Nehajev bijeg

[Ars Arktik]

Transilvanija. Studeni. Sisvete. Sumrak. Horda krvoločnih vampira me goni kroz crnogoričnu šumu. Čujem im siktanje. Bacam nakratko pogled unatrag. Blizu su mi. Veoma blizu. Oh, Bože, neću stići! - pomislio sam u sebi. Bacam pogled ispred sebe. Dvjesta metara preda mnom se, navrh strme, tristametarske litice, smjestio šiljasti gotički dvorac. Bacam pogled udesno, prema jezivome proplanku. Učinilo mi se da sam načas ugledao visoku crnu siluetu koja je, shvativši da je gledam, brzo umakla iz mog vidokruga. Proklete krvopije su mi i dalje za petama. Njih sigurno tucet. Netko se glasno nasmijao. Možda je to samo moja mentalna utjeha. Da, definitivno gubim razum. A kako i ne bih, kad me slijedi ovakvo društvo.
Stižem do uzvisine. Začudo, od mojih pratitelja niti traga, a bome niti glasa. Dvadeset minuta kasnije, iscrpljen, dolazim pred zamak, točnije pred njegova masivna vrata napravljena od najfinijega europskoga hrasta. Teškom mukom ih otvaram, a još težom zatvaram. Konačno sam siguran! – veselo uzviknuh. Prolazim kroz atrij ukrašen bizarnim skulpturama meni nepoznatih likova. Dolazim na kraj atrija, te se penjem kamenim stubama u namjeri da se odmorim unutar veličanstvenoga zdanja. Interijer me impresionirao, prvenstveno svojim koloritnim vitrajima. No, pustimo sad moje divljenje; vrijeme je za san.
Mrak se nadvio nad mističnu pokrajinu, a bogami i nad moje umorne vjeđe. Usnuo sam. No, ne zadugo. Unutar, sad već mračnog, interijera začuo sam neodređeno škripanje te, što je još više zastrašujuće, uvodne taktove Saint-Saënsovog Dansea Macabrea. Jao, pa to je otvoreni lijes! Ne, ne, neeeee!!!
Budim se obliven znojem. Zagreb. Srpanj. Kvaternikov trg. Uznemiren, razmičem zavjesu te promatram trg. Metropola je pusta u ovo doba godine. Tko bi rekao da će grad do kraja godine ugostiti preko milijun stranih turista. Kasno je, oko pola tri. Danas moja djevojka navršava dvadeset i osam godina. U šali znam često sam sebi napomenuti kako je to godina kada djevojka i službeno postaje ženom.
Odlučio sam je iznenaditi ovu noć. Da, upravo sad! Oblačim svoje najfinije odijelo, uzimam Armand de Brignac Brut Gold, te se spuštam niz hičkokovski vijugavo stubište. Sjedam u svoj M5, te odlazim u noć. Odredište Gornji Grad. Vlaška ulica je sablasno pusta. Putnik namjernik je zasad misaona imenica. Mali princ se naslonio na srpasti mjesec te mi, mašući, šalje srdačan pozdrav. Da, definitivno ću morati u jednu instituciju u zapadnome dijelu grada idući tjedan. Pokušavam podići raspoloženje Kraševim 505 bombonom.
Zahvaljujući mojoj plavoj jurilici, petsto i pet sekundi kasnije stižem pred Sabor gdje parkiram automobil. Šećući prema malenoj garsonijeri moje ljupke dame, čujem kako me iz sjene doziva glas. Dobra večer, gospodine. Molim Vas vašu osobnu iskaznicu. Iz ovih osam riječi se dade zaključiti kako me zaustavio policijski službenik. Odgovorih mu kako su mi dokumenti ostali u automobilu, te mu predložih da krenemo do nj. Složio se s tim prijedlogom. Usput budi rečeno, taj policajac je bio pravi gorostas; njegova visina je sigurno bila iznad dvjesta i pedeset centimetara. Još jedna stvar koja mi je upala u oko, osim prokletoga noćnog leptira, jest bila i činjenica da je taj gospodin u plavoj odori bio neobično kosmat. Netko sklon pošalici bi utvrdio kako je u njegovu društvu vukodlak.
Stigli smo do moga njemačkog ljepotana. Prije negoli sam mu predao svoju iskaznicu, inzistirao sam na broju njegove policijske značke. Drage volje mi ga je predao. NOKIA 3310 se našla u mojoj ruci, a moji nježni prsti su birali sljedeće tri brojke: 1, 9, 2. Sedma policijska postaja. Inspektor Tatt pri aparatu. Izvolite! – Dobra večer, na telefonu je Sin Jedinac. Upravo me je zaustavio vaš kolega, pa bih Vas, poradi vjerodostojnosti Vaše službe, molio njegov fizički opis. – Svakako, recite nam broj njegove značke! Nakon što sam u slušalicu dobivao potpuno suprotan opis od onog zatečenog, u staklu svoje M-petice sam primijetio policajčev, ne odveć dobronamjeran osmijeh, koji je otkrivao dva reda iznimno oštrih zubiju.

[Ars Arktik]

Sjećam se, jednom zgodom, kako sam, šećući kroz zagrebački kvart Vrbik, ugledao gospodina u finome odijelu s, ne biste vjerovali, dvije aktovke. Moja djetinjasta znatiželja mi nije dala mira, te sam ga odlučio slijediti. Monotono praćenje je naprasno prestalo nakon što je iz gospodinovog kaputa ispao nekakav papirić. Podignuvši papirić s asfalta natopljenog netom prestalim pljuskom, krenuo sam istraživati sadržaj istog. Silvio Solar, trgovački putnik, Špansko. Da, bila je to posjetnica dotičnoga gospodina koji mi je, sad već dobrano, odmakao. Gospodine, gospodine, vaša pos...! Uzalud zaurlah, gospodin Solar je već sjeo na tramvaj broj 5 i krenuo za Maksimir. Umjesto uskakanja u idući broj pet, odlučio sam se zaputiti na zapad, u Špansko.
Stigavši pred njegovo radno mjesto, pozvonio sam na vrata. Otvorio mi je njegov kolega. Nisam bio sasvim siguran što želim. Naime, bilo bi iznimno maloumno od mene da njegovom kolegi jednostavno predam, njemu znanu, vizitku. Odlučio sam saznati nešto više o S.S., no odgovor njegova kolege me šokirao: Mladi gospodine, kod nas ne radi nikakav Silvio Solar. – Ali, vi ste firma koja se bavi trgovinom... – Točno, ali, ponavljam Vam još jednom, ne poznajem dotičnog gospodina.
Shrvan ovom informacijom (iako si nisam mogao objasniti zašto), uputio sam se kući. Prešavši zanemariv broj metara, zaokupiran svojim mislima, nehotice sam se zabio u staricu topla pogleda koja mi je, uz osmijeh potpomognut gebisom, u ruke predala ceduljicu. Nisam uspio izustiti ni riječ, a bakica je netragom nestala. Brže-bolje sam otvorio ceduljicu na kojoj je pisalo: SOLAR. BRESTOVAC. SUBOTA. 15h. Pa, to je za manje od 24 sata. – rekoh sam sebi. Mrak je već dobrano zagrlio grad dok sam stigao kući. Za pet minuta starta KOLO SREĆE. – pomislih. Možda će se i meni sutra posrećiti pa da pronađem tajanstvenog gospodina S.S. Nije na odmet spomenuti da je natjecatelj pogodio slagalicu u bonus igri (ŠUTNJA JE ZLATO), te je osvojio put za dvoje na Island. Cijelu noć sam probdio u krevetu. Zašto me je toliko zaintrigirao taj čovjek? Tko je ona starica koja mi je, gotovo nonšalantno, gurnula papirić s dragocjenim informacijama u ruke? – pitao sam se nečujno.
Stigla je subota, a samim time i moj put na zagrebačko brdo. S obzirom da sam cijelim putem do gore pješačio, jasno je da sam na krajnje odredište stigao s poprilično ubrzanim bilom. Sama atmosfera je bila, u najmanju ruku, sablasna. Njoj nije davao doprinos jedino oronuli sanatorij, već i zavijanje, nadaleko poznatog i zloglasnog, brestovačkog psa. Ta zvijer nikada nije viđena, no ovdašnji puk smatra kako dotična nije tek puka, urbana legenda. Zadržao sam se kraj sanatorija puna dva sata, no uzalud. Shvativši da sam nasamaren, uputio sam se u grad. Odmakavši se dvjesta metara od bolnice, začuo sam stravičan krik, što mi je dalo motiv da dam petama vjetra. Nekoliko tjedana kasnije sam saznao da je, na informacijama škrti, kolega gospodina Solara zatvorio svoju tvrtku i odselio negdje na europski sjever. Ja sam se još uvijek, tijekom svojih šetnji kvartom, nadao kako bi se odnekud mogao pojaviti Silvio Solar. No, on više nikada nije pohodio Vrbik. Bez obzira na taj fakt, konačno sam, nakon dugo vremena, imao miran san.