Sve sam prokockao... sve... Ili?

[bespomocan]

Pozdrav svima.

Prije svega, kako bi shvatili cjelokupan problem, iznijet ću bitnu činjenicu o sebi - ja sam gay. K tome imam i problema sa psihom već par godina. Radi se o depresivno - anksioznom poremećaju, imam određene strahove (fobije), pobliže rečeno - strah me prevelike koncentracije ljudi na određenom prostoru, osjećam se jako nelagodno u gužvama, to mi stvara stres, stres mi stvara fizičke probleme - proljev ili povraćanja, gubim na kilaži (a već sam mršav), padam u depresiju... Začarani krug.

Prošle godine upoznao sam jednog predivnog dečka na obali (a ja inače iz kontinentalne Hrvatske) i dođem kod njega na tjedan dana, odmah smo si kliknuli i ja počeo intenzivnu potragu za poslom, našao posao relativno brzo i eto mene kod njega. Počeli smo zajednički život. S njim mi je predivno. Postoje, naravno, male svađice i nervoze, ništa posebno. Svima se to zna dogoditi.

Kako mi je posao bio slabo plaćen, javljao sam se na natječaje i zvali su me u jednu veću firmu, ktome još veća plaća i sve se činilo savršenim.
Da napomenem kako sam radio u agenciji i bio sam u to vrijeme na terapiji koju sam samovoljno prekinuo, jer sam smatrao kako sam pobijedio neke strahove. Postao sam komunikativan i otvoren. Druga osoba, reklo bi se.

I tada počinje... Dajem otkaz u agenciji, prelazim u tu drugu firmu, posao recepcioner, govorim sam sebi - isto kao i u agenciji, budi ljubazan, nasmijan i eto je - to!
Međutim, stres sa starog posla se gomilao plus stres na novom poslu i eto mene na 47 kila. Kostur! Doktorica me odmah poslala na psihijatriju, ponovo su mi uveli terapiju koju sada uredno uzimam.

Nakon svega, morao sam dati otkaz ovdje gdje trenutno odrađujem otkazni rok. Plačem svaki dan, plakao sam danas kada sam išao na posao, plakao sam skrivajući se od kolega na poslu, ali su me skužili. Suze same od sebe idu na oči. Plačem zato jer jako volim svog dečka, a što sam ja napravio? Prokockao siguran posao i manju plaću zbog boljeg posla i veće plaće?
Teško mi je jer znam da ću se morati vratiti kući, ostaviti njega. Sam sebi govorim kako sam jadan, nesposoban i sve najružnije.

Sve sam prokockao... sve... Osjećam se kao slabić koji ne može podignuti obično perce. Psihički sam slomljen. Svojima kod kuće i ne govorim detalje kako mi je.

Dečko mi govori da ću ostati s njim, on ima posao i pristojno zarađuje. Ja ne želim biti nikome na teret, ne želim po cijele dane biti po stanu, dok on radi. Meni je stvarno neugodno. On uporno govori da me neće pustiti i da ostajem s njim. On me razumije jer je imao isto sličnih problema sa psihom. Rekao mi je da odmorim mjesec dana nakon što odradim otkazni rok. Da se obnovim fizički i psihički. I da onda krenem ponovo polako. Da je on uz mene i da će sve biti u redu.

Što da radim? Posao recepcionera očito nije za mene, jer ponovo me hvata panika kada je oko mene veća masa ljudi. Postaje mi naporno ići i do trgovine, jer je sve već puno turista.

Morat ću na razgovor kod psihijatrice, ali što nakon toga? Kažu da se sve u životu događa s razlogom. Nadam se da nakon ovoga dolazi ljepše razdoblje, jer ovaj pakao kroz koji prolazim, teško je proživljavati.

[radical change]

bespomocan kaže:

Pozdrav svima.

Prije svega, kako bi shvatili cjelokupan problem, iznijet ću bitnu činjenicu o sebi - ja sam gay. K tome imam i problema sa psihom već par godina. Radi se o depresivno - anksioznom poremećaju, imam određene strahove (fobije), pobliže rečeno - strah me prevelike koncentracije ljudi na određenom prostoru, osjećam se jako nelagodno u gužvama, to mi stvara stres, stres mi stvara fizičke probleme - proljev ili povraćanja, gubim na kilaži (a već sam mršav), padam u depresiju... Začarani krug.

Prošle godine upoznao sam jednog predivnog dečka na obali (a ja inače iz kontinentalne Hrvatske) i dođem kod njega na tjedan dana, odmah smo si kliknuli i ja počeo intenzivnu potragu za poslom, našao posao relativno brzo i eto mene kod njega. Počeli smo zajednički život. S njim mi je predivno. Postoje, naravno, male svađice i nervoze, ništa posebno. Svima se to zna dogoditi.

Kako mi je posao bio slabo plaćen, javljao sam se na natječaje i zvali su me u jednu veću firmu, ktome još veća plaća i sve se činilo savršenim.
Da napomenem kako sam radio u agenciji i bio sam u to vrijeme na terapiji koju sam samovoljno prekinuo, jer sam smatrao kako sam pobijedio neke strahove. Postao sam komunikativan i otvoren. Druga osoba, reklo bi se.

I tada počinje... Dajem otkaz u agenciji, prelazim u tu drugu firmu, posao recepcioner, govorim sam sebi - isto kao i u agenciji, budi ljubazan, nasmijan i eto je - to!
Međutim, stres sa starog posla se gomilao plus stres na novom poslu i eto mene na 47 kila. Kostur! Doktorica me odmah poslala na psihijatriju, ponovo su mi uveli terapiju koju sada uredno uzimam.

Nakon svega, morao sam dati otkaz ovdje gdje trenutno odrađujem otkazni rok. Plačem svaki dan, plakao sam danas kada sam išao na posao, plakao sam skrivajući se od kolega na poslu, ali su me skužili. Suze same od sebe idu na oči. Plačem zato jer jako volim svog dečka, a što sam ja napravio? Prokockao siguran posao i manju plaću zbog boljeg posla i veće plaće?
Teško mi je jer znam da ću se morati vratiti kući, ostaviti njega. Sam sebi govorim kako sam jadan, nesposoban i sve najružnije.

Sve sam prokockao... sve... Osjećam se kao slabić koji ne može podignuti obično perce. Psihički sam slomljen. Svojima kod kuće i ne govorim detalje kako mi je.

Dečko mi govori da ću ostati s njim, on ima posao i pristojno zarađuje. Ja ne želim biti nikome na teret, ne želim po cijele dane biti po stanu, dok on radi. Meni je stvarno neugodno. On uporno govori da me neće pustiti i da ostajem s njim. On me razumije jer je imao isto sličnih problema sa psihom. Rekao mi je da odmorim mjesec dana nakon što odradim otkazni rok. Da se obnovim fizički i psihički. I da onda krenem ponovo polako. Da je on uz mene i da će sve biti u redu.

Što da radim? Posao recepcionera očito nije za mene, jer ponovo me hvata panika kada je oko mene veća masa ljudi. Postaje mi naporno ići i do trgovine, jer je sve već puno turista.

Morat ću na razgovor kod psihijatrice, ali što nakon toga? Kažu da se sve u životu događa s razlogom. Nadam se da nakon ovoga dolazi ljepše razdoblje, jer ovaj pakao kroz koji prolazim, teško je proživljavati.

Tvoji strahovi izviru iz tvojih dubokih nesigurnosti, lošeg mišljenja o sebi, držiš za sebe da nisi dovoljno sposoban, vrijedan, u stanju donjeti kvalitetne odluke, da će te drugi ljudi povrijediti jer si slabiji od njih pa ih doživljavaš kao prijetnju. Ti vjeruješ da se nisi u stanju nametnuti, niti izboriti za sebe zbog toga to i ne pokušavaš. Ukoliko ti život zada udarac ti ćeš se okrenuti kritiziranju sebe jer ne možeš prihvatiti pravo da u životu doneseš i pogrešne odluke, da je život nepravedan i da je to jednostavno tako. Podrška tvog dečka ne pomaže ti da se osjećaš sigurno a trebala bi, ti jednostavno upadneš u samokritičnost iz koje izvire miljon srahova koje nikakve riječi, podška, zagrljaj ne mogu prekinuti..

Očekuje te jako velik rad na sebi, daj si vremena..
Novi posao ćeš naći..
Ti si vrijedan, pametan, sposoban i dobar čovjek
Život je skupljanje iskustva, na gori i na bolji način
Sve loše će proći ali nikad ne dopusti da izgubiš samopouzdanje jer ti trenutno loše ide u životu
Veze nisu vječne, uživaj u ljubavi dok traje i cjeni vrijeme dok traje
Nauči izražavati sebe, strah od ljudi je strah od povrijeđivanja, kako budeš slobodno izražavao sebe i tražio ono što ti treba tako će ljude gledati kao osobe s kojima možeš izmjenjivati pozitivna iskustva a ne netko tko će te zgaziti, poniziti i smijati se
Ljude koji ti izazivaju neugodu u bio kojem smislu pokušaj izbaciti iz života. Ti se ne trebaš svaome svidjeti već suprotno imaš zadatak birati ljude koji ti donose pozitivu u život
Teret tvoje sexualnosti jako je velik, ti znaš da drugi koji su u većini nisu skloni osobama homosexualne orjentacije, to je veliki uteg kojeg nosiš u životu, vjerujem da ti nije lako, baš zbog toga trebaš biti jak i ne dopustiti da mišljenje drugih utječe na tebe u psihičkom smislu..

I da, jedi čovječe, odeš u dućan i kupi si nešto slatko, masno, hranjivo, stavi si neki film, čitaj nešto zanimljivo i natuci se spize..
I još nešto, malo tjelovježbe ne bi škodilo, tijelo ljepše izgleda i samopouzdaniji si zbog toga, vježbaj doma, radi na sebi.. okupiraj se nekim pozitivnim stvarima..
Promjeni nick, ako ćeš si takva imena zadavati nikad nećeš na zelenu granu vjeruj mi... bio sam u puno gorim govnima od tebe...

[F.A.Q]

koncentriraj se na minimalizam i prioritete te skupljaj snagu malo po malo .. polako .. odrezi sva sranja i pritiske iz okoline ... da sam to napravio u startu puno bi lakse proso neka sranja ali sad jedino mogu upozoravati na svoje greske .. a posto si reko da si slomljen hebiga .. sve ce ti biti tesko ali pises razumno .. imas dobar temelj za krenut ispocetka .. daleko da je lako ali uporno i pomalo .. pitanje kakav si karakter i kakav si prema sebi .. upoznaj se polako u ovim nesretnim okolnostima i budi si prijatelj ..

.. ocito .. ti je potreban vise nego ikad .. a kome ces vjerovati ako neces sebi

[nina333]

Još ništa nisi prokockao, ali si na dobrom putu da to učiniš.
Imaš lijepu vezu, partnera koji te voli i razumije, i koji ti daje podršku.
Zašto odbijaš pomoć i potporu tebi najbliskije osobe u životu?
Ti bi njemu pomogao da je situacija obrnuta, zar ne?
Razmisli dobro o tome, jer to je problem na kojem moraš proraditi, ako sam sa sobom sad to ne riješiš, morat ćeš kasnije, a biti će ti puno teže.

Dalje, pogriješio si, pa što? Svi griješimo, ali je bitno da na tim greškama učimo.

Pitaš što će biti dalje. Ništa dramatično kako ti to sada vidiš. Dakle, odradit ćeš taj otkazni rok, nakon toga se malo odmoriti, uzimati redovito terapiju, pronaći za početak neki posao koji ćeš moći raditi, popričati s doktoricom, i pustiti da se stvari polako vrate na svoje mjesto.
Također bih ti preporučila psihoterapiju, raspitaj se malo koje sve mogućnosti imaš u mjestu ili gradu u kojem jesi.

[bespomocan]

Hvala vam svima na komentarima. Još samo da odradim ovaj otkazni rok i sve će krenuti nabolje, vjerujem.

[F.A.Q]

bespomocan kaže:

Hvala vam svima na komentarima. Još samo da odradim ovaj otkazni rok i sve će krenuti nabolje, vjerujem.

meni fale otkazi .. zaposlio bi se samo da mogu opet dat otkaz

ali materijala ko u prici .. dakle;

zanimljivo mi je kako su "sposobni" ljudi toliko poduzetni da im trebaju drugi ljudi da rade posao za njih a onda oni zbog valjda preopterecene sposobnosti pocnu kukat i proljevat takva sranja oko sebe da nemaju za place da ovo da ono pa ih troskovi guse pa pederluka sam takvog upakiranog u jad i bijedu kompleksa lazi

[FIRST]

Ma nisi ništa prokockao. Apsolutno ništa. Jedan otkaz manje više. Ne mora ti pasati svaki posao i nema smisla ubijati se na nečemu što nikako ne možeš raditi.
Dečko ti je potpora - i dobro ti je rekao. Oporavit ćeš se, uzet pauzu i to je to. I naravno da ćeš se osloniti na njega i da nećeš ići pokisnuto doma. To bi te samo još više bacilo u bed. I nemoj dečka nervirati s tim spikama da ćeš ići doma. Nećeš se valjda zbog jedne loše odluke (prekida terapije)toliko kažnjavati da ćeš otići od dečka. Skužio si grešku, otišao kod doktora i ispravio si ju. The end. Sačekaj dok ti tablete ne prodjeluju, vidjet ćeš problem jasnije. Ujutro ustani, počisti po kući, odi u dućan, skuhaj vam ručak i već si nešto napravio za oboje dok se oporavljaš.
I promijeni taj nick - ako stalno čitaš bespomoćan, samo ćeš više vjerovati u to.

[F.A.Q]

FIRST kaže:

I promijeni taj nick - ako stalno čitaš bespomoćan, samo ćeš više vjerovati u to.

umjesto "bespo" stavi "i"

[ForumskiForumas]

Nisi nista prokockao.Svaki covjek tezi ka boljem i visem.Prestani si nabijati osjecaj krivice i osjecaj nize vrijenosti.Poslova ce uvijek biti.Svi mi imamo i dobre i lose dane,periode.Vjeruj u sebe i svoje sposobnosti,i glavu gore,ne gledaj nazad samo naprijed