe kućice. Sada sav moj ponos i sva moja nadanja padaju u vodu jer mi je Šogorica objasnila da je nakon detaljnog proučavanja tlocrta naše kuće, za nju stvar sasvim jasna. U svakoj kući, po njenim riječima, postoji prostor koji je zaslužan za priljev materijalnih sredstava.
Taj je prostor kod nas potpuno neiskorišten. Umjesto da je u sredini kuće, taj se prostor ,nesmotrenošću projektanta, našao u maloj prostoriji ispod stepeništa. Ostava je to, zapuštena, puna starih nepotrebnih stvari i nije onda ni čudo da jedva sastavljamo kraj s krajem. Takav, zapušten prostor ne može donositi novac i što se ja onda uopće čudim da nemam love. Taj prostor treba po njenim riječima, pod hitno urediti i dati mu novu namjenu. Treba dopustiti pozitivnoj energiji da nesmetano kruži.
Natjerala me je na razmišljanje, možda tu stvarno ima nečega, možda me upravo zbog lošeg protoka energije zaobilazi novac.
Budući da bi bilo teško od ostave koja ima otprilike tri kvadratna metra, napraviti dnevnu sobu, a to bi bilo najbolje ako želim da novac počne ubrzano priticati, odlučio sam barem malo pospremiti tu špajzicu. Ne moram ni napominjati da je moja supruga bila oduševljena mojom iznenadnom voljom za uređenjem prostora u kojemu živimo. Čuvši da je ideja za uređenje došla od njene sestre, suprugino oduševljenje je malo splasnulo. Dvije se sestre, kako je to već uobičajeno, ne slažu baš najbolje. Ipak, ideju za uređenjem nije mogla odbiti jer bi se to protivilo svim njenim principima , protivilo bi se njenoj biti, njenom smislu za red, njenom načinu življenja.
Moja supruga je inače vrlo vrijedna i uredna osoba. Po cijele dane posprema i trudi se da naša kučica odiše neviđenom čistoćom. Kad je gotova sa pospremanjem, a to se dešava vrlo rijetko, jer uvijek ima još po koja sitnica za uređenje, onda se baca na premještanje namještaja. Na taj način želi dodatno oplemeniti naš životni prostor.
Prvih nekoliko godina našeg braka ja sam joj zdušno pomagao. Red je da pokažem kako je i meni stalo da naš prostor bude što ljepši, da živimo u njemu kao dva goluba u sreći i ljubavi. Nakon što smo se poslije pet preuređenja naše dnevne sobe vratili na stari raspored i zaključili kako je to ipak najljepše, ja sam pomalo počeo gubiti volju i pitati se kamo sve to vodi.
Nakon idućih pet pretumbacija kompletnog namještaja u našoj sobi, počeo me je hvatati bijes, a nakon slijedećih pet, taj bijes se pretvorio u nemoćan očaj.
Shvatio sam da soba nikada neće biti gotova i da uvijek možemo ormar pomaknuti malo lijevo ili malo desno i da bi tako po supruginom mišljenu bilo mnogo, mnogo bolje nego do sada. Gore spomenuti nemoćan očaj, vremenom je sve više rastao u meni prijeteći da će u potpunosti ugušiti moju inače vedru i veselu narav. Bezvoljno sam se vukao po kući ne usuđujući zadržati pogled na bilo kojem njenom djelu, jer bi moja supruga taj pogled odmah primijetila, što joj je davalo nove genijalne ideje.
-Vidim da si se zagledao u taj kutak. Sigurno misliš da nije baš najsretnije riješen.
- Hm?- odgovorio sam inteligentno i pokušao zbrisati napolje, ali već je bilo kasno. Zlokobna ideja koja se stvorila u njenoj, inače lijepoj glavici, sada je prerasla u plan koji će nam, sasvim sigurno uljepšati sobu... i to bitno.
- Ma daj, nemoj bježati, pa nismo djeca - Nastavila je supruga glasom slađim od meda, zaustavivši me na vratima. - Ja se potpuno slažem s tobom, stvarno mislim da tom ormariću ovdje nije mjesto.
- Ali meni je baš lijep.- Pokušao sam zaustaviti njenu provalu kreativnosti iako sam bio svjestan da se jednom pokrenuta lavina više ne može zaustaviti.
- Ma daj, što to pričaš? Tebi je ovaj ormarić lijep na ovom mjestu? Prezir joj se mogao očitati na licu. - Vi muški baš nemate oko za te stvari. - Nekoliko je trenutaka intenzivno razmišljala a onda joj lice zablista od kreativne energije. Sigurna sam da bi mnogo više došao do izražaja da ga premjestimo na suprotan zid ili možda gore, u našu spavaću sobu, što ti misliš o tome? Ali iskreno?
Iskreno joj nisam mogao odgovoriti jer bi to značilo rastavu braka, dakle morao sam improvizirati.
- Baš je to zgodan mali ormarić...-Počeo sam nesigurno u nadi da još nije kasno da se predomisli.
- Ma tebi je sve zgodno.- Prekinula me je grubo u pola riječi. - Nemaš nimalo mašte.
Naslutio sam, ne, znao sam da mi se, po ne znam koji put sprema kompletna pretumbacija namještaja i tada je u meni napokon puklo. To se više ne može podnijeti. Ako želim ostati zdrava i normalna osoba, tom se teroru premještanja namještaja moram pod hitno oduprijeti. Ne mogu opet izdržati istu priču, ne opet. Moja se psiha iz toga ne bi izvukla neoštećena, a o mojim leđima da i ne govorim. Ovoga puta moj odgovor na njene ideje, mogao je biti samo odlučno i neopozivo, čvrsto i argumentirano, snažnim glasom izgovoreno NE!!!


Dok sam ormarić teglio u potkrovlje posramljen svojim kukavičlukom, bio sam siguran da ću slijedeći put sakupiti hrabrost da to "odlučno NE" i izgovorim.
Nije baš da sam kukavica i da se bojim svoje žene ali teško podnosim suze u njenim lijepim, velikim očima. Te suze su priča za sebe. Mislim da moja supruga ima neku slavinu za suze koju, otvara i zatvara, ovisno o potrebi. Potreba za otvaranjem slavine javlja se, po njenom mišljenju, svaki put kada se ne složim s njenim mišljenjem.
Tada samo ušuti i pogleda me svojim velikim očima koje se odmah navlaže i samo što ne procure. Suze se počnu sakupljati u kutovima i dovoljan je samo treptaj pa da se skotrljaju niz obraze. Ako čovjek voli svoju ženu onda je to težak trenutak. Nekako mu se smili i pristaje učiniti razne gluposti samo zato da bi spriječio da suzice krenu nizbrdo pokraj nosa.
Protiv tako močnog oružja se prosječni suprug ne može efikasno boriti. Tako sam osuđen da kao i svi normalni muškarci stalno izbjegavam priznati da mi je baš svejedno gdje stoji taj je..ni mali ormarić. Samo da ga ne moram više premještati.
Nakon nekoliko godina takvog života. Moja se supruga i bez mog "odlučnog ne" malo primirila i sve je ipak došlo na svoje. Namještaj nismo premještali već nekoliko mjeseci i ona likuje uvjeravajući me da je cijelo vrijeme bila u pravu.
- Vidiš ,Micek moj, sada kad sam postigla to što sam željela, kuća nam je stvarno lijepa. Više te ne tjeram da seliš namještaj zato jer smo postigli potpuni sklad. Sad je sve namješteno i sad si miran.
- Da, baš je lijepo. -Odgovorio sam oprezno i prestrašeno, jer nikada se ne zna kakve se sve zamke mogu skrivati u njenim slatkim riječima.
Izgleda da je moj oprez ovaj put bio suvišan. Stvarno je bila zadovoljna. Namještaj je ostao na svom mjestu i izgleda da su njene ideje pomalo posustale. Čini se da je izgubila inspiraciju.
Naš se brak, nakon tolikih godina premještanja namještaja, ponovno mogao nazvati skladnim i sretnim, a ja sam bio na sedmom nebu. Osim sasvim malih, ni spomena vrijednih pretumbacija, slijedećih smo nekoliko mjeseci živjeli u miru, sreći i zadovoljstvu, spokojno uživajući u skladu našeg namještaja.
Nažalost sve što je lijepo kratko traje pa tako i taj naš prividni mir u kući.
Prve naznake nemira ovaj sam put doživio ja, slušajući gore spomenutu šogoricu i njene ideje o Feng shui-u i energetskom skladu prostora.
...
-Što me košta da malo očistim špajzicu i da na taj način oslobodim put energiji da mi donese nešto novaca? Možda stvarno u tome ima nečega, zašto ne probati?-
Tako sam mislio ni ne sluteći da upravo otvaram Pandorinu kutiju. Moja prokleta, pohlepa me je gotovo upropastila. Nisu mi tada na umu bili neki veliki novci, bio bi zadovoljan tek da pokrijem minuse na računima i da malo odahnem. Možda sam već tada trebao poželjeti nešto doista veliko, dobitak na lotu naprimjer, jer muke koje sam preživio slijedećih mjeseci ne bi moglo nadoknaditi ni nekoliko miliona dolara a kamoli obično pokrivanje minusa na računu ali tada to još nisam znao.
Priča koja je počela bezazlenim telefonskim pozivom moje šogorice, nastavljena je generalnim čišćenjem naše male špajzice. I gle čuda, prostor pod stepenicama zasjao je neviđenom ljepotom koju je jedino narušavala hrđava škrinja za zamrzavanje. Na to ipak nismo obraćali pažnju jer, zaboga, pa nismo mi neki sitničari, a nismo je imali ni gdje drugdje staviti. Važno da je prostor uredan i čist.
Dva dana kasnije, gle čuda, dobio sam vijest da mi je pokojna prateta ostavila u nasljedstvo divan, zlatan, đepni sat svog četvrtog supruga.
Krasno, pomislih, čini se da je pozitivna energija uistinu prokolala. Novac je počeo pristizati. Nisu Japanci blesavi, ima nešto u tom Feng Shui-u.
Iako se nikada ne bi odrekao tako vrijedne obiteljske imovine koju sam dobio da nad njom strepim i čuvam je za buduća pokoljenja, ipak sam sat, samo iz znatiželje naravno, odnio na procjenu.

[Ahil]

-Za taj sat vam mogu dati tri tisuće maraka. -Bile su to uvredljive riječi procjenitelja i posvjedočenog lihvara koji je mislio da sam sat došao prodati. Prezrivo se nasmiješih na njegove riječi.
- Zar vi mislite da bi prodao obiteljsko blago i jedinu uspomenu na moju pokojnu pratetu za pišljivih tri tisuće maraka? Pa kakvim me vi to čovjekom zamišljate? ... Ispod pet tisuća ne želim ni razgovarati sa vama.
Našli smo se na četiri i dvjesto i ja sam, zadovoljno brojeći novce, izašao na ulicu.
Moja je supruga bila oduševljena divnim buketom cvijeća a i svi su računu sada bili pokriveni. Omiljena šogorica, koja se u međuvremenu pomirila sa svojom sestrom a mojom suprugom, bila je uvjerena da je sve to zasluga njenih energetskih savjeta.
-Vidite, samo malim čišćenjem oslobodili ste put energiji i novac je potekao. Kada bi cijelu kuću uredili u skladu sa Feng shui pravilima gdje bi vam bio kraj? Vaš slijedeći korak trebao bi biti da srušite stepenište koje vodi na kat i sagradite novo na drugom kraju hodnika. Istina, tada bi trebali premjestiti i kupaonicu ali to nije tako strašno s obzirom na to da su vam pločice u kupaonici i inače vrlo neukusne, to morate i sami priznati.
Moja se supruga glede pločica začudo odmah složila sa svojom sestrom ali ja sam se ( sitne li duše) odlučno usprotivio rušenju stepeništa. Za financiranje tog građevinskog zahvata trebala je poumirati sva moja rodbina i ostaviti mi sve što ima a tu odgovornost nikako nisam mogao, ni želio ponijeti. Neki od njih su mi jako dragi.
Novaca od prodaje sata više gotovo i nije bilo, a mi smo tada još bili dovoljno trezveni da taj građevinski savjet privremeno odbijemo.
Ipak od toga dana moja šogorica Jelica je na velika vrata u naše živote unijela alternativne nauke i metode. Ona sama ih je naravno sve redom poznavala i u svakoj pojedinoj od njih bila pravi majstor. Život nam se promijenio. Kao i toliki mladi ljudi naivno smo upali u Ralje alternative.

[Porto]

Dragi moji,

na Ahilov zahtjev, spojio sam topice "Reiki" i "Feng Shui" tako da i on sada ima svoje mjesto pod suncem za daljne upadanje u ralje alternative i njuejđa.

[Ahil]

AKUPUNKTURA


Postoji li na svijetu i jedan čovjek čija je osnovna životna preokupacija i jedini cilj u životu postati bodljikavo prase? Ja osobno nikada nisam gajio takve sklonosti i mogu sa sigurnošću tvrditi da to nije moj životni cilj. Na žalost upravo to mi se uz pomoć moje supruge i svesrdnu asistenciju njezine sestre, moje omiljene šogorice, upravo dešava. Želio sam postati pisac, dobar otac, nježan suprug, možda čak i bogat čovjek ali ja eto postajem bodljikavo prase. Sve moje nade pale su u vodu, niti jedan od mojih životnih ciljeva nije ispunjen.
Junaku Kafkinog romana -Preobražaj- dešavalo se nešto slično iako, svatko će to priznati, puno manje zastrašujuće. On se pretvarao u žohara i mislio je da je to strašna sudbina. Bio je donekle u pravu, to je stvarno strašna sudbina, ali čovjeku se mogu desiti i groznije stvari nego da se pretvori u žohara. Recimo to da se pretvori u bodljikavo prase. I meni je taj njegov preobražaj u žohara svojevremeno djelovao zastrašujuće, sve dok nisam shvatio da gorka sudbina prema meni ima još mnogo okrutnije namjere.
Moj preobražaj u bodljikavo prase počeo je prije nekoliko mjeseci, sasvim bezazlenom primjedbom moje supruge.
- Znaš, malo si se udebljao u posljednje vrijeme.
Uistinu sasvim bezazlena i dobronamjerna kritika kojoj se ništa nije dalo prigovoriti. Ruku na srce, stvarno sam se malčice udebljao.
Da sam tada znao kakva se lavina pokrenula tom naoko bezazlenom primjedbom, odmah bi se rastao od supruge i na taj način možda uspio spasiti goli život. Bio bi to samački, tužan i isprazan život ali barem ne bi postao bodljikavo prase. Svatko pametan bi radije bio razveden čovjek nego žrtva Kafkijanskog preobražaja.
Na žalost, to mi tada nije bilo poznato pa sam, pomalo naivno, odgovorio.
- Istina, malo sam bucmast...
- Bucmast? - Uskočila je zlobno sveprisutna šogorica. - Prije bi se moglo reći da si debeo.-
Sada sam već mogao naslutiti što mi se sprema, zapravo svatko normalan bi to odmah shvatio, ali ne i ja. Ja sam u svojoj bezazlenosti čak dao kompliment svojoj ženici istovremeno smrtno uvrijedivši svoju šogoricu. Tu sam se pokopao. Taj gaf šogorica mi nikada nije oprostila i mislim da je upravo tu bio začetak svih mojih budućih patnji. Da sam malo razmislio, dosjetio bi se da ne treba stvarati neprijatelje tamo gdje to baš nije neophodno. Pogotovo ne tako opasne neprijatelje kao što je ona zmija…
- Debeljuškast sam zato što moja ženica tako fino kuha. Jel' tako srce? - Rekao sam nježnim glasom i ne čekajući odgovor, okrenuo sam se prema šogorici i nastavio mnogo oštrijim tonom. - Tvoj bi suprug isto bio malo snažniji da se ti više motaš po kuhinji.
Ponekad baš znam biti zloban. Čak se i moja supruga zahihotala, pojačavajući uvredu nanesenu njenoj sestri do neslućenih razmjera.
Zelene, urokljive oči moje jedine šogorice opasno su se suzile a pogled joj je postao leden. Ponekad me može prestrašiti tim svojim pogledom. Mislim da me je u tom trenutku osudila na smrt. Nijedna obična smrt nije mogla isprati takvu uvredu nanesenu u prisustvu njene sestre. Smrt bi za mene, po njenom mišljenju, bila olakšanje, ne, ne, to nije dovoljno okrutno. Obična smrt, hi, kao da je to nešto. Za ovog debeljka treba smisliti nešto okrutnije. Misli su joj jurile sto na sat smišljajući tisuće načina na koje bi me umorila. To je trebala biti jedna od najokrutnijih smrti, baš onakva kakvu zaslužujem.
Električna stolica? - Prebrzo.
Vješanje?- Prenježno.
Premlaćivanje do smrti? - Primamljivo ali prenaporno.
Odrubljivanje glave? -Zgodno ali prekrvavo.
Možda smrt izgladnjivanjem? - Da, to je definitivno prava stvar. Trebalo me je izgladniti na smrt. To je pravo rješenje. Gore spomenute zelene oči trijumfalno su bljesnule. Šteta je samo što tada nisam primijetio taj zlobni bljesak.
Nije me udostojala odgovora nego se okrenula prema mojoj supruzi.
- Morala bi malo pripaziti na njegovu prehranu. Ako se u ovim godinama udeblja, to će kasnije jako teško skinuti a o zdravlju da i ne govorim.- Glas joj je bio sladak kao u tete Lije.
Tom napomenom o zdravlju samo je željela prikriti svoje stvarne sadističke namjere. Poznajem je ja dobro vjerujte mi, tu ne postoje dobre namjere, samo čisti sadizam.
Dvije sestre pogledale su se značajnim pogledom i gotovo jednoglasno zaključile:
- Dijeta. - Presuda je bila zastrašujuće kratka i jasna.
Nije me to zabrinulo jer i ja želim izgledati lijepo, barem koliko mi to moje mogućnosti dozvoljavaju. Dijeta nije loš način da se popravi fizički izgled zgodnog muškarca u najboljim godinama kao što sam ja. Oduševljeno sam pristao, sve za ljubav moje ženice. O blažena naivnosti.
- Dobra ideja, idemo svi na dijetu. Od sutra bi mogla kuhati nešto lakšu hranu.-
To su bile najgore riječi koje sam u tom trenutku mogao odabrati. Sada sam osim uvrijeđene šogorice imao i uvrijeđenu suprugu.
- Želiš li reći da ja kuham tešku hranu?
Alarm u mojoj glavi je zazvonio, ali već je bilo prekasno. Sada treba popraviti ono što se još može popraviti.
- Ma ne, srce moje, - laskanje je najbolja obrana - ti kuhaš baš onako kako meni paše. Točno po mom ukusu. Jako fino, mljac, mljac..., za prste polizati.
- Znaš, da ti ne pojedeš tri normalne porcije za svaki obrok, ne bi se tako debljao. To nije stvar kuhinje nego tvoje proždrljivosti.
- Znam dušo da to nije stvar kuhinje... – Jadan je bio moj pokušaj da se izvučem…
Šogorica je jedva čekala da se uplete u razgovor, prekinula me je u pola rečenice.
- Od danas mu smanji količinu hrane i kuhaj mu samo dijetalna jela...
- I hoću. - Rekla je ljupka ženica.- A ne kao do sada, tešku hranu. Ja mu kuham sve što voli, on jede tri puta više nego što treba, udeblja se, a onda sam kriva ja jer, kao, kuham pretešku hranu...

---

I tako su počele moje patnje. Nije prvi put da patim zbog svog jezika i brzopletosti. Možda ću ipak jednom naučiti šutjeti i ne zamjerati se ženama. Za sada sam još jako daleko od toga. Tjedan dana sam se morao pridržavati najstrože dijete koju je svijet ikada vidio. Tada sam spoznao što je to glad. Sveprisutna, užasavajuća i razdiruća glad. O kako sam lakouman bio kad sam se zamjerio šogorici i kako sam sada to požalio. Žaljenje je međutim došlo prekasno, za mene više nije bilo milosti. Izgladnjivanje je započelo. Da nije bilo Mc Donaldsa sigurno bi umro.
Tjedan sam dana nekako i izdržao u takvim Tantalovim mukama nadajući se da ću ipak malo smršaviti i da ću se onda moći vratiti na normalnu prehranu ali moja je šogorica tek započela sa svojom osvetom. Nakon sedam dana ponovno nas je, blago meni, posjetila.
- Ovaj tvoj nije nimalo smršavio, zar nije na dijeti?- Reče umjesto pristojnog pozdrava. Došlo mi je da joj zalupim vrata pred nosom. Ipak sam je pustio u kuću.
Supruga joj nije stigla odgovoriti jer sam se ja već pokušavao obraniti.
- Kako nisam smršavio? Ništa ne jedem i sigurno sam maknuo barem pet kila sa sebe. Pogledaj me, izgledam ko' dečec."
Rekavši to, pogledao sam suprugu jadnim pogledom tražeći njenu podršku. Podrška je u potpunosti izostala. Nije mi uputila čak niti ohrabrujući smiješak.
Ponekad me moja žena i te kako razočara.
Sestre mučiteljice su me odmjeravale sumnjičavim pogledima a onda se dosjetile kako da na najjednostavniji i najsigurniji način provjere moje riječi... vaganjem.
Naša kućna vaga nikada nije bila ispravna, to odgovorno tvrdim. Pet kila, gore- dole, za nju ne predstavljaju baš ništa. I ovaj put je lagala na moj užas i na zadovoljstvo moje šogorice. Pokazivala je da sam se nakon tjedan dana izgladnjivanja udebljao dvije kile. Bio sam smožden okrutnom istinom, moja dijeta se mora nastaviti i to oštrije nego do sada.
Supruzi su na pamet počele padati svakakve bjesomučne ideje koje nisu imale nikakve veze sa stvarnošću.
- Kako bi bilo da mu dam jesti samo zelje i ništa više?
- Da, zelje je puno vitamina i jako je zdravo. - Odgovorila je zmija šogorica.
U njenom pogledu mogao sam primijetiti strašnu zlobu. Mrzim je.
- Kako to misliš samo zelje? Pa nisam ja zec da jedem samo zelje!-
- Imaš pravo dragi, ti nisi zec, štoviše daleko si od toga.- Reče moja supruga medenim glasom.
- Kad me već vučeš za jezik sa životinjskim usporedbama onda ću ti reći da više ličiš na...
- Na slona.- Uskoči moja šogorica nimalo pristojno ali zato sa vidnim uživanjem.
- Vas dvije ste slonice. - To naravno nisam naglas rekao (samo bi mi još to trebalo), ali sam hrabro pomislio i prkosno ih pogledao. Od mog pogleda trebala im se slediti krv u žilama ali na žalost one toga nisu bile svjesne, pa su nastavile s iznošenjem ideja o mogućim dijetama koje bih ja trebao isprobati.
-Tajna zdravog mršavljenja je u negativnim kalorijama. - Reče šogorica.
- Kakve su to negativne kalorije?
- To je hrana za koju ti treba više energije da je probaviš nego što ti ona donese kalorija.
- Znači to su svi tvoji neprobavljivi ručkovi, zato si ti tako vitka. - To sam ja rekao. Znao sam da si tom primjedbom uskraćujem svaku nadu za pomilovanjem ali što mogu, prilika da prokomentiram njene kulinarske sposobnosti se ukazala i to je bilo jače od mene. Ulagivanjem više ništa ne mogu postići pa onda barem mogu biti iskren i zloban. Sebi za dušu.
Moj zloban komentar je srećom ostao nezapažen jer se njih dvije više uopće nisu osvrtale na mene. Bile su previše zanesene svojim dobrim idejama.
- A kako bi bilo da tjedan dana samo pije vodu?
- Da to nije loša metoda, ima jedan ruski doktor koji preporučuje takva čišćenja organizma, to je jako zdravo. Postoji i knjiga koja se zove Gladovanjem do zdravlja.
- A uz to bi još mogao svaki dan vježbati po nekoliko sati.
- Hm, mislim da mi to moralo uroditi plodom

[Ahil]

Zanesene raspravom nisu ni primjetili da sam se iskrao iz stana. Nisam ih više mogao slušati. Otišao sam u najbližu piceriju i naručio najveću pizzu koju mogu napraviti. Za dane koji mi predstoje moram sakupiti dovoljno energije, pa sam pizzu zalio još i pivom. Nakon takvog obroka puno jednostavnije mi je razmišljati o rigoroznim dijetama. Sit čovjek ne boji se ničega. To je stara istina.
Na povratku kući zatekao sam ih kako upravo završavaju s raspravom. Bile su ponosne na upravo donesenu odluku. Ta je odluka bila plod zrelog razmišljanja i moja supruga ju je oduševljeno iznijela preda me.
- Nastavljaš s dijetom.
Tužno sam uzdahnuo i ne želeći se upuštati u daljnje rasprave, otišao na spavanje.
Slijedeći je tjedan protekao u najgorim mukama. Bauljao sam po kući gonjen glađu, teturao se iscrpljen i udarao se o namještaj zbog slabosti i totalne iscrpljenosti. Ne znam kako sam dočekao vikend i novo vaganje ali vjerujte mi da je bilo više nego teško. Moje jedine intimne misli bile su posvećene hrani. S tugom i ljubavlju prisjećao sam se one pizze...

...

Gladan i mrzovoljan sjedim pred televizorom, u društvu okrutne supruge. Gledamo izvlačenje brojeva lota a supruga mašta što bismo sve mogli kupiti kada bi nam se osmjehnula sreća i kada bi naši brojevi bili izvučeni.
- Prvo bi namjestila kuću, kupila bi nekoliko lijepih malih ormarića koji bi oplemenili ovaj prostor. Zatim bi kupila novi auto, tebi bi kupila novi kompjuter, a onda još možda i vikendicu na moru. To bi bilo krasno. A što je tebi? Zašto samo šutiš? Što bi ti kupio kad bi dobio na lotu?
- Šnicle! - Rekoh mrzovoljno.
Jedine moje misli bile su posvećene hrani. Fućka mi se za vikendicu i novi auto. Bez toga mogu živjeti a bez hrane ne mogu. Do tada nisam ni slutio koliko mi je hrana važna za život. Fućkaš život bez hrane...
Napokon je došla subota. Dan kada nas posjećuje šogorica i dan vaganja. Ako sam dovoljno smršavio možda ću sada moći opet normalno jesti i živjeti.
Istina je bila poražavajuća. Dobio sam još dvije kile. Šogorica je djelovala zabrinuto.
-Ili ovaj tvoj vara i skrivečki negdje jede, ili je od onih tipova koje se ne smije izgladnjivati i kojima pomaže samo akupunktura.
-Akupunktura, joj to je meni tako zanimljivo.- Procvrkutala je moja ženica.
- Akupunktura? - Poskočio sam.- To je ono s iglama?
- S malim, majušnim iglicama. -Rekla je šogorica s demonskim izrazom lica.- To ništa ne boli.
- Ne, ne dam se bosti. -Bio sam odlučan. -Već dva tjedna me izgladnjujete, jedva se krečem od iscrpljenosti, ostario sam deset godina u ova dva tjedna, a sada bi me još i pikali. Ne dozvoljavam! Svako približavanje s iglom shvatiti ću kao ozbiljno narušavanje svog tjelesnog integriteta i odgovoriti ću na najodlučniji način! Nasiljem ako treba.
Nisu se obazirale na moje odlučne prosvjede nego su smišljale kojem doktoru da me odvedu.

Sad Vam je jasnije ono što sam na početku pisao o bodljikavom prasetu?

[young]

Ne znam je li Akupunktura tvoja najnovija priča ali sviđa mi se.
Čitko, jednostavno i duhovito. Mislim da je to stil koji trebaš graditi i usavršavati. 5.

[Ahil]

Hvala, već sam mislio da to nitko ne čita.

P.S. Pridružite se. Alternativa pruža puno mogučnosti

[beheaded]

Zasad sam pročitao samo Rei-ki...

sijećanja, rijeći, priće, znaći, oći, Reće,...
ako se u korijenu nalazi K ili C + J -> Č
T + J -> Ć

naućiti ću - pišemo "naučit ću", izgovaramo "naučiću"

sa bioenergijom - oblik "sa" ide ispred riječi koja počinje zubnicima (Z,C,S) i "slovima s kvačicama"
(Jesam li u pravu, Stitche?)
U ostalim slučajevima upotrebljava se oblik "s".

Znaš dušo da je to jako zgodna stvar. - nadam se da si svjesno izostavio zareze koji odvajaju umetnutu riječ.

Zapravo...da budem iskren - potreban razmak između "..." i "da"

Klint Istwod - po kojem je ovo, dofraga, pravilu?


Gore navedene pogreške narušavaju, inače, pitku priču i zanimljiv način pripovjedanja.

Piši debelom manijaku u crvenom da ove godine želiš knjigu kojom ćeš svladati vještinu pravopisanja, a ne opet pretplatu na Playboy.

[young]

Potaknut Ahilovim pozivom , odlučio sam napisati jednu pričicu, kao priznanje njegovu radu i trudu . Pošto od drevnih kineskih vještina i metoda poznajem jedino Kung-fu i to samo iz filmova Brus Lija, napisao sam pričicu iz svog djetinjstva. Možda se i neće uklopiti u pet(n)i element ali uvijek se može izbrisati ili prebaciti.
Iz njegovih priča mogli ste iščitati da su šogorice gadna stvar ali vjerujte da je skup šogora još gadnija.
Ne vjerujete, pa pročitajte.
Ovo sam započeo pisati 29. 11. Taj datum je po mnogočemu poznat u povijesti. Zacijelo i po zasjedanju AVNOJ-a iznad Jajca, znači Danu Republike, ali više poznatiji po Danu svinjokolje, jer su mnogi koji žive van grada taj praznik iskoristili upravo za tu aktivnost.
Kako moja mama ima dvije sestre, imam dva tetka ili tečeka ili kako god hoćete. To su tetak Franc i Dragec. I zajedno sa mojim Starim to čini skup tri šogora. Jedna od važnijih prigoda za njihovo okupljanje bio je i taj dan. Dan svinjokolje. Ostala dvojica su proleteri i jedino se moj Stari bavio proširenim uzgojem od dvije svinje. Okupljanje bi započelo rano ujutro općom dobrodošlicom, ispijanjem rakijice i dvosatnom razradom plana A, B i C ; « Kako izvući svinju iz koca.». Nakon prve polovice litre, pristupilo bi se i operacionalizaciji plana koji je obično završio planom D. Naime, svinja bi pobjegla. I tako sam imao priliku prisustvovati onome o čemu sam uvijek maštao – safariju. Početni plan E sastojao se od pokušaja mita i korupcije. Raznim magičnim pripravcima od kukuruza, pšenice, masti i još koječeg, pokušalo se namamiti svinju na predviđeno mjesto za egzekuciju. Kako ih svinja nije doživljavala ni pola posto, nije im preostalo ništa drugo nego pristupiti klasičnom «pastimater» lovu. I umjesto klanja plemenite rase Landras ili Pinot, imali bi klanje divlje svinje jer bi ova u međuvremenu podivljala od progona. Kad bi je konačno ulovili, pokazao se prvi nedostatak razrade plana jer se nisu uspjeli dogovoriti na koju će je stranu srušiti, tako da je to više ličilo na cijeđenje mokre krpe, nego na obaranje svinje.
Iz poštovanja prema Društvu za zaštitu životinja sam čin egzekucije neću opisivati.
I pola sata kasnije, šogori su stajali spremni kao puške nad svinjom, jer su bili upoznati sa NNNI ( ništa nas ne smije iznenaditi) i pohađali su ONO i DSZ (opštenarodnaobrana i društvena samozaštita). Nikad nije bilo sigurno što se još može dogoditi. Kad bi tetak Dragec konačno konstatirao smrt, pristupilo bi se ponovnom ispijanju rakijice uz komentare « Kako je bila žilava.» Nakon što su povratili snagu, uslijedio je isto tako delikatan dio svinjokolje – skidanje dlake i čekinja uz pomoć vruče vode. Temperatura vode trebala je biti 73, 88 ili 105 stupnjeva Celzijusa, ovisno o saznanjima kojeg od šogora. Tako je prva svinja bila napola kuhana a druga je stršala kao jež. Anatomija im također bila zagonetka, pa je i obrada izgledala vrlo čudno. Večer bi započela arijom iz opere Trubadur a završila Rigolettom u tri čina, uz bijes i srdžbu ženskog dijela familije.
Drugi važniji povod za okupljanje šogora bila je kupnja nečeg novog i prezentacija istog.
Moj Stari prvi je u familiji postao ponosni vlasnik novog automobila - Zastave 750 de luxe.
Ili Fićeka. Kako je familiji kolao moto «Nikad lošije od šogora» tako je tetak Franc odlučio kupiti još noviji i još bolji auto; Renault 4 - Renolček. Čak je osobno išao po njega u Novo Mesto. Pozivnice za tu prigodu bile su uručene na vrijeme. Mom starom se baš i nije išlo uz isprike da ga boli glava i da mu nije dobro u želucu. Razuvjerilo ga je mamino ljubazno MORAŠ IĆI!!
Ugurali smo se u sad već malog Fićeka i krenuli na doček novog Renolčeka. Tetak Franc je
čak izbetonirao mjesto za parkiranje novog auta, što moj Stari nije imao, i to ga je činilo još neraspoloženijim. Teta je za tu priliku pripremila kolače, a iz pećnice dopirao je miris pečenja. Moj Stari je bio sve kiseliji. Franc je kasnio već dobra dva sata. U nestrpljivom iščekivanju napokon smo začuli zvuk Renolčeka. Svi smo nabili nos na prozor da ga i vidimo. U svom novom svjetloplavom Renaultu 4, Franc je ponosno skrenuo u dvorište i bez naznake kočenja ili zaustavljanja udario u krušku dva-tri metra dalje od mjesta predviđenog za parkiranje. Iz prednje strane Renolčeka počela je pištati para. Teta je istrčala sa rukama na glavi a moj Stari sa smiješkom na licu. Franc se sav blijed izvukao iz auta objašnjavajući da se «još ne snalazi u kumplugu».Teta je plakala a tata je tješio Franca tapšajući ga po ramenu i govoreći;
~ Nije to ništa šogore, posaditi ćeš ti drugu krušku.~

[Ahil]

Jezuš, već su me prali po tom pitanju
Sada sam išao pročitati i stvarno jako iritira.

Ostale pričice su malo bolje barem što se pravopisa tiće (Hehe nabavio novi word sa gramatikom)

let it be the end, at least worth of a song LOTR