Fobije i strahovi - opća tema

[anabil]

ALLe, kad čitam tvoje postove imam osjećaj kao da sam ih ja pisala. Definitivno nisi jedina koja se u Hrvatskoj bori s tom fobijom. Dapače, ja sam sigurna da se nitko na ovom svijetu ne boji raka onoliko koliko ga se ja bojim. Već pola godine idem na psihoterapiju i ne mogu reći da mi pomaže u tom smislu da se manje bojim, ali imam dobrog terapeuta koji zna svoj posao, pa vjerujem da će mi jednog dana ipak biti bolje. Nešto što nije nastalo preko noći se ne može ni riješiti preko noći. Ja već godinama bolujem od depresije i anksioznosti uz koje se veže i hipohondrija. Dugo vremena sam se bojala da imam multiplu sklerozu, a onda sam se s vremenom prebacila na strah od raka koji je sad toliko intenzivan da me gotovo paralizira u nekim situacijama. Ne znam ni sama na koliko sam ultrazvuka bila u zadnjih godinu dana. Žlijezda na vratu mi se čini nekako izražena, ja odmah pomislim na leukemiju. Hitam kod doktora po uputnicu za nalaz krvi. Hvala Bogu sve u redu. Čim dobijem uredan nalaz krvi osjetim kako me boli gušterača. Danima googlam raznorazne dijagnoze, umišljam sve i svašta, a onda se naručim za ultrazvuk abdomena. Hvala Bogu, sve bude u redu. Tu noć mirno spavam, ali već sutradan krene neka nova bol i tako u krug. Kancerofobija me košta i živaca i novca i vremena, a to je još i zanemarivo u usporedbi s onim što je ta fobija napravila od mene kao osobe i od moje svakodnevice. Ne uživam u životu. Ne veselim se budućnosti jer ta budućnost po meni ionako ne donosi ništa osim bolesti i patnje ili stalnog straha od bolesti i patnje. Mogla bih pisati satima, ali jednostavno nema smisla. U bližoj obitelji nikad nije bilo slučajeva raka, ali mama ima prijateljicu koja boluje od raka, a koju smo nedavno posjetili. Kad sam vidjela tu ženu punu života i planova za budućnost iako je svjesna da ih možda neće moći ostvariti, koja o bolesti priča kao o nećemu što se mora odratiti i živi normalno dan po dan, shvatila sam da nije stvar u raku nego u glavi.

[ALLe]

Anabil.. Kada čitam post mogu samo reći BEEN TERE DONE THAT :-) na žalost.
Multipla, o pa i na toj fazi straha sam bila i moram priznati da mi je nekako multipla bila drža faza (ono kao nema kemo terapije i lakše se s tom spoznajom živi bla bla)

Apropo tvojih pretraga, gle sve već privatne klinike znam, malo ih je koje nisam posjetila, o bolnicama netrebam ni pričati, već znam napamet doktore koji rade na hitnoj a kod svoje doktorice mi je toliko neugodno doći da ti nemoram ni tipkati to

Nadalje evo 7 psihoterapija sam odradila, pomaka za sada ne vidim osim što mi se ukazuje da nije rak nego glava, kao što si i ti rekla... Najveći strah me raspalio kada sam vidjela za T.Vrbana i I.Bagić.... UŽAS koji košmar i strah.
Psihoterapija nekako ide tjedan za tjednom i napokon sam uspjela doći do faze da ne izbjegavam termine, a faza da me prestane biti strah bolesti i rakova, nije na vidiku na žalost.

Frustrira me i koči u masu stvari taj rak, i vjerujem da tako i tebe, a zanima me u kojem smjeru ide psihoterapija i kak si došla do toga da te prestalo biti strah, ideš li i dalje po doktorima i jel pipaš čvorove?

[anabil]

Ne, nije me prestalo biti strah, nisi dobro razumjela jer sam to malo nespretno napisala u prvom postu. I dalje me je jako strah, za poludjeti. I dalje napipavam žlijezde, pregledavam madeže, googlam o raznoraznim simptomima, idem na preglede koliko mi novac i vrijeme to dopuštaju. Ali, terapija ide u drugom smjeru. Moj terapeut traži korijene mog straha od raka, a ne analizira sami strah, to smo apsolvirali na prvom susretu. Sad treba rješiti ono što me je dovelo do tog straha, pa će onda i sami strah nestati. Nadam se. Ja bih s njim najradije pričala samo o raku, ali kad god to spomenem on traži da mu taj strah povežem s nekim drugim strahovima koje sam prije osjećala i sl. To valjda vodi nečemu jer ovo o ćemu ja razmišljam očito ne vodi ničemu osim ludilu.

Svaki put kad čujem za nekoga tko je obolio od raka ili, ne daj Bože, umro od te bolesti, krenem odvijati raznorazne scenarije u svojoj glavi. Pogotovo kad se radi o mladim ljudima.

To me jako smeta jer zbog ovoga život gledam samo kao patnju. Kao da nema druge opcije nego strahovati, biti nesretan, bolestan i umrijeti u patnjama. A, znam da život može biti lijep, znam. Znam za ljude koji su bolesni, pa i dalje žive punim plućima. Ali, ja sam to zaboravila i sad moram učiti ispočetka.

[ALLe]

[QUOTE=anabil;27178001]
Svaki put kad čujem za nekoga tko je obolio od raka ili, ne daj Bože, umro od te bolesti, krenem odvijati raznorazne scenarije u svojoj glavi. Pogotovo kad se radi o mladim ljudima.

E baš to :-( .
I istu stvar radi moja terapeutikinja,a ja taj strah mogu povezati s nekolicinom stvari ali kaj kada meni nikaj ne zvoni kao situacija koja bi pokrenula strah od raka...
Sjećam se kada je taj strah od bolesti počeo, 2.godina faksa kada mi je sister rekla da njena frendica ima Non hodgkin bla bla, užas... Nakon toga i ja sam počela primjećivati simptome... I tako malo po malo, informiranja po netu po doktorima sve postaje jači i jači strah, naravno u ovih par godina bilo je faza kada me istog nije bilo strah i kada mi je baš bilo ok ili mi je srce radilo proble

Sve je nama to anksioznost ( NADAM SE!!!!!!!!)
Ono što mene zanima najviše dal postoji neke terapije, treninzi nešto nekak gdje bi mogle makar umanjiti taj strah(naravno i dalje da idemo na ps.ter) ili gdje bi mogle rak percipirati kao bolest koja nije nužno smrtonosna ili pak nešto da skrenem misli s raka na nešto što je ok..

Umjesto da mislim koliko je danas mladih doznalo da ima rak da razmišljam koliko je žena danas postalo majkama, koliko se ljudi danas zaljubilo....---> NE FUNKCIONIRA KOD MENE!

Zanima me kak se moji frendovi toga ne boje, uvijek ih to pitam a oni meni na to, pa ne mislim o tome, a ja onak, ALI TO JE REALNO MOGUĆE I TO JE STVAR KOJA SE NE DOGAĐA SAMO "DRUGIMA" .

[anabil]

Točno, kad nekome bliskom spomenem svoj strah rekacije su uglavnom: "Ja uopće ne mislim o tome." ili "Tko bi se normalan veselio raku? Nemoj misliti na to i gotovo." ili "Ma, daj, što ti je? Misli na nešto drugo.". Na žalost, ne pomaže.

Danas je netko možda saznao da ima rak, netko je umro od raka. Ali, isto tako, danas je netko ozdravio, mnogo ih se vjenčalo (subota je) i pamtiti će ovaj dan kao najsretniji u životu. Ja cijeli dan sjedim za kompjuterom i istražujem raznorazne bolesti. Nisam bolesna, ali svejedno se ne veselim. Nema gore bolesti od toga.

Pokušavam prihvatiti činjenicu da ne mogu sve stvari kontrolirati. Zapravo, malo toga uopće možemo kontrolirati. Bolest će se možda dogoditi, a možda i neće. Ali, lijepe stvari se sigurno neće dogoditi ako život podredimo strahu. Dakle, treba prihvatiti činjenicu da ne možemo na sve utjecati i posvetiti se onim stvarima na koje možemo i koje nas vesele. Javi ako uspiješ. Ja ću se potruditi.

[minas morgul]

Imao sam i tu fazu i ako sam mlad volim čitat svašta pa mi i to ušlo u glavu pa evo sad me strah i pomislit na to ali nebrini te sve se da izliječiti

[ALLe]

Prokleta anksioznost i strah od raka, evo sjedim ko neki tuljac doma za kompom googlam simptome limfoma zbog naotečenog limfnog čvora... i u komi sam opet... Živcira me cjela ta situacija i postajem od cijele priče nervozna nezadovoljna sa svime... Želim biti vesela i vrckasta bez ijedne primisli u ijednom trenu da bolujem od nekog sranja.

Znam da se sve da rješiti pa tako i anksioznost ali šta dok lječenje traje, šta dok ja ne vidim prve rezultate<? Sva sam u komi u u strahu, puca me to na mahove i onda sam ljuta na sebe a nemogu si pomoći i nemogu shvatiti da osim raka postoje i blaže bolesti i da ruku na srce rak nije česta bolest (nadam se) pogotovo ne u mladih ljudi.

Svaki dan ista priča, e pa malo mi je DOSTA toga... Želi živjeti a ne biti zarobljena :-(

[haligali]

Sorbet kaže:

Evo jedan mali komentarčić, a nadam se da me nećete ubiti zbog njega
Mislim da u dubini problema uopće nije rak, niti mogućnost dobivanja te bolesti, već depresija i nisko samopouzdanje što u bazi znači "ne imanje kontrole nad situacijom". Jer, naravno, dobivanje raka je nešto što nije baš pod našom kontrolom (zagađena hrana, zagađeni zrak, uv-zračenja itd. itd.)
Kad pomoću psihoterapije dobijete na samopouzdanju i osjećaju kontrole nad sobom, a time dolazi do mirenja sa stvarma nad kojima nemamo kontrolu, doći će i do smirivanja kancerofobije.
Kancerofobija je kod vas samo simptom, ali ne i bazični problem.

Sorbet je u pravu, o ovome ti ja Alle pišem već mjesec dana i ti uvijek na naša nastojanja da ti pojasnimo malo o čem se kod tebe radi opet spomišnjem rak kao glavni subjekt priče!!! Ne bojiš se ti raka nego suočavanja sa sobom. Ajde probaj nam reći čega se još bojiš osim raka, znaš čega samo si potisnula.

[Sorbet]

haligali kaže:

Sorbet je u pravu, o ovome ti ja Alle pišem već mjesec dana i ti uvijek na naša nastojanja da ti pojasnimo malo o čem se kod tebe radi opet spomišnjem rak kao glavni subjekt priče!!! Ne bojiš se ti raka nego suočavanja sa sobom. Ajde probaj nam reći čega se još bojiš osim raka, znaš čega samo si potisnula.

Problem psihoterapije je što nema instant rješenja i nekad treba čekati mjesecima do prvih rezultata. Npr. za jedan teži problem, odnosno "denial" u mom životu, meni je trebalo DVIJE godine sjedenja na psihoterapiji.
Ne kažem da svima treba toliko, ali strpljenje nije naodmet.
Cure, gledajte to ovako: ako se i počne razvijati "rak", on se neće razviti preko noći, već će mu trebati mjeseci....za to vrijeme sjedite lijepo i pričajte s psihoterapeutom, pijte AD....nakon par mjeseci, kad psihoterapija prodjeluje nestat će i kancerofobija....a bome nestat će i "rak"

[ALLe]

Čega se ja bojim...
1. stah da ću ostati sama u emocionalnom smislu
2. strah da ću se razboljeti i biti nemoćna
3. strah da me drugi neće prihvatiti takvu kakva jesam nego da moram biti savršena
4. strah od života koji je pred menom (kak će sve biti, kako ću ja to, oću li moć imati djece, hoću li biti sretna sa svojom polovicom)

evo u grubo sam ti napisala, ali ja sam svjesna da sam ja zapravo jedan veliki papak, možda pomalo sam svjesna da nije problem u raku nego u meni i problemu koji sam potisnula ali nemogu se baviti tim problemom kad mislim o raku...
Glupacha!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!! !!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!

[Sorbet]

ALLe kaže:

Čega se ja bojim...
1. stah da ću ostati sama u emocionalnom smislu
2. strah da ću se razboljeti i biti nemoćna
3. strah da me drugi neće prihvatiti takvu kakva jesam nego da moram biti savršena
4. strah od života koji je pred menom (kak će sve biti, kako ću ja to, oću li moć imati djece, hoću li biti sretna sa svojom polovicom)

evo u grubo sam ti napisala, ali ja sam svjesna da sam ja zapravo jedan veliki papak, možda pomalo sam svjesna da nije problem u raku nego u meni i problemu koji sam potisnula ali nemogu se baviti tim problemom kad mislim o raku...
Glupacha!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!! !!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!

Ima jedan dobar štos koji sam davno čula: Znate kako djevojka (cca17-18 god) koja nemre maturirat zbog lošeg učenja i loših ocjena rješava svoj problem? Zatrudni!!!

Tako i ti alle. Glavne probleme, koje u biti znaš i lijepo si ih definirala, zamijenila si gorim problemom: rakom.
No, ništa nije nerješivo. Kak ja to vidim, ti si na pol puta do izlječenja

[ALLe]

Sorbet kaže:

psihoterapeutom, pijte AD....nakon par mjeseci, kad psihoterapija prodjeluje nestat će i kancerofobija....a bome nestat će i "rak"

Tak si sve to lijepo napisao ali problem nastaje u primjeni cIjele stvari... moja terapeutkinja, koja me nervira trenutno smatra da mi n e trebaju AD.... I sada me pušta da se ja sama sa svojim mislima (pardon na izrazu ) je..m

Nadalje, ne znam kak da kopam više po sebi malo mi je košmar pa kak krenuti i odkuda,... kao pt pomaže, ok 3 MJESECA IDEM već 1x tjedno po sat vremena i ništaaaaaaaaaa... ali dobro budem bila uporna, nadam se... ali opet, kak srediti cjelu zbrkicu?

[Sorbet]

ALLe kaže:

Tak si sve to lijepo napisao ali problem nastaje u primjeni cIjele stvari... moja terapeutkinja, koja me nervira trenutno smatra da mi n e trebaju AD.... I sada me pušta da se ja sama sa svojim mislima (pardon na izrazu ) je..m

Nadalje, ne znam kak da kopam više po sebi malo mi je košmar pa kak krenuti i odkuda,... kao pt pomaže, ok 3 MJESECA IDEM već 1x tjedno po sat vremena i ništaaaaaaaaaa... ali dobro budem bila uporna, nadam se... ali opet, kak srediti cjelu zbrkicu?

Opet jedno moje iskustvo (inače ja sam čistokrvno žensko ): išla sam 10 godina istoj psihijatrici...i onda mi se u jednom trenutku učinilo da je zabrijala na neke teme koje se meni uopće nisu sviđale i nisam za ta njena sr...nja htjela više davati lovu. Odlučih ju promjeniti.
Možda bi i ti trebala potražiti nekog drugog. Ne plaćaj nešto za što misliš da ti ne koristi. Tri mjeseca iskustva ti je sasvim dovoljno da shvatiš da li ti nešto odgovara ili ne

[Sorbet]

Baj de vej, ako je tvoja psihoterapeutkinja samo psiholog po zvanju, onda ti ona niti ne može prepisati AD. To mogu sam psihijatri

[ALLe]

JE, ONA JE PSIHOTERAPEUTKINJA, ali kao kontrolira ju i psihijatrica, i prije nego kaj mi je dodjelila psihoterapeuta sam bila kod te psihijatrice (Kozarić) na pregledu...

[Sorbet]

I psihijatri i psiholozi mogu biti PSIHOTERAPEUTI. Dakle bitno je koji je faks završila. Ako je završila Filozofski faks onda je psiholog, a ako je završila medicinu, onda je specijalizirala psihijatriju, pa je psihijatar. Ako je ona psiholog i odgovorna za tebe, onda ti ona NE MOŽE prepisati AD. Mislim da bi ipak trebala potražiti pravog psihijatra-psihoterapeuta i razmotriti opciju uzimanja antidepresiva.

[ALLe]

ok... budem se raspitala o cjeloj priči pa ti javim kada saznam sve... ovak na pamet ti niš nemogu reć osim ako nije vezano za rak

[Sorbet]

ALLe kaže:

ok... budem se raspitala o cjeloj priči pa ti javim kada saznam sve... ovak na pamet ti niš nemogu reć osim ako nije vezano za rak

Budući da si okrenula na šalu to je već napredak. čestitke i samo naprijed

[ALLe]

Trebam savjet čemu se najbolje posvetiti kada mi padne na pamet rak? kako i na šta da pokušam preusmjeriti misli i na šta da počnem misliti u tom trenutku, nekakve vježbice anything?

[Sorbet]

ALLe kaže:

Trebam savjet čemu se najbolje posvetiti kada mi padne na pamet rak? kako i na šta da pokušam preusmjeriti misli i na šta da počnem misliti u tom trenutku, nekakve vježbice anything?

Za sebe znam da nemam mogućnost sama od sebe početi misliti na nešto drugo. U mojoj okolini mora postojati nešto što će mi odvratiti pažnju...predmeti, osobe.... Ovisi kakva je tvoja okolina, kako joj se prilagođavaš, koliko joj dopuštaš da utjeće na tebe, tvoje dnevne rutine i tako....
Osobno sam se raspitala za autogeni trening i vjerojatno na jesen ću krenuti s početnim tečajem, da vidim što je to i da li bi mi moglo pomoći