Da li se stvarno život potpuno promijeni kada dobiješ dijete?

[ana55]

mom2be kaže:

ja se sad cudim kako prije nista nisam stigla, na sto sam/smo trosila vrijeme?

svakih par dana nam ova rečenica prijeđe preko usta!

promijeni se sve, aj skoro sve! ali nabolje

mislim da je to sve individualno (kao i sve ostalo u životom uostalom).
nama se svašta nešto poklopilo na početku pa je bilo malo teže, ali prošlo je.
dojio je..i dojio..i dojio...nikad kraja- do godine... spavao je katastrofa- bili smo neispavani pa posljedično nervozni..do godine...
bio je sam sa mnom, pa čak i uz pomoć bilo je naporno-nije se htio voziti u kolicima uopće..do godine..
i tako- kod nas je sa rođendanom sve kliknulo,postalo x puta lakše
i nikad to ne bih mijenjala jer ma koliko si ljut i umoran i gladan i fali ti ono ljenčarenje koje si imao prije- jedan osmjeh i zagrljaj sve bace u vodu

[Dragonfly]

cajna_mjesavina kaže:

Pozdrav svima,
voljela bih čuti iskustva od roditelja - koliko vam se promijenio život otkako imate dijete?
Da li uistinu jednom kad postaneš roditelj prestaješ imati vremena za sebe, za svoje gušteve, prijatelje i hobije?

1. ovisi što znači "imati vremena za sebe"...definitivno nemaš vremena za sebe kada ti se prohtije, nego kada beba/dijete dopuste

2. privremeno dok je dijete malo, morala sam napustiti treninge, ali sada kada je malo starije, ponovo se vraćam

3. prijatelji koji nemaju djecu uglavnom te smatraju dosadnim društvom (jer im se ne možeš toliko posvetiti, osobito ako je dijete s vama na kavi ), a oni koji imaju djecu, ovisi...kada je dijete malo starije, onda sjedite i družite se, dok se klinci skupa igraju..dok je malo, teško izvedivo

No, mene malo "pere" strah - što ako će dijete plakati po cijele noći, što ako ću biti kronično neispavana, ako neću imati vremena ni za što? Hoću li postati opsjednuta djetetom i svima oko sebe dosađivati s genijalnošću moje bebe? Vidim po svojim prijateljima koji imaju malu djecu - i odlazak na kavu im je pothvat - moraju organizirati da netko čuva bebu, jedino o čemu pričaju je njihovo dijete, kao da su zanemarili sebe. Hoću li se prestati razvijati kao osoba i raditi na sebi i svu snagu morati usmjeriti na podizanje bebe?
I da li sam sebična zbog takvih razmišljanja, ili je to normalno?

1. spavati nećeš sigurno..no opet ovisi o djetetu..naš je 2 g. i još uvijek ne spava noć u komadu, ali sam se navikla

2. da li ćeš postati opsjednuta djetetom, ovisi o tvom karakteru..ja nisam nikada bila opsjednuta ničime, ali dijete mi je na prvom mjestu i svugdje ga vucaram sa sobom (na kave, na bicikl, u planine..itd)

3. organizacija je pola posla...na početku teško da ćeš moći nekamo otići, čak iako imaš baku i dedu, kasnije oni mogu biti od velike pomoći ako želiš nekuda solo ili s mužem (kino, večera i sl.)

4. nećeš se prestati "razvijati kao osoba" , nego ćeš se razvijati u drugom smjeru i učiti druge stvari neke stvari koje su ti prije bile bitne, izgubiti će na važnosti, druge stvari koje nisi opažala, iskočiti će u prvi plan

Puno toga ovisi o tebi, tvom karakteru, okolnostima u kojima ti i muž živite, o djetetu na kraju krajeva i tako…mi imamo baku i djeda, ali dijete ide svugdje s nama ako je ikako moguće: na biciklijade, u planine, na put, sa mnom često u dućan, na plac, na kave i slično i s te strane mi se život nije puno promijenio.

S druge strane, kao i većina majki ovdje, već 2 g. nisam prospavala noć u
komadu, pogledala film ili seriju u komadu, pročitala knjigu u dva dana u komadu, provela noć s frendovima u kartanju, otišla u kino, kazalište..

Nije da mi nedostaje, ali ponekad mi se javi misao kako bih mogla..

Nije da si sebična, slično sam i ja razmišljala dok dijete nije došlo..sad mi je jasno da su to dvije različite perspektive i iz ove sadašnje većina tih razmišljanja bude smiješna, ali i razumljiva

[Snow Fairy]

Ajd ima i dobrih beba...ja smatram da spavam
Malac zaspi oko 22 sata, prvo budenje za hranu oko 5,6 i onda zaspi do 8
Za sad barem sad ce 4mj, tako je zadnjih 2mj

Ostalo mi ne fali previse,uspijem u onome sto najvise hocu (tipa naci se s frendicama,pogledati seriju,surfati...). Al dode mi zelja za drugim stvarima...jedno vrijeme mi se bas islo van isplesati se i ne brinuti...al ti dani su prosli

Mene isto bili strah kako cu funkcionirati s malo sna i s bebom,ali eto mali se brine za to

[La_LuNa]

cajna_mjesavina kaže:

Da li uistinu jednom kad postaneš roditelj prestaješ imati vremena za sebe, za svoje gušteve, prijatelje i hobije?

ne

ili sam jako jednostavna, nezahtjevna osoba

a mozda je i zato kaj sam ja brijala da ce mi zivot biti nebo i zemlja u usporedbi s onim prije, tj da cu JA biti, stajaznam, netko drugi...

ugl, ja i dalje nadjem vremena za sebe, za nas. citam tone knjiga, lakiram nokte, idem na kave, odem(o) nekad u kino, radim; ono, meni je sve to nekak, stajaznam, normalno.
nauci se covjek balansirati. moja pajcekica je od starta bila zahtjevno deriste, pa sam kuhala i cistila kucu s njom u slingu, di god sam isla cukala sam ju sa sobom, dok je imala skokove i maratonska nacicavanja lezala sam na boku u krevetu i s njom zastekanom na cicu citala knigu, gledala film/seriju.. kad sam isla na kave ponijela bih joj igracaka da se ima s cime zanimati pa da ja imam koju minutu mira.. i tak. zbilja ne mogu reci da je meni zivot ili navike nesto srasno patio zbog novog clana obitelji.

eh, ali: (ovo bi mozda moglo biti kljucno) ja mogu skroz dobro i normalno funkcionirati danima na 4 do 5 sati sna pa ja cesto za npr knjigu ili nesto takvo, svoj gust, znam otkidati od svog sna

sto se izlazaka i takvih zajednickih aktivnosti tice, mi smo se izivjeli prije i nemamo bas potrebe izlaziti, kad idemo, obicno idemo odvojeno. svadbe smo odradjivali skupa s njom. tek nakon drugog rodjendana (nasom odlukom i zeljom) smo je ponekad poceli ostavljati baki i dedi na spavanje da mi odemo... nekud s 2 i pol je tjedan dana provela odvojena od nas jer smo mi isli na (poslovno emigracijski) put..

eto.
Zivot mi(nam) se promijenio utoliko sto sada postoji netko tko uvijek dolazi ispred svega i svih, tko se voli bezuvjetno i za cije zdravlje, srecu i ljubav bas nista nije nemoguce nit tesko.

al da me to definiralo, da sam ja sad jedino i iskljucivo mama i da izvan tog okvira i te uloge nema zivota - to nije tocno.
ja sam i dalje ja.
i dalje volim i radim sve ono sto sam voljela i radila prije djeteta.
za sve se nadje nacina i vremena.


al da, ovo sve pisem kao roditelj jednog djeteta da smo krenuli dalje u reprodukciju dok je ovo prvo jos malo, heeeeeeee, mislim da dozivljaj i ne bio bio toliko.... opsiran opsiran u smislu "imam vremena za sebe"

[aannjaa]

La Luna je to tako divno napisala slazem se skroz. Meni isto ne treba puno sna i nisam tip osobe koja bi se izlezavala u krevetu pa mislim da mi je i lakse nego nekome tko nije takav. S tim da bi bilo zgodno da je malac u tome moja suprotnost Volim lakirati nokte, volim citati, volim piti pivu. Moze se. Ponekad frustrira jer se malac probudi usred lakiranja, jer ne mogu knjigu procitati u jednom dahu i jer jos uvijek ne mogu otici navecer van na pivu ( )
Kuhas nezahtjevna jela, nosis nezahtjevnu frizuru, koristis kabine za isprobavanje za invalide..... Snadjes se, naucis stedjeti vrijeme, odrediti prioritete....

[Pinkywinky]

čajna, poznat mi je tvoj strah. Rodila sam blizance s 28 iako smo za njih bili i zreli i financijski spremni i sve ostalo i 3 godine ranije. Uzeli smo si vremena za sebično guštanje i u neku ruku pod pritiskom krenuli raditi na djetetu. Kao, odradili smo solo život, uigrali se u braku, putovali, usmjerili karijere na neke stabilne puteve, lijepo bi bilo imati puno djece... I naravno da se javljao strah od svega navedenog.

Sada, s troje djece ispod 5 godina mogu ti reći da sve promijenilo, ali da MM i ja i dalje postojimo mimo roditeljskih uloga. Nama je to bio prioritet, nešto poput suhe pelene - bez toga ne možemo, treba nam vremena za nas, što zajedno, što odvojeno. Ukoliko financije dopuštaju, stvar postaje jednostavnija. U svakom slučaju, bez obzira na ludilo koje doma zna vladati, neispavanosti, umor i sve ostalo (pogotovo kad se jedno po jedno krene razbolijevati) ovaj cirkus je moj život koji obožavam

[marcela123]

Mislim da sve to skupa ovisi i o bebi/djetetu, a najviše o karakteru roditelja. Ja sam po prirodi "štreber" i uopće nisam mogla zamisliti da bih mogla otići negdje na kavu i tamo dojiti, mijenjati pelenu i sl. Ja sam hodala mjesecima u pidžami, držala dijete na rukama dan i noć, prvih 6 mjeseci sam zbog iscrpljenosti i nespavanja bila par puta u 39 temperaturi, povraćanju i naravno i za to vrijeme se brinula o djetetu jer nisam imala baš nikog osim prezaposlenog muža na raspolaganju. Dijete mi je spavalo samo na rukama, a čim bih ga spustila derao se satima i to nisam mogla slušati. Sve u svemu, katastrofa. Krasna kombinacija - prepožrtvovna/poremećena mama i dijete koje ne spava. Dovela sam se do situacije kad sam mislila da ću od umora doslovno riknuti. Nakon te faze dijete je počelo spavati po 2-3 sata u komadu pa je bilo malo bolje. U isto vrijeme kad i ja rodila je i moja frendica. Njena beba je spavala po cijele dane i noći, budila ju je samo za hranjenje i presvlačenje. Išla je s njom na kave, šetnje, spavala, gledala filmove, čitala knjige. Još ima i mamu koja ne radi pa joj je bila na raspolaganju, kuhala joj je i pomagala čistiti. Bila sam ljubomorna ko pas! Prošli smo fazu deranja gdje god smo se pojavili, no sad, nakon 2,5 godine, mogu reći da mi je dijete prava dobrica. Sve se možemo dogovoriti, svugdje ići. Kad iz ove perspektive sada gledam na sve to vidim kakva sam poremećena glupača bila. No, tada stvarno nisam ni mogla ni znala bolje. A od silnog umora, ni ne razmišljaš normalno. Hoću reći, ima svega, može biti sve divno i krasno, a može biti i živa muka.

[La_LuNa]

heee, da. vidis, sve ovo sto si opisala je bilo prakticki isto i meni - samo sam ja u glavi sama sa sobom rijesila da cu si olaksati koliko od i kako god mogu.
mene je bolila kifla gdje dojim imala je 11 dana kad sam je dojila stojecki na muriji dok smo rjesavali prijavu prebivalista (a morali smo svi ici jer nemamo iste adrese muz i ja, pa su nam u maticnom rekli da moramo oboje na muriju iako smo kasnije saznali da eksli i nismo morali, al jebat ga sad). nda, naravno da nas niko nije hrio pustiti prek reda
spavala bi samo na mojim rukama ito u neposrednoj blizini cice. prdnut nisam mogla od nje a da se ne razdreci. iako sam pred porod bila nadobudna mater "moje dete bu spavalo u kimbacu i nikako drugacije" vec drugu noc doma sam je sparkirala k nama u krevet - i naspavala se
s 5 tjedana sam kupila sling i to je doslovno bio spas i preporod. strpala bih je u sling, ona bi se smirila i zaspala, a ja bih imala vremena za sve kaj treba. isto tak i za setnje; jer, pogadjate, kolica nije organski podnosila
i tak, svasta je tu bilo. sad kad vrtim film, malo bih toga s drugim promijenila; eventualno bih ga odmah po dolasku doma strpala u maramu/sling

nije svaka beba ista. ne postoji carobna formula koja ce vam upaliti. trebate osluskivati dijete i njegove potrebe, pa u skladu s tim sebi organizirati i olaksati zivot. al sve se moze. zbilja. i sve to taaaaako brzo prodje.

[katjes]

vidiš, ti veliš stavila bi je u sling i sve mogla. ja sam imala maramu. ne osjećam težinu, ni bol u kralježnici. ruke slobodne. mir i tišina. al nemoš sve. možeš tako glumit klokana. pokušala sam kućanske poslove s njom namontiranom. al opet fali ti pokretljivost. kuhanje isto nije neka sreća. da ne spominjem da nije nikakv gušt piti kavu nit jesti. nemoš se leć. nije to to.

i ne bi čak ni u tome bila mirna ako se ne krećem.

meni je nezamislivo imat drugo dijete al da probam zamisliti što bi promijenila. što sam krivo radila, što sam mogla drugačije i bolje. ne znam. iskreno ne znam. da sam bila u grču vječnom. jesam. al ne bez razloga. jednostavno je bilo nepodnošljivo. više psihički nego fizički.

pa gledam drugu djecu i često pomišljam: jbt moja nije bila takva. lik došeće sa budnim djetom od 9mj i starijim bracom u park i sjedne na klupicu, dijete u kolicima sjedi i gleda. šuti sjedi mirno i gleda. stariji sin trči okolo, ne treba ga paziti. tata je umalo zaspo. ovaj mali cik muk. meni je to bilo nevjerojatno. ona nikad ama nikad nije mogla biti neprimjetna. biti statična i mirna. ja to nisam doživila.
il isto tako viđam djecu koja zavaljeno sjede (iako samostalno mogu sjediti), opušteno cijelo tijelo. čak i u pogledu im vidiš mirnoću. lako se klatariti okolo sa takvim djetetom. moja nikad nije sjedila opušteno i zavaljeno.

a svaka ćorka u kolicima je bila na tešku muku, i nakon 15 min urlanja. i trajala bi max 15 min. (a doma u krevetiću bi u tom terminu odvalila 3-4 sata). pa mi kažu da nek spava a ja nek šetam

[nuklea500]

Meni sad vrujeme leti jer mi je super zabavno s maleckom. Noci su jos lose, ali, evo, posljednje tri noci odlucno spava, samo po tri budjenja. :-)
Kad su sjetim prvih mjeseci, imam osjevaj da su to bile godine, bas je bilo grozno i ne znam tko bi se normalan opustio uz dijete koje pati 24h dnevno od grceva i dojenackog refluksa?

Svaki mjesec je sve lakse, a tko je dobio bebu bez grcica i jos ako nije imao problema s dojenjem, sigurno je mogao i gledati tv i citati dok beba blazeno spava na sisi. Moze biti lijepo. Moze biti grozno. Ali sve je to.prolazno i ako je dijete tdravo, sve sto slijedi je cisti uzitak.

[SummerNight]

katjes, iduci put bi ocekivala uzas i kaos pa bi ti bilo lakse
salim se, ali samo napola

uglavnom, iako je meni bilo super s malom i svud sam ju cukala sa sobom, nisam bila u nikakvom grcu i uzivala sam zbilja ali zbilja u svemu, zivot mi se okrenuo naglavacke.
sama cinjenica da nisam ja vise na prvom mjestu mi je totalno okrenula zivot naglavacke.
i to je upravo ono sto je super, i sto ne mozes nikako objasniti nekome ko nema dijete.
ko sto vjerojatno alpinisti ne mogu objasniti nama sto propustamo jer se nismo uspeli na klimanjaro ono, kuzis ti da tu mora biti nesto posebno kad se ljudi tak muce ali ti se to cini totalo ludo, mijenjati svoj divni stabilni i ugodni zivot za nesto takvo

[Snow Fairy]

Meni se najviše okrenulo planiranje kada nešto želimo napraviti/nekud ići. Evo recimo sad - muž i ja ćemo van na ručak, s malim naravno. No prvo sam njemu trebala dati njegovu mrkvu doma. Ujutro je slabo spavao. Pa je jeo bočicu. Dok sam ja stavila kuhati mrkvu, taman kad je skoro gotova, on je zaspao. Sad čekamo da se probudi, da jede mrkvu i opet bočicu i onda tek možemo ići. A treba ga i presvući i tako

Prije se bilo lakše negdje spremiti

[Ćufta]

Meni se sve ispretresalo u životu. I potpisujem Katjes. Kaže mm, često, kad vidi dijete koje se igra/sjedi/promatra mirno na podu/u rukama/u kolicima: "Jes ti sigurna da je s našom sve u redu?!"

Vjerujem da je ključno na vrijeme si posložiti neke stvari u glavi, nažalost ja to nisam napravila

Ali najgluplja odluka mi je bila ta da nisam spojila odmah kinder s našim krevetom

[Snow Fairy]

Moj nije niti minute spavao u našem krevetu To mi je i plan. I dok sam dojila, dizala sam ga iz kindića i vraćala u kindić.

[no_nic]

Koliko god mi se sve okrenulo naopako s prvom bebom, toliko je jednostavno i lako s drugom.

Dodje mi zao starijeg sto je imao zbunjenu majku punu nerealnih ocekivanja. Sad smo s njih dvoje spontaniji nego sto smo bili s jednim, bas sve glatko tece, hrpu stvari stizem obaviti, citam, gledam serije...

A nisam nista mijenjala, osim sto nova beba nikad nije spavala u kreveticu.

[fgzcvijetic]

cajna_mjesavina kaže:

Pozdrav svima,
voljela bih čuti iskustva od roditelja - koliko vam se promijenio život otkako imate dijete?
Da li uistinu jednom kad postaneš roditelj prestaješ imati vremena za sebe, za svoje gušteve, prijatelje i hobije?

Naime, trenutno nam je sasvim lijepo - imamo dobar život i zadovoljna sam i sretna na privatnom, poslovnom, intimnom i emotivnom planu.

S obzirom da smo već dugo skupa, da smo dovoljno zreli i da postoji obostrana želja za djetetom, vjerojatno ćemo početi raditi na tome vrlo uskoro. No, mene malo "pere" strah - što ako će dijete plakati po cijele noći, što ako ću biti kronično neispavana, ako neću imati vremena ni za što? Hoću li postati opsjednuta djetetom i svima oko sebe dosađivati s genijalnošću moje bebe? Vidim po svojim prijateljima koji imaju malu djecu - i odlazak na kavu im je pothvat - moraju organizirati da netko čuva bebu, jedino o čemu pričaju je njihovo dijete, kao da su zanemarili sebe. Hoću li se prestati razvijati kao osoba i raditi na sebi i svu snagu morati usmjeriti na podizanje bebe?
I da li sam sebična zbog takvih razmišljanja, ili je to normalno?

Da promijeni...

Okrenut će se naglavačke. Gotovo sve što vas je vezalo, u čemu ste uživali, što se radili odlazi u drug plan jer tu je Ono, "kruna" veze i ljubavi...

Pa taman se oporaviš od šoka i uhodaš kad ti dođe drugo, treće.... I ne zaboravi, ti kao majka se iz Miloske Venere svakim danom polako, neprimjetno transformiraš u Veneru iz Willendorfa.

[frupy]

no_nic kaže:

Koliko god mi se sve okrenulo naopako s prvom bebom, toliko je jednostavno i lako s drugom.

Zbog tebe sam i ja optimisticna.

Imale smo vrlo slicnu situaciju u isto vrijeme s kronicnim bdijenjem mjesecima, tak da valjda ima nade i za nas ovaj put.

On: SVE nam se promijenilo, ali nikad se vise ne bi vratila na ono vrijeme prije djeteta, koliko god sam opustenija, spontanija i neopterecena bila.

[Ćufta]

frupy kaže:

SVE nam se promijenilo, ali nikad se vise ne bi vratila na ono vrijeme prije djeteta, koliko god sam opustenija, spontanija i neopterecena bila.

Upravo to. Ima stvarno teških trenutaka kad sam od neispavanosti mislila da ću se sravniti sa zemljom, pa boleštine... Ali nikad ne bih mijenjala ni jedan trenutak s njom za sekundu nekadašnjeg džabalebarenja.

[Little Floramy]

Svak promjena nosi nešto novo sa sobom , dobro ili manje dobro...
Život...moj bez njih nebi bio život! Znam reći da kad ću ja imati malo mira i vremena za sebe...jer non stop nešto žele ,traže, trebaju, te bi jel,i pili, crtali, loptali se, išli van...itd.
.................ali da mi se život razlikuje po rođenju prvog sina i sad nakon drugog, drastično, ne u negativnom smislu. U prvoj trudnoći sam zamišljala blaženstvo i mirnoću u našoj 3-članoj obitelji ali nije bilo tako
Sve što mi je prvi put bilo drugi put sam popravila,pokušala i uspijela nekako puno opuštenije, smirenije, zadovoljnije.
Nemam baš previše vremena za sebe jer žele 100% pažnju obojca istovremeno što je nemoguća misija nekad, ulovim vremena za sitnice ali ne mogu reći da to ne radim brzinski jer sam tako sad već navikla.

[columna]

Evo izvestaja od jedne fresh mame Ja sam mislila da ce mi se zivot 100% promeniti, da ce sve biti uzasno tesko i slicno, pa je mozda moj utisak da sve to i nije tako tesko, prosta razlika izmedju ocekivanja i stvarnosti. Mada, da nije lako - nije. Ali jednostavno nije tako strasno, mislila sam da se nikad necu naviknuti na budjenje nocu, a eto navikla sam se. Uostalom kad te bebac pogleda onim svojim okicama i napravi neku happy facu kad se probudi u 04h nocu, izgleda ti sve mnogo lakse.

Spavanje je verovatno najtezi deo. Inace sve drugo se stigne manje vise. Meni je jedina pomoc cistacica koja dolazi jednom sedmicno tri sata i ocisti ceo stan detaljno, ali to je tako bilo i dok sam bila trudna. Ostatak vremena stan nam nije nesto ekstra uredan, vazno je samo da je cisto, a nepopeglane stvari stoje danima u korpi. Inace sam na porodiljskom ali kako je firma moja, vec radim, ne punom parom, ali radim, od kuce pa se stigne ali je to ono sto me malo izbacuje iz takta. Ovako sto se kafa i vecera tice, odemo na neku terasu prilicno cesto, beba spava, a ako se probudi i pocne da place ili mu dam da jede ili ga malo prosetam pa se opet smiri. Naravno pomaze sto i inace spava na podne u vreme rucka ili posle 22h vec je zaspao.

Ne ulazimo u restorane unutra, da ne bi smetali drugim gostima ako pocne da place.

Filmove gledamo kod kuce, u setnje naravno idemo, cak smo bili i na kracem putovanju na 4 dana (2h voznje od kuce).

Stoji da i inace nisam neka mnogo aktivna osoba, nego vise kucni tip + negde na kafu, veceru + setnja, pa mi se zivot nije mnogo promenio.

Mislim da isto pomaze sto je sad leto, pa nemam mnogo brige o prehladama, toplom oblacenju i slicno. Lakse je izaci napolje s malom bebom.

Bilo je naravno teskih situacija i blagog histerisanja s moje strane, ali to je uglavnom vezano za strahove da bebcu ne bude nesto (npr. povracanje koje je trajalo jedno 15-ak dana, pa proslo samo, ili sto je cesto umeo da se zagrcne dok jede jer je halapljiv i lako se uspava dok jede pa ne kontrolise gutanje, i to je sad svedeno na minimum). Isto smo kao par prosli kroz blagu krizu, jer je nekako mm shvatio da se ja brinem o bebi a on je tu da mi pomogne da je okupamo i da se igra s njom malo i ponekad. To je bio veliki sok za mene, jer takav stav od njega nisam uopste ocekivala, ali sad smo to donekle resili. On je bio ponosan otac pred rodbinom i prijateljima i recitovao sav ponosan na sebe sva svoja znanja o flasicama, spavanju i slicno, a da skoro nista od toga nije radio. Sad je vec bolje, nakon par ozbiljnijih razgovora.

Mislim da je mnogo teze ako dojis (ja ne dojim), makar na pocetku, dok se ne naviknes. Ali verovatno u neku ruku i lakse, jer ne moras da peres flasice non-stop i hrana je stalno spremna.

Ah da! Mislim da mnogo mnogo pomaze imati sto vise raznih pomagala. Npr. ja imam dve nosiljke (jedna je ergobaby i bukvalno je obozava, zaspi bukvalno za minut kad ga tu stavim ili ako place tu se najlakse smiri). Ovih dana treba da nam stigne i ljuljaska Graco Sweetpeace, koju mnogi preporucuju za dnevno spavanje beba ili smirivanje uopste... Najvaznije je da beba uziva a da ti imas vremena ili slobodne ruke pa da mozes da evo kao ja pises na forumu umesto da radis haha