Natrag   Forum.hr > Društvo > Usamljena srca

Usamljena srca Lonely Hearts Club Band
Podforumi: Druženje forumaša

Zatvorena tema
 
Tematski alati Opcije prikaza
Old 28.12.2012., 03:45   #681

Nisam prijetio
Kad rekao sam da bit će ti žao…
Toliko me poznaješ
Da znaš da iznad toga sam.
Zaprijetila ti je karma
Jer duboki bunar mora iskopat da nadomjesti moju bol.

Nisam se svetio
Kad rekao sam da bit će ti žao…
Nije mi um toliko gorak
Da osvetu dovoljnu zamisli.
Osvetit će ti se život
Jer svaka je greška zajam koji mora podmiriti.

Nisam te prokleo
Kad rekao sam da bit će ti žao…
Nije mi jezik toliko oštar
Da te kletvom nosim na duši.
Proklela te sudbina
Jer tvoju neodanost, plitkošću je nagradila.

Nisam te kažnjavao
Kad rekao sam da bit će ti žao…
Nemam tu snagu
Da kaznu ostvarim dostojnu.
Kaznila si se sama
Jer sa sobom ćeš provoditi samoću kad te mladost napusti.


Ne boj se,
Kad rekao sam da bit će ti žao,
Mislio sam samo jedno,
Vidjet ćeš me nasmijanog…

Ne danas, ne sutra,
Niti u budućnosti bliskoj,
Ali jednoga dana,
Vidjet ćeš me.

I tada, tek tada, uvidjet ćeš,
Taj osmijeh nije radi tebe na licu,
A sjajniji je od onog
što je zbog tebe bio.

A tvoje zahrđalo lice
Odavat će sjenku,
Samo sjenku osmjeha
Što nekad je umislio da blista.

I tada, tek tada,
Kad rana bude samo lekcija prošlosti,
A 'zbogom' samo riječ, odavno usnula,
Vidjet ćeš koliko si mogla imati.

I napokon,
Shvatit ćeš što sam mislio
Kad rekao sam da bit će ti žao…
I bit će ti žao…

Zadnje uređivanje otkaz : 28.12.2012. at 03:53.
otkaz is offline  
Old 28.12.2012., 16:43   #682
Zbogom

Baš je lijepo reć' posljednje zbogom,
onom tko te hraćne i još šutne nogom.

Kad sve što je bilo pred drugima skriva
i za sve zlo na svijetu baš ti si kriva.

Uzalud mi govore, na greškama se uči,
najveći sam stručnjak za deblji kraj izvući.

Al' što me ne ubije, samo me ojača,
a kog' to veseli, nek i dalje trača.

Da ne ispadne da ponovno lažem,
evo, posljednji put ZBOGOM ti kažem.

Nakon ovog ti jednostavno ne postojiš više,
sve što je ikad bilo, nepovratno se briše.

__________________
..."Ali, ako me pripotomiš, bit ćemo stvarno potrebni jedno drugom. Ti ćeš za mene biti jedini na svijetu. Ja ću za tebe biti jedina na svijetu." Dream of me
RedHairFairy is offline  
Old 29.12.2012., 00:55   #683
Ponos i predrasude

„Ja sam Štef Jambrekov , najpijaniji u selu. Ova birtija je moj teren. Kad je fešta , uvijek sam posljednji na nogama , umjetnik za šankom.“ počinje svoj govor Štef.
Primijetio je skupinu mladića kako mu se podsmjehuju sa stola najbližem šanku. Štef je stalna mušterija u Mrtvoj nozi.
„Izabrao si zanimljivu profesiju“ sarkastično se obrati najhrabriji od njih. Društvo se počne smijati.
„Znam ja kaj ti misliš . Reći ću ti dečko.“
„Dečko?“ upozori mladić
„Pa dečko si, kaj si nego dečko. Ja imam svoj ponos, nikad nećeš postati muškarac kao ja.“
Dečki su se uskomešali, iz grupe je Štef jedino probrao
„Najpijaniji u selu“ popraćeno s glasnim smijehom.
„Tako je djeco, u čemu ste vi najbolji u selu?“ raširio je ruke kao da je vlasnik Mrtve noge.
„ Biti najbolji u nečemu, to zahtjeva trud. Ta, vi nebi mogli ni ležati cijeli dan da ne plačete od dosade.“
Prestao je biti zanimljiv, nitko više nije obraćao pozornost. Za šankom je sjedio sam i samo je litra ribara htjela onako kako je on zamislio.
„Ja sam se posvetio tebi. Oni mekušci. Odite svojim ženama, koje varate. Svojim poslovima na kojima spavate, Nemate odanost i disciplinu. Kad umrem , znati će zašto sam živio. Nitko nije pamćen jer je bio prosječan u svemu. Moj život je moj ponos“

„Miro daj mi još ribara! Pa nemože majstor bez alata, tako ni ja ako mi nedaš još!"
Kajbušti24 is offline  
Old 05.01.2013., 18:25   #684
Zbogom

Savez neobuzdanih lasera, blješti sraz
Pustinja zapečaćenih greškama; slijepi dan
Za gledati u dugama, jer sunce ubada
Posljednje korelacije nade i ustupaka.

A zastave obojene odbačenim pastelama,
Jedna je paleta snova, ostale su ispred ogledala.
Moja je ljubav, sidro u bespućama mora
Prije, bilo čija … nego ikad moja.

Stampedo odrubljenih kopita, opet sniva,
Razigrane simfonije u mećavi slika.
U oazi sjebanih arterija, rafinerija mi motor
Mada ne želim, draga, moram ti reći zbogom.
Donnie Darko is offline  
Old 06.01.2013., 05:55   #685
Tama.
Daljina.
Svjetla u noći.
Narančasto-žućkasti obrisi dalekih, sjajnih točkica koje se ljuljuškaju kroz noć.
Trepere.


Nebo.
Noćno, crno nebo.
Pogled koji kroz svjetla u daljini, seže negdje u mrak.


Ti.
Neiskvareni dječak u duši.
Onaj kojemu pišem.
Zbog kojega se smijem.
I kojemu polazi za rukom probuditi mrtvu djevojčicu u meni.
Tu si, iako nisi blizu.


Misli.
Stotine misli i redaka…… ispisanih u dahu.
Ljepota trenutka.
Spontano, uz osmijeh.


Asocijacije.
Na neka ljepša mjesta.
Slike i zvukovi, u mašti.
Skoro pa opipljivi.


Ali,
nestaju.
Poput treperavih narančastih obrisa, u zoru.
Odlaze; i odvode djevojčicu sa sobom.


Ti.
Onaj koji je tu negdje…...blizu, a opet daleko.
Onaj koji ne sluti…..... da je djevojčica kod njega.


Ovo je moje zbogom tebi.


M.
Meadow is offline  
Old 08.01.2013., 03:32   #686
Zadaćnice - devedeseta - Nikada nećeš znati / Svjetla u noći

I ovaj tjedan, imamo dvije teme.

Depeche Extreme je izabrala temu, naslova: Nikada nećeš znati.

Quote:
Depeche Extreme kaže: Pogledaj post
Dakle; uvijek preostane nešto što smo prešutjeli iz nekog razloga (bijela laž) ili nešto što smo prešutjeli jer je tada nama tako odgovaralo ( nešto između sive i crne laži), a nekada nešto nismo napravili/rekli jer naprosto nismo imali vremena ili nismo bili dovoljno hrabri.

Mislim da je tema dovoljno opširna te da bi i ovog, kao i prošlog puta, zadaćnice mogle biti jednako lijepe.
Što je ono što ste prešutjeli/niste rekli zbog nedostatka vremena ili hrabrosti?



Ja biram temu, naslova: Svjetla u noći.
Quote:
Promatrate li ikada noću, male narančaste točkice u daljini? Ako da, na što vas asociraju? Bude li vam maštu? Pitate li se kakve ljudske sudbine kriju vlasnici treperavih svjetala? Uhvatite li se da spontano, dok šetate ulicom noću, razmišljate o različitim životnim pričama onih koji su upravo upalili svoje svjetlo?

Tema je otvorena do nedjelje navečer, 13. siječnja.

Zadnje uređivanje Meadow : 08.01.2013. at 03:45.
Meadow is offline  
Old 11.01.2013., 01:04   #687
Nikad nećes znati

Mog plavetnila nebo...
mojoj duši si toplina
Gnjezdo koje sam svila za tebe
Iako si sa drugom u toplom svome..
Blagost tvoja je spoknost moja..
Mirišeš na zumbule..
Proljeće u mojoj kosi..
Miris šume u sutone blage..
Ti si bogatstvo ljepše od povjesnih kula..
i zrak sunca za uvele livade mog života
Ime tvoje
je znamen mome srcu..
Vrč prastarog podrumskog vina
koje se samo u najljepšim trenucima otvara..
I kad liježem u postelje svoje
u mome uhu odzvanja tvoj glas andjela..
__________________
"Gledam te kako stojiš,ljubiš me i zvijezde brojiš,kako kažeš da su naše sve.."
plavi-safir is offline  
Old 12.01.2013., 05:09   #688
Smile Na ovo me potakla ova pjesma "A Perfect Circle - Weak and Powerless" :)

Nikada nećeš znati da te borba u tišini same tebe dovela do toga.
Postala si robinjom, a nisi ni bila svjesna početka kraja svoga.

Nikada nećeš znati ako ti ovo ne kažem sada, a ja ću se zauvijek pitati što bi bilo kada..
Što bi bilo da si voljenija bila, što bi bilo da patnju svoju duboko iza nasmijanog lica nisi uvijek krila?

Nikada nećeš znati koliko značila nam jesi, ali bili smo klinci i nismo razmišljali o tome što i gdje sutra jesi.
Pogledom na stazu kojom koračali jesmo pjevajući pjesmu onu, prisjećam se svih dogodovština koje bismo prepričavale u veselom tonu.

Gledam u ono cvijeće što se šareni nasred polja i pitam se kako je došlo do toga?
Kako je došlo do toga da ti je za doživjeti tu ljepotu bila potrebna ta tableta čudnovatih boja.

Sjećaš li se možda trenutaka kada si mi opisivala kako osjećaš svaki pokret vlati trave na svome vratu?
Ja sam znatiželjno gledala prema nebu i razmišljala o tome kako divlji cijetovi poput tebe zemljom cvatu.

Kako smo odrastali, ti si bila nešto više, netko čijim bićem netko od nas veći životne priče piše.
Postajala si razdražljiva i manje svoja, ali nitko od nas pa čak ni ja, nije znao u koga li se to pretvara najbolja prijateljica moja.

Nikada nećeš znati kako sam se tužnom osjećala kada bih vidjela da sa njima provodiš vrijeme.
Postala si odraslija ..furala si te odrasle šeme.
Prestala si skrivati cigaretu u ruci, a izlasci u sve te čudne klubove postali su rutina u tvojoj furci.

Nikada nećeš znati misli koje su mahnito letjele glavom mojom onda kada si rekla da se i mi pridružimo u izlasku sa novom ekipom tvojom.
Svi smo se osjećali maleni kao kapljice kiše usred oluje koja oko njih bijesni; htjeli smo te izvući van jer smo postali svega svjesni.

Nikada nećeš znati kako bi bilo promatrati mladu tebe, ali možda i bolje jer , prijateljice naša, ti tada nisi bila osoba koja je voljela sebe.
Jer da si bila svjesna koliko i bez tog sranja vrijediš, sada bi bila prisutna i sretna što sa nama na dan svoga rođendana sjediš.

Nikada nećeš znati što je moglo biti da si te večeri sa svojim starim prijateljima krenula u smjeru drugom.
Možda bi i danas osmijehom svojim oslobađala srca okovana tugom.

Ali ne, mi nismo uspjeli, a ti ostala tamo jesi i ono što se dalje događalo nisu samo tvoji, već i naši grijesi.

Nikada nećeš znati kako smo otkrili iza čega se zapravo skrivaš i zbog čega se
želiš skloniti ondje gdje sada, nadamo se, nasmijanog lica i veselog duha bivaš.

Da si nam barem nešto rekla ili natuknula rječju kojom;
Pomogli bismo ti jer smo te smatrali voljenom prijateljicom svojom.

No, za naše poduhvate već je prekasno bilo jer krenula si putem kojim nitko od nas nije navigir'o.
U gramima počela si mjeriti stvar svaku, prodavala si sve što si mogla samo kako bi namirila potrebu jaku.

Od one djevojke prepune životnog elana, postala si netko tko je dugim majicama skrivao tih par rana.
Znaš onaj osmijeh koji je zarazan bio? Najednom te više nitko ni pogledati nije htio.

Nikada nećeš znati da to nije bilo zbog nijednog grijeha tvoga nego zbog osobe u koju te pretvorila droga.
Vjerojatno ni svjesna nisi bila da se ona prekrasna cura sada iza pojma "žlice i igle" očajnički skrila;
Ali jednako tako znala si da povratak među žive posut trnjem i pepelom biva.

Ljuti i rastužuje nas jedino to što je povratak bio nešto najmanje što si htjela.
Ali jednako tako želimo vjerovati da iz nekog razloga živjeti drugačije nisi ni smjela.

Nikada nećeš znati da te zbog toga ne volimo manje, samo nam je neopisivo žao jer te nismo mogli spriječiti da ne probaš to sranje.
Da bar te noći ostali tamo jesmo jer sada bismo možda pjevali, smijali se; a ne stajali nad grobom tvojim i pitali se uveseljavaš li i anđele osmijehom svojim
Depeche E. is offline  
Old 12.01.2013., 22:34   #689
Svjetla u noći

Četri i nešto sitno je. Nije mi se dalo čekati noćni tramvaj 45 minuta koliko piše na ploči pa sam odlučila ići pješke jer ću za isto toliko biti kući. Pust je moj grad. Iako ovo zapravo nije moj grad i ne osjećam ga svojim. Tu sam tek par godina. Ovdje se najlakše osjećat kao u limbu. Ni vamo ni tamo.

Savska je prazna, praznija nego inače u ove sate. Tišinu tek omete auto ili dva koji prozuje.

Vidim poglede preko stakala. Vjerojatno se pitaju, kao što se ja pitam za njih, da li se vraćaju iz vani, ili možda idu raditi jer je službeno ponedjeljak.. A oni možda misle što ta cura radi sama u ove sate.
Spustim se na kolnik i hodam po sredini, tek toliko iz fore, zbog osjećaja širine, neke nove perspektive.
Kad u daljini ulovim svjetla auta, popnem se ponovo na pločnik i uđem u kvart.

Pod nogama mi šušti lišće i uživam u tom zvuku.
Gledam zgrade oko sebe.
Uglavnom su u mraku, na preskok ili dva pa i tri gori neko svjetlo.
Tamo gdje treperi svjetlo znam da netko gleda televiziju ili spava na kauču ispred filma koji nije uspio pogledat do kraja, a ako se i probudio, lijen je dignut se i otić u krevet pa pušta da ga televizija ponovo uspava. Neki su sigurno na internetu. Možda se dopisuju s nekim, igraju igrice, gledaju porniće, vrebaju po Fejsbuku svoju simpatiju ili gledaju serije na kompjuteru ili vise na forumu..
Možda je netko došao iz vani kao ja i sad maže paštetu na kruh u kuhinji ili pali zadnju cigaretu prije spavanja, a netko možda spava s upaljenim svjetlom jer se boji; možda mraka, možda sebe, možda njega.
Netko se možda probudio da nahrani bebu, sjetim se TBF-a i pjevam poluglasno: "Grad spava, čujem mu disanje i plač beba koje traže sisanje" .

Približavam se svojoj zgradi. Iz daljine brojim svjetla. Četri, s te bočne strane. Pogledam na zadnji kat i vidim da je Mailo još budan. Mailo je pas. Ne znam kako se zove njegov vlasnik iako smo toliko puta zajedno bili na livadi i pričali. Znam što Mailo jede, znam da se boji grmljavina, znam i da je na ljetovanju pokupio četrdeset i dva krpelja, ali o njegovom vlasniku i njegovoj ženi i sinu ne znam baš ništa. Osim da imaju psa koji se zove Mailo i da žive na šestom katu moje zgrade i zbog nekog razloga je netko od njih budan.

Ulazim u stan i palim svjetlo. Na brzinu se otuširam. Dok četkam zube, šetam po stanu i izlazim na balkon. Gledam dvije zgrade nasuprot. Dosta svjetala gori. Skoro je pet. Sigurno se većina njih digla i sprema za posao, stavlja vodu za kavu i radi čokolino. Neki sigurno rade daleko kad se ovako rano moraju dizati, a neki možda tek idu spavati.

Odlazim isprati zube, gasim svjetla i uvlačim se u krevet. Jedna priča od tisuću njih.
__________________
Za spasiti svijet nemam ideju..

Zadnje uređivanje Terranea : 12.01.2013. at 22:45.
Terranea is offline  
Old 14.01.2013., 02:59   #690
Zadaćnice - devedeset i prva - Plavi avion

Terranea je, kao ovotjedna počasna pobjednica, odabrala novu temu:


Quote:
Terranea kaže: Pogledaj post

E: Nek tema bude "Plavi avion" od Rundek Cargo Trio

link

Quote:
Smjernice:

Pišite šta osjećate dok slušate pjesmu ili uzmite Plavi avion kao metaforu.

Kad ste zbog nekog razloga udaljeni od onih koje volite: zbog želje za novim i nepoznatim, zbog egzistencije, zbog rata, zbog školovanja, zbog kukavičluka... I nije da vam je loše (ili možda je?), al dođe taj osjećaj sjete i nostalgije.. kad poželite sjesti u plavi avion i doletit.

Quote:
"...Kad je kiša ili noć
ti me zoveš upomoć
sjedam u plavi avion
ravno k tebi leti on.

Nema tog što ne smijem
samo da te nasmijem
sad ćeš moći spavati
više nisi sama ti.

Onda dugo kao lijek
puštam billie holiday
ništa nije zauvijek
pa ni ovo lutanje.

Što krade i daje
i uvijek prekratko traje..."

Tema je otvorena do nedjelje navečer, 20. siječnja.
Meadow is offline  
Old 15.01.2013., 00:10   #691
Slušam susjede na katu iznad kako se ševe. Srećom, pojma nemam tko tamo živi pa ne zamišljam ništa što ne želim zamišljati. Jednolično nabijanje i škripa kreveta. Škrip, škrip, škrip. To je onomatopeja škripanja kreveta. Ah, ah, ah. To je onomatopeja… nisam sigurna čega je to onomatopeja bila. Nečeg što se trudilo zvučati kao uživanje jedne žene. Škripanje nakon svega par minuta posustaje. Nije stalo, ali je usporilo. Škrip, škrip. Ah.

Vraćam se knjizi i po prvi puta nakon dosta drugih stranica koje sam brojala odlučim odgoditi kraj. Zadnji puta mi se to dogodilo prije 2 godine na ljetovanju. Nisam htjela da završi jer mi se sviđalo. Tako i sad. 30 zadnjih za sutra. Ne žurim.

Planiram jutarnju rekreaciju. Ozbiljni misaoni proces. Izašla bih u pidžami, samo nataknula one lijepe ružne čizme i počistila to što već moram počistiti. Ali, problem: ne spavam u pidžami. A glupo je ujutro oblačiti čistu pidžamu i zaprljati je snijegom. Doduše, još je gluplje ozbiljno razmišljati o tome kako je glupo zaprljati pidžamu. Fora mi je pidžama. Čak i u lijepim ružnim čizmama. U rano jutro kad je moj red za čišćenje ovog bijelog sranja. Tiho je i mirno onako kako bude tiho i mirno samo kad to sranje zatrpa grad i ušutka sve što treba ušutkati. Paše. Ako i treći put napišem sranje ubit ću svaku mogućnost ikakvog romantiĆnog prizvuka ove poruke, zar ne? Shit, upravo jesam. Ah, što sad. Ne, ne taj ah.

Gluposti. Mi lete glavom. I fino mi je to. Imam lijepi džemper. Plavi.

I, znaš, jedino je džemper plav. Ajd, laku noć (i dobro jutro)
darkić is offline  
Old 15.01.2013., 15:28   #692
Sedamnaest malih patuljaka vrzmalo se u njenoj spavaćoj sobi.

Ne znam zašto sam naglasio da su mali, kao da patuljci mogu biti ikakvi osim niski. Uglavnom, ovo su bili patuljci skroz prosječne visine, barem po mom mišljenju. Recimo taman da mogu jahati labradora.

Ostaje nejasno zašto bi patuljci jahali labradora, a još manje što su radili u njenoj sobi. Pitam se gdje je uopće ona sad. U sobi svakako nije. U to se moglo uvjeriti čak i letimičnim osvrtom; inventar sobe činili su nenamješten krevet, pisaći stol, stolica i trošan ormar, svo četvero braća po bukvi. Ili možda hrastu. Lagao bih kad bih rekao da znam. Još valja spomenuti prozor koji gleda na šumu, tepih ispod stola, stropnu svjetiljku, zidno ogledalo i poster Clint Eastwooda i Meryl Streep. Mostovi okruga Madison.

To je sve. Nije baš da se imala gdje sakriti od pogleda. Da je ispod kreveta ili u ormaru, patuljci bi ju već pronašli. Njih sedamnaest smjestilo se po svim djelovima sobe i sa zanimanjem ju proučavalo. Jedan je čak visio sa svjetiljke i nadzirao prostor iz zraka; valjda patuljasta verzija visinskog izviđanja.

Patuljci nisu ničim odavali da ih moja prisutnost uznemirava. Zapravo, ponašali su se kao da me nisu ni primjetili. A ja ne volim kad se moje postojanje ignorira. Pogledom sam locirao jednog koji se doimao kao vođa grupe. Oprezno, ali odlučno sam zakoračio prema njemu, zgrabio ga za tregere i podigao do visine očiju. Pogledao me ljutito, dok su mu nožice mlatarale u zraku.

-Ti i ja moramo porazgovarati, patuljak -rekao sam tiho i nonšalantno, kao da svaki dan razgovaram s patuljcima. Postavio sam ga na stol i sjeo na stolicu pred njega.
-Tko ste vi i koji vrag radite u njenoj sobi? I gdje je ona?

Tišina.

-Ej, patuljak, da li ti razumiješ što te pitam?? ŠTO. VI. RADITE. OVDJE? – podignuo sam glas i po prvi puta privukao pozornost i preostalih šesnaest patuljaka.

Za trenutak smo svi zastali. Ja sam na vagu stavljao njihovu brojčanu nadmoć protiv moje visinske dominacije. Neki instinkt mi je govorio da su oni radili isto. Čini se da smo došli do istog zaključka, bilo bi neizvjesno. Nijedan patuljak nije htio biti prva mrlja na tepihu, kao što se ni ja nisam baš htio obračunavati s bićima koja pripadaju u svijet bajki i mitologije. Nikad ne znaš kakve trikove znaju. Par sekundi kasnije, onaj patuljak na stolu odlučio je progovoriti i prekinuti dramu.

-Nema potrebe za nervozom. Pusti da Institucije odrade svoj posao – reče vođa.
-Kakve sad institucije???
-Pa, ovo što vidiš su Patuljačke Institucije d.o.o, firma specijalizirana za razgradnju sjećanja.
-Molim???
-Da, upravo tako, a sada se makni i pusti nas da napravimo posao. Već smo u zaostatku s rasporedom, a ako je nešto jasno, to je da se s rasporedom ne smije biti u zaostatku.
-Patuljak, ja tebe ništa ne razumijem! Želim pojašnjenje! Gdje je ona i čije sjećanje razgrađujete? Po čijem nalogu..?
-Čekaj, ti stvarno ne znaš? – patuljak samo što nije prasnuo u smijeh.
-Ne, ne znam, i šta je tako smiješno?! – iritirao me taj patuljak. –Ako se ne prestaneš cerekati, polomit ću ti te noge, pa nećeš više nikad moći jahati labradora!
-Labrador!? Ti si skroz poludio. – patuljak je shvatio da je kašnjenje rasporeda sad već manji problem, jer je u opasnost došao cjelokupni posao. –Slušaj, ne bih ti smio ništa reći, ne znam ni što ti radiš tu, ovo se ne smije događati, ne, ne, ovo nije dobro, protivno je pravilniku, bit će problema...
-Patuljak, saberi se. Zaboli me za pravilnik! Pričaj suvislo i objasni što se događa!
-Dobro, slušaj, ovo gdje se sad nalazimo je vjerna reprodukcija njene sobe. I nalazi u tvojoj glavi. Ti si ju sagradio kako bi tvoje emocije prema njoj poprimile oblik i da bi ona imala gdje postojati u tebi.
-Ja sam u mojoj glavi?! I vas sedamnaest isto? Tko je sad tu lud, patuljak?!
-O, što je meni ovo trebalo? Gle, ja sam građevinar uma, a osnove psihologije smo imali u prvom semestru druge godine fakulteta, ne sjećam se ni kako je profesor izgledao. Ti si očito ekstreman slučaj. Ne mogu ti dati odgovore na sva pitanja. Znam da smo mi tu s nalogom za dekonstrukciju ove sobe. Sve se mora rastaviti, namještaj iznjeti, a zidove srušiti, ne smije ostati ništa. Samo ne smijemo dirati onu tamo kutiju. – patuljak pokaže prstom na prema kutiji koja se nazirala ispod kreveta i vrati se vođenju radova.


Grabim kutiju, otvaram je. Unutra je mobitel. Držim ga u ruci i zbunjeno ga promatram. Tad zazvoni.



.....


Otvaram oči, u polumraku pipam i nađem izvor zvonjave. Budilica na mobitelu, 6:45. Moram na posao.

Ustajem i odlazim u kupatilo. Dok serijom automatiziranih pokreta nastojim učiniti da odraz u ogledalu počne ličiti na ljudsko biće, razmišljam o snu. Isti već četvrtu noć. Svaki put patuljci dođu malo dalje u razgradnji te sobe.



Znam da je prihvatila taj posao i otišla jer je morala.
Znam da me i dalje voli.
Znam da će jedne od sljedećih noći patuljci dovršiti posao.



Ipak sljedeći alarm namještam na 6:30. Za slučaj da podmukli patuljci noćas urane.
Now is offline  
Old 16.01.2013., 10:18   #693
Na radiju opet svira Opća opasnost:
"Pobjegao sam kao zadnje smece jer sam se bojao ljubavi jer sam se bojao srece
Samo srusene snove sto me jos bude nocu ljubav bez ljubavi, laz i samocu to sam nasao trazeci sebe
Izmedju dva pijanstva mi je postalo jasno da se ne mogu vratit i da je prekasnoi da sam zauvijek izgubio tebe"

Psujem u sebi i pokušavam zadržat suze da se ne skotrljaju niz lice.
Ta pjesma me svaki put udari ko grom i natjera me da shvatim da su rane još friške, da još boli.
S novom godinom okrenula sam novu stranicu, sva sjećanja zaključala u sanduke i pospremila u svoj "memory warehouse", bacila sam ključ da mi slučajno ne bi palo na pamet vratit se i ponovno kopat po trenucima koje smo proveli zajedno ni po trenucima koji su boljeli i parali moje srce iz dana u dan.
Ti više ne postojiš, nikad nisi postojao, to je sve bio neki nadnaravan san koji je završio tako da smo se međusobno poubijali i koji ću s vremenom u potpunosti zaboraviti.

Ponovno se smijem životu oko sebe, gledam naprijed, izgleda ko da je sve dobro i kao da sam sretna.
Samo ja znam da više nisam ona osoba od prije 6 mjeseci i da se ta ja više nikad neće vratiti.
Samo me s vremena na vrijeme pjesma poput ove podsjeti da sam nekad imala veliko srce puno ljubavi, da sam gorjela od želje, da sam bila puna života i u takvim trenucima poželim poletjeti do tebe, samo da te zagrlim u tišini, samo da vidim da si dobro i da ti ništa ne nedostaje...poželim i naljutim se na sebe zbog takvih misli jer ne želim više ikad tako voljeti, ne želim više ikad za nekim čeznuti, želim da mi bude sve ravno ko sad, skoro ko sad kad nema nikog u blizini.
__________________
..."Ali, ako me pripotomiš, bit ćemo stvarno potrebni jedno drugom. Ti ćeš za mene biti jedini na svijetu. Ja ću za tebe biti jedina na svijetu." Dream of me
RedHairFairy is offline  
Old 22.01.2013., 12:45   #694
Zadaćnice - devedeset i druga - Utočište

Temu je zadao Now, ovotjedni pobjednik:

Quote:
Now kaže: Pogledaj post
Moj prijedlog za temu je "Utočište".


OPIS:
svatko od nas ima neko posebno mjesto, na kojem se osjeća sigurno i zaštićeno. Tamo odlazimo kad ono gdje jesmo i što nas okružuje postane preružno, preteško ili prebolno.

To mjesto može biti fizičko, ali češće se nalazi u našem sjećanju, kao uspomena, trenutak iz prošlosti.

U ovoj temi možete pisati o obje vrste utočišta, kao i o događajima koji vas prisile da pođete njega, i načinu na koji vam pomogne.

Imate li svoje posebno mjesto, za koje vas vežu uspomene ili sjećanja iz prošlosti? Gdje se nalazi - u vašoj mašti, ili je pak - stvarno? Što vas potakne da se odlučite tamo skloniti?

Pišite.


Tema je otvorena do nedjelje navečer, 27. siječnja.
Meadow is offline  
Old 22.01.2013., 23:07   #695
Jer me more uvijek spasi, život krade- more vrati.

Sve o čemu sam ikada sanjala našlo se u tvojim očima, tim predivnim plavim očima. Plave su kao more, ono najbistrije, ono na Karibima i takvim lijepim otočjima. I tvoja plava kosa, plavo smeđa. Boje pjeska najljepših plaža svijeta.

I tvoje riječi, kao opijum. Moja osobna droga od koje nema više spasa.

Tvoj ponos i inat. Tvoja premišljanja. Tvoji ''mixed signals''.

Tvoja sposobnost da me oraspoložiš jednom rječju, kako li ti samo uspijeva?

I ona, ona koju voliš beskrajno i nepovratno. Ona druga. Ona koja toliko liči na mene, a nije mi nimalo nalik. Ona zbog koje plačeš danima, noćima, koja ti nanosi bol, a donosi sreću. Ona koja nikada nije bila kao ja, ali je uvijek bila bolja.

I još uvijek bih dala apsolutno sve da si moj, ali ne vrijedi.




Utočište.

Scena 1.
Dobra knjiga mi je u ruci, šešir na glavi, badić na tijelu. Podne. Sunce je zapeklo i ljudi se skrivaju u hladu. Ja upijam sunce kao gušter. Mamim njegove zrake i uživam u tome kako mi obavijaju tijelo. Vjetar popuhuje nedovoljno da bi uskomešao mirno more, najmirnije koje sam ikada doživjela. Nemam briga. Uživam. Sanjam. Sanjam o životu, ljubavi, sanjam o nekim sretnijim i boljim nama.

Scena 2.
Zalazak Sunca. Plaža je prazna. Sakrivam se u masliniku. Više ne sanjam i ne razmišljam. Uživam u trenutku, sutra ne postoji; carpe diem. Nema nas, neka, tako je i bolje.
__________________
Možda na mom licu nađeš tragove sjećanja. Možda ne razumiješ..
Karlaa is offline  
Old 22.01.2013., 23:30   #696
Danas smo opet sjedili tamo. Ti, djed, onaj moj šaljivi brat, mama, tata i ja.

Još nismo ni ušli, a već si nam s vrata doviknula onu svoju:
"Djeco, operite ruke. Baka je skuhala nešto fino."

Na stoliću u predsoblju vidjela sam knjigu o zdravlju koju si naručila i pomislila:
"Oh, ne. Opet nešto vegansko. I zdravo. I bez soli. "

No dobro, preživjet ću nekako unatoč tome.

Ušli smo u kuhinju i prvo što bi netko primjetio bio bi "otok" okružen visokim stolcima. Bijeli stolci i jedan sa zelenom mrljom. Taj je moj
Nekome bi to bio običan i lijep dio kuhinje. Ali netko ne zna priču i netko ne zna da je taj otok nakon jednog brodoloma postao moje utočište od uzburkanog mora.

Na tom sam otoku. uz pomoć bake i djeda, sagradila malenu splav od suza, riječi, zagrljaja, smijeha i ljubavi.

Suze. Povezale su nas. Pokazale su mi da dijelite moju bol i da smo zajedno u svemu. Ne ostavljate me samu u tome.

Riječi. Njihova snaga razara tugu i bori se sa njome onako kako um umije. Rečenica satkana od riječi "Baka i deda su tu." moćnija je od tuge. Pa makar je samo odgurnula na trenutak.

Zagrljaji. U tim trenucima nešto najpotrebnije i najcjelovitije što mi je netko mogao dati. Osjećaj da si siguran u toj oluji krhotina u koje se moj život u tom periodu pretvorio.

Smijeh. Dedino jutarnje ispijanje kave i komentiranje aktualnih događanja na samo njemu svojstven način bili su okidač koji je pokrenuo potrebu za osmijehom. "Severina ima ćube kao da je ljubila mlinski kamen " Pričanje njegovih priča o tome kako je u vojsKi uvijek dobivao repete jer se sviđao kuharici Pa onda bakino mjerenje kolača metrom jer je horoskopski dupla djevica i pedantna do bola Te neke sitnice su me uvijek razvedrile

Ljubav. Zapravo, što klinac od 15 godina može svrstati pod "ljubav" bake i djeda? Ono kada dođe penzija pa dobiješ novaca?
Ne, to nije ona istinska ljubav. Nju uvidiš tek onda kada se nađeš u nekoj situaciji gdje ti je potreban predah i utjeha od nečeg neočekivanog. Spoznaš je onda kada vidiš osobu od 65 godina kako sa tobom razgovara satima, onda kada se ta ista osoba trudi donijeti iskren osmijeh na tvoje lice.

Baka, djed i ta njihova vesela kuhinja moje su utočište.

I ne samo moje. Tamo nas četvero dolazimo na ručak. Tamo se jednom mjesečno igraju igre. Baš u toj kuhinji Kada sam danas vidjela mamu kako tati dodaje to grozno vegansko jelo koje sam pojela samo zato jer volim baku, osjećala sam neopisivu sreću. Starija sam pet godina. Pet puta mudrija i mnogo odraslija od svoje biološke dobi; ali i sretna što imam roditelje koji, kada mi je potrebno, postanu kao jedno i pruže mi sve ono što mi riječ "utočište" predstavlja.

A splav kojom sam otplovila ka nekom sigurnijem, sretnijem i ljepšem moru zamijenila sam prekrasnim brodom punim šarenila, optimizma te ljudima koje volim i sa kojima se, šest godina nakon tog brodoloma, vraćam na taj otok.

Ljudima i otoku koji su moje utočište
Depeche E. is offline  
Old 26.01.2013., 12:14   #697
Utočište

6 mi je godina. Mene i brata djed uvodi u neko predvorje. Tamo je puno druge djece sa svojim odraslima. Svi stoje i premeću se s noge na nogu. Čeka se nešto pred velikim tapeciranim vratima.
Ne shvaćam baš što je sad ovo, što se čeka, ali nema se onaj osjećaj kao kada si u čekaonici od zubara, gdje unaprijed znaš da dolazi nešto vrlo ružno. Istina, nekakvo je uzbuđenje je u zraku ali to je ugodno uzbuđenje. Iščekivanje...
Neki bezubi starčić stoji pored malenih ostakljenih kolica, ispod stakla su pereci, i pjevuši : "Pereci, pereci! Kupite perece! Od pereca rastu djeca, kupite perece!"
Svi odrasli kupuju djeci perece i dok žvačemo, iščekivanje raste...
Velika tapecirana vrata se polako otvaraju i svi se guraju da prođu. Neki čovjek svečano stoji na dovratku, a odrasli mu pružaju mali papirić kojega on podere.
Čudno. Kao da se priprema neki obred.
I gle, velika dvorana je ogromna poput katedrale, ali za razliku do crkve, zvukovi ne odjekuju, nego se upijaju i dvorana nije hladna nego je topla i miriši na pliš tapeciranih starih fotelja, kojih ovdje ima puno.
Odmah znam, došao sam na dobro mjesto i ne želim odavde otići. Miriši na kauč u bakinoj staroj kući u koji se ugodno zavaliti za kišnih jesenjih poslijepodneva i čitati stripove.
Ovdje su fotelje, baš kao u crkvi, nanizane u redove i baš kao u crkvi, okrenute u istom smjeru, prema oltaru.
Na ovom oltaru nema svijeće, križa ni kaleža.
Oltar je jednostavan ali zrači većom snagom no što sam osjetio u bilo kojoj crkvi. Ogroman jednostavan bijeli pravokutnik, nedužno čist i bijel, ali na neki način je pun pritajene energije, osjećaš ježenje kože na potiljku od snage prisutnosti nečega ogromnog i nespoznatljivog. Sjedimo zavaljeni u te pohabane fotelje i očekivanje otkrivenja ove misterije mi je napeto, na onaj način kako je napeto kada u Zoološkom vrtu stojiš tik pored rešetki i gledaš u tigra ili lava koji zuri u tebe iz blizine.
Odjednom se desi.
Svjetla se ugase! Potpuno zamračenje, potpuni, mrkli mrak ...
I tada, bi svjetlost!

Kino je uvijek bilo moje utočište i što god se desilo, kakva god životna nedaća me snašla, svaka je isparila pred trenutkom kada bijela svjetlost otjera mrak i kada se bijelo platno pretvori u ogromna vrata kroz koja zakoračim u neke druge svjetove.
Tomislav B is offline  
Old 29.01.2013., 13:24   #698
Zadaćnice - devedeset i treća - It's something unpredictable, but in the end it's right

Ovotjedna uvjerljiva pobjednica, Depeche Extreme, odabrala je novu temu:


Quote:
Depeche Extreme kaže: Pogledaj post
Dakle, ova pjesma mi je na repeatu već dva dana jer oplakujem to što su zatvorili Purgeraj.

I ova rečenica podsjeća me na neke poljupce, prijateljstva, tulume forumaša, razgovore i još puno prekrasnih stvari koje su se tamo posve neplanirano dogodile
Quote:

".. It's something unpredictable but in the end it's right ..."



Znači, ovotjedna tema neka bude o tome da pišemo o nečemu što nam se totalno neplanirano/nepredvidljivo dogodilo, a značilo nam je ili nas je nasmijalo, razveselilo itd.


A toga se još i dan danas sjetimo pa nam to na lice izmami osmijeh

Ready, steady and GO!

Čuli ste pobjednicu: razmislite koje su vas neplanirane okolnosti/situacije na kraju ipak razveselile i unijele vam radost u život.


Tema je otvorena do nedjelje navečer, 3. veljače.
Meadow is offline  
Old 02.02.2013., 12:57   #699
Kupio sam album Green Day-a i zavalio se u fotelju sa mojim skupim studijskim slušalicama na uhu. Kad su počeli sa svojom umjetnošću, nekako sam zgrčio lice i želudac mi se napeo, ne znam zašto.
I onda sam, nekako, kako to već mozak obavi, odlutao u sjećanje. Sjetio sam se jedne davne epizode kad sam vozio u autu frenda i njegovu djevojku, sredinom 90ih. Na radiju je svirala neka pjesma, ne mogu se sad sjetiti koja i povela se žučna rasprava o njoj. Rasprava je bila okončana tako da je frendova djevojka rekla da su im sve pjesme iste, kao da sluša Green Day. Na što sam se ja odvalio smijati.
I onda me mozak vratio u moju sobu i pomislio sam, jebote kako je ta mala bila u pravu. A bila je i zgodna. Sitnija malo, sa ogromnim sisama. Mali mi se probudio, obavio sam svoje u mislima trteći frendovu djevojku i utonuo u san. Mislim da je taman svirala poslijednja pjesma na albumu. Olakšanje.
Gorštak is offline  
Old 02.02.2013., 13:35   #700
Bilo je to prvih mjesec dana mog studentskog života. Kolega s faksa organizirao je zabavu i pozvao neke svoje prijateljice. Dobro smo se zabavljali i naposljetku krenuli u grad, ali putem nas je uhvatio pljusak, koji je očito bio Bogom dan. Otišli smo svi do mojeg stana i tamo se nastavili družiti, a vani se vrijeme samo pogoršavalo, uz buru i grmljavinu. Već su bili rani jutarnji sati kada su svi odlučili prespavati kod mene u stanu. Budući da nas je bilo previše, a nedovoljno kreveta, jedna cura morala je s nekim leći zajedno, a to sam bio ja. Po običaju, nisam ništa očekivao. Samo sam legao, ugasio svjetlo i pripremio se na san. Trenutak prije nego što sam zaspao, samo sam osjetio kako njena ruka ide po mojoj i kako su nam se ukrstili prsti. Nisam mogao vjerovati da se to meni događa, jer ipak sam duže vrijeme bezuspješno tražio bilo kakvu afirmaciju suprotnog spola, a dobio sam puno, puno više nego što sam mogao očekivati... Tog trenutka sam shvatio kakve lijepe stranice ovaj život piše, samo treba biti strpljiv i ne gubiti nadu... Probudio sam se kao novi čovjek.
MadLukeM is offline  
Zatvorena tema


Tematski alati
Opcije prikaza

Kreni na podforum




Sva vremena su GMT +2. Trenutno vrijeme je: 00:59.