Postporođajna depresija

[ožujska]

cini mi se brkate pojmove postporodjajna depresija i tzv. baby blues.
prvospomenuto je i vise nego jak razlog za zadrzavanje na psihijatriji.

[Tigrica]

ožujska kaže:
cini mi se brkate pojmove postporodjajna depresija i tzv. baby blues.
prvospomenuto je i vise nego jak razlog za zadrzavanje na psihijatriji.

mozes li to malo vise opisati, u cemu je bitna razlika, eto ja mislila da je to isto
prosvjetli me!

[Zana666]

DESCRIPTION: Baby blues is a transient self-limiting condition that affects about 50-80% of new mothers. It begins within the first week following delivery and is usually resolved within 4 weeks. It is characterized by lability of affect, tearfulness, irritability, restlessness, sleep disturbance, general fatigue and feelings of being overwhelmed. Some cases of postpartum depression may present initially as "baby blues" but if the symptoms do not respond to reassurance and support and last for more than four weeks, the diagnosis of postpartum depression should be considered. Moreover, mothers who experience "baby blues": typically do not present symptoms of suicidal thoughts or feelings of guilt, which are not uncommon in mothers with postpartum depression.

CAUSES: N/A


Synonyms:

Maternity blues



ICD-9-CM:
648.44 Mental postpartum condition or complication


Author(s):
Moshe S. Torem, MD

[Zana666]

depresija

[LoveMeTender]

Evo da se pohvalim.

Postala sam mama, prije dva mijeseca

I da se pozalim.

Uhvatila me post-porodilna depresija

I prije nego sam ostala u drugom stanju imala sam problem sa depresijom i sa napadima panike. Trudnoca prosla gore-dole OK, bez sedativa ali sad mi se cini da vise ne mogu. I am loosing it

Ne mogu se vratiti pilulama koje sam pila prije trudnoce jer jos dojim (prihranjujem, ali i dojim), a nekad mi se cini da ne mogu uhvatiti nit sa realnoscu. Bojim se da se nesto ne dogodi meni ili ne daj Boze bebi.

Pricala sam sa psihicem, kaze da se trudim da se kontroliram i da ce sve biti u redu i da joj se javim ako mi je jako lose.

Primjetila sam da mi je najgore kad sam premorena (uvijek sam premorena, al kad mi se potrosi baterija onda me hvata panika i histerija).

Mislim da nisam sposobna da se staram o bebi, nekad se ne osjecam dostojna da joj budem mama, a nekad mi dodze da je ostavim tati i da idem negdje da se naspavam. Kad spavam kraj nje, budim se svaki put kad ona uzdise jace, a kad spava s tatom u drugoj sobi, nedostaje mi. Zelim da sve radim sto je uz nju vezano, 24/7 al ne mogu. I onda predam duznost malo drugima, pa se osjecam nesposonom. I Vrtim se u krug.

Ionako se lako uzrujam zbog nicega, a sad je to hiljadu puta jace. Nekad me sve i svasta nervira. Sve i svasta. Lako se rastuzim. Lako se rasplacem.

Muz mi je postao prijatelj, ne osjecam nista vise sto sam prije osjecala za njim. I to mi jako nedostaje, nedostaju mi emocije koje sam za njim gajila. Bojim se da se nikad nece vratiti.

Malo mi izgleda ko nepovezano ovo sto sam napisala, mozda me necete razumijeti, ali ne da mi se opet pisati.

Dali imate iskustva sa ovim, vi ili nekog koga vi poznate? Kako ste/su se snasli? Sta vam/im je pomoglo?

[alexxx]

[Rebecca Guay]

Razgovor uvijek pomaže. Jesi li probala svo ovo što si napisala reći svom mužu? Ipak ti je on najbliža osoba.

Vidim i da analitički pristupaš svojim osjećajima dok ih lijepo možeš objasniti. Mislim da je to dobro. Samo ubaci u tijek misli neku utješnu misao - stvorila si život, imaš muža koji ti je prijatelj itd.

Ipak ti hormoni "divljaju" tijelom i sve će to proći!

[Emericzy]

Rebecca Guay kaže:

Ipak ti hormoni "divljaju" tijelom i sve će to proći!

Da, to je istina. Ponavljaj samoj sebi da to što ti se dešava nije realno raspoloženje, nego neka vrsta pijanstva, samo uzrokovanog hormonima, a ne alkoholom.

Malo je teže u tvom slučaju jer si i prije bila depresivna, pa mi se čini da to tvoj psihić možda malo olako prihvaća. Imaš li kojeg drugoga da s njime popričaš?

Imaš li koju prijateljicu da te drži za ruku s vremena na vrijeme? (Muž bi bio bolji, ali u ovakvim slučajevima muževi su obično veći paničari i nježnije mimoze od žena.)

[LoveMeTender]

Rebecca Guay kaže:

Jesi li probala svo ovo što si napisala reći svom mužu?

Muz mi je u toku sa svim kroz sto prolazim. I onome prije trudnoce i kroz i sad.

Rebecca Guay kaže:

Samo ubaci u tijek misli neku utješnu misao - stvorila si život, imaš muža koji ti je prijatelj itd.

Al to mi nije utjeha. Kad sam down, te me misli cine jos vise uplasenom, ne usrecuju me. Cak i ovo sto pisem ovde me cini tuznijom. Bolje mi je, mozda, kad ignoriram. Ne znam...

[LoveMeTender]

Emericzy kaže:

Da, to je istina. Ponavljaj samoj sebi da to što ti se dešava nije realno raspoloženje, nego neka vrsta pijanstva, samo uzrokovanog hormonima, a ne alkoholom.

Malo je teže u tvom slučaju jer si i prije bila depresivna, pa mi se čini da to tvoj psihić možda malo olako prihvaća. Imaš li kojeg drugoga da s njime popričaš?

Imaš li koju prijateljicu da te drži za ruku s vremena na vrijeme? (Muž bi bio bolji, ali u ovakvim slučajevima muževi su obično veći paničari i nježnije mimoze od žena.)

Ipak najbolji oslanjac mi je muz... od onih od kojih mogu birati. Ali ne osjecam se da mi moze ni on pomoci, ni bilo ko, kad sam skroz lose.

A zasto mislis da mi psihic olako prihvaca?

[Rita]

I JA MISLIM DA TI PSIHIC TO OLAKO PRIHVACA,sory na capsu nisam se mislila derati. Ovak ,prije godinu dana mi je frendica rodila i vrlo brzo nakon poroda ju je uhvatila prilicna depra. Sve skupa ni tjedan,dva. Odmah su reagirali, stavili je na antidepresive koje je mogla piti uz dojenje ali joj nisu bas pomagali, nisu joj dali spavati i lupalo joj jako srce i dobijala je napade anksioznosti. Nakon toga su odlucili da joj srede hormone i stavili je na pilulu od koje je izgubila odmah mlijeko ali se prilicno drasticno pocelo popravljati. Nikada je nisu ostavili pre dugo(par sati) samu sa djetetom (ja sam stalno visila kod nje kad joj je muz radio) i stvarno smo pazili na nju. Vazno je da se situaciju uzme ozbiljno jer pre vise sllucajeva se desava da dodje do tragedije.
Tu u USA post partum depresije se uzimaju prilicno ozbiljno i prije nego izlazis iz bolnice odrze ti cijelo predavanje isto tako i na prvom pregledu nakon poroda. Ako imas povjest depresive i prije ja bi se pozabavila time i nemoj se opterecivati time da moras dojiti, ja sam prva za dojenje ali ako je tvoje mentalno zdravlje i sigurnost tebe i djeteta u igri ja se ne bi s time zezala. Kod post partum depresije je problem sto nakon poroda progesteron naaaglo padne (hormon zadovoljstva) i onda dolazi do soka i disbalansa u organizmu. Ja bi probala mazat malo progesteronske kremice(ne skodi dojenju),mozda to pomogne cisto malo izbalansirat situaciju. U svakom slucaju nadji ozbiljnijeg doktora i pozabavi se problemom. Sretno. Imas puno toga i online.

[Modesti]

Prvo da ti čestitam .
Vidim da su ti drugi pisali dobre savjete , a ja bi ti kao mama koja ima klinca od 4 i po mjeseca još rekla ponešto.Probaj se više odmarati.Ostavi klinca mužu na sat dva i probaj odspavati.Ja sam 20 dana nakon poroda otišla na jednu kompletnu masažu od tjemena do nožnog palca.Puni baterije.Nisi nipošto loša mama zato jer osjećaš potrebu maknuti se od djeteta.Iskoristi pomoć koja ti se nudi , ako koja nona , teta ,prijateljica želi nešto pomoći neka pomogne.
Razgovaraj sa suprugom nisu oni baš takve mimoze i mogu biti velika podrška.Ne brini se što nemaš još želje to nije nikakvo čudo.Bilo bi čudo da osjećaš želju.Ja sam se osjećala prvih mjesec dana kao kravica simentalka, a ne kao žena.Seks je bilo nešto što mi je zadnje bilo na pameti.Sjećam se da sam rekla mužu (koji je jako puno pomagao) kad bi navečer legli da bi voljela da sam samo malo manje umorna.Da ga bar mogu zagrliti, a ne samo zaspati u san koji baš i ne odmara.Sve će to proći.Vjeruj mi čim klinac malo poodraste biće ti lakše.Nemoj se samo osjćati krivom.

[Synodo]

Ovo sto ti se dogadja nije nista toliko neobicno. To je prvo sto moras znati. Mnoge mame su to prosle i s vremenom ce se stanje drasticno popraviti.

Veliki dio rjesenja problema je upravo to sto si prepoznala o cemu se radi i mozes poduzeti adekvatne korake. Umor, nezainteresiranost za seksualne odnose, strah, bezvoljnost - to su sve simptomi klasicne postpartalne depresije.

Moj savjet je da prvo posjetis psihologa koji ce ti propisati adekvatnu terapiju. To ne moraju nuzno biti psihofarmatici.

No cak i bez njega puno mozes napraviti sama:

- postoje udruge roditelja koje pruzaju podrsku (RODA) - razmjena iskustva s drugim majkama pomaze
- trudi se odrzati kontakte s prijateljima: pozovi ih na kavu
- pokusaj nauciti sto vise mozes o depresiji i postporodjajnoj depresiji: Google is your friend
- pij puno vode i ulozi sto vise truda mozes da jedes dobro i redovito
- pokusaj vjezbati (u stanu ili vani - vec i kratka jutarnja setnja moze puno pomoci)
- ako si taj tip mozes pokusati voditi dnevnik koji ce ti pomoci srediti misli
- izbjegavaj spavanje preko dana kako bi uspostavila sto redovitije nocne cikluse spavanja

Problem koji imas je rjesiv.

Sretno.

[bobica]

ja sam prvih 20-ak dana nakon poroda (ima tome već preko 4 godine) bila totalno druga osoba. imala sam napadaje panike, plača... stalno sam brinula za bebu. mislila sam da ne jede dovoljno. pedijatrica mi je rekla da zapisujem koliko pojede i kad (praktički sam od početka izdajala i dohranjivala) i tek sam tada, kad sam crno-bijelo vidjela kako jede, skužila da griješim. meni je jako pomogla teta, koja ima četvero djece. ona me je znala umiriti, reći pravu stvar. to mora biti osoba u koju stvarno imaš povjerenja. što se tiče spavanja, ja nisam mogla normalno spavati u velikoj blizini bebe. svaki šum me budio. na početku sam znala spavati u boravku (a beba i tata u sobi), kako bih se naspavala. naravno da je i mene onda prala grižnja savjesti. stvari su se počele mijenjati kad sam počela izlaziti van. 2 tjedna mi nisu zarasle rane od poroda (rodila sam normalno, ali su me fino iskasapili) pa sam tek nakon toga krenula u šetnje (s bebom u kolicima, i njoj je to godilo). moj ti je recept - što više van. ja sam satima bila u šetnji, između svaka dva hranjenja bih jurila van. kad sam spoznala da mojoj bebi treba zadovoljna mama, priuštila sam si time-off kad god mi je trebalo. nestala je grižnja savjesti jer sam znala da činim dobro njoj i sebi. zapamti da tvoja beba treba i zaslužuje zadovoljnu mamu. tvoja je dužnost i maknuti se od nje, ako time sebi činiš dobro, jer automatski činiš dobro njoj. ja sam se znala čuditi koliko mi je godilo samoj otići do placa ili dm-a, pola sata, nije važno trajanje, samo se makni! nadam se da imaš neku blisku osobu s bebom, idi van, pijte kave na terasama kafića, bebe će spavati, ti ćeš s nekim podijeliti brige. držim ti fige da se što prije iščupaš. zapamti, zaslužuješ odmor, i tvoja beba zaslužuje da se ti odmoriš

p.s. sorry zbog količine i nepreglednosti teksta, još uvijek sam osjetljiva na tu temu, znam koliko mi je teško bilo, iz ove perspektive mi se čini da se sjećam filma koji se događao nekom drugom...

želim ti puno lijepih trenutaka s tvojom bebom

[VelmaX]

LoveMeTender kaže:

Mislim da nisam sposobna da se staram o bebi, nekad se ne osjecam dostojna da joj budem mama, a nekad mi dodze da je ostavim tati i da idem negdje da se naspavam. Kad spavam kraj nje, budim se svaki put kad ona uzdise jace, a kad spava s tatom u drugoj sobi, nedostaje mi. Zelim da sve radim sto je uz nju vezano, 24/7 al ne mogu. I onda predam duznost malo drugima, pa se osjecam nesposonom. I Vrtim se u krug.

Ovo mi izgleda dosta poznato.

Ja, doduše, nisam bila u depresiji, nego sam bila sva u panici, jer o bebama i maloj djeci nisam znala skoro ništa i zato sam se bojala da ću nešto zabrljati.
Naravno, istodobno nisam smatrala da u mojoj okolini postoji itko tko o bebama dovoljno zna da mu mogu bez straha prepustiti brigu o djetetu i malo se odmoriti.

Ono što je meni pomoglo bila je jedna sjajno napisana knjiga o njezi djeteta od rođenja pa do... dovoljno daleko, uglavnom. Ne sjećam se naslova, ali autorica je bila Penelope Leach, čini mi se. Ta mi je knjiga (za razliku od mnogih sličnih) nekako uspjela unijeti red u glavu i uliti dovoljno samopouzdanja da se prestanem osjećati nesposobno i uplašeno.
I malo po malo nakon prvih tegobnih mjeseci, stvari su se sredile. Postala sam kompletno "kvalificirana mama" i panike više nije bilo.

Znam da postporođajna depresija nije izlječiva putem čitanja korisnih savjeta, ali nabavi si tu knjigu, jer vjerujem da će ti biti korisna, bar malo.

[Baan Dar]

LoveMeTender kaže:

Evo da se pohvalim.

Postala sam mama, prije dva mijeseca

I da se pozalim.

Dali imate iskustva sa ovim, vi ili nekog koga vi poznate? Kako ste/su se snasli? Sta vam/im je pomoglo?

Čestitam!

A za ovo što pišeš, i moja draga je proživljavala slične stvari, samo manjim intenzitetom (imamo curicu od 14 mjeseci , a za 2-3 mjeseca bi trebali dobit i dečka) - ja bih ti preporučio da potražiš na internetu informacije o postporođajnoj depresiji (baby blue), nama je puno pomoglo da znamo da većina parova prolaze kroz tako nešto.

A kako smo se snašli, ja mogu reć iz svoje perspektive - stisneš zube, radiš najbolje što možeš i nadaš se da će uskoro bit bolje

[Baan Dar]

VelmaX kaže:

Ne sjećam se naslova, ali autorica je bila Penelope Leach, čini mi se.

Znam da postporođajna depresija nije izlječiva putem čitanja korisnih savjeta, ali nabavi si tu knjigu, jer vjerujem da će ti biti korisna, bar malo.

'Rođenje i njega djeteta', ako se dobro sjećam - izvrsna knjiga

Ja sam je samo kratko prelistao, ali žena ju je pročitala od korica do korica, i još je povremeno uzme u ruke

[Secundo]

Rita kaže:

Tu u USA post partum depresije se uzimaju prilicno ozbiljno...

To valjda nakon što je jedna majka ubila svoje petero djece u napadaju post partum depresije.

On topic: LMT, ti si bolesna, i tvoja percepcija stvarnosti je nenormalna i iskrivljena. Nikakvo držanje ručice ti neće pomoči, nikakve tople riječi ni utjeha. U tvojoj situaciji moraš ocijeniti kolika si opasnost za sebe i okolinu (naročito bebu) i po tome djelovati. Ako postoji mogučnost da sebi ili bebi nešto učiniš, prioriteti su drukčiji: Prestani dojiti ako je to potrebno, i uzimaj antidepresive. Mjenjaj ih dok ne nađeš dobitnu kombinaciju koja će te vratiti u normalu. Ako tvoja lječnica ne dijeli tu procjenu, traži drugu.

Ovo ti govorim iz iskustva sa "normalnom" depresijom jedne moje rođakinje.

[VelmaX]

Secundo kaže:

On topic: LMT, ti si bolesna, i tvoja percepcija stvarnosti je nenormalna i iskrivljena. Nikakvo držanje ručice ti neće pomoči, nikakve tople riječi ni utjeha. U tvojoj situaciji moraš ocijeniti kolika si opasnost za sebe i okolinu (naročito bebu) i po tome djelovati. Ako postoji mogučnost da sebi ili bebi nešto učiniš, prioriteti su drukčiji:

Joj, meni da netko tako autoritativno napiše da sam bolesna, ja bih se počela osjećati bolesno, čisto za svaki slučaj.

Najprije to, a zatim joj sugeriraš da je ona opasna za bebu ili sebe.

Sorry, ali niti jednom jedinom rječju LMT nije dala za naslutiti da bi mogla nauditi bebi ili sebi*, ona se samo boji za bebu ili sebe a to nije isto.

Ako nisi psihijatar (a mislim da nisi) onda se nemoj igrati psihijatra jer je to tek opasno.

Zar nije LMT napisala da je razgovarala sa psihijatrom? Zašto misliš da ti ovdje, iz par njenih rečenica, možeš tako sigurno tvrditi da je ona bolesna? Nemoj je plašiti, žena ima "simptome" slične mnogim ženama koje su rodile, a nisu imale postpartalnu depresiju.

I gle, čim ona tako svjesno i savjesno vrši samoopservaciju, očito nije baš toliko bolesna da ne zna što se zbiva. Vjerojatno je taj njen psihijatar i sam procijenio da se ne zbiva ništa toliko opasno, inače bi poduzeo drastičnije korake od tapšanja po ramenu. Mislim, ako itko zna prepoznati depresiju, valjda je to ipak psihijatar.

* Jedino što je spomenula depresiju, ali ne znači da svaka žena u postporođajnoj depresiji postaje opasnost za sebe ili dijete. Ne bih rekla da LMT ima taj problem, a vjerojatno će više štete imati od ovog tvog gore posta nego od svojih smušenih osjećaja.

[Natch]

ja sam cula da je dobro kod PPD kad god mozes maknuti se iz kuce i svakodnevnih obaveza s bebom. jednostavno, promijeniti ambijent i malo doc sebi medju ljudima. a kad te uhvati panika, samo si reci da je to normalno i da ces za koji mjesec izaci iz toga