Želim djecu - ali vidim samo loše strane

[ona1]

Niste postene proglasavati je sebicnom. Iz perspektive nemajke normalno je da se razmislja o novom nacinu zivota. Jadan onaj koji ne razmislja tako. Zena je osvjestena i skidam kapu svakoj takvoj. Zar to nije bolje nego da uleti u to ko guska u maglu i onda shvati da nije prozivjela zivot onako kako je htjela? I onda cijeli zivot biti sluskinja djeci i muzu i zaboraviti sto je zeljela i sanjala. Ne kazem da ce se u zivotu sve ostvariti samo ako dovoljno jako zelis, ali bar znas da si pokusao.
Ja sa svojih 27 godina nisam spremna jer imam jos toliko zelja koje ne ukljucuju djecu i ne znam hocu li biti spremna za 3 ili 5 god. Je li to sebicno? Zasto ne bi uzivala koliko mi se hoce pa onda eventualno imala dijete, a ne da uletim u to i poslije zalim sta nikad vise necu moci imati svoj zivot i svoju mladost. Gluposti..

[SummerNight]

ne, to nije sebicno to je normalno. sebicno je roditi dijete iz hira, nepromisljeno, i onda se plakati jer vise ne mozes zivjeti onako kako si si zamislio i time svima oko sebe zagorcavati zivot.

[ZubaTruba]

Po meni je tekst iskren. Ali napisan u lošem momentu. Vjerujem da se žena ne osjeća tako baš stalno. Ima teških dana i lijepih dana. Ili sati...
Ja bih jutros mogla napisati isto. Šta mi je ovo trebalo??? Neispavana sam, umorna, živčana ko pas, sat vremena su mi obojica dreljili iz nepoznatih razloga.... Sanjam o tome da me pošalju na službeni put u Nigdjezemsku da se odmorim od njih i svakodnevice.
Ali tako je jutros. Već danas poslijepodne ću im se veseliti da ih ponovo vidim. I oni meni.

Čini mi se da je žena ovo pisala dok je još na porodiljnom. I meni su zadnji mjeseci porodiljnog bili najturobnija razdoblja mog života. Nije me sram reći da sam jedva čekala vratiti se na posao. Nije da toliko obožavam svoj posao, nego sam stvarno trebala odmak od djeteta.
I ja sam osjećala grižnju savjesti zbog te potrebe. Osjećala sam se kao loša mama. Sve žene u mojoj okolini bi bile 3 godine na porodiljnom da mogu, ili ne bi radile kad ne bi morale, najbolje je da dijete bude s mamom, jaslice su zlo, i te spike... Iako mislim da su te priče neiskrene, ili samo opet rečene u lošem momentu, mene je to pogađalo. Šta je sa mnom?? Nisam dobar materijal za mamu...

Ali opet, porod traje par sati, porodiljni godinu dana, nespavanje 2 godine, jasličke bolesti 2-3 godine.... A roditelj ću, nadam se, biti 50 godina.... Nevjerojatno mi je plitko suditi cijelo to razdoblje, cijeli taj život na osnovu prvih mjeseci, čak ne godina, nego mjeseci, kako je to autorica predstavila. Isto plitko i naivno, dio u kojem misli da će joj biti ljepše kad ih ostavi u vrtiću... kakav vic. Nema žena dovoljno iskustva da piše ovakve stvari. Nemamo ni mi još...

A ovaj dio s manjkom ljubavi zvuči okrutno, ali... Moment kad se dijete rodi i dobiješ ga na prsa je najprekrasniji osjećaj u životu, ali ne zbog ljubavi, nego zbog olakšanja. U tom trenutku prestaje nadljudska bol koju si trpio satima... Drugo što sam osjetila je njegova bespomoćnost i životinjski nagon da ga zaštitim. E sad, je li to ljubav.... Osjećaji su u tom početku, meni, bili posve novi i neshvatljivi, neopisivi, ali definitivno pozitivni. Ja sam svoju djecu voljela od početka, sigurno, ali slažem se da ta ljubav raste, nekako skupa s navikom da su tu, valjda.
Ma mom mužu se ispočetka baš vidjelo da starijeg sina voli više nego malog novorođenog. I meni je smetalo, ali razumjela sam ga. Tek negdje kad je malac počeo komunicirati s njim, ta se ljubav nekako izjednačila prema obojici.

[SummerNight]

ZubaTruba kaže:

Čini mi se da je žena ovo pisala dok je još na porodiljnom. I meni su zadnji mjeseci porodiljnog bili najturobnija razdoblja mog života. Nije me sram reći da sam jedva čekala vratiti se na posao. Nije da toliko obožavam svoj posao, nego sam stvarno trebala odmak od djeteta.
I ja sam osjećala grižnju savjesti zbog te potrebe. Osjećala sam se kao loša mama. Sve žene u mojoj okolini bi bile 3 godine na porodiljnom da mogu, ili ne bi radile kad ne bi morale, najbolje je da dijete bude s mamom, jaslice su zlo, i te spike... Iako mislim da su te priče neiskrene, ili samo opet rečene u lošem momentu, mene je to pogađalo. Šta je sa mnom?? Nisam dobar materijal za mamu...

mislim da je upravo u ovome problem. zato ti i je bilo tesko, jer si osjecala griznju savijesti umejsto da si slozis dan tako da imas prostor i vrijeme za sebe.
nije ovo napad, da me ne shvatis krivo.
evo, ja sam bila doma do 2,5 godine i rado bi ostala duze. ali ja sam imala vrijeme za sebe (ne naravno onoliko koliko sam imala prije nje ali sam to ocekivala i na to pristala samimim odabirom da imam dijete), ali imala sam vrijeme cak i u onim ludim danima 24/7 dojenja.
uzimala sam si pola sata u kadi u tisini ili vozit auto po kvartu.
uvijek sam spominjala ono s avionom, moras prvo sebi masku staviti da bi mogao pobrinuti s za dijete.

ZubaTruba kaže:

A ovaj dio s manjkom ljubavi zvuči okrutno, ali... Moment kad se dijete rodi i dobiješ ga na prsa je najprekrasniji osjećaj u životu, ali ne zbog ljubavi, nego zbog olakšanja. U tom trenutku prestaje nadljudska bol koju si trpio satima... Drugo što sam osjetila je njegova bespomoćnost i životinjski nagon da ga zaštitim. E sad, je li to ljubav.... Osjećaji su u tom početku, meni, bili posve novi i neshvatljivi, neopisivi, ali definitivno pozitivni. Ja sam svoju djecu voljela od početka, sigurno, ali slažem se da ta ljubav raste, nekako skupa s navikom da su tu, valjda.

ovo je takodjer istina, nisam ni ja osjecala ljubav tj zapravo mislim da taj nagon za zstitom mnogi nazivaju ljubavi.
ja ne, kad se rodila nisma ju voljela, umrla bi za nju taj tren da je trebalo ali to meni niej ljubav.
ljubav se javila polako, kroz slijedece dane i kako odrasta ta ljubav samo raste i jaca, sad ju volim i radi toga kakva je a ne samo radi toga tko je.

[ZubaTruba]

Summer, nema napada, ne čitam te tako..
Ja imam usađen taj poremećaj u sebi. Ako se desi da ležim i gledam tv, a dijete se igra samo na podu, mene pere osjećaj "jao kako sam grozna, trebam se s njim igrati, povezivati, četiri stupa roditeljstva bla bla bla". I onda se dajem previše, nepotrebno previše, pa se iscrpim i nemam više snage ni volje.
To je jako jako loše. Razumski znam da, kao prvo, dijete treba vrijeme samo sa sobom, isto kao i ja, a drugo da je puno bolje provesti pola sata kvalitetno s djecom, nego 3 sata nekvalitetno... Ali osjećaji su iracionalni...
Zanimljivo kako svi oko mene misle da sam najbolja mama na svijetu sa beskonačnim strpljenjem, voljom, idejama i energijom za djecu. A ja mislim da nikada nisam dovoljno dobra i da previše griješim.
Možda ova teta koja piše ima isti problem kao ja.
No, kad pomislim "šta mi je ovo trebalo", upitam se kako bi bilo da se nisam u to upustila... neeeeee, to ne bi bilo dobro....

[SummerNight]

vjerojatno si takva i u drugim stvarima, nije to samo u ovome ziher. ali mozes raditi na sebi, vec si osvjestila problem, kako vele, to je veliki pri korak

[zarana]

uh kako se o ovoj temi može razglabati...toliko uglova i viđenja, iskustva su nam različita u istoj obitelji među djecom (barem meni), a kako tek međusobno...
govorite o vremenu za sebe što je to??? ja to imam sada, ali muž i ja sami, on pokrenuo privatan posao, nema ga 24 sata, ja nakon carskog u nekom drugom svemiru (depresivnom prvenstveno, ali to sam osvijestila duuuuugo nakon), rodila u zimi, podstanari, mala je imala i grčeve i sjećam se tih zimskih mjeseci prvenstveno po nespavanju...dizala se u sedam (nakon što zaspim u 5) da se istuširam prije nego muž ode na posao jer do kasno navečer sam sama... rana nikako da zaraste...
ali naravno da nije stalno bilo tako crno, mislim normalna sam osoba koja voli svoje dijete i trudi se biti bolja i kad ne ide... (glupo mi ovo uopće objašnjavati)
imala sam i nesreću da sam imala nespavače obje, dakle, prva je prospavala noć sa 4,5 god, kada se rodila druga i isto do svoje cca 4,5 god. nije noć u komadu odspavala ( to znači buđenje svakih pola sata, sat do cca 5 ujutro, tada čvrsto zaspu do 6,7 i pune snage i smiješkom od uha do uha počnu skakati po krevetiću )
nutela mi je tada davala snage, eto tko....džaba i ljubav kad 9 god.spavaš po 3,4 sata po noći... i naravno da je bilo jutara kad ih ugledam i mislim: ma samo da te nisam cijelu noć gledala, baš bi ti se obradovala ...

sad su velike i sve je jednostavno drugačije, ali bilo mi je teško prvih godina, baš je...

nekako mi se učinilo da bez obzira na ostvarena majčinstva nekada jedna drugu i ne možemo u potpunosti razumjeti...

oprostite, al probala sam skratiti, zaozbač

[ZubaTruba]

zarana kaže:

i naravno da je bilo jutara kad ih ugledam i mislim: ma samo da te nisam cijelu noć gledala, baš bi ti se obradovala ...

Super :klap:

[zarana]

okej, onda si me shvatila ...hvala na razumijevanju...

[old_time]

Evo,ja se slažem sa apsolutno svime što sam sada na ovoj stranici pročitala.,a pogotovo sa ovom rečenicom od zarana-e ...uh kako se o ovoj temi može razglabati...toliko uglova i viđenja, iskustva su nam različita

Iskustva su nam različita,različito pristupamo problemu,u različitom okruženju nam se događaju stvari,iz različitih okruženja dolazimo,ali autorica teksta je sigurno morala biti u postporođajnoj depresiji jer ja nisam mogla vjerovati da joj je to sve tako crno.

Oba puta kada smo planirali dijete,jedino što mi je bilo važno i čime sam se,recimo,opterečivala je da sa bebom bude sve uredu,da zbog prirode jednog od poslova taj posao odradim što duže,naravno ako to bude moguće(odradila sam ga do kraja 8. mj. trudnoće,a na drugom poslu sam radila samo par sati ujutro) i da se na jedan od poslova što prije nakon poroda vratim,(taj posao se odvija samo navečer,kroz dan sam bila sa djecom)prvi put sam se vratila kada je mali imao samo mjesec i pol,a drugi put kada je mala imala 4 mjeseca.
Naravno, opet su tu odigrale najveću ulogu okolnosti,a to je prvenstveno da sam ja imala veliku volju i stalno sam si ponavljala da ja to mogu ,da je u ovom momentu to tako,ali će se promijeniti,uletavao je mm kada god je mogao,tu su i baka servisi...Nisam se sažaljevala,mm i ja nismo izgubili bliskost jer smo oboje radili na tome,nisam se opterečivala promjenom oblika svoga tijela,ako imaš volje sve se to vrati u prvobitno stanje,čak sam pola g.nakon poroda bolje izgledala nego prije.
Bila sam jako umorna prvih par mjeseci,prošli smo dječje bolesti,mala će ih tek prolaziti,ali ne paničarim,bitno je da sve prođe bez nekih velikih posljedica, sve je to trajalo ili će trajati jedan period ,ali će proći.
Gledam maloga sada kako gleda cure i ne mogu vjerovati da je tako brzo sve to prošlo,a mala me svu rastopi kada mi kaže 'Mama ,ti si moja pvinceza!' Sve bih opet ponovila!

[scarlett2154]

Pročitah cijelu temu i žao mi je što nema još...
U posljednje vrijeme stalno razmišljam o djetetu. Ponese me nekad to uzbuđenje kako bi to izgledalo i sve one lijepe priče koje sam pročitala i filmovi koje sam pogledala udare u glavu. I onda se ti ružičasti pogledi sudare sa realnošću i u glavi mi je kaos.
Imam 28 godina i razmišljam je li došlo vrijeme za to.
Kao i mnoge koje su ovdje pisale imam hrpu strahova kako bi to moglo izgledati. Od onih iracionalnih do stvarnih kao što su financije, to što sam podstanar, krediti... Najveći od njih je činjenica da će mi se život preokrenuti naglavačke i da ništa neće biti isto. Znam da je imati djete velika obaveza i podrazumjeva dosta žrtvovanja ali vjerujem da se sve to može preživjeti ako vjeruješ u to što radiš i imaš pravu osobu uz sebe kao potporu.
Mislim da je dobro razmisliti o svemu tome jer ima puno ljudi koji nisu razmišljali i donijeli su na svijet puno djece koju su učinili nesretnima. Moji roditelji su samo jedan primjer.
Stvar je u tome da treba imati neku granicu između previše analiziranja i zdravog razuma.
Ja sam još uvijek dobrano u fazi "previše analize" i smatram dokle god sam nesigurna neću se odlučiti na taj korak.

[puffko]

rastko kaže:

Moji roditelji su htjeli imati djecu, pripremali su se za prvu bebu "mua" (ne za djete, za bebu), skontali da to nije nista strasno nastancali su još nekoliko i onda pukli kad smo mi krenuli rasti.
Histerija, galama, nemogućnost komunikacije, utjerivanje straha, jednostavno ta neka mentana nerazvijenost i nespremnost. Onda njih dvoje su imali međusobne probleme koje nisu riješili, užasnu komunikaciju, nepoštovanje.

A ja sam osoba koja je naslijedila njihove najgore osobine.

Ono što meni nije jasno je što autorica svoju ambivalentnost spram imanja djece objašnjava kroz ovaj gornji paragraf--roditelji koji se nisu snašli kad su djeca krenula rasti-- a onda se bavi (po mom mišljenju) rođenjem i prvim mjesecima djeteta, i tako nekim trivijalnim stvarima poput hoće li jesti smoki, imati TV itd.

Ja se baš ne sjećam što sam razmišljala prije no što smo imali djecu* ali me puno više brine kako biti roditelj starijeg djeteta, tinejdžera, pa i odrasle osobe, nego bebe, pa bih i autorici rekla da ako već sve stavlja na papir i razmišlja, nek se više pozabavi time.

A također treba staviti i na papir pluseve, i to kao što je netko primijetio, osim ljubavi, zajedništva itd, i to da su djeca zaista zabavna. Da otvore jedan novi svijet i povežu te s nekim kutkom tebe koji je možda i zaboravljen.
I to kako rastu su sve zanimljiviji. Ja jako volim svog malca od 18 mjeseci, ali mi je s mojom curom od nepunih 5 godina zabavno. Zabavna su mi njezina pitanja, zabavno mi je s njom razgovarati i čuti njezino mišljenje (za novi pogled na umjetnost--s petogodišnjakom u galeriju!), zabavno mi je s njom crtati ili dobacivati frizbije. Zabavno je slušati novu pop muziku i čuti zašto je nešto dobro. Zabavno mi je prisluškivati njezinu igru i čuti kako sve što je čula, naučila, doživjela bude interpretirano u njenoj glavi i onda ponovljeno u igri. OK neki put mi dosadi tisuću i jedan "zašto", ali ja volim njezino društvo.

Ovo baš što summer kaže, da zavoliš svoje dijete zbog njega samog.

*I pitam se je li to zato što su moji roditelji dobri i brižni, pa mi je zbog njih cijeli projekt imanja djece oduvijek se činio normalnim, jednostavnim, prirodnim--nikad zapravo nisam

[margarin]

Meni su ovakve teme zapravo smiješne jer kad bi svi ljudi razmišljali o stvarima koje gube kad dobiju djecu svijet bi ubrzo izumro. Naravno da ulazak u brak i dobitak djece mijenja životni stil, ali svaka ga promjena mijenja, odlazak u srednju školu, na fakultet, prvi posao, drugi posao, preseljenje, promjena društva itd. Sve to nam na neki način oduzima ono na što smo navikli i mijenja nas. S djecom je stvar što nužno postajemo podložni njihovim potrebama jer nas trebaju i ne možemo stavljati svoje navike na prvo mjesto. Budući da mi svi živimo u dosta hedonističkom stilu, teško nam pada već i sama pomisao na to. Ipak, uviđam kod većeg broja svojih bližnjih, da nakon nekog vremena prestanu razmišljati o onome što su izgubili i gledaju ono što imaju. Ne pričaju o tome kako više ne mogu izlaziti, nego o riječima koje je dijete izreklo, crtežima koje je napravilo, hobijima kojima se bavi. Zapravo prestanu pričati o sebi, a počnu pričati o djeci. Vidim da se oni promijene i na život gledaju drugačije. I koliko god to s jedne strane bilo teško, jer je teško odgajati dijete, postaje s druge strane lako jer prestaneš misliti da si centar svijeta i lakše podnosiš samog sebe, jer nisi samo na sebe usmjeren.

Naravno da ima iznimki, znam neke koji se nikako ne mogu prilagoditi, ali meni to upućuje na neke probleme osobnosti i zrelosti...

Ne mislim da je sebično odgađati djecu, ali mislim da se uvijek previđa ono što oni donose jer se gleda samo ono što se s njima "gubi".

[SummerNight]

pa kad ne mozes znati sto dobose dok ih nemas znas samo sto gubis, sto dobivas u najbolju ruku mozes pretpostaviti ali nista ne moze to docarati prije

[mrmlj]

Vezano za prvi post znači... Pa sve u svemu obiteljska povijest i nasljeđe se ne odražavaju na svako biće. Neke obitelji su iz generacije u generaciju sve različitije. Vremena se mijenjaju, netko je neozbiljan, dok je netko ozbiljan i slično. Sto i jedan faktor utječu na razvoj ljudi, situacija...

[mrki-dubrava]

Imati djecu sigurno nije lagano ni jednostavno ali mislim da ništa drugo ni prefesionalni uspjeh ni novci ne mogu zamjeniti osjećaj kada se vraćaš kući i klinci se deru tataaa. po meni život bez djece gubi veliki dio smisla i što je čovjek stariji mislim da je svjesniji toga. Moj prijatelj nema djece( nije da ih ne želi) i sada po cjele slobodne dane provodi u analizi što ga boli i o kosmičkom smislu života i sl, ma ja se ne stignem ni razboliti pored vrtića, dom zadaća posla i sli. i mislim da sam puno sretniji od njega koji ima sve vrijeme svijeta za sebe

[Akujiki]

rastko kaže:

Pošto mi je ovaj forum pomogao u nekoliko situacija, evo me sa još jednim problemom.


Šta kad odlučite da ćete Ipak imati djecu, ali i dalje vidite samo potencijalne probleme??

Znači, zbog mog odgoja, zbog mojih roditelja, problematičnog odnosa u porodici, momaka koji su bili divni, ali odabrani za kratke staze... jednostavno bila sam ubjeđena da neću imati djecu, posebno ne bilošku - ono u krajnjem slučaju bih usvojila. I sad, desilo se da sam promjenila mišljenje, u smislu da i dalje neću patiti ako ne budem imala djece, ali trenutno postoji dio mene koji bi pokušao. I dalje želim posvojiti djete, ali javlja se želja i da riskiram i imam djecu koja imaju moj genetski kod - i moje porodice.

Logika kaže da nemaju svi ružičaste naočale i "jedva čekam da budem Mama" momenat.

Ak gledas tak kak gledas na to onda...ak sama genetski pokusas stvoriti novi zivot koji bude baziran na ovakvim problemima samo stvaras najbolji izbor svih problema i to bude tvoje djete...mix svih najlosijih i najboljih stvari...jednako se bude preneslo sve kaj je dominantno u genima... svi strahovi i mane...a i ono pozitivno...ali ovisno i o tvojem partneru kaj on genetski ima u sebi...naravno da ak je los izbor djete moze ispasti gore nek ocekujes...

ali ak gledas sa strane posvajanja onda ti pokusavas spasiti neki zivot kojeg neko odbacuje iz istih razloga iz kojeg bi i ti odbacila svoje djete...tak da...
u tom slucaju bolje je posvajanje ko spasavanje zivota nek stvaranje nekog zivota kojeg se upropasti...

makar niko ne veli da se nemoze upropastiti i posvojeno djete...ali sam cin je vec puno drugaciji od ove zelje da imas djete od same sebe...

itd da ne ulazimo u dublje analize

[Asarha od Elama]

Djeca su nesumnjivo velika utjeha.
To je nepobjediv zakon otkad postoje roditelji i potomci.

Ono što mene brine jest izgradnja tog malog stvorenja.Kako biti uspješan...Naravno sa što manje posesije,sa umjerenom kritikom i velikim zadovoljstvom kada je sreća posrijedi.

Ja bih zakonom tretirao one koji se množe,a ne znaju da su njihov djeca budući ljudi.Dijete treba pažnju i ljubav,a ono što čine neke skupine u našem društvu nisu ni blizu toga..
Protiv toga se žestoko borim.Ne smiju svi imati djecu...Ne smiju.