Perfekcionizam - opća tema

[Maza_]

Na neke postove nemam komentara... Vidim da neki neznaju što je perfekcionizam. Naime, to nije neka jako pozitivna osobina, jer možda čovjek napreduje, ali i samog sebe uništava...

[croatish7]

ako si zaista perfekcionist moras bit i picajzla....
kao ja npr.
jer sve mora bit savrseno onako kako si ti to zamislio
mislim da je to i previse povezano jer i nisi toliki perfekcionist ako popustas...

ali zaista ne vidite li usku poveznicu sa OKPom?

[Lila_sun]

Vidimo...i u podlozi okp-a i perfekcionizma je potreba za kontrolom, osoba na taj nacin pokusava kontrolirati svoju okolinu i svijet...u podlozi je cesto neki mentalni obrazac pokupljen u djetinjstvu ili nekom trenutku zivota (recimo uloga u obitelji u kojoj se moralo brinuti npr. o mladjem bratu/sestri prije nego sto je osoba emocionalno postala sposobna za to, uloga prevelike odgovornosti koju su roditelji nametali djetetu prije nego sto je postalo dovoljno zrelo da bi se s time uopce trebalo il smjelo nositi - recimo prebacivanje problema roditelja na dijete, zatim neki drugi dogadjaji u zivotu -neka trauma, situacija u kojoj osoba gubi kontrolu pa to pokusava nesvjesno nadoknaditi perfekcionizmom na drugim stranama ili razvija okp...scenarija je mnogo ali je u podlozi uvijek neka vrsta straha od gubitka kontrole)..

Treba se fokusirati na nacine shvacanja da je u redu "pustiti stvari"...pomazu jako meditacije i slicne stvari, izvan bilo kakvog duhovnog konteksta, cisto kao metoda u kojoj moras negdje sjediti 20 minuta i ne kontrolirati stvari....pa sigurna sam i druge fizicke aktivnosti kao sto su ples i slicno gdje se osoba uci fizicki prepustati svojim "porivima" a na taj nacin se pozitivni efekti takvog ucenja mogu prebaciti i u ostale domene zivota...

[~Phoenix~]

ja sam jedan teški perfekcionista.. sve mi uvijek mora biti savršeno i onako kako ja želim, a to se ne događa često i to me uništava.. teško mi se s tim nositi, ali znam da zaslužujem ono što želim i što trebam.. nisam pronašla način da se to pobijedi ali radim na njemu.. osobno meni se čini bolje biti poseban nego prosječan, mislim, rađe bih cijeloga života trpila perfekcionizam nego se spustila na razinu prosjeka..

[ray of light]

Lila_sun kaže:

Vidimo...i u podlozi okp-a i perfekcionizma je potreba za kontrolom, osoba na taj nacin pokusava kontrolirati svoju okolinu i svijet...u podlozi je cesto neki mentalni obrazac pokupljen u djetinjstvu ili nekom trenutku zivota (recimo uloga u obitelji u kojoj se moralo brinuti npr. o mladjem bratu/sestri prije nego sto je osoba emocionalno postala sposobna za to, uloga prevelike odgovornosti koju su roditelji nametali djetetu prije nego sto je postalo dovoljno zrelo da bi se s time uopce trebalo il smjelo nositi - recimo prebacivanje problema roditelja na dijete, zatim neki drugi dogadjaji u zivotu -neka trauma, situacija u kojoj osoba gubi kontrolu pa to pokusava nesvjesno nadoknaditi perfekcionizmom na drugim stranama ili razvija okp...scenarija je mnogo ali je u podlozi uvijek neka vrsta straha od gubitka kontrole)..

Treba se fokusirati na nacine shvacanja da je u redu "pustiti stvari"...pomazu jako meditacije i slicne stvari, izvan bilo kakvog duhovnog konteksta, cisto kao metoda u kojoj moras negdje sjediti 20 minuta i ne kontrolirati stvari....pa sigurna sam i druge fizicke aktivnosti kao sto su ples i slicno gdje se osoba uci fizicki prepustati svojim "porivima" a na taj nacin se pozitivni efekti takvog ucenja mogu prebaciti i u ostale domene zivota...

tako je. ako ikako možeš, kreni na psihoterapije

[CosmaShiva]

croatish7 kaže:

ako si zaista perfekcionist moras bit i picajzla....
kao ja npr.
jer sve mora bit savrseno onako kako si ti to zamislio
mislim da je to i previse povezano jer i nisi toliki perfekcionist ako popustas...

ali zaista ne vidite li usku poveznicu sa OKPom?

takva sam ja i da,povezujem to s OKPom.

[Orcisus]

Dižem temu jer imam problem. Ja sam bila veliki perfekcionist u svemu.. to je povezano s osjetljivošću i općenitom nesigurnošću koja je kod mene ranije bila prisutna u većoj mjeri, sada manjoj. Rijesila sam se dosta perfekcionizma (i pesimizma povezanog s tim), opustila se. Ili sam jednostavno prestala od drugih ljudi ocekivati puno, od sebe nastavila. Međutim, sada mi se javlja perfekcionizam na svemu vezanom uz posao. Srećom, nisam odgovorna za ljudske zivote, no cim napravim malu grešku, grizem se strasno. Kad nesto ne znam uciniti, opet se grizem. Realno, pocetnik sam, nije ni cudno da grijesim. Grijese i oni iskusniji od mene. S druge strane, imam osjecaj da sam vise prije radila i vise ucila, ne bih toliko grijesila. Sto mogu uciniti? Mogu se truditi nadoknaditi propusteno (iako toga nema puno koliko se meni cini), skupiti sto vise iskustva i znam da ce mi tada porasti samopouzdanje. No, ja se svejedno jako grizem oko gresaka koje radim i ni ne zelim prolaziti kroz toliki stres tijekom prikupljanja iskustva. Pretjerujem, objektivno znam da nije normalno toliko se gristi, no kako to prestati raditi? Kada se pozalim bliskim osobama oko toga, svi govore da sam dobra, da se previse grizem, da je ustvari sve kako treba biti i samo treba ici naprijed. No, ja se jako kocim i uzrujavam. Kad sam s ljudima, pokupim njihov opusteni stav, no kad sam sama, bas zabrazdim u neki pesimizam i ocekujem da sve bude tip-top.

[zoki89]

I sam dosta naginjem perfekcionizmu. Ipak, nastojim održati uravnoteženost u svemu što radim. Ponekada mi uspijeva, a ponekada ne. Uravnoteženost je tajna uspjeha i sreće neovisno o tome tko ste i što radite. Ipak, budite fleksibilni. Večinom se držite uravnoteženosti, ali kada se radi o nečemu važnom, fokusirajte se na detalje. Neke manje važne stvari riješite brže i uz manje uloženog truda.

Također nemojte brinuti o mišljenju drugih ljudi. Koliko vi brinete o tuđim životima, budučnosti i problemima ? Upravo toliko oni razmišljaju o vama.

[winstonblue]

Perfekcionizam nije loš sve dok ne počne uticati na porodicu, prijatelje, ljude u okruženju ... Mislim da nema ništa loše u tome da npr. stvari budu složene, da se zna gdje koja stvar stoji itd. Mislim da je dobra organizacija i perfekcioniazm imaju dosta dodirnih tačaka i da se mogu posmatrati kao poprilično bliski pojmovi. Biti dobar organizator, podrazumjeva da budete do određene mjere perfekcionista.

[whythat]

Imam neku idealnu sliku sebe... uvijek se dobro osjećam kad je zamislim... ali kad stvarno razmislim i pokušam biti realan, shvaćam da nikad neću biti ta osoba. "Prosječan tip" kakav sam sada, koji se ničim ne ističe, sasvim običan u apsolutno svemu što radim, i nikako to promijeniti. Užasno me živcira ta spoznaja. Želio bih stalno napredovati kao osoba, do te razine gdje ću biti samostalan, zabavan, zanimljiv, zgodan, spontan, ali uz sve naznake tih osobina, nikako da napravim korak dalje.

Zapeo sam na prosjeku a žudim za perfekcijom. U izgledu i osobnosti. Kad vidim kako će sav trud uložen u teretani i sva odricanja malo donijeti, odmah mi pada motivacija i raspoloženje. Valjda sam pomalo zavidan stvarno zgodnim ljudima što ne moraju prstom mrdnuti da bi izgledali fantastično, a to se gotovo uvijek preslikava na osobnost te imamo savršene ljude -otvorene, spontane i zabavne... Jasno mi je da trebam sebe prihvatiti u osnovi onakvog kakav jesam i poraditi na stvarima koje se mogu popraviti... ali premalo mi je to, kao takav neću bitini blizu standardu za kojim žudim, onom čovjeka poželjnom u društvu, među osobama suprotnog spola, u poslu i u svakodnevnom životu.

Kako da se probudim?

[pipi21]

Čini mi se previše "perfekcionista" na jednom mjestu koji se sami sebi opravdavaju kako "svi žele biti maximalno uspješni u životu". To nije istina. Ja recimo ni ne znam što to znači.
Ja primjerice želim biti samo najbolja verzija sebe same. Najbolja osoba za sebe (ne u odnosu na druge), želim da u životu znam ispravno postupati.
Perfekcionist nikako nisam, a pogotovo ne u izmišljenim područjima akademskog ili poslovnog uspjeha ili bilo što drugo zbog čega želim da me drugi percipiraju kao uspješnu. Što ne znači da ja to istovremeno i nisam, samo mi nije bitno. To je bio nekakav slijed okolnosti koji je proizašao iz mojih interesa, iz mene. I također je nešto što se može i promijeniti pa ne radim famu ni oko čega.
Htjela sam reći, za one kojima smeta ta osobina kod njih samih i čini ih "bolesnim", treba vam perspektiva nekog tko nije kao vi, pa da shvatite, prihvatite i usvojite modus operandi, a ne nekog tko je jednak pa da si međusobno ližete rane i tješite se kako niste jedini. Osim naravno, ako je to baš ono što želite.

Tko želi biti prosječan? Ja. Odnosno, ne zamaram se. Meni je drago ako sam neprimjetna jer me nije briga za status, sve dok ja znam tko sam i dok sam dobra sama sebi i bližnjima. Imam svoj mir.

[seronjaa]

prosjek ne mora bit loš. mislim, naravno da svi žele bit kao posebni, iznadprosječni u nečemu itd. al ono, na kraju svi umremo... i dis bio- nigdje, štas radio- ništa.
treba živit tako da možeš bit miran i kolko tolko bezbrižan. al ima svakakvih ljudi. neko bi htio bit šef, imat svoju firmu i jahtu..pa onda i mora na neki način bit iznadprosječan (iako je to kod nas većinom samo lopovluk i slična sranja)...hmmm..
al ne vrijedi pokušavat bit najbolij, kad uvijek postoji neko ko je bolji. a i mi sami sebe ne trebamo previše forsirat, jer šta mi vrijedi što ću bit najbolji radnik u firmi ili najbolji student, ako ću zbog toga nespavat, preforsirat se i nikoj kurac koristi? :/

[Lord Byron]

pipi21 kaže:

Ja primjerice želim biti samo najbolja verzija sebe same.

To je to. Možemo ključati topic .

Perfekcionist nikako nisam...

I nisi i jesi - ali, to nije bitno.

Mene je ovaj topic zbunio: sasvim mi je logično i jedino moguće da u svemu što radim i što jesam ostvarim svoj maksimum - da ništa ne radim "lijevom nogom", da ulažem cijeloga sebe.

Ne vidim u tome baš ništa loše - sve dok čovjeka ne puca nezadovoljstvo i ljutnja jer njegovo najbolje nije najbolje općenito, sve dok je čovjek u stanju prepoznati trenutak u kojem je dosegao svoj plafon i ne dramiti zbog toga što su nečiji drugi plafoni viši, perfekcionizam je dobar motivacijski faktor.

[- Sizif -]

whythat kaže:

Imam neku idealnu sliku sebe... uvijek se dobro osjećam kad je zamislim... ali kad stvarno razmislim i pokušam biti realan, shvaćam da nikad neću biti ta osoba. "Prosječan tip" kakav sam sada, koji se ničim ne ističe, sasvim običan u apsolutno svemu što radim, i nikako to promijeniti. Užasno me živcira ta spoznaja. Želio bih stalno napredovati kao osoba, do te razine gdje ću biti samostalan, zabavan, zanimljiv, zgodan, spontan, ali uz sve naznake tih osobina, nikako da napravim korak dalje.

Zapeo sam na prosjeku a žudim za perfekcijom. U izgledu i osobnosti. Kad vidim kako će sav trud uložen u teretani i sva odricanja malo donijeti, odmah mi pada motivacija i raspoloženje. Valjda sam pomalo zavidan stvarno zgodnim ljudima što ne moraju prstom mrdnuti da bi izgledali fantastično, a to se gotovo uvijek preslikava na osobnost te imamo savršene ljude -otvorene, spontane i zabavne... Jasno mi je da trebam sebe prihvatiti u osnovi onakvog kakav jesam i poraditi na stvarima koje se mogu popraviti... ali premalo mi je to, kao takav neću bitini blizu standardu za kojim žudim, onom čovjeka poželjnom u društvu, među osobama suprotnog spola, u poslu i u svakodnevnom životu.

Kako da se probudim?

Da pokušaš prestati biti pod utjecajem blentavih američkih serija i šund filmova? Da se manje družiš s blentavim ljudima koji su pod takvim utjecajem?

pipi21 kaže:

Čini mi se previše "perfekcionista" na jednom mjestu koji se sami sebi opravdavaju kako "svi žele biti maximalno uspješni u životu". To nije istina. Ja recimo ni ne znam što to znači.
Ja primjerice želim biti samo najbolja verzija sebe same. Najbolja osoba za sebe (ne u odnosu na druge), želim da u životu znam ispravno postupati.
Perfekcionist nikako nisam, a pogotovo ne u izmišljenim područjima akademskog ili poslovnog uspjeha ili bilo što drugo zbog čega želim da me drugi percipiraju kao uspješnu. Što ne znači da ja to istovremeno i nisam, samo mi nije bitno. To je bio nekakav slijed okolnosti koji je proizašao iz mojih interesa, iz mene. I također je nešto što se može i promijeniti pa ne radim famu ni oko čega.
Htjela sam reći, za one kojima smeta ta osobina kod njih samih i čini ih "bolesnim", treba vam perspektiva nekog tko nije kao vi, pa da shvatite, prihvatite i usvojite modus operandi, a ne nekog tko je jednak pa da si međusobno ližete rane i tješite se kako niste jedini. Osim naravno, ako je to baš ono što želite.

Tko želi biti prosječan? Ja. Odnosno, ne zamaram se. Meni je drago ako sam neprimjetna jer me nije briga za status, sve dok ja znam tko sam i dok sam dobra sama sebi i bližnjima. Imam svoj mir.

Sviđa mi se takav pogled na život... ima tu neke lijepe uravnoteženosti, pa i mudrosti...

[NaniBanani]

problem je naseg drustva sto ljudi perfekcionizam previse povezuju s pozitivnim konotacijama vezanima uz disciplinu, radne navike, opcenito posao, kao nesto pozeljno, na slican nacin kako se povezuje neprestani rad i nedostatak sna s ambicioznoscu, marljivoscu - a zapravo nijedno nije zdravo stanje jer se radi o ekstremima.

takodjer moramo biti svjesni da zivimo u svijetu, a osobito u hrvatskoj, gdje covjek treba prakticki biti nadcovjek u pogledu sposobnosti i rada da bi ga se negdje prepoznalo i da bi imao normalan zivot. umjesto da prepoznamo da su to nemoguci kriteriji koji vrlo cesto vode u anksioznost, depresiju, nedostatak veselja zivljenja, pretjerani stres, u drustvu se takvo ponasanje i potice i nagradjuje.

imam ogromnih problema s perfekcionizmom otkad znam za sebe. i kao sasvim malo dijete, sve sam morala sama raditi jer nisam vjerovala da ce drugi umjesto mene dovoljno dobro obaviti neki posao, na satu likovne kulture bih vrlo cesto ne zavrsila na vrijeme rad jer je svaka crtica na slici morala biti savrsena, o sebi samoj sam imala uvijek najgore misljenje i jedini nacin da ga u svojim ocima popravim je bio da budem naj naj u apsolutno svemu.

naravno da je takve postavke nemoguce odrzavati i da sam sada, u ranim 20ima razvila niz fobija, depresivnih, anksioznih i slicnih osjecaja, odgadjam puno toga u zivotu iz straha da nece biti savrseno pa zasto uopce poceti i slicne stvari koje su vec skolski primjer posljedica perfekcionizma (govorim o ekstremnom obliku). doista me ta bolest onemogucava da budem istinski sretna i ozbiljan je problem, a vjerujem da ima puno ljudi poput mene.

voljela bih znati uzroke mog perfekcionizma, jer vjerujem da bi mi to pomoglo u rjesavanju problema, no doista ne znam kako ih utvrditi. je li to nesto sto sam oduvijek nosila u sebi genetski, mozda je stvar odgoja jer su mi oba roditelja isti po tom pitanju, mozda drustvo koje takvo ponasanje zahtijeva, moja socijalna situacija koja me nagnala da vjerujem da me nista osim savrsenosti nece izvuci iz financijskih problema.... the list goes on and on...

[Lord Byron]

NaniBanani kaže:

voljela bih znati uzroke mog perfekcionizma

Roditeljska očekivanja?

[- Sizif -]

U kontekstu profesionalnog bavljenja nečim, riječ 'perfekcionizam' se često primjenjuje tamo gdje joj nije mjesto.

Recimo, meni često govore da sam perfekcionist, a ja to nisam, nego jednostavno posao radim prema profesionalnim standardima struke, što je u vrijeme hiperprodukcije svekolikog smeća - čudno, pa se suvislo napravljen posao proglašava 'perfekcionizmom'.

Naprimjer: novinarstvo je prilagođeno većini (za manjinu nije isplativo održavati redakciju), pa je ono indikator da većina ljudi jest glupa. Dakle, cijeli sustav vrijednosti je pomaknut, jer je prosječnom čovjeku što gluplje - to draže, a onda se s pozicije tako niskog standarda, ono što bi trebalo biti uobičajeno, proglašava nekakvim 'perfekcionizmom'.

Moja struka dijeli 'sudbinu' novinarstva, pa imam izravan uvid u to koliko je prosječan čovjek, nažalost, zaglupljen. Planet se guši u posljedicama hiperprodukcije, u smeću svih vrsta. Nisam perfekcionist, ali ne želim stvarati smeće po mjeri glupana.

[NaniBanani]

evo cak i sad osjecam nelagodu jer sam letimicno koristil krivu zamjenicu, umjesto 'svog'-'mog'.

sto se roditeljskih ocekivanja tice, da, tu su bila u nekoj normalnoj mjeri, ali iskreno nikada me nitko nije ni na sto tjerao, kao da je to proizaslo iz mene same. stovise, vrlo cesto su mi pokusavali objasniti da nema nista strasno u pogresci, slabijoj ocjeni itd. ali kao da sam tada vec uvjerila samu sebe da su u krivu

[Scrivener]

Moje mišljenje je da perfekcionisti nisu dovoljno inteligentni pa prepoznaju svoje prave mogućnosti i da postupaju u skladu s njima. Onaj tko je dovoljno pametan zna da je griješiti ljudski i da nitko nije savršen.

[Shera]

NaniBanani kaže:

voljela bih znati uzroke mog perfekcionizma, jer vjerujem da bi mi to pomoglo u rjesavanju problema, no doista ne znam kako ih utvrditi. je li to nesto sto sam oduvijek nosila u sebi genetski, mozda je stvar odgoja jer su mi oba roditelja isti po tom pitanju, mozda drustvo koje takvo ponasanje zahtijeva, moja socijalna situacija koja me nagnala da vjerujem da me nista osim savrsenosti nece izvuci iz financijskih problema.... the list goes on and on...

Odgoj.

NaniBanani kaže:

sto se roditeljskih ocekivanja tice, da, tu su bila u nekoj normalnoj mjeri, ali iskreno nikada me nitko nije ni na sto tjerao, kao da je to proizaslo iz mene same. stovise, vrlo cesto su mi pokusavali objasniti da nema nista strasno u pogresci, slabijoj ocjeni itd. ali kao da sam tada vec uvjerila samu sebe da su u krivu

Kad nešto introjiciraš, onda ti se čini da je proizašlo iz tebe same. A nije. Djeca ne uče od roditelja samo putem njihovih riječi, onih koje su izrekli i onih koje nisu. Više uče iz postupaka roditelja. Ako su oni sami za sebe perfekcionisti kako si navela, nije čudo da si taj model preuzela i za sebe.