Samorazgovor

[descender]

kikakm kaže:

Hmmm...vrsta kao nebitnost. Ako se polazi od toga, onda ni nema temelja za razvoj povezanosti ili mogućnosti, iskrene želje tj. osjećaja pripadnosti. Konformizam? Ne bih se baš složila da je to baš i jedino to.

Nije možda potrebno vrstu postaviti kao primarno. Trenutni, primijenjeni model krajnjeg individualizma možda je sasvim dobar korak, u pravome smjeru. Sudeći po "pandemiji".. "depresije, neuroza, psihoza..". Stres kao faktor buđenja, spoznaje, razvoja.. Održavati personu u personaliziranom modelu koji se nekako kotrlja.. kao stanje ideološke sediranosti. Kada više nije moguće ili kad platforma postane.. osobno.. previše lažna (čitaj razina komfora.. kao temelj aktivacije "revolucije").. na društvenoj, široj razini.. "mentalni disbalans" kao ukazatelj potrebe za promjenom paradigme. Ako osjetiš bol.. po istoj, možeš se "poistovjetiti" ("empatizirati") s nekime tko proživljava "istu". Po "ne čini nekome nešto ne želiš da se čini tebi..".. u kombinaciji sa spomenutom pandemijom razumijevanja "boli".. individualizam kao moguće, sasvim ok platforma za "razvoj (osobne.. iskrene..) povezanosti, želje, osjećaja pripadnosti..".. far-far away.. od "neprimjerene dubine samoće ("solipsizma")". Iskreno kolektivno, po krajnje "sebičnom". Ništa loše u tome. U toj "sebičnosti". Mora čovjek osobno spoznati svoju.. hm.. svoju svojstvenost kao primarnost.. izvan iluzije univerzalnog zajedništva.. ne bi li bio sposoban založiti svojstvenost u nešto drugo, drugačije.. ako ništa drugo, radi puke različitosti od prepoznate "dubine vakuuma solipsizma". Ili ne mora.. ponaosob relativno. Opsesivno relativno. Zavisno od razine životnog komfora. Ne nužno ili primarno, materijalne razine. Može tumarati po obrascima života, uspinjati se, padati, gurati, negirati, zobati, plakati, smijati se s i/ili drugima...... personalizirano.. i na kraju spoznati (ili ne) vakuum. Kako ti grah.. dnevno.. padne. Opsesivna, čujna, ili manje čujna.. dnevna razina samorazgovora o značenju ili tumačenju bobica. Svaka bobica pala je nedvojbeno sa značenjem, za onoga koji traži smisao u istima. Možda teško ili teže za pojmiti, kako grah pada i kada ga se ne baca, kada se ne traži smislenost, naputak, usmjerenje.... Od kuda pada, tko ga baca (za mene)..? Mora da je do "anđela čuvara" ili "urokljivog demona". Ništa nije random.

Danas humanitarka, borac za xyz prava.. najbolja, najbrižnija, najsenzibilnija majka dvoje djece.. "sutra", nedugo po rođenju trećeg.. u postpartum (masakr svo troje+supružnik.. i kolateralna susjeda, "ni kriva ni dužna"..) psihozi. Who/what/where/how.. am I.. zbir nerazumljivih misli, pitanja.. unutar krajnje upitnog "sebstva" koje sedirano leži strapirano za krevet. "Overkill", no....

kikakm kaže:

Ako vrijednostima ne daješ vrijednost ("humanost") onda si dalje od pridavanja smislenosti vlastitom solipsizmu. Ako radiš nešto za nekoga zato jer to taj drugi shvaća kao dobro, onda je to dalje od solipsizma.

Kako bi ja ikada, mogao znati što/kako netko zaista shvaća? I kakvu to ulogu igra na razinu (definicije) mojeg "solipsizma". Osim da po nemogućnosti spoznaje ikada.. istim samo potvrđujem "solipsizam". To što znam ili ne znam, što mogu prepoznati kao neupitnost ili mogućnost mojeg djelovanja (ili čegagod) na nekoga, za nekoga, kontra nekoga.. također je dio "solipsizma". Zanimljivo je biti socijalno interaktivan, no nakon vremena, pređe to u svojevrsnu opsesiju. Sljubi se čovjek, s personom možda malo previše. Postane rob vlastite ideje o sebi. Onda konstantno čuje žamor ili konverzaciju u glavi.

"Nakon što se (tehnološkim napretkom) umno povežem s nekime, nekolicinom, svima".. "solipsizam".. će moguće postati.. jedna od opcija.. bivanja. Do onda, isti nije potrebno.. imho.. niti vrednovati, niti negirati, niti karakterizirati, niti.. Jednostavno je. Nema potrebe za metafizikom, nema potrebe za humanizmom, nema potrebe za uzrokom i posljedicom, karakteriziranjem i određivanjem sebe na temelju konstante mjerenja rezoniranja onakvog kakav želim biti i onog kakav djelovanjem jesam. Samo jesam. Kakav god da u zadanom trenu jesam. Ta(k)mničenje se personom, kao ne nešto mi (komforna) zabavna igra. Možda samo previše brzo gubim interes. "ADD". Kviter.

kikakm kaže:

Poimanje sebe na takav način, nakon obrade vlastitog iskustva psihoze moguće može biti bijeg, odustajanje, pa je svođenje na razinu onoga što samo boravi u materiji jedino percipirano rješenje. Strah od? I psihoza nakon psihoze.

Da, da.. apsolutno. Odustajanje od "takvog sebe" kojem je psihoza.. nakon bezbroj uljudnih, kulturnih : "oprosti, imaš malo vremena.. trebala bi ti nešto bitno saopćiti..".. na opetovano, apsolutno negiranje i ignoriranje.. popizdila, puknula, izgubila manire.. neprepoznatljive životinje, zvijeri.. nečega, nešto.. zaurlala : "HEJ, ALO!!!".. "lupila šakom o".. "stol". Moja glava, moje persone, moji obrasci mišljenja, djelovanja.. moja depresija, distimija, neuroza, psihoza.... Sve "To" je "Ja". Što si ja.. želim saopćiti, a do razine psihoze ja.. nisam se u stanju ne poslušati.. uopće registrirati? Bježanje, uzmicanje, negiranje, ignoriranje.. koliko god da je održivo, vjerojatno nije trajno. Što je duže održivo, tim/toliko moguće neugodnije kasnije za suočavanje. Strah od "nebivanja".. od gubitka identiteta izvan xyz broja simuliranih persona u službi xyz.. od onih "primordijalnosti", koje vjerujem ne nosi svatko u sebi, niti ima pojma da uopće postoje. Strah i bježanje.. od straha, kao.. fali riječ.. kao nečega što postoji (društveno, razne fobije kao mizerni pokazatelj manifestacije istog) bez "realne, uzročno-posljedične" osnove. Strah od.. Psihoza kao obraćanje pažnje na (strah) sebe (kojeg, kakvog, gdje, kada, zašto..), na "život".. na sve "ono ispod".. "konstruktivnog platoa održivosti željene forme.. i/ili repeticijskog temper tantruma patništva uzrokovanog manje više ili potpuno, neispunjenostima očekivanosti, želj(e)nost..". Sasvim potrebit i opravdan (si/se) šamar. Koljenom posred čela. Mogućnost za ponavljanje potrebitosti. Uvijek. Čovjek repetitivno uči (i također jednako repetitivno zaboravlja).. dok je živ. Umire/umre kao budala.

Nešto više od "onoga" što "samo" "boravi u "materiji"?
Što, kako, zašto..? Koncizno, apstraktno.. kakogod.
Cijeli sam (pretvorio se u) oko.

[Happyning]

kikakm kaže:

Onda kažu da si doživio prosvjetljenje ili da si pao u komu. (sad mi ide samorazgovor
koliko kao ljudi ništa ne znamo o funkcioniranju mozga u komi, bez obzira na ono malo što znamo. )

prosvijetljena komatoznost...

Čovjekov je smisao da vodi ljubav sa sobom, partnerom i životom.
Ne samo u krevetu nego i u svim sljedećim futur trenucima kao prezentni dar.
Vođenje ljubavi nije stvar jednog trenutka, minutka ili satka nego sekunde svakog trena dana.
A opet, ni za jednu jedinu tu sekundu ne možemo biti spremni ni pripremljeni.
Uvijek si pušten iznenađen a to je zapravo nektar plesa misterije života.

Goli pojmovi tj. ono što se zamišlja pod: bogatstvo, prosvijetljenje, sreća, obilje, harmonija, jasnoća... traju samo tren u tom beskrajnom polju samorazgovorne zamjedbe "realiteta" ali na žalost za većinu, sasvim lako konstruiraju ogroman umjetan poremećaj zamjene realnosti i iscrpljujuću potragu za svetim gralom i spasenjem.

U svakom trenu sadržaj samorazgovora nestaje i postaje u ime izražavanja daljeg potencijala.
Viđenjem toga gubi se smislenost konstrukcije i destrukcije. Nema zašto. Pitanja postaju falš. Nestaju, točnije - nema ih.

Nije koma ni mentalna sinkopa prosvijetljenosti, samo transcendencija <== putokaz.

Sve dalje postoji kao što postoji ali transcendirano je. Sve je isto ali je različito. Prije kao da su postojala dva svijeta ili dimenzije i svašta još nešto... sada su samo jedno, isto i sasvim dovoljno. Prožimaju se.
Umjetno konstruirane nervoze, frustracije, tjeskobe, i svakojake bespotrebne potrage nestale su, ali opet je ostalo isto i nije drugačije.

Lucidno razmišljaš. Znanje nije radi znanja, nego rezanja.

* sf.bug postoji koliko i ne postoji ...prefrigano

[dorasplit]

Poštovanje,
evo da i ja nešto kažem.

Samorazgovor smatram vrlo korisnim u slučaju kada moramo riješiti neki nama teško rješivi problem. Pomaže nam da problem sagledamo iz svih kuteva. To je način razmišljanja puno otvoreniji, kreativniji i kritičan. Ljudi koji imaju kućne ljubimce razgovaraju navodno s njima prateći njihove izraze lica, ali iako psi ili mačke ne razumiju što ljudi govore, ljudi slušajući sebe i promatrajući njih dođu do nekog zaključka. Tu jako puno pomaže mašta. Neki ljudi zamišljaju da imaju prijatelja samo njima vidljiva. Neki ljudi mrmljaju sebi u bradu, a neki zapisuju svoja razmišljanja.

No nije važno kojom od tih tehnika dođemo do zaključka, bitno je da dođemo do valjanog zaključka, ali da pritom ne izgubimo dodir sa stvarnošću.

Tu je razlika između osobe koja zamišlja i osobe koja halucinira, osobe koja mrmlja sebi u bradu govoreći sebi i osobe koja se pritom obraća svojim demonima i zamišljenim prijateljima, osobe koja je svjesna da se obraćajući kućnom ljubimcu obraća sebi i svojoj podsvijesti od onih koji vjeruju da će im životinje dati odgovor, od osobe koja piše da napiše svoje osjećaje, sjećanja i probleme na papir u slobodno vrijeme do onih koji pišu konstantno gubeći vezu sa stvarnošću i ljudima koji ga okružuju.

Ponekad je bolje koristiti dijalog negoli samorazgovor jer je samorazgovor može prijeći u zamku zvanu ludilo u koju mogu upasti ljudi koji imaju jaku emocionalnu neizdrživu ranu, odnosno psihičku patnju. Kod jednih se manifestira razgovorom sa samo njima vidljivim likovima, a drugi oblik je katatonija, ako se ne varam.

Ja kombiniram tehnike samorazgovora pazeći pritom da ne upadnem u zamku, a kada je problem prevelik obratim se ljudima koji me okružuju.

Pozdrav
Dora

[Happyning]

Drago mi je @Dora.

- Slažem se. Pitanja i zapažanja su ti na mjestu te otvaraju neke daljnje dijaloge prema rasvjetljavanju o samorazgovoru.
Pojasnio bih par stvari koje vidim da se krivo interpretiraju u odnosu na bit ove teme.
To su zapažanja, istraživanja i testiranja/isprobavanja iz vlastitog iskustava kao i nekoliko drugih.


-Ljudska sposobnost i kapacitet samorazgovora u smislu jako sličan procesu razmišljanja, samo što je u svjetlu samorazgovora to jednostavnije, praktičnije i brže. Mijenja se referentna točka.

To je nešto što je sasvim normalno i svojstveno svakome. Razlika je samo u stupnju svjesnosti, a nakon te svjesnosti, u načinu primjene.

Primjena se odnosi na konstruktivan ili destruktivno/defektan odnos prema sebi, drugima i životnim svakodnevnim izazovima današnjice.

Normalo se diskutira i provjerava/testira o samorazgovoru u RL-u. Sami kažu - da nakon što su uhvatili dio biti o SR, da je došlo do pomaka u jasnoći --> "što si sami radimo, ne drugi i drugo!". Posredno s time se transformira i prijašnje ponašanje.

Stvari postaju sve jasnije... puzlica po puzlicu (neutralizacijom sadržaja po sadržaj samorazgovora) do cjelovitije slike kako se vlastiti SR osvještavaju i razrješavaju.

- U krajnje defektnom smislu, jasno se vidi iz pogleda različitih kuteva, koliko su nekome/nečiji samorazgovori/misli, razmišljanja "čisti" te koliko ga zbog toga kopka ta zamršena klupka sadržaja samorazgovora, što dalje izaziva zloćudne abreakcije na izvan.
Crno je unutra - crno je izvana, ili izlazi na van.
To se vidi u svakodnevnici, kao i na potresan način u medijima i crnoj kroniki.

Druga je kvaliteta kod konstruktivno adekvatanog odgovora, iskristaliziranog iz jasnoće samorazgovora/sređenih misli.
Tada je prirodna posljedica jedno-stavnost/usmjerenost.


- Verbalan dijalog sa drugima je normalno potreban i to ne samo ponekad, nego kad god se ukaže prilika. Nedostatak ili odbijanje normalne komunikacije sa drugima je znak unutarnjeg prisustva defektnih i konfliktnih sadržaja samorazgovora.

Dijalog sa drugima je nužan.
Ne samo radi: kako ti kažeš zbog više perspektivnosti, pružanja podrške i pomoći, nego i kao feedback provjere vlastite zamjedbe realnosti - realno prizemljeno "testiranje".

Tu dolazi i do spontane sinergije sa drugim ljudima u smjeru više misije, koja nadilazi individualnu misiju pojedinaca, radi dobrobiti svih uključenih.

Jedan um je ok, dva su 2x ok, tri uma se multipliciraju na nx dalje u jedinstvo i fokus za određene stvari.
Normalno je obratiti se i povezati se sa ljudima koji nas okružuju. Pogotovo sa onima koji imaju otvoreni um, ekspertize u nečemu, znanja iz raznih polja, te sa onima koji jednostavno čvrsto stoje na zemlji zdravog razuma.

- Samorazgovor/samodijalog ne smatram nekakvom tehnikom koju se prakticira samo u neko rezervirano vrijeme ili u slučaju: samo "zbog nečeg", većih/manjih problema.

"Upotrebljavamo, vrtimo" ga konstantno, kao što "vrtimo" i razmišljanje, mišljenje o realnosti ili bilo kojim stvarima. Konstruktivno ili destruktivno. Svjesno ili nesvjesno.

Samorazgovor nije nešto specijalno za zdrave osobe, tako ni za mentalno bolesne - neko kompenzacijsko ili sublimacijsko sredstvo/ mehanizam putem koje bi neka npr. mentalno bolesna ili čisto normalno primjera radi: logički usamljena osoba koristila da bi se osjećala manje usamljenom ili da ih koristi za još dublje potiskivanje/poricanje svojih akutnih ili kroničnih teškoća ili boljki.

Ali opet može se, i često se nesvjesno u tom defektnom smjeru i "koristi/vrti".


SR koriste zdravi, koliko i mentalno bolesni. Nije "privilegija" neke specijalno zdrave ni mentalno poremećene bolesne osobe - prisutan je kod svakog kao i razmišljanje.

SR je neutralan potencijal koliko za konstruktivnost toliko i za destruktivnosti.

Samorazgovor je kreator vlastite "realnosti" putem misli prema kojem god polaritetu.

Jednostavan primjer:
Netko si sa specifičnim samorazgovorom u glavi napravi toliko notornu priču - i to samo zato što mu netko ne želi, ili ne može u istom trenu odgovoriti na njegovu poruku.

Već od toga netko doslovno mikro poludi zbog čega se poslje glupo ispuca/kompenzira na toj osobi.
Ono mislim... Pa gdje tu ima tu pameti?
Ali opet, sasvim se lako dogodi i inteligentnoj osobi. I događa se.
Pa onda u čemu je stvar?

Putem toga nije čudno da si netko labilano ego fragilno, sasvim lako umjetno stvori priču od i zbog nečega, nekoga, ničega.

Netko zbog defektne upotrebe hipermašte lako u glavi povjeruje i zabrije da može letleti I to se događa.
Napominjem: U glavi..."Tikvasto" nerealno vidi nešto čega nema, što nije i što može.

Samorazgovoroni je kapacitet beskrajan.

Sve je u biti jednostavno i pragmatično.
Sam izbor nakon osvještnja prirode samorazgovora dalje ovisi o osobi jer je dobila filing u čemu je štos.

Nakon toga mala je vjerojatnost da će osoba koja je to osvjestila, htjeti ostati ili se vratiti na staro - prijašnje.

Zapažanje:
Malo dođe čudno koliko se neke osobe pretjerano uzbuđuju radi i u biti eksploracijske namjere ove teme. A sa druge strane...ni to nije nimalo čudno.

[descender]

Forumski upisi kao kvalitetan pokazatelj "ekspresivnog samorazgovora".

[dorasplit]

Happyning kaže:

Drago mi je @Dora.

- Slažem se. Pitanja i zapažanja su ti na mjestu te otvaraju neke daljnje dijaloge prema rasvjetljavanju o samorazgovoru.
Pojasnio bih par stvari koje vidim da se krivo interpretiraju u odnosu na bit ove teme.
To su zapažanja, istraživanja i testiranja/isprobavanja iz vlastitog iskustava kao i nekoliko drugih.


-Ljudska sposobnost i kapacitet samorazgovora u smislu jako sličan procesu razmišljanja, samo što je u svjetlu samorazgovora to jednostavnije, praktičnije i brže. Mijenja se referentna točka.

To je nešto što je sasvim normalno i svojstveno svakome. Razlika je samo u stupnju svjesnosti, a nakon te svjesnosti, u načinu primjene.

Primjena se odnosi na konstruktivan ili destruktivno/defektan odnos prema sebi, drugima i životnim svakodnevnim izazovima današnjice.

Normalo se diskutira i provjerava/testira o samorazgovoru u RL-u. Sami kažu - da nakon što su uhvatili dio biti o SR, da je došlo do pomaka u jasnoći --> "što si sami radimo, ne drugi i drugo!". Posredno s time se transformira i prijašnje ponašanje.

Stvari postaju sve jasnije... puzlica po puzlicu (neutralizacijom sadržaja po sadržaj samorazgovora) do cjelovitije slike kako se vlastiti SR osvještavaju i razrješavaju.

- U krajnje defektnom smislu, jasno se vidi iz pogleda različitih kuteva, koliko su nekome/nečiji samorazgovori/misli, razmišljanja "čisti" te koliko ga zbog toga kopka ta zamršena klupka sadržaja samorazgovora, što dalje izaziva zloćudne abreakcije na izvan.
Crno je unutra - crno je izvana, ili izlazi na van.
To se vidi u svakodnevnici, kao i na potresan način u medijima i crnoj kroniki.

Druga je kvaliteta kod konstruktivno adekvatanog odgovora, iskristaliziranog iz jasnoće samorazgovora/sređenih misli.
Tada je prirodna posljedica jedno-stavnost/usmjerenost.


- Verbalan dijalog sa drugima je normalno potreban i to ne samo ponekad, nego kad god se ukaže prilika. Nedostatak ili odbijanje normalne komunikacije sa drugima je znak unutarnjeg prisustva defektnih i konfliktnih sadržaja samorazgovora.

Dijalog sa drugima je nužan.
Ne samo radi: kako ti kažeš zbog više perspektivnosti, pružanja podrške i pomoći, nego i kao feedback provjere vlastite zamjedbe realnosti - realno prizemljeno "testiranje".

Tu dolazi i do spontane sinergije sa drugim ljudima u smjeru više misije, koja nadilazi individualnu misiju pojedinaca, radi dobrobiti svih uključenih.

Jedan um je ok, dva su 2x ok, tri uma se multipliciraju na nx dalje u jedinstvo i fokus za određene stvari.
Normalno je obratiti se i povezati se sa ljudima koji nas okružuju. Pogotovo sa onima koji imaju otvoreni um, ekspertize u nečemu, znanja iz raznih polja, te sa onima koji jednostavno čvrsto stoje na zemlji zdravog razuma.

- Samorazgovor/samodijalog ne smatram nekakvom tehnikom koju se prakticira samo u neko rezervirano vrijeme ili u slučaju: samo "zbog nečeg", većih/manjih problema.

"Upotrebljavamo, vrtimo" ga konstantno, kao što "vrtimo" i razmišljanje, mišljenje o realnosti ili bilo kojim stvarima. Konstruktivno ili destruktivno. Svjesno ili nesvjesno.

Samorazgovor nije nešto specijalno za zdrave osobe, tako ni za mentalno bolesne - neko kompenzacijsko ili sublimacijsko sredstvo/ mehanizam putem koje bi neka npr. mentalno bolesna ili čisto normalno primjera radi: logički usamljena osoba koristila da bi se osjećala manje usamljenom ili da ih koristi za još dublje potiskivanje/poricanje svojih akutnih ili kroničnih teškoća ili boljki.

Ali opet može se, i često se nesvjesno u tom defektnom smjeru i "koristi/vrti".


SR koriste zdravi, koliko i mentalno bolesni. Nije "privilegija" neke specijalno zdrave ni mentalno poremećene bolesne osobe - prisutan je kod svakog kao i razmišljanje.

SR je neutralan potencijal koliko za konstruktivnost toliko i za destruktivnosti.

Samorazgovor je kreator vlastite "realnosti" putem misli prema kojem god polaritetu.

Jednostavan primjer:
Netko si sa specifičnim samorazgovorom u glavi napravi toliko notornu priču - i to samo zato što mu netko ne želi, ili ne može u istom trenu odgovoriti na njegovu poruku.

Već od toga netko doslovno mikro poludi zbog čega se poslje glupo ispuca/kompenzira na toj osobi.
Ono mislim... Pa gdje tu ima tu pameti?
Ali opet, sasvim se lako dogodi i inteligentnoj osobi. I događa se.
Pa onda u čemu je stvar?

Putem toga nije čudno da si netko labilano ego fragilno, sasvim lako umjetno stvori priču od i zbog nečega, nekoga, ničega.

Netko zbog defektne upotrebe hipermašte lako u glavi povjeruje i zabrije da može letleti I to se događa.
Napominjem: U glavi..."Tikvasto" nerealno vidi nešto čega nema, što nije i što može.

Samorazgovoroni je kapacitet beskrajan.

Sve je u biti jednostavno i pragmatično.
Sam izbor nakon osvještnja prirode samorazgovora dalje ovisi o osobi jer je dobila filing u čemu je štos.

Nakon toga mala je vjerojatnost da će osoba koja je to osvjestila, htjeti ostati ili se vratiti na staro - prijašnje.

Zapažanje:
Malo dođe čudno koliko se neke osobe pretjerano uzbuđuju radi i u biti eksploracijske namjere ove teme. A sa druge strane...ni to nije nimalo čudno.

Hvala na pojašnjenju. Ostavili ste me bez riječi, a to je rijetkost.

Jedino što bih mogla nadodati je to da sam pod padanjem zamke da SR prijeđe u dijalog sa nestvarnim uslijed velike tuge te da osoba tako ne izgubi kontakt sa stvarnim svijetom što bi bilo upravo izoliranje iz društva. Tanka je granica u takvim situacijama između SR-a i dijaloga sa nestvarnim, izmišljenim likovima. Lako iz jednog prijeđe u drugo.

[Happyning]

dorasplit kaže:

Jedino što bih mogla nadodati je to da sam pod padanjem zamke da SR prijeđe u dijalog sa nestvarnim uslijed velike tuge te da osoba tako ne izgubi kontakt sa stvarnim svijetom što bi bilo upravo izoliranje iz društva. Tanka je granica u takvim situacijama između SR-a i dijaloga sa nestvarnim, izmišljenim likovima. Lako iz jednog prijeđe u drugo.

SR je samo ljudska sposobnost procesuiranja realnosti putem samorazgovora slično kao putem razmišljanja.

Svi mi ljudi lako upadnemo u zamku SADRŽAJA samorazgovora a taj sadržaj je isto kao i dijalog sa nestvarnim interpretanijama stvarnosti. Uslijed npr:nekog gubitka, smrti drage osobe...zbog mase razloga i situacija iz objektivne realnosti u životu.

Tuga nije nešto što je pogrešno, nešto što ne bi smjelo postojati. Normalna je. Čudno je koliko puno ljudi tugu smatra nečim negativnim.

Tuga, u slučaju tvojeg posta nije uzrok nego sadržaj SR u odnosu na događaj, situaciju koja se dogodila. Tuga je normalna reakcija na potresan događaj.
Ali ta tuga nije glavni uzrok npr. izoliranja od društva nego sadržaj samorazgovora putem kojeg stvaramo vlastitu realnost, priču o, briju o, vlastiti film o toj i takvoj, kakvoj god životnoj situaciji.

Specifičan sadržaj SR može samo poremetiti normalan i prirodan izražaj tuge na situaciju i pretvoriti je u doživotnu, u patnju.

Tanka granica između ludila i zdravog razuma je samo u ->sadržaju<- samorazgovora.
A "mehanizam" samorazgovora sam je po sebi uvid o tome što se događa i kako se toga oslobađa.

Sadržaj samog samorazgovora može i dovodi samozavaravanja i samozaborava, ali ne i sam samorazgovor, svjesnost o njemu.

Tekst ti je u nekoj mjeri kontradiktoran.
Npr. :" Tanka je granica u takvim situacijama između SR-a i dijaloga sa
nestvarnim, izmišljenim
likovima. Lako iz jednog prijeđe u drugo."

Po tebi, u čemu ti je razlika između sadržaja SR i dijaloga sa nestvarnim, izmišljenim likovima?

Kako se jedno može transformirati u drugo?

Malo preciziraj, nekim primjerom, mišljenjem.
I naravno, pošto si nova na forumu, nemoj pretjeramo iznositi osobne ispovjesti, jer tu ima svakakvih ljudi koji iskorištavaju ili pokušavaju iskoristiti nečiju iskrenost.

[Happyning]

......Glup/a sam...Ne mogu ja to...Ne vrijedim...Nitko me me voli...Veseo sam...Baš sam...Jadna...Ok sam...Loše sam...Teško mi je...Koja sam ja luđakinja...JaooO ma kako sam mogla...Ja znam...uvijek sam u pravu!... Dosadno mi je...Toliko sam sâm...Neda mi se...Pozdipit ću...Pucam...Zašto mi to radi...Ma kako mi je mogao to napraviti...Ljena sam...Ružan sam...Ma ja ću se...Tko sam ja?...Idem si na živce...Eeee Budale...Proklet sam...Ma sad ću mu ja...Koja sam ja konjina/koza...Ma pun mi je caruK svega...Što mi se događa...Kako dalje...Gle ovu luđakinju...Kako da...Ona/Ovaj, me, je, Će...GđE...Vara?...a možda je tu samo zbog para...pa njoj...njemu ne...da...bu...nebu dAaaaaala... ludaraaaaa... Joooj puca mi glavaaa... Kad bi barem ta luda buka u glavi prestala...Ne mogu se više slušat...Ne mogu višeee!!!
.......Idem...idem... po tablete, cugu...pljugu...špricu....žiletu...pljucu... da se onesvjestim...ne mogu ovo u glavi više slušat...da ne čujem...da se umrtvim...da na silu zaspem...da ne budem svjesna... da ne čujem više...da bude tiše...Više!!! ........

Možda samo malo karikirano...ali jako grdo, žalosno i dramatično koliko je sve ovo stvaran subjektivan slučaj koji se većini u glavi vrti. Rasprostranjenost mračnih noći psihe koja razgovara sa sobom.

Beskrajni scenariji samorazgovora. Koliko lijepih, toliko i potresnih.

Možda se mnogi prepoznaju u ovim gornjim specifičnim sadržajima samorazgovora...te ih možda prvi put presretnu i vide te koliko im oni, van praga svijesti ulijeću i koliko zaista utječu na vlastitu dobrobit.

Ako ništa drugo i ne ide ti u glavu...onda se barem na kratko zagledaj što si to pričaš ili što ti se to vrti glavi...i uz put ćeš vidjeti o čemu se ovdje priča.
Iz vlastitog iskustva uvjeri se sam-a.
Koliko nas vlastiti samorazgovori zapriječe a koliko liječe.

Svijet je previše okrenut prema lošem. Zbog lošeg pogleda ne vidi ostalo.

[Muškica]

Happyning kaže:

Koliko nas vlastiti samorazgovori zapriječe a koliko liječe.

Svijet je previše okrenut prema lošem. Zbog lošeg pogleda ne vidi ostalo.

Top! Vrh! Bravo!

To je to. Sve si sami radimo. Iznutra, sami sebi.

p.s. sjećam se svoga straha od anestezije, toliko sam se bojala da sam smišljala plan bijega iz bolnice. Majke mi. Onda su me skužili i dali mi tableticu da ne pobjegnem. Došlo je jutro, moj najveći strah me gleda ravno u oči i ja mu ne mogu ništa osim prepustiti se. Zamisli, Miškica nema kontrolu! Nakon operacije me bude. Sjećam se svoje prve misli: Koji ste me kurac budili? Kakva je ovo buka?
Bilo je tako fino, a ja sam se tako jako bojala. Čega?

Hvala ti Happyning.

[Happyning]

Miškica kaže:

Sve si sami radimo. Iznutra, sami sebi.

p.s. sjećam se svoga straha od anestezije, toliko sam se bojala da sam smišljala plan bijega iz bolnice. Majke mi. Onda su me skužili i dali mi tableticu da ne pobjegnem. Došlo je jutro, moj najveći strah me gleda ravno u oči i ja mu ne mogu ništa osim prepustiti se. Zamisli, Miškica nema kontrolu! Nakon operacije me bude. Sjećam se svoje prve misli: Koji ste me kurac budili? Kakva je ovo buka?
Bilo je tako fino, a ja sam se tako jako bojala. Čega?

Anestezija.
A ne, steziram se i ja
Kako?
"Ne vjerujem" svim svojim samorazgovorima kao prije a sada ih i vidim, što prije nisam.

Samorazgovori koji su postojali ili još prikriveno postoje kao prevaziđeni, nekad korisni, iluzorni, defektni, samoporažavajući, suvišni, banalni, po sebe i drugima posredno štetni, neproduktivni, blokirajući... neutraliziraju se, svjesno su ozračeni.

To je zapravo suprotno od anesteziranja jer zahtjeva svjesnost.
Najlakše je uzeti čarobnu tableticu a glasni žubor samorazgovora i struja misli samo privremeno nestane. Olakšavanje nesvjesticom.

Tableta nakon nekog vremena prestane djelovati i opet se sva buka vrati na glasni žubor i halabuku pogonskog kotača mlina za mljevenja raznoraznog onečišćenog brašna samorazgovora.

A što drugo nego još jedan najlakši poseg za čarobnom tableticom nesvjesti, nasilnog utišavanja, poricanja...a hmm možda sada i dvije ili tri jer sve su manje učinkovite u utišavanju unutrašnje buke.

Ta buka je zapravo prikrivena blagodat. Zove nas da obrativo pažnju na nju, a ne od nje.
Buka ukazuje, da se nešto krivo radi, a na kraju zapravo ukazuje na slobodu.

Buka šapuće:"Dođi k meni, slušaj me što ti bućim, što ti glasno govorim makar bilo neugodno i teško priznavajuće. Ne bježi od mene, prihvati me i postupno ću ti dati slobodu od mene."

Zahvaljujući učiteljici Buci, zahvalan sam na njenom podučavanju jer je na kraju podučavala izlaz iz sebe same, buke.

Buka je u početku prava bucka ali s vremenom polanjajući joj pažnju, postaje prava vitka, vitalna mršavica i pravi prijatelj kojoj je namjera da pomaže, olakšava i usmjerava.

Ja sada jako cijenim svoju bucku... sada dobronamjernu mršavicu. I dalje me podučava ali jasnije i jednostavnije na bolje.

Buka Bucka je samo u početku strašna i velika ali postupno je slušajuci, postane sve simpatičnija mršavija, i najveći saveznik i prijatelj koja vodi iz glave do srca i dalje.

Da, sve je u, i na nama.
Ali u buci Bucki je ta spoznaja u početku skrivena. Hrabrost, iskrenost i priznanje prema samom sebi, su Buckine prve lekcije prema slobodi od sebe.

[Happyning]

Jedan drugog prca u mozak, a zapravo svatko sam sebe; svoj vlastiti mozak, prca preko drugog.

[Happyning]

Kome ljudi najviše lažu?
Sebi.

[descender]

Što je istina?

[Happyning]

To da tijelo samo diše.

[descender]

Samo diše ili "autonomno", diše"?" "Autonomno", "odvojeno", od koga, ćega, što"?"
Da; moguće da ljudi najviše "lažu sebi". "Sebe". Jedna od mogućih istina.

[The Maystor]

dijete u siriji, neboder novog trgovackog {epi}centra, a u sumi zeko i potocic {sve je istina, tek mizernost ovog {probi}svijeta}

[descender]

Istina, samo u "oku".. "promatrača". "Oku", paru "očiju".. osim "vizualne" informacije, najčešće nepotrebna realna iskustvenost za "percepciju" do razine osjećanja. Jedan par očiju na "sliku", u Siriji djeteta zasipanog bijelim fosforom iz bombe koja je "bačena", sasvim precizno, ciljano, na bolnicu, školu.. horror, strah i prijezir u.. "bezumlju nehumanosti".. dok drugome, "oku", "paru očiju".. ista slika moguće izazivanja (druge kaste) horrora, straha i prijezira u.. s razlikom preduvjetovanost mišljenja, u kojem drugi.. "par očiju".. sliku povezuje s iskustvom boravka u "no-go zoni".. dok prvom "paru očiju".. iskustvenost, izostanak ostavlja paradigmu jednosmjernom. Oba para očiju za mišljenje, stav, osudu ili odobravanje, djelovanje.. nisu svjesna "medijske manipulacije informacijama i upravljanjem mišljenja". Teško je "očima" "objasniti".. i jednom i drugom.. i trećem paru.. da istina, kao takva, kao pojmljena izvan realnog mjesta, realnog vremena i realnog prostora, realnih događanja.. samo je "hologramska prezentacija stvarnosti".. koja u njihovim, najčešće pasivnim životima, služi samo za virtualno oblikovanu, konformističku stvarnost ("istinu").. potpomognutu raznim varijacijama i oblicima "samorazgovora".. možda. Su u šumi.. zajedno sa zekom/zečicama na na/pored/uz potočića. I njihovim ne-antropomorfnim, animalnim angstom, baziranom na/iz zečje perspektive i mogućnosti kontemplacije o istini/laži.....

[The Maystor]

A ljudi zure, i zure i zure {ostavljavsi pustos iza sebe} u samoci kolektivnog ludila, sve je to visoka cijena, za {po}stizanje iskonske slobode, u narjucju majcice prirode, imate li carobnu {teleskopsku} palicu, jos jedno jutro, gdje se vidi sva bol ovog {navodnog} planeta ove navodne {k/ug{le}e} zemmaljske......tocno vrijeme je.....vas omiljeni voditelj...{od}javljuje se iz programa ..u jos jednu dugu {pred}bracnu {mracnu} noc

[descender]

Što je iskonska sloboda prije svega.. prije određivanje visoke, normalne ili niske cijene? Sva bol? Svako osjeća samo svoju. Sve ostalo je "fantazija" (kontemplacija, ruminacija, samorazgovor..).. u većini na modelu iskustvenosti, ne na vlastitom iskustvu. Ako sad spomenem da me npr, banalno, je8ačko krvnički boli zub.. jedan par "očiju" moguće će prijetiti, kako zna kako je to.. no bez osjećanja iste, trenutno, osobno, ne moje i mojeg načina (ekspresije informacije o istoj) poimanja, osjećanja, podnošenja.. iste. Drugi "par očiju", moguće ne zna kako je to, što je to.. te će po istome (između svega ostalog.. različitog) moguće samo (njemu sasvim racionalno.. istinito.. nerazumljivo.. nepojmljivo..) prokomentirati.. "odi kod zubara panjino".. Bolnost izostavljena. Informacija o boli; nije bol. "Iskonska sloboda, patnja, cijena.."..

[The Maystor]

A zasto bi uopce postojala bol? I gdje su granice boli? Sto je to sto zivot cini takvim da su se unaprijed stvorile granice? I koliko covjek moze mrzovoljeti zivot? Od cega nastaje zivot i zasto bas taj zivot je baas takav?