"Za mene si uvijek malo dijete"

[lalač]

Pozdrav roditeljima,

evo javljam se ovdje na ovaj forum jer imam problem sa svojim roditeljima koji me još uvijek smatraju svojim malim sinčićem. Problem je u tome da ja imam 22 godine i da završavam fakultet ove godine u trećem mjesecu. Sestra je fakultet nedavno završila i diplomirala. Po dolasku sa dodjele diploma, dobacio sam kako se samo još treba udat i selit, na što moj otac pita a što ću ja. Ja sam mu lijepo rekao kako ću ženidbu preskočit i samo odselit. Od tada, otac se ponaša čudno. Govori kako on želi da ja budem uz njega, kako mogu odmah odseliti ako ne planiram živjeti u istom gradu nakon faksa. Sve je to jako čudno jer kada sam upisivao privatni internacionalni fakulter, otac je rekao kako ga neće platiti ako ne iskoristim priliku i odem u inozemstvo. Sada pak, kada je moj studij pri kraju, on mijenja mišljenje.

Sve me to jako muči jer želim nakon faksa otići u Njemačku. Smatram ju boljom opcijom od Hrvatske. Iako ovdje imam posao i radim sezonski, ne želim se ograničavati. Želim uživati, putovati, upoznavati ljude. Želim preseliti u neki veći grad, maknuti se od manje sredine u kojoj živim. Medjutim, roditelji me uopće ne podržavaju.

Mama i tata moj fakultet su skupo platili, ja sam im na tome zahvalan. Isot tako, zavrsio sam sve u roku, imao brojne stipendije. Pomogao sam na neki način, ali ne mislim da sad ja njima moram to vratiti na način da sam uvijek tu. Otac planira kupiti stan, želi da ja to plaćam ili da budem jamac - ne znam ni sam. Ali zar nije poanta u tome da ja biram svoju srecu, a ne da oni biraju srecu za mene? Nesto sto je za njih sreca, za mene nije. Nikad meni s roditeljima nije bilo loše, pružili su mi dosta, ali smatram da me podražavaju samo u onome u čemu vide i neku vlastitu korist i to me jako ljuti.

Kako im reći da želim ići u Njemačku? Trebam li ih nekako pripremiti? Strah me da me ne izbace ili zaključaju vrata kada se vratim, jer uskoro bih trebao poći na nekih 7 dana da vidim grad u koji bi išao. Kako im to reći, a da oni na to ne gledaju kao na neku svojevrsnu izdaju? Ukratko, trebam ideju nekoga tko možda ima slično iskustvo.

[chocolatecookie]

Ni slučajno si ne navaljuj na vrat dugove koje bi možda trebao otplaćivati desetljećima, ako hoće stan neka ga i plati.

Za ovih sedam dana laži da ideš na izlet.

Lijepo je kad su ljudi normalni i zdravi i podržavaju svoju djecu, tvoji, čini se, nisu baš takvi i jebiga. Ne možeš na to utjecati niti bi im se trebao oduživati tako da žrtvuješ svoj život i planove da bi oni bili zadovoljni.

Sretno u Njemačkoj.

[TincH]

lalač kaže:

Pozdrav roditeljima,

evo javljam se ovdje na ovaj forum jer imam problem sa svojim roditeljima koji me još uvijek smatraju svojim malim sinčićem. Problem je u tome da ja imam 22 godine i da završavam fakultet ove godine u trećem mjesecu. Sestra je fakultet nedavno završila i diplomirala. Po dolasku sa dodjele diploma, dobacio sam kako se samo još treba udat i selit, na što moj otac pita a što ću ja. Ja sam mu lijepo rekao kako ću ženidbu preskočit i samo odselit. Od tada, otac se ponaša čudno. Govori kako on želi da ja budem uz njega, kako mogu odmah odseliti ako ne planiram živjeti u istom gradu nakon faksa. Sve je to jako čudno jer kada sam upisivao privatni internacionalni fakulter, otac je rekao kako ga neće platiti ako ne iskoristim priliku i odem u inozemstvo. Sada pak, kada je moj studij pri kraju, on mijenja mišljenje.

Sve me to jako muči jer želim nakon faksa otići u Njemačku. Smatram ju boljom opcijom od Hrvatske. Iako ovdje imam posao i radim sezonski, ne želim se ograničavati. Želim uživati, putovati, upoznavati ljude. Želim preseliti u neki veći grad, maknuti se od manje sredine u kojoj živim. Medjutim, roditelji me uopće ne podržavaju.

Mama i tata moj fakultet su skupo platili, ja sam im na tome zahvalan. Isot tako, zavrsio sam sve u roku, imao brojne stipendije. Pomogao sam na neki način, ali ne mislim da sad ja njima moram to vratiti na način da sam uvijek tu. Otac planira kupiti stan, želi da ja to plaćam ili da budem jamac - ne znam ni sam. Ali zar nije poanta u tome da ja biram svoju srecu, a ne da oni biraju srecu za mene? Nesto sto je za njih sreca, za mene nije. Nikad meni s roditeljima nije bilo loše, pružili su mi dosta, ali smatram da me podražavaju samo u onome u čemu vide i neku vlastitu korist i to me jako ljuti.

Kako im reći da želim ići u Njemačku? Trebam li ih nekako pripremiti? Strah me da me ne izbace ili zaključaju vrata kada se vratim, jer uskoro bih trebao poći na nekih 7 dana da vidim grad u koji bi išao. Kako im to reći, a da oni na to ne gledaju kao na neku svojevrsnu izdaju? Ukratko, trebam ideju nekoga tko možda ima slično iskustvo.

Ne razumijem, ti si za njih malo dijete, a ocekuju da dignes kredit?
Gdje si ti vidio dijete da roditeljima otplacuje stan?

Pruzili su ti dosta upravo zato sto su ti roditelji. Dokle god se obrazujes imaju obvezu uzdrzavati te. Po meni, nije u redu od njih sto sada ocekuju da im vratis. Da je tako, trebale su se stvari jasno postaviti od tvog prvog dana studija a ne sada mijenjati pricu.

Na tvom mjestu, ja bih im ponudila da im vratim novac kojim su mi financirali studiranje kad nadjem posao. To mi se cini fer. Kredit za stan im nemas sto dizati, to je njihov zivot a ne tvoj.

Glede zadnjeg pasusa, budi spreman da stvari nece poci glatko. Mozda te doista izbace iz kuce, ali tada su stvarno prekrsili svaku mjeru i nisu zasluzili da im poklonis ni trunku paznje vise.
No, ukoliko se to ne dogodi (sto je najvise vjerojatno), moras naprosto ostati ustrajan. Taj kredit stvorit ce ti omcu oko vrata iz koje se 20 godina neces moci izvuci.

I tvoje su zelje sasvim ok i u skladu s tvojom dobi i zivotnom fazom. Nemoj odstupiti

chocolatecookie kaže:

Za ovih sedam dana laži da ideš na izlet.

Ovo je zapravo dobra ideja

[lalač]

chocolatecookie kaže:

Ni slučajno si ne navaljuj na vrat dugove koje bi možda trebao otplaćivati desetljećima, ako hoće stan neka ga i plati.

Za ovih sedam dana laži da ideš na izlet.

Lijepo je kad su ljudi normalni i zdravi i podržavaju svoju djecu, tvoji, čini se, nisu baš takvi i jebiga. Ne možeš na to utjecati niti bi im se trebao oduživati tako da žrtvuješ svoj život i planove da bi oni bili zadovoljni.

Sretno u Njemačkoj.

Da, to sam si i razmišljao. Naravno da ne želim krenuti u život s nekim kreditom. Ako budem i dizao kredit, svakako ću ga dizati za sebe. Inače, moji roditelji i ja godinama živimo kao podstanari. Ne zato što nemamo novaca kupiti sebi stan, već zato što je otac pre izbirljiv i nikako ne može naći stan koji nam u potpunosti odgovara. Ako i nadje, to su onda velike cifre novca. Sada napokon živimo u svom stanu koji smo kupili prije 8 godina, ali nismo živjeli u njemu jer je za nas pre mal i van centra. Otac stalno govori kako je ovo samo privremeno rjesenje, jer kad ja zavrsim faks, moci cemo kupiti drugi stan jer cu ja radit i moci cu pomoc otplacivat kredit. Smatram da cu moci vise pomoc sa njemackom plaćom nego ovom koju sada imam u Hrvatskoj. Problem je i u tome što ja imam trenutno veliku plaću, ali sezonsku i samo zato jer radim preko studentskog servisa. Kad pocmem raditi na ugovor, to ce se znatno smanjiti.

Joj jako loše lažem. Čak par puta kada sam išao u Rijeku, lagao bih kako idem kod prijateljice u Zagreb, i uvijek bi me skužili. Šta mogu, stari je policajac. Recimo da neću lagati, ali ću malo uljepšati istinu kako oni nebi bili zabrinuti ilu razočarani. S tim da mama uvijek kad negdje idem, propitkiva milijun pitanja (kod koga, zašto, daj neki kontakt broj, ovo ono). Znam da malo se čini frikovski, ali mislim da me malo previše vole ali premalo mi vjeruju.

TincH kaže:

Ne razumijem, ti si za njih malo dijete, a ocekuju da dignes kredit?
Gdje si ti vidio dijete da roditeljima otplacuje stan?

Pruzili su ti dosta upravo zato sto su ti roditelji. Dokle god se obrazujes imaju obvezu uzdrzavati te. Po meni, nije u redu od njih sto sada ocekuju da im vratis. Da je tako, trebale su se stvari jasno postaviti od tvog prvog dana studija a ne sada mijenjati pricu.

Na tvom mjestu, ja bih im ponudila da im vratim novac kojim su mi financirali studiranje kad nadjem posao. To mi se cini fer. Kredit za stan im nemas sto dizati, to je njihov zivot a ne tvoj.

Glede zadnjeg pasusa, budi spreman da stvari nece poci glatko. Mozda te doista izbace iz kuce, ali tada su stvarno prekrsili svaku mjeru i nisu zasluzili da im poklonis ni trunku paznje vise.
No, ukoliko se to ne dogodi (sto je najvise vjerojatno), moras naprosto ostati ustrajan. Taj kredit stvorit ce ti omcu oko vrata iz koje se 20 godina neces moci izvuci.

I tvoje su zelje sasvim ok i u skladu s tvojom dobi i zivotnom fazom. Nemoj odstupiti


Ovo je zapravo dobra ideja

Ne kažu oni da sam ja malo dijete, ali svojim postupcima se ponašaju kao da jesam. Uvijek moraju znati gdje sam, s kim sam, do kad, od kad, zašto idem. Želim ipak malo privatnosti i smatram da ne moraju baš sve znati, jer ih se ne tiče. Oni valjda ocekuju da pomognem otplaćivati kredit, ne da ga plaćam sam. Mislim kao jamac ili tako nešto. Ili samo kao pomoć, ne znam točno. Ja sam doduše rekao da na mene mogu računati uvijek što se novca tiče. Mislim da više mogu pomoć ako radim u Njemačkoj nego u Hrvatskoj.

Nikada ja ne odstupam samo je komunikacija takva da oni imaju svoje misljenje, ja svoje. Nitko nikoga ne slusa. Moj odnos prema njima je loš, ja to znam, ali upravo zato što se oni ponašaju tako da jednostavno nemam potporu u nekim stvarima koje su moj izbor i oni nemaju nužno koristi od toga. Bilo gdje da želim ići, putovati, to je odmah problem i ja moram ovako dva mjeseca razbijat glavu kako to njima reći bez da to shvate kao napad na njih i da jednostavno dobijem potporu. Ne volim putovati i misliti ljute li se ili ne, misle li na mene ili ne i tako dalje. Jednom sam putovao na odmor u Rijeku. 14 dana oni nisu mene niti nazvali. Nisu me niti pitali gdje sam, kako sam. Apsolutno ništa. Takve stvari me bole užasno. I to ne možeš njima objasniti. Oni misle da sam ja ljut na njih, pa se i oni ljute na mene, još malo ega, a ja ono plačem u sebi.

[gargamišamel]

rađe ti sebi digni kredit za neki manji stančić ako bu potrebno, a oni nek se presele u svoj. za njih dvoje im ne bude premali.
i kaj te briga da li se ljute ili ne- njihov problem. kaj buš čitav život titrao oko svih pazeći na njihove osjećaje i dopuštao da manipuliraju tobom?

[chocolatecookie]

Odraslost nije nešto što dobiješ na poklon od roditelja jer si bio dovoljno dobro dijete. Ni šanse da će oni napraviti nešto pa da više ne razbijaš glavu ljute li se na tebe jer putuješ i misle li na tebe nisu baš jako velike, ako do sad nisu sazreli, šanse da sad hoće nisu baš prevelike. Iako, tko zna, sazreš li ti možda to potakne i njih. Možda i ne, ali to neće biti tvoj problem, iako bi bilo ljepše i odnos bi vam bio bolji kad ipak bi.

Što se novca tiče, ako posjeduju nekretninu i dizali bi kredit, očito nisu na prosjačkom štapu, pa ti od srca savjetujem da se okaniš "pomaganja" sredovječnim razmaženim derištima i s novcem radiš nešto što ćeš cijeniti kad budeš u njihovim godinama. Recimo, nemoj ga davati banci za kamate na kredit, to je uglavnom dosta dobra ideja. Imaš 22 godine, nisi se još zaposlio, mislim da nije neophodno da si već sad počneš planirati dugove. Ako dovoljno dugo budeš bez njih, tko zna, možda ti se to i svidi pa nastaviš s tom praksom.

[Akujiki]

lalač kaže:

Pozdrav roditeljima,

evo javljam se ovdje na ovaj forum jer imam problem sa svojim roditeljima koji me još uvijek smatraju svojim malim sinčićem. Problem je u tome da ja imam 22 godine i da završavam fakultet ove godine u trećem mjesecu. Sestra je fakultet nedavno završila i diplomirala. Po dolasku sa dodjele diploma, dobacio sam kako se samo još treba udat i selit, na što moj otac pita a što ću ja. Ja sam mu lijepo rekao kako ću ženidbu preskočit i samo odselit. Od tada, otac se ponaša čudno. Govori kako on želi da ja budem uz njega, kako mogu odmah odseliti ako ne planiram živjeti u istom gradu nakon faksa. Sve je to jako čudno jer kada sam upisivao privatni internacionalni fakulter, otac je rekao kako ga neće platiti ako ne iskoristim priliku i odem u inozemstvo. Sada pak, kada je moj studij pri kraju, on mijenja mišljenje.

Sve me to jako muči jer želim nakon faksa otići u Njemačku. Smatram ju boljom opcijom od Hrvatske. Iako ovdje imam posao i radim sezonski, ne želim se ograničavati. Želim uživati, putovati, upoznavati ljude. Želim preseliti u neki veći grad, maknuti se od manje sredine u kojoj živim. Medjutim, roditelji me uopće ne podržavaju.

Mama i tata moj fakultet su skupo platili, ja sam im na tome zahvalan. Isot tako, zavrsio sam sve u roku, imao brojne stipendije. Pomogao sam na neki način, ali ne mislim da sad ja njima moram to vratiti na način da sam uvijek tu. Otac planira kupiti stan, želi da ja to plaćam ili da budem jamac - ne znam ni sam. Ali zar nije poanta u tome da ja biram svoju srecu, a ne da oni biraju srecu za mene? Nesto sto je za njih sreca, za mene nije. Nikad meni s roditeljima nije bilo loše, pružili su mi dosta, ali smatram da me podražavaju samo u onome u čemu vide i neku vlastitu korist i to me jako ljuti.

Kako im reći da želim ići u Njemačku? Trebam li ih nekako pripremiti? Strah me da me ne izbace ili zaključaju vrata kada se vratim, jer uskoro bih trebao poći na nekih 7 dana da vidim grad u koji bi išao. Kako im to reći, a da oni na to ne gledaju kao na neku svojevrsnu izdaju? Ukratko, trebam ideju nekoga tko možda ima slično iskustvo.

Nikakav novac vam nemoze u gleve ugraditi svjest da prihvatite te promjene obostrano...

Njima da odrastas a tebi da uvjek budes njihovo djete...jer i budes uvjek djete i uvjek odrastas...

To se nikad ne mjenja a jedkno mozes prihvatiti ili se cjeli zivot frustrirati oko toga

[amary]

chocolatecookie kaže:

Odraslost nije nešto što dobiješ na poklon od roditelja jer si bio dovoljno dobro dijete. Ni šanse da će oni napraviti nešto pa da više ne razbijaš glavu ljute li se na tebe jer putuješ i misle li na tebe nisu baš jako velike, ako do sad nisu sazreli, šanse da sad hoće nisu baš prevelike. Iako, tko zna, sazreš li ti možda to potakne i njih. Možda i ne, ali to neće biti tvoj problem, iako bi bilo ljepše i odnos bi vam bio bolji kad ipak bi.

Što se novca tiče, ako posjeduju nekretninu i dizali bi kredit, očito nisu na prosjačkom štapu, pa ti od srca savjetujem da se okaniš "pomaganja" sredovječnim razmaženim derištima i s novcem radiš nešto što ćeš cijeniti kad budeš u njihovim godinama. Recimo, nemoj ga davati banci za kamate na kredit, to je uglavnom dosta dobra ideja. Imaš 22 godine, nisi se još zaposlio, mislim da nije neophodno da si već sad počneš planirati dugove. Ako dovoljno dugo budeš bez njih, tko zna, možda ti se to i svidi pa nastaviš s tom praksom.

Polakše malo s generalizacijama.
Slažem se da nitko,osobito tako mlad kao autor teme,ne bi ni trebao ni smio sebe opteretiti kreditom,(osobito ako mu roditelji nisu na ulici i imaju sredstva za život)jer to nažalost predstavlja bumerang efekt,niti da radi posesivnosti roditelja ne ostvaruje svoje zamišljene planove(ili barem pokuša),ipak te roditelje koji su mu omogučili tj plačali školovanje,da bi on imao temelj za budućnost,nazivati razmaženim i nezrelim derištima,govori o tvojoj neobjektivnosti.
Autor teme,ne bi trebao lagati,niti izmišljati,već na miran i stabilan način,otvoreno prije odlaska reči ja odlazim,također ne dižem i ne jamčim ni za kakav kredit,jer se do sada to pokazalo lošim za veliku večinu zaduženih.
Zakrviti se s roditeljima,lagati im ili pak povinovati se njihovim očekivanjima i idejama,jednako je loše.
Nikad,ali nikad nitko od nas ne zna u kojoj situaciji i kada će nam dijete ili roditelj itekako biti dobrodošli u nekom nenadanom zbivanju..
Mislim da autor[B u stvari nezna kako se postaviti[/B],te želi izmaknuti otvorenoj raspravi(bez obzira na ishod)i ostati pri svojim planovima.
Ovo što mu se na temi predlaže,odnosno što je i on sam voljan učiniti,je u stvari bijeg,jer sebe ne smatra doraslim argumentaciji i očekivanjima svog oca.

[chocolatecookie]

Kaman, stari ga emocionalno ucjenjuje da ga natjera da ostane s njima, i odlučio je raspolagati njegovom plaćom da kupi veći stan na boljoj lokaciji. To bi bilo derištasto ponašanje i da ide u obrnutom smjeru, da dečko od dvadeset i nešto odluči roditeljevom plaćom kupiti si stan.

S koliko tisuća kuna za školovanje djeteta se kupi pravo na to da se takvo ponašanje ne smatra nezrelim i derištastim?

[amary]

chocolatecookie kaže:

Kaman, stari ga emocionalno ucjenjuje da ga natjera da ostane s njima, i odlučio je raspolagati njegovom plaćom da kupi veći stan na boljoj lokaciji. To bi bilo derištasto ponašanje i da ide u obrnutom smjeru, da dečko od dvadeset i nešto odluči roditeljevom plaćom kupiti si stan.

S koliko tisuća kuna za školovanje djeteta se kupi pravo na to da se takvo ponašanje ne smatra nezrelim i derištastim?

Ne i opet nisi objektivna.
Zaboravljaš činjenicu,da nikakav start u samostalnost,ne bi smio započeti lažima i izbjegavanjem postavljanja stvari na svoje mjesto.Sve što je potrebno su: odlučnost i sabranost.
Laži imaju jednu lošu posljedicu,kad tad obiju se u glavu..ponekad i nakon dugog vremena.
Očekivanje njegovog oca treba razložno prizemljiti,no to ne podrazumijeva da je taj čovjek derište tj nezreo,već može odražavati još drugi niz,kao na primjer strah od starosti i napuštanja djece,te se na taj način želi dijete zadržati pored sebe.Često roditelji žele kroz dijete postići što su sami promašili ili nisu iz bilo kojeg razloga ostvarili,što bi mogao biti slučaj u ovoj priči,no opet treba to razložno i mirno riješiti.Također je moguće da su okolnosti,svjetskih zbivanja,nesigurnosti egzistencije,dovele do toga da otac sada mijenja mišljenje.Njemačka (kao željena destinacija za autora teme),više nije ono što je bila pred samo par godina,upravo u toj zemlji i zaposlenje i siguran život postaju sve teži,osobito za strance.
Što bilo da bilo,autoru teme bih iskreno savjetovala,da ne počinje svoju samostalnost strahom od suočavanja s roditeljima.Jer ako nije dovoljno zreo da riješi situaciju s roditeljima,kako će uopće rješavati probleme u tuđini,gdje nitko neće imati ni obzira ni milosti?
A kupovanje prava nad životom djeteta,plaćanjem školovanja?
Valjda ne vjeruješ da je tome tako.

[chocolatecookie]

Čini mi se da bi RID-u dobro došao podpodforum "Djeca i roditelji" na kojem bi se okupljali ljudi manje apologetski nastrojeni prema čudnovatim roditeljima (polu)odrasle djece koja traže savjete.

Jer ako nije dovoljno zreo da riješi situaciju s roditeljima,kako će uopće rješavati probleme u tuđini,gdje nitko neće imati ni obzira ni milosti?

Njegovi roditelji nisu dovoljno zreli da ne proizvedu ovakvu situaciju, pa vjerojatno već desetljećima imaju poslove, imaju stan, imaju dvoje dvadesetineštogodišnje djece...

Ja sam ponešto starija od njega, pa bi me jako uzrujalo i potreslo da imam opravdanih razloga vjerovati da će mi roditelji zabraniti da ikad više dođem k njima, ne znam kako na temelju toga što se čovjek toga boji i teško mu pada i ne zna što bi izvesti zaključke o tome kako će se snalaziti u samostalnom životu.

[amary]

chocolatecookie kaže:

Čini mi se da bi RID-u dobro došao podpodforum "Djeca i roditelji" na kojem bi se okupljali ljudi manje apologetski nastrojeni prema čudnovatim roditeljima (polu)odrasle djece koja traže savjete.
Njegovi roditelji nisu dovoljno zreli da ne proizvedu ovakvu situaciju, pa vjerojatno već desetljećima imaju poslove, imaju stan, imaju dvoje dvadesetineštogodišnje djece...

Ja sam ponešto starija od njega, pa bi me jako uzrujalo i potreslo da imam opravdanih razloga vjerovati da će mi roditelji zabraniti da ikad više dođem k njima, ne znam kako na temelju toga što se čovjek toga boji i teško mu pada i ne zna što bi izvesti zaključke o tome kako će se snalaziti u samostalnom životu.

Sam se autor teme,obratio u uvodnom postu :roditeljima.
Logično više roditeljima odrasle djece,no male djece ili svojim vršnjacima.
Obzirom da sam roditelj odraslog djeteta,te imam samim time drugačija iskustva, mišljenja ili postupke,moje mu mišljenje nema čime naštetiti.
Samostalnost se stiče već pri prvom koraku,a to je u ovom slučaju rješavanje situacije s roditeljima,bez muljanja. Bojati se,je pogrešno kako u ovoj situaciji tako i u životu,osobito u tuđini u kojoj se tek treba dokazati.

I zaista mi je nejasna ova tvoja primjedba o apolegetski nastrojenim ljudima, prema čudnovatim roditeljima,jer se ista može primijeniti,na tvoju čudnovatu netrpeljivost prema bilo kojem i kakvom roditelju ili roditeljskom savjetu,kratko rečeno stajalište:
roditelji su uvijek krivi za sve,sve što čine je pogrešno...
pa bi čak zabranila da roditelji odrasle djece,pišu svoja mišljenja i iskustva...
Uostalom,nitko od forumaša neće tu situaciju riješiti umjesto autora.
Na njemu je,da prihvati ili odbaci bilo čije mišljenje.
A moje je mišljenje i dalje,da treba riješiti,otvorenim razgovorom i zastupanjem svojih želja i namjera.
Bez obzira na ishod.

[chocolatecookie]

Oprosti, ja sam mislila da si mama jako malog djeteta koje još nije provelo par sati bez nje, pa da ti je teško zamisliti da bi ikad moglo biti drugačije i da ti to zamućuju prosuđivanje. Ako imaš odraslo dijete, puno mi je manje jasan tvoj stav, jednom sam ponukana nekom bizarnom slikovnicom pitala mamu (s kojom tad više nisam živjela) hoću li ja uvijek biti njena beba i mislim da mogu pošteno reći da je ničime u životu nisam više zabezeknula, šokirano mi je objašnjavala kako je lijepo kad ti djeca odrastaju i kako ih uvijek voliš ali nisu tvoje bebe i božesačuvaj.

Meni je normalno da se ljudi boje reakcija trknutih roditelja, a i da se boje pred velikim promjenama i koječime.

[megran]

Kombinacije tvog oca u vezi kupnje stana pokazuju da on planira tvoj ostanak.
U ovakvoj komunikaciji gdje ti nisi iskren nemoguće je očekivati da i druga strana bude iskrena.odmah moram reći da mi ne sviđa promjena plana koji je na tvoju stetu. Mislim da bi im trebao direktno ponuditi otplatu polovice tvojih studentskih troškova odn.cijene faksa,čim bi dobio posao na neodređeno. Tako im ne bi dao prostora za eventualne naknadne ucjene tipa: ti si nezahvalan ostavljaš nas a mi smo ti platili faks...
Nikako se ne uvlači u nikakve zajedničke kredite i kupovine ....
Zašto si im rekao ono u vezi novca?dokle bi oni mogli računati na tebe?dok se ne ozenis?
Zato mislim da bi im trebao polovicu love vratiti jer ako ćete imati takav nedorečen i nejasan odnos nikad kraja nesporazumima i krivim shvaćanja i očekivanjima.ocekivanja su najgora.dokle nisi konkretan i ne daješ granice oni nisi krivi jer mogu očekivati svasta.kuzis?sa 22 moraš znati rec ne! Zaboli te što te neće zvat sedam dana kad odeš u njemacku.nedrdaj se manipulirati .zapitaj se zašto zapravo žudiš za njihovim odobravanjem?
Linijom manjeg otpora možeš ići neko vrijeme no na kraju se sve svede na isto: umijeće postavljanja granica.

Samo jedna je istina

[lalač]

gargamišamel kaže:

rađe ti sebi digni kredit za neki manji stančić ako bu potrebno, a oni nek se presele u svoj. za njih dvoje im ne bude premali.
i kaj te briga da li se ljute ili ne- njihov problem. kaj buš čitav život titrao oko svih pazeći na njihove osjećaje i dopuštao da manipuliraju tobom?

Oni sada i jesu u svom stanu. Nakon 22 godine podstanarstva, preselili smo u nas stan, 65 m2 sa jednom spavaćom sobom i to van grada. Otac zeli zadrzat taj stanm, a u centru kupiti novi stan koji bi jednom bio moj, nakon sto bi on posao u kucu svog oca koji je eto prije tocno 7 dana preminuo. Situacija je sad jos i gora jer gubitak oca, moj otac istresa na nama tako sto ga svaka sitnica jednostavno zivcira.

chocolatecookie kaže:

Odraslost nije nešto što dobiješ na poklon od roditelja jer si bio dovoljno dobro dijete. Ni šanse da će oni napraviti nešto pa da više ne razbijaš glavu ljute li se na tebe jer putuješ i misle li na tebe nisu baš jako velike, ako do sad nisu sazreli, šanse da sad hoće nisu baš prevelike. Iako, tko zna, sazreš li ti možda to potakne i njih. Možda i ne, ali to neće biti tvoj problem, iako bi bilo ljepše i odnos bi vam bio bolji kad ipak bi.

Što se novca tiče, ako posjeduju nekretninu i dizali bi kredit, očito nisu na prosjačkom štapu, pa ti od srca savjetujem da se okaniš "pomaganja" sredovječnim razmaženim derištima i s novcem radiš nešto što ćeš cijeniti kad budeš u njihovim godinama. Recimo, nemoj ga davati banci za kamate na kredit, to je uglavnom dosta dobra ideja. Imaš 22 godine, nisi se još zaposlio, mislim da nije neophodno da si već sad počneš planirati dugove. Ako dovoljno dugo budeš bez njih, tko zna, možda ti se to i svidi pa nastaviš s tom praksom.

A gle, vjeruj mi, nisu ni bogati. Dapace, jedan kredit, otac pred mirovinom i mama sa sezonskim poslom. Sestra bez posla i ja takodjer sa sezonskim poslom. Radim vec dosta dugo, prakticki od kraja osnovne skole.

Akujiki kaže:

Nikakav novac vam nemoze u gleve ugraditi svjest da prihvatite te promjene obostrano...

Njima da odrastas a tebi da uvjek budes njihovo djete...jer i budes uvjek djete i uvjek odrastas...

To se nikad ne mjenja a jedkno mozes prihvatiti ili se cjeli zivot frustrirati oko toga

Mogu prihvatiti da sam im dijete ali zato ne mogu prihvatiti da moram biti rob necijih ideja i misli. Nisam glup i imam neke svoje ciljeve u zivotu. Nazalost, oni se ne poklapaju sa ciljevima mog oca. Otac je svoju majku izgubio rano. To ga je uzasno pogodilo. Od tada, njegov otac (koji je zivio do prije par dana) je zivio van grada. Pored jos dva sina i jedne kceri, jedino se moj otac o njemu adekvatno, mozda i previse brinuo. Medjutim, ne moze ocekivati da cu i ja isto uciniti za njega. On je cijeli svoj zivot podredio ocu, odlascima, kuhanju, oranju, kopanju. Ja nemam takav plan. Zelim zivjeti zivot za sebe i svoju obitelj jednog dana. Sto naravno ne znaci da njemu i majci necu nikada pomoci. Pomoci cu novcano i bilo kako, jos vise ako zivim u njemackoj, a ne u Dubrovniku gdje cu stan kupiti na svetog nikad jer je cijena minimum 200 000 EUR ili 4000 kn ako zelim iznajmiti stan. Oni mi nisu ostavili neki stan, niti to trazim, a to vecina dubrovcana ima. Makar kat kuce, potkrovlje. Ja to ne trazim niti patim za tim. Radim godinama i stjecem svoj novac sam. Ne trazim da mi se dava za izlaske i ostalo. Sam se financiram i znam da placaju privatan faks tako da ih ne opterecujem dodatno. I zato cu jednog dana ocito dobiti racun.

amary kaže:

Polakše malo s generalizacijama.
Slažem se da nitko,osobito tako mlad kao autor teme,ne bi ni trebao ni smio sebe opteretiti kreditom,(osobito ako mu roditelji nisu na ulici i imaju sredstva za život)jer to nažalost predstavlja bumerang efekt,niti da radi posesivnosti roditelja ne ostvaruje svoje zamišljene planove(ili barem pokuša),ipak te roditelje koji su mu omogučili tj plačali školovanje,da bi on imao temelj za budućnost,nazivati razmaženim i nezrelim derištima,govori o tvojoj neobjektivnosti.
Autor teme,ne bi trebao lagati,niti izmišljati,već na miran i stabilan način,otvoreno prije odlaska reči ja odlazim,također ne dižem i ne jamčim ni za kakav kredit,jer se do sada to pokazalo lošim za veliku večinu zaduženih.
Zakrviti se s roditeljima,lagati im ili pak povinovati se njihovim očekivanjima i idejama,jednako je loše.
Nikad,ali nikad nitko od nas ne zna u kojoj situaciji i kada će nam dijete ili roditelj itekako biti dobrodošli u nekom nenadanom zbivanju..
Mislim da autor[B u stvari nezna kako se postaviti[/B],te želi izmaknuti otvorenoj raspravi(bez obzira na ishod)i ostati pri svojim planovima.
Ovo što mu se na temi predlaže,odnosno što je i on sam voljan učiniti,je u stvari bijeg,jer sebe ne smatra doraslim argumentaciji i očekivanjima svog oca.

Mene je jednostavno strah jer ne mogu vise ici nekuda bez potpore roditelja. Ne mislim na novce vec netko koga cu nazvati, s kim cu pricati i dijeliti iskustva. Kad sam u Zg-u bio 12 dana, niti jednom me nisu nazvali. A naravno da mi fale i postujem ih i jednostavno ne podnosim kad nemam neciju potporu, odnosno potporu ljudi cije misljenje meni znaci. Makar da se slože dijelom.

chocolatecookie kaže:

Kaman, stari ga emocionalno ucjenjuje da ga natjera da ostane s njima, i odlučio je raspolagati njegovom plaćom da kupi veći stan na boljoj lokaciji. To bi bilo derištasto ponašanje i da ide u obrnutom smjeru, da dečko od dvadeset i nešto odluči roditeljevom plaćom kupiti si stan.

S koliko tisuća kuna za školovanje djeteta se kupi pravo na to da se takvo ponašanje ne smatra nezrelim i derištastim?

Nikojom cifrom. Pogotovo ako uzmemo u obzir da je vecinu skolarine od 24 000 EUR platila majka, koja je rekla: "idi sine samo ne trazi novaca"

[F.A.Q]

jedno trik pitanje;

A sta bi napravio da te smatraju vjevericom?

.. nek te smatraju oni kako zele, njihovo pravo da rade budalu od sebe .. imas 22 godine .. ima da brijes svoj film .. postuj ti njih i dalje .. ali njihovu patologiju nemoras .. dakle postujes osobu .. ne radis im nista lose

.. a ako ti pocne srat na temelju nekih svojih ocekivanja i zelja odjebi ko politicara .. bez pardona .. ma mrs

mislim wtf? .. koliko roditelja "unistava" zivot djeci .. u ime ljubavi .. podsjeca na "sveti rat"

[Salammbo]

Ne, nisi dužan uvaliti se u kredit da bi ocu kupio stan koji mu realno, ne treba. Ako i budeš uzimao kredit, neka to bude onog dana kad budeš zasnivao svoju obitelj ili se jednostavno odvojio od mame i tate.

Dužnost tvojih roditelja, koji su te donijeli na svijet, bila je brinuti se za tebe, školovati te. Nemaju ti zašto to sada nabijati na nos. Tvoja će dužnost jednog dana, kada oni budu stari, nemoćni i bolesni, biti brinuti za njih na neki način. Ali ovo što od tebe očekuju, to nije tvoja dužnost.

I sama sam roditelj, doduše još malog djeteta, ali nadam se da mi se nikada neće nešto poremetiti u glavi da očekujem od svojeg djeteta da mi "vraća dugove".