Usamljena srca - zašto ste usamljeni?

[Chansomps]

Usamljen sam jer imam socijalnu fobiju

[vacJaza]

Bankina kaže:

Usamljen sam jer mi fali ono nesto da me pokrene, da me inspirira, zbog cega cu se dic ujutro a ne da budem gnjiloba kojoj se nis neda, imao sam, izgubio, sada opet gledam sam sebe kako ponavljam greske i uopce se ne trudim zaustaviti se, nevolim bit usamljen, jer kad sam takav onda sam najgori prema sebi

U ovome se prepoznajem!
Treba se pokrenuti, al to kod mene nažalost ide vrlo polako.

[fizikalka]

Mogu reći da i nisam usamljena. Doduše, nisam single, ali ne živimo u istom gradu pa bih mogla reći da me ima kad ulovit osjećaj samoće, ali baš i ne. 5 dana u tjednu sam solo, a i nedjeljom je neki nogomet pa nek čovjek ide ako ga to veseli
Ako mi je dan baš baš u qurtzu a nema nikog da me zagrli i tješi uzmem telefon i pričam ako mi se priča, bilo o problemu bilo o nećem trećem da zaboravim...ako ne dođem ovamo i lurkam i vidim da zapravo meni i nije tako loše ili se sjetim svih onih koji su mi danas umrli pred očima, skuham kavu, zapalim cigaru i uživam u tim malim stvarima. Kvragu, i živim solo pa si uvijek nađem neku zanimaciju i radim ono što me veseli, makar u pitanju bilo samo postanje po forumu. Ako me ikad pukne samoća uvijek mogu doći ovamo i zadubit se u neke teme ili izmijenit s nekim par riječi i odmah je bolje.

[lilena]

Usamljena sam, neopisivo jako i bolno, zato što ne znam biti sama. U nekom obliku veze sam provela zadnjih 12 godina svoga života (s dva dečka, zadnja veza je trajala 9 godina). Nisam se, očito, uspjela izgraditi u osobu koja funkcionira samostalno već jedino u paru. Osjećam se izdano, iskorišteno, uništeno i izgubljeno. A najgore od svega mi je to što se ne osjećam vrijednom, što se bojim i biti sama i biti s nekim, što imam fiksnu ideju da me više nitko nikada neće razumijeti i voljeti, što mi je vjera u sretnu ljubav potpuno uništena, izgleda mi nemoguća i zbog toga mi se čini da veza, sama po sebi, nema nikakvoga smisla. (Čemu?)
Imam prijatelje ali nitko me ne razumije i ne poznaje u potpunosti, onako kao što me on poznavao. Svaku misao, svaki osjećaj, svako raspoloženje, sve što volim i ne volim, svaki moj miris i okus. Osim toga, niti ja ne poznajem nikoga tako duboko. I ne da mi se niti poznavati, jer mi ionako nema smisla.
Znam da je moj najveći problem to što nemam samopouzdanja, što se ne mogu prihvatiti ovakvu kakva jesam (jer sam sebe gledala kroz njegove oči, a on me ovakvu više ne voli). I znam da ima muškaraca koji su objektivno bolji ljudi od njega. Znam da sigurno nisam bezvrijedna, da imam puno kvaliteta i da zaslužujem bolje i više, ali ja to trenutno jednostavno ne osjećam. Svojim umom sve to mogu shvatiti ali ne mogu osjetiti (da sam barem Vulkanka!). Osjećam upravo suprotno.
Na kraju krajeva, usamljena sam jer sam izgubila najboljeg prijatelja i ljubavnika, zauvijek. Kao da mi je netko umro.

Oprostite na podužem postu, istresla sam dušu...

[Madamoiselle]

Hm...usamljena sam jer nemam u svojoj okolini dovoljno ljudi sličnih meni, po ponašanju, željama, stavovima, shvačanjima, i tako dalje.
Nema to veze s ljubavi, bila sam usamljena i kad sam bila u vezi. Dapače, tad sam bila najusamljenija. Ali sam usamljena i zbog posljedica iste. Ljudi koji su komentirali stanje (a stalno netko zabada nos i komentira neki kurac na tu temu) su redovito bili na drugoj strani bez da je itko pita moju stranu. To zna bit teško.

S druge strane, smatram da sam najusamljenija upravo zbog tog nedostatka ljudi koji imaju slične ineterese i stavove o općenitim stvarima. U principu, redovito sam ili crna ovca ili netko tko ide protiv struje. Čak sam godinama imala problema sama sa sobom pokušavajući shvatit 'tko je tu lud'. Imala sam osječaj da ne pripadam ovoj planeti, svijetu, stoljeću...s vrimenom sam naučila prihvačat sebe i razumit druge bez da me to previše uznemirava. Tu i tamo me primjećivanje takvih stvari iznervira, ali brzo prođe.

Na kraju krajeva, znam da je negdi jedna osoba koja mi je slična, koja ima iste stavove i koja me razumi. Nije tu, ali je dovoljno da me utješi mišlju da postoji bar još jedna, ista takva, koja će tek uć u moj život.

[Scimmia]

Drito Konj kaže:

Ja sam usamljen kad mi nitko ne fali. Trenutno mi nitko ne fali.

Bizarno je da se ne osjećam usamljeno kad mi netko fali. Onak, bar znam da postoji netko tko mi može falit, za kog imam trenutnu projekciju da bi razumio sranja koja imam za reć i zajebancije koje imam za podijelit sa svijetom. I nikad se nisam osjećao manje usamljeno kad ja nekom falim, jer mi to nekak nema smisla. Realno, samo je drugoj osobi sjebano u tom momentu. Ili nije. Povremeno mi pofale neki ljudi i u tim momentima se ne osjećam usamljeno jer znam da postoje i da postoje razlozi zašto su mi dragi i da ipak postoji nekakva povezanost.

Ak kad mi ne fali nitko, e, to je karina.

za boldano
To bi trebalo biti nešto što je samo po sebi jasno ali mnogi se ponašaju upravo suprotno.

Zbilja, ima li većeg osjećaja usamljenosti od onoga kada nam se pokušava približiti netko tko nam se ne može približiti, netko tko nam je sve dalje što pokušava biti bliže?

Odzvanja od usamljenosti kada nas obožava netko tko u nama nije u stanju uzburkati ništa: misli, emocije, žudnju...

Potpuno te shvaćam, ja nisam usamljena dokle god postoji netko, o kojem god da se odnosu radi, tko me shvaća u potpunosti. Da, fali mi/može mi faliti. Shvaća i srcem, i mozgom, bez puno objašnjavanja, netko tko čita svako moje raspoloženje i emociju, i koga jednako tako ja poznajem, u srž. Dovoljna mi je jedna takva osoba jer su moji kriteriji za bliskost i razumijevanje sa velikim B i R astronomski

To da se ti osjećaš usamljeno kada ti nitko ne FALI je samo prividni paradoks, u biti je savršeno jasno, usudila bih se reći, što se iza toga krije, stupanj iznad usamljenosti: otuđenost.

Uf, kako usamljenost optimistično zvuči u odnosu na otuđenost, ne?

U svijetu bez iluzija (3-5, 3-5, 3-5 ) čovjek je stranac

[Jack Daniel's]

Zbog Balaševića, mater mu jebem.

[Scimmia]

bliss kaže:

Nisam uvijek usamljena kad sam sama i to je dobro. Nemam potrebu srljati u odnose samo da ne bih bila sama. Tako da što se toga tiče, mislim da dobro funkcioniram. Nema kod mene onog želim nekog! očaja koji se osjeti, nema forsiranja.

Ovo potpisujem u potpunosti, vrijedi i za mene.

I opet prividni paradoks, kada sam najusamljenija najmanje imam potrebu srljati u odnose i sve i svašta nazivati VEZOM.

Jer onda mi je percepcija kada se o međuljudskim odnosima radi još izoštrenija a prirodna odsutnost sklonosti zavaravanju koju ima većina () debelo ispod nule.

[Acid303]

Jedan od uzroka moje usamljenosi leži u 2 linije životnih faktora koje se kreću obrnutim redoslijedom od onoga kako bi trebalo biti u životu.

Još u srednjoj školi imao sam skladan život, koliko god to ironično zvučalo za nekog tinejđera sa hormonalnim fluktuacijama poput neopredvidivog pojavljivanja mjehurića u ključajućoj vodi. Ali eto bilo je tako. Imalo se vremena i za učiti, i za zraketirati se na izlascima, i za ljubav...itd. Harmonijski sklad, harmonijska konvergencija... nazovite kako hoćete.

Kako je krenuo studij i tijekom njega ove 2 prethodno spomenute linije (u daljnjem tekstu 1. = linija usamljenosti i 2. = linija emotivne samopouzdanosti) su krenule u suprotnim smjerovima, odnosno linija 1 se proporcionalno povećala padu linije 2. Jednostavno osjećam se jako neshvaćeno. Previše sam otišao u neke apstraktne vode poimanja okoline oko sebe i same percepcije iste te izražavanja. Previše metaforičkog odnosno nadrealnog pristupa stvarima. Ne znam baš zašto je prisutno takvo kaotično stanje duha, jer razlog toga nije neka buntovnička težnja k promjenama s obzirom da sam se u ranijoj mladosti stvarno iživio.

Nadam se da je samo privremeno, a također bi bilo lijepo da u životu iznenada naletim na neku mističnu djevojku sa sličnim interesima, ali s obje (ili barem jednom) nogom u realnosti koja bi me "spustila" na zemlju. Mislim da bi mi to djelovalo kao svojevrstan katalizator kojim bi se moje (pre)kaotično stanje duha vratilo u neutralnost.

P.S. Nastojao sam što manje metafora koristiti, da djeluje razumljivo.

[Lucky Strike]

Nimoy kaže:

Sad je možda vrijeme da se pozabavimo samim postojanjem ovog potforuma. Zašto ste usamljeni? I ne mislim na ljude općenito, nego VAŠE razloge usamljenosti. Korijene problema.

Usamljenost je produkt našeg načina života.

Usamljen sam jer.. nema ljudi oko mene,nemam curu,živim s jednim roditeljem.. ima xyz razloga.

[Drito Konj]

Scimmia kaže:

za boldano
To bi trebalo biti nešto što je samo po sebi jasno ali mnogi se ponašaju upravo suprotno.

Zbilja, ima li većeg osjećaja usamljenosti od onoga kada nam se pokušava približiti netko tko nam se ne može približiti, netko tko nam je sve dalje što pokušava biti bliže?

Odzvanja od usamljenosti kada nas obožava netko tko u nama nije u stanju uzburkati ništa: misli, emocije, žudnju...

Potpuno te shvaćam, ja nisam usamljena dokle god postoji netko, o kojem god da se odnosu radi, tko me shvaća u potpunosti. Da, fali mi/može mi faliti. Shvaća i srcem, i mozgom, bez puno objašnjavanja, netko tko čita svako moje raspoloženje i emociju, i koga jednako tako ja poznajem, u srž. Dovoljna mi je jedna takva osoba jer su moji kriteriji za bliskost i razumijevanje sa velikim B i R astronomski

To da se ti osjećaš usamljeno kada ti nitko ne FALI je samo prividni paradoks, u biti je savršeno jasno, usudila bih se reći, što se iza toga krije, stupanj iznad usamljenosti: otuđenost.

Uf, kako usamljenost optimistično zvuči u odnosu na otuđenost, ne?

U svijetu bez iluzija (3-5, 3-5, 3-5 ) čovjek je stranac

Well said.

No, ne bih rekao da se radi samo o stupnju iznad, mislim da stupanj iznad svakako pokriva i usamljenost. A realno, trenutno se ne osjećam otuđeno, ali sam u letargičnoj fazi u kojoj me ljudi ne zanimaju pretjerano, to je još gore. Samootuđenje? I mislim da nam je svakom dovoljna jedna osoba za osjećaj bliskosti, jer zapravo svi imamo pregoleme kriterije za tako nešto. Čak i oni najjednostavniji primjerci u svom svijetu to vide kao superglomazne kriterije. Ja već za druženje imam neke sjebane kriterije, a za bliskost, oh bože isuše, već mi se počinje činit da to više nije moguće. Al se isto tako polako mirim s tim.

Acid303 kaže:

Jedan od uzroka moje usamljenosi leži u 2 linije životnih faktora koje se kreću obrnutim redoslijedom od onoga kako bi trebalo biti u životu.

Još u srednjoj školi imao sam skladan život, koliko god to ironično zvučalo za nekog tinejđera sa hormonalnim fluktuacijama poput neopredvidivog pojavljivanja mjehurića u ključajućoj vodi. Ali eto bilo je tako. Imalo se vremena i za učiti, i za zraketirati se na izlascima, i za ljubav...itd. Harmonijski sklad, harmonijska konvergencija... nazovite kako hoćete.

Kako je krenuo studij i tijekom njega ove 2 prethodno spomenute linije (u daljnjem tekstu 1. = linija usamljenosti i 2. = linija emotivne samopouzdanosti) su krenule u suprotnim smjerovima, odnosno linija 1 se proporcionalno povećala padu linije 2. Jednostavno osjećam se jako neshvaćeno. Previše sam otišao u neke apstraktne vode poimanja okoline oko sebe i same percepcije iste te izražavanja. Previše metaforičkog odnosno nadrealnog pristupa stvarima. Ne znam baš zašto je prisutno takvo kaotično stanje duha, jer razlog toga nije neka buntovnička težnja k promjenama s obzirom da sam se u ranijoj mladosti stvarno iživio.

Nadam se da je samo privremeno, a također bi bilo lijepo da u životu iznenada naletim na neku mističnu djevojku sa sličnim interesima, ali s obje (ili barem jednom) nogom u realnosti koja bi me "spustila" na zemlju. Mislim da bi mi to djelovalo kao svojevrstan katalizator kojim bi se moje (pre)kaotično stanje duha vratilo u neutralnost.

P.S. Nastojao sam što manje metafora koristiti, da djeluje razumljivo.

Daj pojasni, ovo zvuči potencijalno interesantno, a zapravo si samo bacio tease.

Lucky Strike kaže:

Usamljenost je produkt našeg načina života.

Usamljen sam jer.. nema ljudi oko mene,nemam curu,živim s jednim roditeljem.. ima xyz razloga.

Pa, reci ih. Evo, svi smo tu jednako sjebani, sa više ili manje izraženim manifestom, dec vaj vir hir.

[Drvena Marija]

Nanuša kaže:

Nisam usamljena. Zna mi bit dosadno, ali za to krivim sebe najviše.

Isto.

Ali ja u dužim trenucima dosade uglavnom zagnjavim neku frendicu ili frenda za neko druženje.
Ili ih gnjavim telefonom.

[empty-soul]

m_ana kaže:

Pa usamljena sam zbog raznih stvari.. ljudi se u osnovi ipak ne razumiju (možda to zvuči kao klišej ali ja to tako doživljavam)..
Zapravo sam uvijek negdje između želje da pobjegnem od ljudi i želje da pripadam, a nijedno ni drugo me ne ispunjava.

potpisujem...

[Scimmia]

Drito Konj kaže:

Well said.

No, ne bih rekao da se radi samo o stupnju iznad, mislim da stupanj iznad svakako pokriva i usamljenost. A realno, trenutno se ne osjećam otuđeno, ali sam u letargičnoj fazi u kojoj me ljudi ne zanimaju pretjerano, to je još gore. Samootuđenje? I mislim da nam je svakom dovoljna jedna osoba za osjećaj bliskosti, jer zapravo svi imamo pregoleme kriterije za tako nešto. Čak i oni najjednostavniji primjerci u svom svijetu to vide kao superglomazne kriterije. Ja već za druženje imam neke sjebane kriterije, a za bliskost, oh bože isuše, već mi se počinje činit da to više nije moguće. Al se isto tako polako mirim s tim.

Zato i je stupanj iznad, sadrži naravno i usamljenost ali ju i debelo prevladava.

Otuđenost: kada nema (duži ili kraći period) osobe s kojom možemo uistnu kvalitetno razmjenjivati misli, dojmove, emocije, koja stvarno dopire do nas i do koje mi stvarno dopiremo.

Kao što i sama riječ govori, sve oko nas nam je strano, ne pronalazimo se ni u čemu (potpuno), ravnodušni smo prema svemu postojećem.
Druga ljudska bića su toliko daleka da je gotovo svejedno da li ćemo se nasloniti na ljudsko rame ili ormar.

Nemaju svi visoke kriterije, onim baš, školski najjednostavnijim primjercima je dovoljna fizička bliskost i formalni odnos, pokoja "topla" riječ iz dužnosti, medek za Valentinovo

Budimo realni, što si na višoj razini svijesti i zreliji oštrije vidiš besmisao koji te okružuje i kriteriji rastu. Nikako nemaju svi strogo doživljavanje bliskosti i razumjevanja inače bi većina bila sama a stvarnost nas demantira.

Samo nedavno sam naišla na razumjevanje i to od strane dobre frendice koja drži da sam preidealistična i da ne mogu u muškarcu naći osobu koja na odnose gleda jednako zahtjevno kao ja. Glupost, manjina je sposobna za duboke odnose i to nema nikakve veze sa spolom.

Ja srećom ne mislim da je bliskost nedostižan ideal (teško dostižan, da) i uistinu mogu samo slutiti kako je pak živjeti s tim.

[Nimoy]

.aquarius. kaže:

slažem se s tobom. usamljenost je stanje uma, a ponajprije stanje duha. ja osobno imam svoje faze. uglavnom nisam jako usamljena, ali kad me spuca ta usamljenost onda bude žestoka i krajnje destruktivna za mene. kako se borim s tim? hm...puno razmišljam ja san analiza tip. kopam što je u korjenu, što je uzrok. i tako, budući sam uporna mazgurina, uvijek i iskopam to đubre koje me jebe, pa se i riješim tog odvratnog osjećaja.

ima još jedna stvar u svemu što je po meni bitna. ja sam prirodno vuk samotnjak- tip. imam neka jako kvalitetna prijateljstva i djecu, pa mi i to na neki način onemogućava dugotrajne trenutke usamljenosti.

I ja sam analiza tip, samo ja odem u ekstrem. I ja volim bit sam. Ne usamljen naravno, ali sam. Recimo nakon intenzivnog druženja s ekipom, bilo kim zapravo, ljudima općenito, treba mi neko vrijeme za sebe. Umro sam kad sam bio na poslovnom putu u inozemstvu, oni imaju ritam: 8:00 AM kava, 9:00 počinje posao, s malim pauzama do 17:00, onda sat vremena odmora i ide teambuilding/druženje/večera/pijanka. Meni je to too much 5, 10 dana tako. Moram imat vrijeme za sebe, odmorit se, leć, odspavat, čačkat po netu, gledat emtivi bez veze, ono, pusti me brate.

Osim kad sam zaljubljen na najjače, to sam skužio, onda mi ne treba odmor, jer sve to mogu i s tom osobom. To je super kad imaš nekog tko ti daje energiju a ne uzima je.

rocket86 kaže:

usamljen sam jer često se ne osjećam potrebnim nekome. nitko nema potrebu zagrliti, poljubiti, javiti se BAŠ MENI... ok, ponekad se i javi netko, ali ne sjećam se kada me netko zagrlio, a poljubiti su me htjele valjda cure koje bi i svakoga tko bi ih htio

iako, nekad me neki iznenade svojom aktivnošću(nazovimo to tako). frendice me pozvale na njihov studoški izlet nedavno:eek samo i to nisam siguran je li reda radi(budući smo stalno zajedno) ili stvarno imaju želju da to provedem s njima

Pa odi jebote, ne propitkuj svaki kurac. Samo odi. Ćrast moi.

Solo761 kaže:

Evo, da zakucam i zadnji čavao u lijes. Ljudi se ionako čude kako sam neke neuobičajene stvari o sebi mogao reći...

Pola je sigurno moja krivica što se nisam znao prilagoditi, a druga polovica su okolnosti. Još kao klinac sam su mi počele selidbe (ne iz ulice u ulicu, malo dalje) tako da sam često bio "onaj novi" i svaki put je trebalo kretati ispočetka. Rekord mi je da sam na jednoj adresi bio 8 godina tijekom osnovne škole, no kada pogledam i to je zapravo bilo naizgled jer su roditelji počeli graditi kuću u drugom mjestu (nije to bilo kao sada na ho-ruk, nego mic po mic kada se skupilo novaca, a i veći dio toga smo sami radili). Tako da je život bio preko tjedna škola, preko vikenda gradilište. Tako da baš i nisam imao nekog društva i druženja ni kada sam bio klinac. Vjerojatno mi zato i fali dio socijalnih vještina. Jednostavno ih nisam imao kada naučiti. Kada je došlo vrijeme srednje škole kuća je bila gotova pa je opet bila selidba i opet sam bio "onaj novi". No do tada sam se već i sam pomirio sa sudbinom i držao po strani.

Postalo je način života kojeg nisam znao kako prekinuti. A i dalje je velikim dijelom tako. Niti poznanika baš nemam puno, tj. imao sam ih dok prije par godina nisam skužio da su to oni koji me se sjete samo kada nešto trebaju pa sam to odrezao. Nedavno se stanje malo promjenilo na bolje, sa bivšim US chaterima koji su me pozvali da se družim sa njima, barem što se tiče takvog društva.
Što se tiče usamljenosti u romantičnom smislu to mislim da se neće promjeniti, ispadnem previše defektno kada netko čuje ovaj prijašnji dio. Tu jednostavno ima stvari koje bih tek trebao naučiti, a u ovim godinama je to previše neobično da bi bilo normalno ili barem naizgled normalno. No opet, ne vidim smisla da lažem da bi nešto postigao...

Zajeb, fakat ne znam što ti reć. Jer tu se ne radi o nečemu što možeš promijenit ovako, roditelji su te fakat (vjerojatno nesvjesno) sprcali. S tim selidbama i šemama s gradnjom kuće svaki vikend.

Ma promijenit će se, samo budi svoj i razvijaj se u smjeru u kojem želiš, radi na tome, i bit ćeš sretniji i s više samopouzdanja. A onda se stari moj sve mijenja.

[Drito Konj]

Scimmia kaže:

Zato i je stupanj iznad, sadrži naravno i usamljenost ali ju i debelo prevladava.

Otuđenost: kada nema (duži ili kraći period) osobe s kojom možemo uistnu kvalitetno razmjenjivati misli, dojmove, emocije, koja stvarno dopire do nas i do koje mi stvarno dopiremo.

Kao što i sama riječ govori, sve oko nas nam je strano, ne pronalazimo se ni u čemu (potpuno), ravnodušni smo prema svemu postojećem.
Druga ljudska bića su toliko daleka da je gotovo svejedno da li ćemo se nasloniti na ljudsko rame ili ormar.

Nemaju svi visoke kriterije, onim baš, školski najjednostavnijim primjercima je dovoljna fizička bliskost i formalni odnos, pokoja "topla" riječ iz dužnosti, medek za Valentinovo

Budimo realni, što si na višoj razini svijesti i zreliji oštrije vidiš besmisao koji te okružuje i kriteriji rastu. Nikako nemaju svi strogo doživljavanje bliskosti i razumjevanja inače bi većina bila sama a stvarnost nas demantira.

Samo nedavno sam naišla na razumjevanje i to od strane dobre frendice koja drži da sam preidealistična i da ne mogu u muškarcu naći osobu koja na odnose gleda jednako zahtjevno kao ja. Glupost, manjina je sposobna za duboke odnose i to nema nikakve veze sa spolom.

Ja srećom ne mislim da je bliskost nedostižan ideal (teško dostižan, da) i uistinu mogu samo slutiti kako je pak živjeti s tim.

Ma jasno mi je, al htio sam ti reć da mi se čini da si recimo ja to sam sebi radim. I ne mislim ni ja da je to nedostižan ideal, radi se "samo" o bliskosti, ali činjenica je da bendamo kriterije ili odbacujemo detalje jedan po jedan samo da u konačnici ipak ne bi bili usamljena dna. I to je činjenica.

Opet, otuđenost ili izostanak iste su većinom ionako produkt projekcije, a ne realne povezanosti. Bar sam ja uvjeren u to.

[dakkar]

usamljena sam.želim podijelit stvari s nekim, to je kvalitetnije nego biti sam.odradila sam svoj dio samoće, i sad sam spremna, uložit trud i odgovornost. i naravno nejde na silu.

[lilena]

Scimmia kaže:

Nemaju svi visoke kriterije, onim baš, školski najjednostavnijim primjercima je dovoljna fizička bliskost i formalni odnos, pokoja "topla" riječ iz dužnosti, medek za Valentinovo

Budimo realni, što si na višoj razini svijesti i zreliji oštrije vidiš besmisao koji te okružuje i kriteriji rastu.

Ne bih se s ovime složila jer smatram da se ljude, ali i samu usamljenost, ne može tako banalizirati.
Usamljenost je subjektivan osjećaj koji se javlja zbog unutarnjeg psiho-afektivnog stanja nekog pojedinca, uzrok javljanja usamljenosti ne mora uvijek biti osviješten.
Samim time ovo da podizanjem svijesti na ˝višu razinu˝ riskiraš veću usamljenost, a da ˝najjednostavniji primjerci˝ fizičkom bliskošću i formalnim odnosom istu ne osjećaju (ili je tako liječe?), jednostavno nema smisla. Svatko, ali baš svatko se može osjetiti usamljen i u vezi i među prijateljima i u obitelji, neovisno o ˝razini svijesti o besmislu˝.

[Scimmia]

Drito Konj kaže:

Opet, otuđenost ili izostanak iste su većinom ionako produkt projekcije, a ne realne povezanosti. Bar sam ja uvjeren u to.

uvjeren da ne postoji prava povezanost/bliskost tj da nam se samo u trenutku može činiti da je tako zahvaljujući iluziji projekcije?

[Scimmia]

lilena kaže:

Samim time ovo da podizanjem svijesti na ˝višu razinu˝ riskiraš veću usamljenost, a da ˝najjednostavniji primjerci˝ fizičkom bliskošću i formalnim odnosom istu ne osjećaju (ili je tako liječe?), jednostavno nema smisla. Svatko, ali baš svatko se može osjetiti usamljen i u vezi i među prijateljima i u obitelji, neovisno o ˝razini svijesti o besmislu˝.

Može, da. Nisam rekla da "najjednostavniji primjerci" ne mogu biti usamljeni.

Samo sam rekla da šansa raste kod ljudi koji su u stanju otvarati teme tipa Dritove "Čemu?" i koje neće "ušutkati" ruža za Valentinovo.