Obiteljska horror pričica by me: Dijete Kaosa

[Kex Doomlich]

Dijete Kaosa

1.Rođenje

Kaos. Mješavina beskonačno mnogo mutirajućih lica nošenih u kolijevci iskonske majke Slučajnosti, neksus koji spaja multisvemir i rasipa u njega djecu svog gnjeva vječito tražeći samo jedan mali trenutak mira dok biva nošen kroz struje vremenske rijeke. Mir - nošen beskonačnošću Ništavila rastegnutog daleko izvan granica Kaosa. Savršenstvo - enigmatični pojam obavijen velom užitaka i vječitog blaženstva još neviđen od oka Kaosa i njegove djece. Mir i Savršenstvo su posljednja postaja križnog puta kojim korača Kaos u potrazi za nagradom koju je zavrijedio zbog svog truda da od samih početaka izviranja vremena u multisvemir bude ono što jest. I tako, kroz beskonačne dane provedene u vladavini nad beskonačnim svemirima koji su svojim postojanjem prokljuvili malu rupicu u jabuci praznine, novo dijete se rodilo i odaslano je u dalek svemir da bi svojim postojanjem zabavilo i poučilo svoga roditelja stvarajući svojom intruzijom mali bezbroj mogućnosti kojom će se ispreplesti niti budućnosti.
To je bilo ono što bi se u očima jednog običnog nebitnog čovjeka moglo nazvati utjelovljenjem čistog zla. Materija stvorena da u svakom organskom spoju koji podsjeća na živčanu stanicu inhibira osjećaj mržnje i napuhne ga izvan granica ovog svemira. Obavijena psihodeličnom fatalnom ljepotom nebrušenog nazovi-kristala ova esencija je bila stvorena da svojom interakcijom sa ostatkom postojanja u čovjekovu oku zablista zavodničkim sjajem i izolira ga od ostatka svemira namećući mu se svojim kaotičnim božanstvom. Bačeno kroz ledenu opnu našeg svemira, zlo je krenulo na svoj put zarobljeno u ledenoj ljusci koja je od davnih dana povijesti najavljivala dolazak božanskoga ljudskim okom viđenim kao zvijezdu repaticu. Putem kojim je božanstvo prošlo ostavljen je trag kaosa, jer taj novorođeni balavac imao zaštitu svog brižnog roditelja. Nije bilo tog planeta koji bi ga silom privukao u svoj zagrljaj, jer sila sama se okrenula protiv planeta i pretvorila ga u ništavilo, zvijezde su se gasile obavijajući mnoge planete tamom, crne rupe su poput bolesnika ispovraćale nazad u svemir svoj sažvakani sadržaj i nezainteresirano zatvorile pohlepna usta ne obazirući se na materijalnu bljuvotinu koja se pobunila sama protiv sebe i pokrila se prazninom. Svemir je uništavao sam sebe nakon što je obratio pozornost na karizmatičnu materiju zaokupljenu putovanjem. Panorama obasuta zvjezdicama je drhtala pod čeličnom stopom boga zaštitnika koji je krčio put do Sunčevog sustava, a šuma galaksija je načas utihnula u strahu promatrajući silu svevišnjega.

[Kex Doomlich]

2. Gozba

Proljeće. Savršeno vrijeme za nestašne curice poput male petogodišnje Tine. Savršeno za trčanje po prostranim livadama u lovu na šarene leptire i bezbrojne maslačke koji su samo čekali da im jedna mala djevojčica iščupa glavu i odnese brižnoj majci zaokupljenoj sakaćenjem pileta u stražnjem dvorištu velike obiteljske kuće. Kroz Tinino dječje shvaćanje svijeta jedno pile se ne bi trebalo nalaziti na različitim krajevima stola u isto vrijeme. Suze su joj navrle na oči dok se plačućim glasom obraćala majci:
-Buuuuuuuaaaaaaaaaaaaaaa...šmrc...zašto si ubila pile...šmrc...ti si zločesta.
-Tinica... - od pokušaja da djetetu objasni kako je za čovjeka jako bitno da jede ostao je samo zabrinuti pogled usmjeren na mjesto gdje je nekad stajala Tina, a sad leže cvijetovi maslačka okruženi pilećom krvlju. Tina je otrčala natrag na livadu, daleko od majčinog pogleda, jer okrutan čin počinjen od njenog roditelja nije mogla podnijeti. Ali ubrzo je zaboravila na to naganjajući skakavce i ostalu sitnu gamad uhvaćenu u njenom vidnom polju. Odjednom, njenu pozornost je zaokupio visoki vrišteći zvuk koji je dolazio sa neba. Zaustavila se i pogledala prema gore. U tom trenu se mala vatrena kugla obrušila par metara ispred nje i silovito udarila u tlo ostavljajući krater i oblak prljavštine na mjestu pada. Krater nije bio velik, jedva pola metra u promjeru, a od vatrene kugle koja ga je stvorila ostala je samo mala forma kristalnog oblika zaprljana zemljom iz koje se pušilo. Djevojčica je stajala na mjestu neko vrijeme. Kad se većina dima razišla polako je prišla krateru. Ljeskajući predmet joj je odmah zaokupio pozornost. Načas joj se pričinilo da čuje nešto, neki podsvjesni glas koji odjekuje unutar lubanje: «Uzmi me...uzmi me...». Posegla je za njim i nespretno upala u krater pun vlažne zemlje. Ustala se ne obraćajući pozornost na haljinicu i ruke zaprljane zemljom. Njene oči su promatrale kristal koji joj je jedva stao u šaku. Iako nepravilno okruglog oblika, presječenog povremenim ravnim plohama, prelijevao se u nevjerojatnom plesu boja i svjetlosti pretvarajući Tinin pogled u pogled kakav čovjek na strogoj dijeti ima kad ugleda sočan komad čokoladne pite. Za nju je to bila igračka, igračka koju je ona našla i koju sad posjeduje, mala tajna koju će sakriti od ostalih ljudi i koju će čuvati kao najveće blago. Tina se nikad prije u životu nije osjećala kao sad, utopljena u sreći iz saznanja da posjeduje nešto što nitko drugi nema i to nešto isijava prekrasne boje dok ga djevojčica baca u zrak i ponovno hvata u svojoj nestašnoj igri. Prolazile su minute i sati dok je Tina pronalazila sve čudnovatije načine za igru sastavljenu pretežito od razbacivanja sebe i igračkice po travi, ali njeno zanesenje je bilo prekinuto majčinim pozivom. Odjednom se vratila u okrutnu realnost i shvatila je da je potpuno uprljana i da se to mami neće nimalo svidjeti. Još ju je više brinuo osjećaj koji joj je govorio da mora sakriti kristal od svoje majke. Na svojoj uprljanoj haljinici nije mogla naći niti jedan džep, stoga je odlučila držati ga u ruci iza leđa da ga mama ne vidi. Krenula je jurećim korakom prema dvorištu, sceni zločina sad očišćenoj od svih tragova. Tina je kroz dvorište ušla u kuhinju kroz koju je morala proći da bi došla u svoju sobu. Tamo ju je dočekala majka sa izrazom lica koji nije vjerovao da se haljina na potpuno sunčan dan može uprljati blatom.
-Gospodična Tina - strogi glas majke i pridjev gospodična je upozoravao Tinu na to da je gospođa majka jako loše volje - smjesta da si otišla u svoju sobu i presvukla se. Danas nema sladoleda za tebe.
Sa neutralnim izrazom lica koji je promatrao majčin prst usmjeren prema Tininoj sobi, Tina kratko odgovori:
-Dobro mama - i zaputi se žurnim korakom prema svojoj sobi.
-Čekaj, čekaj...stani malo... - majka je u čuđenju promatrala dijete koje bi se inače namrštilo kad bi dobilo zabranu sladoleda. Nešto joj je bilo čudno na njoj. Tog časa je primjetila da je Tina sakrila jednu ruku iza leđa.
-Tina, što ovog puta donosiš u kuću - strogo ju zapita majka.
-Ništa mama - nabrzinu odgovori i ponovno pokuša pobjeći u sobu, ali instantno biva prekinuta majčinim glasom.
-Stani! Ispruži ruku - majčin zapovijednički glas zaplaši djevojčicu i ona polako i nevoljko ispruži ruku. Tog trena, oboje su usmjerili pogled prema kristalu i obuzeo ih je osjećaj gladi i pohlepe šireći zjenice i zavodeći njihove umove psihodeličnim sjajem. Činilo se da je vrijeme stalo na trenutak, kao slika ništavila prožeta narkomanskim osjećajem lebdeće opuštenosti pod utjecajem morfija. Obiteljski trenutak je prekinula majka posegnuvši rukom prema kristalu. Djevojčica je brzo povukla svoju ruku prema natrag i bacila se u bijeg, ali majka je bila brža. Uhvatila ju je oko pojasa i podigla u namjeri da silom otme kristal. Djevojčica je počela vrištati, lamatajući pritom nogama i rukama.
-Kučko mala - opsovala je majka trenutak prije nego što je zavrištala kad ju je Tina uhvatila jednom rukom za kosu i silovito čupala, dok je drugom rukom, u kojoj je bio kristal pogodila ravno u zjenicu desnog oka. Oštri rub kristala se zario nekoliko milimetara u oko zasljepljujući majku agonijom boli i natjeravši je da silovito odgurne djevojčicu. Njen let kroz zrak je završio na kvaki od kuhinjskih vrata koja joj je izbila dva prednja zuba i natjerala ju na bolno vrištanje i plač. Istovremeno, kristal joj je izletio iz ruke i nastavio let kroz staklo na kuhinjskim vratima sve dok se na kraju nije zaustavio na parketu u dnevnom boravku. Dok se majka još oporavljala od kratkotrajnog sljepila, djevojčica je posegnula za krvavom kvakom u namjeri da uđe u dnevnu sobu. Pobješnjela majka ju je vrišteći povukla za kosu i bacila unazad. Sa sve četiri na podu u pokušaju da ustane, pogled joj se usmjerio ka natikači koja ju je nevjerojatnom brzinom udarila u plexus odbacivši ju pritom do kuhinjskih elemenata. Dok je ona tako ležala previjajući se u agoniji, brižna majka je polako otišla u dnevnu sobu i sa uzdahom podigla kristal sa parketa. Sjela je u naslonjač smješten nasuprot kuhinjskih vrata i zadubila se u promatranje upravo osvojenog plijena. Više joj ništa nije bilo važno. Svijet oko nje se mogao srušiti bez imalo premišljanja. Jedino je bilo važno da ga ona posjeduje, da ga gleda, on joj je bio dovoljan, bolji od ičega što je ikad doživjela, bolji od svijeta, bolji od bakine pite od jabuka, bolji od jeftinog orgazma koje joj je muž prodavao jednom tjedno za tri topla obroka na dan i čistu kuću.
-Bolji od života - progovorila je djevojčica kao da se nastavljala na misli majke koja se u sekundi prenula iz svog maštanja i u neposrednoj blizini ugledala još jedan predmet koji je reflektirao svjetlost. Istog trena, djevojčica je zarila ogroman nož majci u grlo. Jedva svjesna onoga što se upravo dogodilo, dok joj je šok trenutno preuzimao vlast nad razumom, majka je izvukla nož iz grla i u očajničkom pokušaju da napadne djevojčicu koja se udaljila nekoliko koraka unazad, ona je pala sa fotelje ispustivši pritom nož iz ruke. Njeno tijelo se počelo trzati onako kao za epileptičnog napada. Iz prerezanog dušnika se čuo zvuk krkljanja dok su se na toploj krvi koja je potopila parket stvarali mjehurići. Zadnjim česticama snage, približila je kristal svom licu da ga još jednom pogleda, a onda ga ispustila u lokvu krvi uz posljednji grčevit trzaj tijela. Začudo, kristal je upijao krv u kojoj je ležao pri čemu su se kroz njegovu površinu mogli vidjeti tragovi krvi poput ispreplićućih niti izgubljenih u nemirnoj unutrašnjosti. Djevojčica je sa zanimanjem gledala igru tog malog krvavog kozmosa i on je u njoj izazvao sve snažniju mržnju i bujanje zaštitničkog osjećaja posesivnosti kakav je imao milijarder prema svome bogatstvu. Ova stvar je bila nešto što joj nitko nikada ne smije uzeti, a ona će se za to pobrinuti.

[Kex Doomlich]

3. Smrt

-Dušo, danas sam se vratio ranije - reče gospodin muž stavljajući kaput na drvenu vješalicu učvršćenu na zidu pokraj ulaznih vrata. Nije bilo odgovora.
-Dušo? - ponovi upitno muž otvarajući pritom vrata koja su iz hodnika vodila u dnevnu sobu. Njegov izraz lica se promijeni u iskrivljenu bijelu masu ispunjenu stravom dok su mu misli govorile da je poludio, a oči šutjele promatrajući ženu koja je ležala na podu oblivena krvlju. Nije se micao, iako je čuo piskutavi borbeni vrisak koji mu se približavao njegovo tijelo je odbilo poslušnost. Djevojčica se sa divljačkim zaletom (za jednu djevojčicu) oborila na njega držeći ispruženim rukama nož ispred sebe. Nož se zario u slabine odraslog muškarca i srušio ga na pod težinom boli nezamislive za jednu ženu. Njegov um je popustio pod utjecajem šoka i boli pomiješane u smrtonosnom koktelu, oči su usmjerile pogled ka novopridošloj praznini, a jezik mu je mlohavo ispao iz usta ispunjenih tišinom dok su mu se mišići opuštali u relaksirajućem zagrljaju smrti. Bilo je gotovo. Sve prijetnje su nestale. Opuštenost je zevladala Tinom koja je krvlju hranila novog ljubimca, sa tihim saznanjem da više nema nikakve prijetnje za njeno vlasništvo.
Tog trenutka zazvonilo je kućno zvono i osjećaj mržnje i krvožednosti ponovno ju je obuzeo sve više rastući sa svakom kapi krvi koja je ušla u kristal. Uzela je nož i krenula prema vratima. Zvono se još jednom nestrpljivo oglasilo, a glas izvana je povikao:
-Pošta -
Djevojčica ne odgovori stojeći tiho ispred vrata. Samozvani poštar otvori vrata ugledavši djevojčicu u blatnjavoj i krvavoj haljinici kako juri prema njemu sa nožem u ruci. Smirenim potezom ruke primio je djevojčicu za vrat prekinuvši je u naletu i zatim ga slomio nevjerojatnom lakoćom bacajući pritom njeno beživotno tijelo u stranu i zatvarajući vrata za sobom. Ušao je u dnevnu sobu i usred krvavog masakra pogledom pronašao kristal kako leži između muškarčevih nogu u lokvi krvi kojom se kristal hranio. Zgrabio je kristal, a onda, bacivši posljednji pogled na njega, stisnuo šaku i smrvio kristal. Prašina u koju se zla materija rasula, poprimila je tekući oblik i obavila poštarovu ruku koju su počeli obavijati crveni plamenovi i izboji elektriciteta. Uskoro se cijeli poštar pretvorio u bukteću, električnu baklju probavljen zlim silama kristala, paleći tepih i drveno pokućstvo dok se pretvarao u prah zajedno sa kristalom koji ga je zapalio. Cijelu kuću je u sljedećim minutama zapalio vatreni kaos utapajući u misterij krvavi scenarij koji se tu odvio. I tako, dok su se u daljini čule vatrogasne sirene, a crni dim što je sukljao prema nebu pokazujući svemiru gdje se nalazi grob Kaosovog najmlađeg djeteta, Kaos se po prvi put tokom svog postojanja zapitao: «Je li netko iznad mene?»

[Kex Doomlich]

Ako se ne varam u priči imam par greškica koje nisam ispravio.

Anywayz svi komentari, pljuvanja i kritike su dobrodošli.