Ovisnost o alkoholu+sedativima

[GipsyKings]

Pozdrav psiho naciji, pratim vas već dosta dugo.. što bi se reklo, od svoje 16. godine, sada mi je 23. Studentica sam, sa problematičnom obitelji, bez fizičkog nasilja, ali izutzetno iskrivljenim vrijednostima kao posljedica poremećenih uloga u obitelji.

Oduvijek sam bila malo čudno dijete, a u mojoj obitelji alkohol nije bio smatran zlom. Kako je kod većine na balkanu, djedovi su mi bili alkoholičari, i moj otac je.. možda i ne bi bio da je zadovoljan svojim životom.

U pubertetu sam doživjela veliki emocionalni stres s kojim sam se jako teško nosila, točnije potiskivala ga. Škola i obevez su me izvlačile pa sam se fokusirala na njih i imala bih nekoliko jakih depresivnih epizoda. Išla kod psih. (ne privatnog) koja mi je dala terapiju.. nakon što mi se poboljšalo stanje - prestala sam uzimati

U godinama nakon toga, unatoč uspjehu na školskom planu i dobroj perspektivi, ja sam opet na sertralinu. Prije nekoliko mjeseci pokušaj suicida (u zadnji tren sam se predomislila, ne zbog sebe nego jer znam da bi nanijela veliku patnju majci) nakon čega sam se ponovo obratila psihijatrici i ona mi je povisila dozu na 125 mg sertralina dnevno.

Zbog poremećenih stavova i vrijednosti života, nisam u stanju održati emocionalnu vezu. Prv je ta koja je bila kobna, nakon nje ništa.. prošlo je 8 godina odonda. iz nekog razloga odbijam muškarce od sebe, iako sam atraktivna i imam izražen seksualan nagon.

Malo jedugačak uvod na čemu se ispričavam.. ali eto da se dobije bolji uvid u situaciju.

Problem zbog kojeg pišem je ovisnost o alkoholu i diazepaminu. U srednjoj školi sam počela piti kada izlazim, što je manje-više normalno i nije bilo ozbiljno. Međutim, u zadnjih.. pa ne bih ni znala koliko, mislim godinu ipo ili 2 čak, svakodnevno navečer konzumiram alkohol. Znalo se dogoditi par dana da ne pijem, kada sam radila vrllo naporan posao i od umora bih zaspala, ali ovako mi alkohol pomaže da zaspim.. To je bio izgovor na početku, no jednostavno uživam u njemu, jako, više od svega na svijetu. Obzirom da mi se s vremenom povećava tolerancija, a doktorica mi je prepisala normabele, znala sam ih popiti uz alkohol. Taj osjećaj opijenosti - nešto neopisivo. Cilj mi je što duže izdržati u tom stanju. Prije par dana sam popilamalo više od pola litre pive, uz 4 normabela od 10 mg.. razmaci od nekih sat vremena. Kad gledam, to je 40 mg + alkohol, ne mogu ni zamisliti što čini mojoj jetri, na moju kilažu od 50 kg.

I trenutno dok vam pišem sam na 1 (samo) normabelu i popila sam 0, 3 l piva, ali uzeti ću još jer me popušta.

Ono što je problem, je to što sam shvatila da mi otežava kognitivne sposobnosti i gubim volju za ičim. Prije bih se naživcirala oko nekakvog ispita.. Trenutno, na kraju am fakulteta i ostao mi je jedan, jedan jedini ispit koji trebam ozbiljno shvatiti i sutra odgovaram, ali ništa ne znam, a mojima lažem da se pripremam već mjesecima. Nemam nikakvu motivaciju, ne znam što želim u životu, nemam cilja, a prije sma ih imala puno. Ono što je dobro u svemu tome je što nisam više toliko depresivna, pomirila sam se s time da se ne smijem ubiti i jednostavno me više ništa ne živcira, ništa me ne može uzdrmati. Ne vidim rizik u ničemu, sve mi je onako.. ravno. I kad čujem lošu vijest, kažem: tako je, kako je.. bit će to dobro, tako mora bit. I više uopće ne razmišljam o tome nego se vratim u svoju prazninu u glavi. Prije nikada to nisam bila u stanju postići, bez da mislim na išta. A eto sada to mogu.. samo gledam u olovku i tako mogu satima, bez opterećivanja.

Ono što mi pravi problem je što se nemam volje koncentrirati i učiti. Sama struka me ne zanima i sumnjam da ću to raditi u budućnosti, ali moram barem zbog mojih dati zadnji ispit i gotovo. Ali evo ne mogu ni to..

Ako netko ima nekakav savjet, neka slobodno kaže. Ja si idem po još jedno pivo i normabel

[descender]

GipsyKings kaže:

..Taj osjećaj opijenosti - nešto neopisivo. Cilj mi je što duže izdržati u tom stanju.

Probaj heroin.
Biti će to prva, prava i jedina ljubav, na prvi osjet. [iskreno+satira alert]
Dok ne pukne..........

Ono što je dobro u svemu tome je što nisam više toliko depresivna, pomirila sam se s time da se ne smijem ubiti i jednostavno me više ništa ne živcira, ništa me ne može uzdrmati. Ne vidim rizik u ničemu, sve mi je onako.. ravno. I kad čujem lošu vijest, kažem: tako je, kako je.. bit će to dobro, tako mora bit. I više uopće ne razmišljam o tome nego se vratim u svoju prazninu u glavi.

Probaj percipirati kako je to samo faza "tuposti".
Kako je moguće da trenutno i naredno propušteno vrijeme, prilike, odluke.. u toj "tuposti".. sve fiktivne "indolencije" problema i po istome gomilanje istih.. zapravo budu negdje naredno okidač za povrat osjeta.. ne baš pozitivne senzacije. Još ako se na taj prijelomni tren, zalijepi i nemogućnosti potrebnog, momentalnog izlaza iz istog..... "tupost" i "odsutnost misli" mogle bi se pretvoriti u histeriju ispunjenu isključivo svim tim potiskivanim, sada opsesivnim mislima najcrnijeg karaktera. U mjeri ili stanju gdje je "ne smijem se ubiti zbog..", nešto do jučer neupitno prisutno, sada daleko i strano; kao da nikada nije postojalo. Tren u kojem bi žilet [ili.. tablete možda, prije.. ] mogao; ne postati najbolji prijatelj.. mogao postati stvarnost na koju niti možeš, niti u "zadanim okvirima" zapravo i želiš, utjecati.. "Tren" u kojem se možda ne razmišlja.. samo djeluje?

Ono što mi pravi problem je što se nemam volje koncentrirati i učiti. Sama struka me ne zanima i sumnjam da ću to raditi u budućnosti, ali moram barem zbog mojih dati zadnji ispit i gotovo. Ali evo ne mogu ni to..

Udovoljavati ikome ili raditi nešto zbog nekoga, ustupci kontra svoje volje.. ili jednostavno guranje po zadanom smjeru kotrljanja života.. definitivno je dobar put za pogubiti bilo kojeg sebe.. kojeg je jednom kasnije ili neobično teško, ili nemoguće naći. Pronaći uopće početak; gdje bi taj "ja"; koji ima neki poriv, želju, interes.. mogao uopće biti. Ako nestane onaj "ja" koji je sposoban za išta, kojem je nešto bitno, koji se ravna po sebi ovisno o tome kakav je.... mogla bi ga/ju jako zamrziti; zato što je otišao/la.. zaplesti se u vicious cycle.. u kojem je sposobnosti poimanja kako nije otišao/la nego je otjeran/a, izbrisan/a, negiran/a....... apsolutno nedostupna.

Ako netko ima nekakav savjet, neka slobodno kaže. Ja si idem po još jedno pivo i normabel

Probaj se družiti sa sobom. Razgovarati. Ne kontrirati ili bježati, skrivati se, gledati se kroz naočale koje iskrivljuju sliku na željeni način. Kod koketiranje sa pilsevima i alkoholom u kombinaciji; jetra bi ti mogla biti/postati najmanji problem. Kroz maglu i mutljaga u glavi; mogla bi otploviti far-far away.. daleko naprijed; prema kraju...... umjesto kako bi možda trebala; u suprotnom smjeru, prema početku.......

Možda i ne. Možda si baš tamo gdje trebaš biti [iskusiti, raditi, forsirati..].
Nije ni ta misao za od/baciti.... Valjda..

[OneHitWonder]

ugledala sam ovaj thread preko aktivnih tema, pa oprostite ako nemam vokabular i pristup ovog pdf.
dok citam ovo "poremecene vrijednosti" razmisljam- aha, obicna prosjecna obitelj. u kojoj roditelji poticu iz losije, a bolju su namijenili svojoj djeci. u kojoj djeca nemaju ni priblizno ista iskustva, koja su roditelji napravili i imaju privilegiju sa sigurne udaljenosti mjeriti ih svojim mjerilima. koje su omogucili roditelji, gubitkom i ono malo sebe, sto su imali dok su oni bili mladi.
ali to nije tvoj problem, to je objasnjenje za distanciranost.
i bijeg od odgovornosti.
kad nesto radis, velike su sanse da pogrijesis.
i da si sam sebi kriv.
u danasnjem individualistickom svijetu je to duznost i obaveza i privilegija i ideal.
ali nisu svi ljudi na tom nivou.
ljudima je, nacelno, lakse ne misliti puno. tako da, iako su ljudi prije dvije stotine godina zivjeli bez automatskih vrata, pokretnih stepenica, zivotnog osiguranja, centralnog grijanja...oni su, u principu, imali regulisan zivot (debela vecina). znali su oduvijek sta ce raditi i relativno rano koga ce zeniti i imali su onoliko djece koliko im je bog dao.
tvoje stanje, nije posljedica poremecenih vrijednosti u tvojoj obitelji. svacija je obitelj poremecena. i ona sa nedjeljnog rucka. svaka.
tvoje stanje je posljedica samoce i slobode i nespremnosti nositi se sa tim.
sve je ok dok se radi ono sto se od tebe ocekuje (polazu ispiti, ide u skolu), ali kad je vrijeme da pokazes svoje lice i ono sto ti zelis- predjes u odrasle...onda taj jedan ispit...ostaje.
zivis jako dugo u svom balonu i u njemu nema nikoga ko bi se suprotstavio djetetu u tebi (ali ne onom djetetu, kojeg svi trebamo zadrzati), one glasove koji su se tome suprotstavljali utisala si alkoholom i normabelima.
moras ih ponovno moci cuti.
a to znaci odluciti se.
upravo ono cega se jako, jako bojis.
ako se odlucis na zivot, moraces na suho skociti.
ako ne, pa jetra ima svoj kapacitet i rok trajanja obrnuto proporcionalan opterecenosti kapaciteta.
podrska, telefonska ili bilo koja- kao i bilo kojem ovisniku.
u obitelji, pa ne znam...djeluje mi kao ta ti mama vec puca po savovima, a od oca ne ocekujes ama bas nista. onda probaj sama (a ako ne mozes- onda sa oboje, rasporedi teret na oboje, bez obzira na to sta od koga ocekujes).
i za kraj- sve je do tebe. do tvoje odluke. stvarno.
onesvjesten ili mrtav covjek je puno tezi za nositi od onog pri svijesti. svi drugi mogu igrati vecu ili manju ulogu u pomoci u tvom oporavku, ali jedino ti imas presudnu ulogu u tome.

[descender]

OneHitWonder kaže:

....

Gotovo sve bih potpisao.. samo.. odlučiti se na što?
S obzirom na to da je tupost, izabrani odmor za mozak i dušu.
Ponekad se čovjek možda percipira kao potpuno bistra vida, apsolutnog slijepca. Ne traži od nekoga [svakoga.. bilo koga..] da ga okrene, usmjeri, uputi.. prema xyz destinaciji. U vrevi zujavih mušica, koje također uglavnom zuje po predodređenoj namijenjenosti.. ponekad tiho, a ponekada u percepciji kako nitko ili gotovo svatko; ne da ne vidi njega.. ne vidi "ništa".. nego prema osobnim osjetilima leluja prema svijetlu.... vrišteći moli da ga netko od zujavih, uputi tamo gdje je dobro, gdje mu je mjesto, smisao.. gdje/kako god to bilo. Bez obzira koliko ta konstrukcija zapravo svjesno percipirani oxymoron bila; ista je poticaj ili "realno opravdanje" za bijeg, zaborav, odmak.. Cijena tada nije nešto bitna, a odgoda plaćanja čini je realnom za kvalitetu pružene usluge.
Krajnja destinacija je neupitna. Cestarinu koja je zavisna od duljine, izbora.. putovanja, platit će svi.. dok je putovanje senzacija. Tandrkanje po makadamu, probušena guma bez zamjenske u pustari......... mogu naknadno čašu "obične, pitke, hladne vode", učiniti možda po prvi puta s okusom, mirisom.... Nema veće ludosti od [pokušaja] ustrajnosti na "biti, održati se, oblikovati se..".. u "suvislog, racionalnog, normalnog.."........ U očekivanju ["rad na sadašnjem sebi povodom nekog boljeg sutrašnjeg "ja".."] se "tamo negdje".. u nekoj od fiktivnih destinacija; ne primijetiti se, a kamo li vidjeti se, trenutno.

[radical change]

OneHitWonder kaže:

tvoje stanje, nije posljedica poremecenih vrijednosti u tvojoj obitelji. svacija je obitelj poremecena. i ona sa nedjeljnog rucka. svaka.
tvoje stanje je posljedica samoce i slobode i nespremnosti nositi se sa tim.
sve je ok dok se radi ono sto se od tebe ocekuje (polazu ispiti, ide u skolu), ali kad je vrijeme da pokazes svoje lice i ono sto ti zelis- predjes u odrasle...onda taj jedan ispit...ostaje.
zivis jako dugo u svom balonu i u njemu nema nikoga ko bi se suprotstavio djetetu u tebi (ali ne onom djetetu, kojeg svi trebamo zadrzati), one glasove koji su se tome suprotstavljali utisala si alkoholom i normabelima.
moras ih ponovno moci cuti.
a to znaci odluciti se..

Ovo boldirano je užasno pogrešno..
Postoje velike razlike između funkcionalnih i disfunkcionalnih obitelji, kao što postoji razlika između djece razvijenog samopouzdanja od onih koji samopouzdanja nemaju.
Odrastanje u obitelji alkoholičara je samo po sebi jako traumatično. Djeca nemaju kapaciteta nositi se sa disfunkcionalnim roditeljem niti preuzeti njegovu ulogu u obitelji. Ukoliko to pak čine to ostavlja trajne posljedice na njihovu psihu. Djeca ne mogu biti odgovorna što nisu znala podnositi obiteljsko nasilje, ovisnost, ponižavanje, niti mogu biti odgovorna što si pokupila negativne obrasce ponašanja iz obitelji. Djeca jednostavno uče iz onog što je njimaa dostupno i to je cijeli njihov svijet..

Za autoricu..
Jako sam žalostan čitajući tvoj posta. Najviše iz razloga što znam koliko si lošeg proživjela kao djete u životu a nisi trebala, i sada kao mlada žena koja bi trebala zasnovati svoju obitelj iz lošeg djetinjstva ništa nisi naučila, već si samo preuzela loše obrasce bez preispitivanja. Čak što više toliko si slaba i ovisna da si ušla u ovisnost i o alkoholu i tabletama kako bi pobjegla do bolne stvarnosti i suočavanja sa samom sobom.
Mnogo je lakše pobjeći kroz vrata nego se suočiti da si jednostavno slaba i nekvalitetna osoba, koja se ne može nositi sa životom i naravno potrebno je da stisneš zube i godinama radiš na sebi uporno i uporno da korigiraš svoje karakterne crne, negativne obrasce i mišljenje o sebi...

Radiš si ogromnu štetu, nadam se da si toga bar malo svjesna, vjerojatno jesi odtud i ova tema.
Kako god znaš potrudi se da se rješiš ovisnosti i zaboraviš na alkohol do kraja života ako treba, da stisneš zube i priznaš sebi što te muči, čega se plašiš, što u životu radiš zbog SEBE a što zbog očekivanja DRUGIH.
Kad te stvari posvjestiš, za što treba jako mnogo volje i vremena biti ćeš spremna raditi na sebi. Kao alkoholičar-ovisnik, kao osoba odmaknuta od sebe koja bježi od sebe i traumatične istine ti nisi u stanju mrdnuti se ni milimetar, tapkaš već godinama na istom mjestu, usudio bi se reći da upadaš u živo blato sve dublje i dublje.
Sama si, to je otežavajuća okolnost, no skupi svu snagu koju imaš u sebi i kreni rješavati svoje probleme, to nitko neće učiniti umjesto tebe, a ako završiš kao beskućnik, kurva, narkomanka ili dva metra ispod zemlje nikoga neće biti mnogo briga, niti prva niti zadnja..
Malo sam brutalan, mislim da ti to treba...previše si dopuštaš u životu...

[OneHitWonder]

descender kaže:

Gotovo sve bih potpisao.. samo.. odlučiti se na što?
S obzirom na to da je tupost, izabrani odmor za mozak i dušu.
Ponekad se čovjek možda percipira kao potpuno bistra vida, apsolutnog slijepca. Ne traži od nekoga [svakoga.. bilo koga..] da ga okrene, usmjeri, uputi.. prema xyz destinaciji. U vrevi zujavih mušica, koje također uglavnom zuje po predodređenoj namijenjenosti.. ponekad tiho, a ponekada u percepciji kako nitko ili gotovo svatko; ne da ne vidi njega.. ne vidi "ništa".. nego prema osobnim osjetilima leluja prema svijetlu.... vrišteći moli da ga netko od zujavih, uputi tamo gdje je dobro, gdje mu je mjesto, smisao.. gdje/kako god to bilo. Bez obzira koliko ta konstrukcija zapravo svjesno percipirani oxymoron bila; ista je poticaj ili "realno opravdanje" za bijeg, zaborav, odmak.. Cijena tada nije nešto bitna, a odgoda plaćanja čini je realnom za kvalitetu pružene usluge.
Krajnja destinacija je neupitna. Cestarinu koja je zavisna od duljine, izbora.. putovanja, platit će svi.. dok je putovanje senzacija. Tandrkanje po makadamu, probušena guma bez zamjenske u pustari......... mogu naknadno čašu "obične, pitke, hladne vode", učiniti možda po prvi puta s okusom, mirisom.... Nema veće ludosti od [pokušaja] ustrajnosti na "biti, održati se, oblikovati se..".. u "suvislog, racionalnog, normalnog.."........ U očekivanju ["rad na sadašnjem sebi povodom nekog boljeg sutrašnjeg "ja".."] se "tamo negdje".. u nekoj od fiktivnih destinacija; ne primijetiti se, a kamo li vidjeti se, trenutno.

na zivjeti, na okusiti posljedice, na pogrijesiti, na poslati poprijeko, na nikad ne zavrsiti faks, na zavrsiti ga...na biti svoja.

[OneHitWonder]

radical change kaže:

Ovo boldirano je užasno pogrešno..
Postoje velike razlike između funkcionalnih i disfunkcionalnih obitelji, kao što postoji razlika između djece razvijenog samopouzdanja od onih koji samopouzdanja nemaju.
Odrastanje u obitelji alkoholičara je samo po sebi jako traumatično. Djeca nemaju kapaciteta nositi se sa disfunkcionalnim roditeljem niti preuzeti njegovu ulogu u obitelji. Ukoliko to pak čine to ostavlja trajne posljedice na njihovu psihu. Djeca ne mogu biti odgovorna što nisu znala podnositi obiteljsko nasilje, ovisnost, ponižavanje, niti mogu biti odgovorna što si pokupila negativne obrasce ponašanja iz obitelji. Djeca jednostavno uče iz onog što je njimaa dostupno i to je cijeli njihov svijet.

.

znas zasto mislim da nije pogresno?
zato sto vjerujem da ona sada zna sta su to prave vrijednosti. za razliku od roditelja, koji nisu znali. slozit' ces se?
i sada, ona- koja bi trebala znati bolje- gdje je?
da sad, za devet mjeseci, dobije bebu...sta bi njeno dijete imalo reci o njoj?
a ona ZNA da nesto ne stima, i ZELI bolje. i svom nekom buducem djetetu.
mislim da su ljudi uglavnom prestrogi kad sude roditeljima. usudjujem se tvrditi da je mnogo manje fuknkcionalnih obitelji, od funkcionalnih ljudi. usudjujem se tvrditi da je "tvornicka greska" u vidu roditelja, manje vise- datost citave produkcije. ugradjena u proces. ljudi bez obitelji, to je tek kategorija za sebe.
citala sam tebe, ti si posebno strog i prema majci i prema ocu...toliko strog da sud svog djeteta ne bi mogao ni podnijeti, pa se odlucujes nemati uopce djecu (ako sam dobro upratila).
strogost nije dobra, zivot je previse lelujav i svi smo prilicno slabi.
sa tom slaboscu treba zivjeti.
pa ako treba zajebati citav faks, struke koju ne zeli raditi, i ostati na jednom ispitu- neka bude. ni tu ne bi bila ni prva, niti zadnja.
svako poznaje nekoga kome je ostao samo ispit ili samo diplomski, a nikad ga nije zavrsio. ali neki su takvi sretni, a neki ne.
nema savrsenog covjeka medju nama, svi hodamo sa manjim ili vecim greskama, to nas cini onim sto jesmo.
prvo sebe prihvatiti, pa ostale ljude takvi kakvi su i onda vidjeti sta i gdje i kud i kako.
tako nekako ja to vidim, iz moje perspektive, gdje mi obitelj iz koje dolazim, kao i obitelj koju sam osnovala, nekad izgleda groteskno, a nekad kao sa kinder-lada reklame. narocito je sok bio vidjeti roditelje kao bespomocna bica, ljude-divove, svedene na mravice, nebitne ikome, osim eto-meni.
onda shvatis da i oni samo traze nacin za prezivjeti i trude se ne zeznuti, a svjesni za hodaju po jajima i da nesto moraju zeznuti. one generacije ugnjetenih, koje su postale roditelji, podizu generacije sebicnjaka, generacija sebicnjaka ce onda opet podici generaciju ugnjetenih, da bi oni opet podizali sebicnjake...
imala sam jednu staru tetu, ona je bila ljubomorna na nas djecu, pa onda (dozivjela je) i na nasu djecu...svaki put kad bi nasi roditelji pokazivali pred njom brigu za nas, ona je pocinjala sa svojim tuznim i teskim zivotom i kako nista nisu imali i kako ih nista nisu pitali, kako su samo bili smetala...pa onda kad smo na red dosli mi, sa nasim organskim hapicama i auto-sjedalicama...a nju su malenu, vozili na prikolici punoj kukuruza i citav dan je iste brala i nosila i jos nije dobijala jesti kad je htjela...znala je i zaplakati pricajuci o svojim zuljevima. njena braca i sestre su zivjeli istu sudbinu, ali nekako su to drugacije izveli, ali svakome mozes naci manu, samo povrsno gledajuci. u jednom trenutku vise nisi dijete, to ti je prilika.

[radical change]

OneHitWonder kaže:

znas zasto mislim da nije pogresno?
zato sto vjerujem da ona sada zna sta su to prave vrijednosti. za razliku od roditelja, koji nisu znali. slozit' ces se?
i sada, ona- koja bi trebala znati bolje- gdje je?
da sad, za devet mjeseci, dobije bebu...sta bi njeno dijete imalo reci o njoj?
a ona ZNA da nesto ne stima, i ZELI bolje. i svom nekom buducem djetetu.
mislim da su ljudi uglavnom prestrogi kad sude roditeljima. usudjujem se tvrditi da je mnogo manje fuknkcionalnih obitelji, od funkcionalnih ljudi. usudjujem se tvrditi da je "tvornicka greska" u vidu roditelja, manje vise- datost citave produkcije. ugradjena u proces. ljudi bez obitelji, to je tek kategorija za sebe.
citala sam tebe, ti si posebno strog i prema majci i prema ocu...toliko strog da sud svog djeteta ne bi mogao ni podnijeti, pa se odlucujes nemati uopce djecu (ako sam dobro upratila).
strogost nije dobra, zivot je previse lelujav i svi smo prilicno slabi.
sa tom slaboscu treba zivjeti.
pa ako treba zajebati citav faks, struke koju ne zeli raditi, i ostati na jednom ispitu- neka bude. ni tu ne bi bila ni prva, niti zadnja.
svako poznaje nekoga kome je ostao samo ispit ili samo diplomski, a nikad ga nije zavrsio. ali neki su takvi sretni, a neki ne.
nema savrsenog covjeka medju nama, svi hodamo sa manjim ili vecim greskama, to nas cini onim sto jesmo.
prvo sebe prihvatiti, pa ostale ljude takvi kakvi su i onda vidjeti sta i gdje i kud i kako.
tako nekako ja to vidim, iz moje perspektive, gdje mi obitelj iz koje dolazim, kao i obitelj koju sam osnovala, nekad izgleda groteskno, a nekad kao sa kinder-lada reklame. narocito je sok bio vidjeti roditelje kao bespomocna bica, ljude-divove, svedene na mravice, nebitne ikome, osim eto-meni.
onda shvatis da i oni samo traze nacin za prezivjeti i trude se ne zeznuti, a svjesni za hodaju po jajima i da nesto moraju zeznuti. one generacije ugnjetenih, koje su postale roditelji, podizu generacije sebicnjaka, generacija sebicnjaka ce onda opet podici generaciju ugnjetenih, da bi oni opet podizali sebicnjake...
imala sam jednu staru tetu, ona je bila ljubomorna na nas djecu, pa onda (dozivjela je) i na nasu djecu...svaki put kad bi nasi roditelji pokazivali pred njom brigu za nas, ona je pocinjala sa svojim tuznim i teskim zivotom i kako nista nisu imali i kako ih nista nisu pitali, kako su samo bili smetala...pa onda kad smo na red dosli mi, sa nasim organskim hapicama i auto-sjedalicama...a nju su malenu, vozili na prikolici punoj kukuruza i citav dan je iste brala i nosila i jos nije dobijala jesti kad je htjela...znala je i zaplakati pricajuci o svojim zuljevima. njena braca i sestre su zivjeli istu sudbinu, ali nekako su to drugacije izveli, ali svakome mozes naci manu, samo povrsno gledajuci. u jednom trenutku vise nisi dijete, to ti je prilika.

U suštini u drugom dijelu posta se mogu složiti sa tobom, ali u ovom prvom nikako ne..
Moj primjer, imam sestru, zajedno smo odrasli u istoj obitelji, ja u donosu na nju izrastao sam karakterno u potpuno drugu osobu. Moglo bi se reći da smo dijametralna suprotnost jedno od drugog. Kako bi moj psihijatar znao reći, u disfunkcionalnim obiteljima, koje su istina jako česte, djeca obično odaberu dva pravca, ili su ekstremno dobra, orjentirana na druge, pokušavaju udovoljiti, no to se kasnije lako korigira... ili su pak agresivna, razmažena i orjentirana isključivo na sebe bez one fleksibilnosti koja omogućava promjenu i kvalitetan rad na sebi..
Iz osobnog iskustva, treba proći dosta vremena, usudio bih se reći treba popustiti roditeljski utjecaj na dijete, kako bi ono zaista bilo na čisto da nešto zaista ne štima u toj obitelji, pa zatim proći određeno vrijeme da se kroz živono iskustvo baci usporedba sa drugim ljudima da se skuži što ne štima. Vjeruj mi ovo je jako teško adolescentu za posvjestiti. Pa dalje sljedi onaj najvažniji proces, mijenjati sebe i upoznati pravog sebe.. godine rada su za to potrebne jer ne krećeš iz nule, imaš gomilu smeća u sebi kao utege koji te vuku natrag..

Dakle rezime, nisu na žalost svi svjesni svojih loših strana, a još manje su na čisto što je to dobro, bolje, kako bi trebalo biti a naročito kako to postići...
Zbog toga imaš ljudi koji jednostavno to ne mogu.Autorica se tu nekako koprca ali ne vidi izlaz. To je rekao bih duhovno prosvjetljenje koje treba dostići..

Što se tiče mog pogleda na roditeljstvo, gle ja istina vučem teret negativnosti u tom smislu iz moje obitelji, tu je i karakterna crta mene i supruge gdje nikada nismo ozbiljno željeli djecu niti se baviti djecom, opete teret odgovornosti prema djetetu, nedostatak slobodnog vremena, nerješeno stambeno pitanje i slično.Mnogo je parametara u igra. Uvjek kažem da sam dovoljno jako želio djecu imao bi ih, jednostavno ispada da ih ne želim...