Kako naučiti dijete da se brani?

[blablica]

Lali Puna kaže:

pa, jebemu, ako mi je bliska osoba u tome zna kakva je situacija u klubovima. a situacija je takva da nijedan klub ne upisuje trogodišnjake.

over&out

pa kaj da ti velim, nek se raspita malo bolje

[PiaLolla]

8472 kaže:

4. Otrčat kod tete/mame/babe potužakat se...

Bravo....eto na to sam zaboravila...otrchat do tete ili starije osobe neka on to rijeshi...a ti se nastavish igrati kao da nishta nije bilo - negiranje

[8472]

PiaLolla kaže:

Bravo....eto na to sam zaboravila...otrchat do tete ili starije osobe neka on to rijeshi...a ti se nastavish igrati kao da nishta nije bilo - negiranje

Nikako da shvatim jel se iz tog "rađa" tužibabaštvo-povlačenje ili pak manipuliranje, ono, neka neko to drugi riješi...

[eva7]

eto kad već spominjete tužibabe, moram reći da sam tu metodu zagovarala neki dan, ispravno ili ne... moja je iz jaslica par dana dolazila kući i govorila da je N udarila u naočalice (a da je vidite nako malu s tim okruglim naočalicama i zamislite scenu da je netko udari i naočalice se nakrive na njenom malom licu, ma dođe vam za plakat). i nekako mi nije bila pcija da joj kažem da i ona nju udari, pa sad da se i druga djeca nauče tući, znate kako to ide, oponašaju jedan drugog. ja sam joj objasnila da kaže N. da je to grubo i teti da je N. udarila. ali... nakon nekoliko dana dođe mm doma s malom iz jaslica i kaže kako je naša malena tukla jednog dječaka i kako ima ogrebotine po licu. e sad, da li je to zbog toga šta je naučila od druge djece tući se ili je jednostavno proradio ljudski nagon za samoobranom, nemam pojma. u svakom slučaju, teorija tužibabe je pala u vodu...

[Morihei]

Čokolada07 kaže:

Inače je jako društven, otvoren, živ je totalno, nadimak zvrk je dobio još dok je u trbuhu bio jer me mlatio non stop, a ta živost se nastavila i kasnije kad je izašao iz trbuha. Užasno je vesel, stalno se smije. Ne mogu se uopće sjetit da je on ikad neko dijete udario.

I stalno ja njemu pričam kad smo u takvim sitacijama, i poslije situacije da ne da ga drugi tuku i otimaju mu igračke. Nek se bori za sebe, rekla sam mu i nek pukne to dijete nazad, ali on neće.

Na ovaj post jednostavno moram odgovoriti jer imam iskrenu želju da pomognem roditeljima u ovakvim situacijama.

Dakle,prije dosta ljeta rodilo se dijete preko 4 kilograma teško,55 cm dugo,veselo,plavih očiju,živo,drago.Odrastalo je tako da su ga stariji jako voljeli jer je brzo usvajao,brzo počeo govoriti,mali buco bio,sretan.Mama ga je uvijek opisivala jednom riječju - zadovoljan.

Kad je krenulo u školu odmah ga se uhvatio jedan nasilnik,nije bio ni jači,ni spretniji,nije imao nikakve kvalitete za usporedit sa malim optimistom ali je imao jedno - beskompromisnost.A to naš junak nije imao i ispašatao je.Nakon njega su se samo redali takvi naslinici.U srednjoj školi ista priča.U trećem srednje odlazi iz škole nakon još jedne nasline epizode,dolazi doma sav plačući iako je tada već imao 17 godina i 190 cm.Piše pismo roditeljima da ga ispišu iz škole ili će nekog ubiti.Ne udariti,ne pokušati vratiti nego jednostavno uzeti nož ( iako se užasava toga ) i izbosti nekog.Roditelji to shvaćaju ozbiljno i rastreseni odlaze ravnatelju da bih se on nakon mjesec dana vratio na nastavu.Nitko ga više nije toliko gnjavio ali su ga gledali kao luzera,pičkicu tako da je to isto bilo prilično teško.Nekako je uspio maturirati.Od učenika koji je prolazio sa 5 u osnovnoj školi bez iti malo učenja jer je uvijek bio kampanjac,veseljak,došao je do toga da maturira sa 3 na drugom roku.Jednostavno,izgubio je volju za knjigom.

Ipak,to razdoblje života pamti kao ljepo jer je bio neobavezan,pošto je bio visok,taman,volio pričati i opčenito bio veseljak cure su ga volile i imao je dosta uspjeha kod njih.Izlasci,cure i druženja sa svojom klapom su mu ipak donekle zacijelila rane.

Ali...

Odlučio je da više nikad nitko neće tući i odlučio je početi dizati utege.Na 190 cm i 78 kg je došao do 95 kilograma mišića uz pomoć legalnih preparata i bio je snažan,snažan iz vana al unutra i dalje mali i nesigurni dečkić.Iako je imao super curu,ekipu i sl.počeo se na njima iživljavati i opčenito ne u potpunosti ali je postajao isti kao oni koji su ga prije tukli.

Drzak,jak na jeziku,izvana je djelovao opasan a unutra malo strašljivo dijete.

Sa 25 godina se sve slomilo.Obolio je od depresije,anksioznosti,tjeskobe,paničnih napadaja....Trebalo mu je par godina da dođe sebi,okrene se sebi i skuži da on nije nasilinik,da on nikad neće imati "Eye of the Tiger" i biti beskompromisan niti Alfa mužjak mada je izgledao kao takav.Izgubio je na kilaži,bio je pred totalnim krahom.Pošto je radio takav posao koji je zahtjevao konstantan rad na njemu uz ogromnu novčanu odgovornost mislio je da ga je to slomilo.U razgovoru sa doktorom je saznao da je taj posao sam bio upaljač za laganu vatru koja je u njemu tinjala od djetinstva.Jednostavnim rječnikom mu je doktor objasio : " Trebali ste ponekad nekog dobro tresnuti po nosu! ". Doktor,čovjek kojemu je životni poziv da lječi a ne tlači je to rekao.

Nikad više nije bio onaj stari,oporavio se ali mu je dosta trebalo da dođe do određene sigurnosti i da se ne boji opet.


Taj veseli ali plahi dečkić sam bio ja.

I danas,kao odrasla osoba,sa mnogo knjiga iza sebe,skoro 2 fakulteta,poslova toliko odgovornih da bi se nekima zavrtilo u glavi mogu jedno reći,i mislim da drugog ljeka nema:

Dijete odmah,od njegove treće godine dati u jedan od ovih sportova: judo,karate,hrvanje ili taekwondo.Prije nego ga se upiše vidjeti za koje od tih sportova ima više afiniteta da opet nebi brzo odustalo,popričati sa trenerom da se vidi koliko on "piza" i dali je on taj kome vi želite dati svoje dijete u njegove ruke da od njega napravi jaču individuu.Zapamtite,mnogi treneri su jako dobri ali mnogi su loši isto tako.Uza sve to,pričajte sa djetetom,što ide starije pokušajte mu objasniti ustrojstvo njegovog malog svijeta i postepeno uvoditi i surovi ali nažalost,za njega neizbježni,vanjski svijet.Neka vašem djetetu sa 25 budu krila puna vjetra i neka se vine u svijet koji koliko god da je okrutan toliko je i lijep,neka mu krila ne budu slomljena baš tada kada treba najviše poletjeti samo zbog par zgubidana koji poslije postanu nitko i ništa.

Ne zanemarujte ovaj problem,prema njemu se odnosite kao prema bolesti,ako mislite da ste je riješili sa tabletama a ne preležali kao Bog zapovjeda ona će se kad tad vratiti kao bumerang i to onda kad se najmanje nadate.

Budite pozdravljeni,pazite na svoju dobru djecu i pomozite im da izrastu u prekrasne osobe.

[miss daisy]

dižem topic.

ako nekih od mama koje su sudjelovale u temi još ima, zanima me kako je stanje danas, jesu se djeca naučila braniti / postavljati, kako općenito funkcioniraju među vršnjacima (mislim da su neki već i u školu krenuli).

i jel ima korisiti od tih borilačkih sportova?


inače mi je ovo, ko vjerojatno svim mamama nedominantne/neagresivne djece tema koja me svako malo muči.
V ok funkcionira među vršnjacima, nemamo nekih loših iskustava.. međutim često mi se čini da je ono što je kod kuće dobro, vani bude problem.

on sve radi po pravilu, ne zato što se boji kazne, nego eto, jer je pravilo sluša nas, sluša tete, neće vrijeđati jer nije lijepo, neće udarati jer se to ne radi.

međutim, često nam bude panika kako će to završiti.

bezazleni primjer:
priča kako se njegov prijatelj u vrtiću igra s granom, "ne za pravo nego se samo igramo borbe". on ne uzima granu. pitam zašto, on referira "zato što se ne smijemo tući granom jer netko može ostati bez oka". pitam zašto onda prijatelj uzima granu. "zato jer on ne razumije da je ne smije uzeti".


šta htjedoh reći. da bi voljela da je u njemu malo borbe za preživljavanjem, pa da pogazi pravilo i uzme granu ako se granama bore.

al ne. to nije po pravilu.

jasno mi je zašto je takav. jer ima moje gene. naravno da bih da to promijenim, iako mi je jasno da se mijenjati ne može.
pa si ponavljam da meni uopće nije bilo loše, odrasla sam i sretna i sve je ok.

al bi opet htjela da on uzme tu jebenu granu ili kaže nekom da odjebe


hvala na pažnji. ni ja ne znam što točno želim

[SummerNight]

miss daisy kaže:

al bi opet htjela da on uzme tu jebenu granu ili kaže nekom da odjebe


hvala na pažnji. ni ja ne znam što točno želim

uzeti ce granu kad nece imati razlog da ju ne uzme. sad razumije zasto postoji pravilo i postuje ga.
ne boji se kazne, ne radi to jer slijepo slijedi vodstvo, nego zato jer razumije da se pravila trebaju postivati da bi smo svi zivjeli u miru jedni s drugima.

ja sam takva, tako sam odgajana i tako odgajam moje dijete. nista od toga me nije sprijecilo da se izborim za sebe, da kazem odjebi onima kojima je trebalo reci odjebi i da uzmem granu kad ju mogu i trebam uzeti

inace, i ja sam se bojala za moje dijete usprkos tome sto mislim da je uredu postivati pravila, ali kad sam ju u nekoliko navrata vidjela kako hendla sukobe, vise se ne bojim.
ne mogu reci da se ne bojim osnovne skole i onih odurnih zenskih podbadanja i ubadanja u ledja, njezna je i osjetljiva i boljet ce ju ali vidim da se vec sad zna nasmijati kad joj nije do smijeha i stisnuti zube kad ih treba stisnuti pa nekako vjerujem da ce proci kroz to kao i ja.

[nightfall]

Da odgovorim na pitanje iz naslova? Kako naučiti dijete da se brani?
Pojma nemam.

Glupo za reći, znam sve te pedagoške finte kako bi šta trebalo,ali ja vlastito dijete ne znam naučiti kako da se brani ili kako da hendla i razvije neke socijalne vještine koje joj manjkaju.

Ona, kao i mali od miss daisy stvarno dobro razumije i poštuje pravila. Kuži da se nešto ne smije jer se netko može ozlijediti i taj dio s poštovanjem pravila me ne smeta (mada znam da život nije fer i da bi baš zbog tog slijepog držanja pravila mogla ispaštati jer su pravila, ionako,nažalost, tu da se gaze ).

Ali ne znam kako razviti to neko samopoštovanje koje mi se čini da joj fali. Još uvijek je dosta povučena i to me brine, voli djecu ali u sukobima ili konfrontacijama se povuče i ne izbori za sebe (pa čak i ako je riječ o tome da npr. pušta hrpu djece na tobogan prije nego se ona popne, zato kaj su oni "probitačniji", ona čeka svoj red i tad se s nekom bojažljivosti ugura kad je netko pusti. Spremna je recimo čekati dovijeka a da se ne zauzme za svoju poziciju). Nekako mislim da neće dobro proći ako se ne nauči zauzeti za sebe,a tu,koliko god je pokušavamo osnažiti, mislim da ne uspijevamo.

[nuklea500]

U kojoj dobi vaseg djeteta ste primjetili da se dijete ne zna/ne moze/ ne zeli zauzeti za sebe i svoja prava?
Jesu li otpocetka neborbeni, je li dolazilo postupno ili kao nagla promjena?

Ja sam tip osobe koja se ne zna zauzeti za sebe, mada oni koji me ne poznaju dobro ce reci za mene da sam orobisvijet i karijerist.
Medjutim, nikad nista nisam znala traziti za sebe, oduvijek me bilo stid bilo koga pitati bilo sto za sebe, glasna sam.i borbena, ali samo kad su u pitanju prava drugih. Ne dam ni sebe gaziti, ali se za sebe necu boriti, vec lansirati odjeb i otici.

Ne bih voljela da moja cura ima isti problem. Zasad je dosta borbena medju djecom, ne u smislu da ce nekoga udariti, vec da ne da drugom djetetu na tobogan preko njenog reda i sl.

Ali ona ima tek 20 mj pa ne znam kako ce se sve to razvijati...

[miss daisy]

nuklea500 kaže:

U kojoj dobi vaseg djeteta ste primjetili da se dijete ne zna/ne moze/ ne zeli zauzeti za sebe i svoja prava?
Jesu li otpocetka neborbeni, je li dolazilo postupno ili kao nagla promjena?

da se vratim na ovaj topic.

moj sad ima (skoro) 4.5 godine.
u dobi 1-3 nikad nije ugrizao niti udario drugo dijete (napominjem da nije išao u jaslice, međutim družio se svakodnevno s 4 djece svoje dobi, koja također nisu sva išla u jaslice, ali su i grizla i udarala - pišem ovo jer je toddlerska agresija uobičajena i nije vezana za polazak u kolektiv, iako tamo više dolazi do izražaja).
u dobi 3+ je počeo mahati rukama kad bi netko njemu nešto uzimao, živahan je dečkić i voli se "igrati brobe", međutim nije nikad nekoga udario prvi niti općenito sudjeluje u okršajima (njegovi susjedi su dosta rabijatni i bude "tučnjava", međutim u njima ne sudjeluje. kao zanimljivost, oni njega uopće više ne udaraju, dakle od kad su oni svi 3+, on je onaj kojeg se jednostavno ne udara, eventualno se verbalno porječka).

dakle od starta je bio dijete koje se neće fizički sukobljavati.


sad ovo "zna li se izboriti za sebe", na primjeru tobogana: on će trčati da bude prvi, i neće dopustiti da mu se netko samo tako ubaci, međutim ako ne stigne prvi, neće povlačiti drugo dijete niti raditi scenu.

ugl većinu vremena sam sigurno da će s njim sve biti ok, ponekad me uhvati "šta ne bi mogao biti malo više osvajački raspoložen", valjda kakav mi je položaj sunca i mjeseca

u vrtiću ima grpu prijatelja, također nikad ne sudjeluje u sukobima (što nam je i teta istakla kao neuobičajeno i po njoj naravno dobro).
kako se ta vrtićka dječačka hijerarhija bazira na dobi/visini, on je negdje u sredini koliko kontam.
učimo ga da mu nitko ne može naređivati, i da također on nikome ne smije naređivati, da ti nije prijatelj onaj koji ti zapovijeda.
jučer mi je došao s pričom kako mu je jedan dečkić rekao da on mora biti šef drugome koji je manji.
opet smo imali priču "tko je kome šef", pa mi je rekao "da se ne želi igrati sam".

ja sam dosta zadovoljna, još je malen, meni je bitno da kad bude veći ne sluša slijepo vođu čopora, jer su muški većinom tukci i na taj se način druže.

[nuklea500]

MD, meni tvoj malac ne djeluje kao dijete koje se ne zna izboriti za sebe, vec kao buduci diplomat

[choupette]

Miss Daisy, imamo slicnog.
Od malena, malena je takav.
Osobno ga nikad nisam vidila da je udaria nekoga. Kad nesto zeli ide na to smireno i uporno, bez deracine i agresive. Recimo ako zeli neku igracku, ceka trenutak nepaznje ili "podmiti" sa nekom drugom igrackom, nikad na silu. Ipak, nece tek tako prepustiti drugome svoje misto i "pravo".
Od kad je krenuo u vrtic zaradio je jednom sljivu, jer nije htio dati svoj autic drugom deckicu. Teta kaze da nije vratio, ali nije ni prepustio igracku. Nisam reagirala i ispao je stvarno izoliran incident.
Inace sam se bas bojala za njega jer prije vrtica uopce nije ima nekih posebnih doticaja sa vrsnjacima i skroz je smiren, a jos je i najmladi u grupi (ja sam za usporedbu u vrticu bas pila batine, dok mi stara nije rekla da vratim i tu je sve krenulo dobro).
Ne propagiram "vracanje", ali mislim da nazalost, nekad nista drugo ne pomaze.
Mome, nadam se, nece tribati takva politicki nekorektna skola. Mislim da ima neku urodenu unutarnju snagu koju ja nisam imala i da se sa tudom agresivnoscu dobro nosi. Tete su odusevljene kako hendla agresivnije jedinke, ne da se zastrasiti i sve nekako sam sredi bez da trazi njihovu pomoc.

[plavi-safir]

Primjetils sam jako rano druzila se s djecakom koji je bio takodjer zivahan ali i koji je htio udatit otet igracku.
Nikad mu ne bi vratila samo bi plakala i tuzila se meni.
I dan danas je tako ima 5god veca je od svojih vrsnjaka i definitivno jaca ali svejedno je nesvjesna toga i kad je pitam zasto ne ucini isto kaze:mama ja ne zelim ga/ju udariti
I predje preko toga kao da se nije dogodilo nece da se brani ne samo fizicki nego i verbalno.
Kao sto kaze Morihei i moj muz misli da bi je trebalo na borilacke vjestine upisat.
Ja pak ne vjerujem da ce je zanimat kad ne pokazuje interes da sebe brani

[nightfall]

Mislim da postoji određena razlika između djece koja su mirotvorci i ne ulaze u sukobe ili sukobe rješavaju na miran način ali se zalažu za sebe i izbore za svoje i ove djece (kakva je moja) koja sve prepuštaju drugima i ne znaju se izboriti za svoju poziciju u grupi ili za svoje stvari.

Moja se npr. izmiče ako je neko dijete probitačnije, čak i ako se radi o tome da je u pitanju uzimanje njezinih stvari, borbe za ono što ona želi i sl.

To mi nije ok i mislim da bi je trebala (nekako) osnažiti da se zauzme za sebe (verbalno), da se postavi dok ne dobije ono što je zadovoljava, pa makar to bio i kompromis između onog što ona želi i onog što drugi želi. Ne živim u idealnom svijetu pa da mislim da je bitno da se samo njene potrebe zadovolje, a ostalima kaj ostane, život nosi puno kompromisa.

Ali nije mi ok da ona uvijek "izvisi" zbog svog povlačenja. Nekad joj nije dovoljno stalo do nečeg pa prepusti ti drugima (to je ok, po meni), ali nekad joj je stvarno krivo kaj se nije izborila za sebe/nešto i žao joj je.

Mislim da se tu kod moje pitanje samopouzdanja, vjerojatno ima naše krivice u hendlanju nekih stvari (npr. ja sam joj sklona pomoći i u stvarima koje ona može, tu se jako moram kontrolirat da ne radim stvari umjesto nje). Neke su se stvari tako posložile (krenula je kasno u vrtić, s 3 i pol godine) a neke su stvar karaktera pa pokušavamo utjecat na ono što možemo da se osnaži. Hvalimo je kad zasluži i kad se potrudi, kritike doziramo (jer je ionako pretjerano samokritična) i potičemo je da proba nove stvari (jer se boji odvažit nešto probati ma kako je privlačilo). Guramo je u dječje društvo, puštamo da se bori sama, ne ulazimo u dječje svađe.

[miss daisy]

nightfall kaže:

Mislim da se tu kod moje pitanje samopouzdanja, vjerojatno ima naše krivice u hendlanju nekih stvari (npr. ja sam joj sklona pomoći i u stvarima koje ona može, tu se jako moram kontrolirat da ne radim stvari umjesto nje). Neke su se stvari tako posložile (krenula je kasno u vrtić, s 3 i pol godine) a neke su stvar karaktera pa pokušavamo utjecat na ono što možemo da se osnaži. Hvalimo je kad zasluži i kad se potrudi, kritike doziramo (jer je ionako pretjerano samokritična) i potičemo je da proba nove stvari (jer se boji odvažit nešto probati ma kako je privlačilo). Guramo je u dječje društvo, puštamo da se bori sama, ne ulazimo u dječje svađe.

ja sam mišljenja da je mog spasilo susjedstvo. mi smo okruženi ljudima koji su ali potpuna kontra nama. dakle sve što se na forumu propagira, oni su suprotnost tome od hrane do metoda odgoja, nisu oni nikad ni čuli za forum

ugl mali se od bebinje dobi stalno s njima druži. nitko od naših prijatelja nije imao dijete kad i mi, i mi smo dane provodili s njima.
bilo je problema, bilo je mojih razmišljanja što i kako, međutim mali je naučio hendlat djecu potpuno drugačiju od sebe.


što se tiče našeg ponašanja doma, mi smo korigirali zahtijevanja od malog. kako je on uvijek bio "razuman", ono - ima 2 g, ti mu kažeš jednom što i kako, i on onda tako postupa, počelo se događati da kad bi jednom rekao "ne" mi bi bili u šoku i onda bi pregovorima opet dobili po našemu.
ugl s tim smo prekinuli. dopuštamo inat i dopuštamo da bude po njegovom.
ne znači da prije nismo nikad puštali da on bira, teško mi je sad to objasniti, ali jednostavno, sad pazimo da popuštamo i da smo nedosljedni

dakle nije stvar u onome "koje će čarape obući", teško mi je to sad objasniti, ugl pazimo da ima dojam da je i on glavni.

[SummerNight]

miss daisy kaže:

. dopuštamo inat i dopuštamo da bude po njegovom.
ne znači da prije nismo nikad puštali da on bira, teško mi je sad to objasniti, ali jednostavno, sad pazimo da popuštamo i da smo nedosljedni

dakle nije stvar u onome "koje će čarape obući", teško mi je to sad objasniti, ugl pazimo da ima dojam da je i on glavni.

to mi i radimo!
i to da je glavna ponekad na taj "krivi" nacin a ne samo na ispravni u kojem ona bira neke stvari koje se ticu samo nje

[ZubaTruba]

Evo prebacujem se s teme o vrtićima, jer ovo nije vrtićka stvar.

Dakle, maleni sada ima skoro 5 godina, i za svoju je dob (mislim) prilično loš u kontroli emocija, kojih ima napretek, jako je emotivan. K tome nije baš ni socijalno spretan.

U vrtiću nema nikakvih problema. Imali smo prije nekih pola godine jedan incident, jedan jedini i gotovo, kad je lupio šakama u leđa dečka koji nije poslušao tetu. Kao i sin od miss daisy (zapamtila sam jer u svakom postu prepoznajem svoje dijete) slijepo poštuje pravila, pa ga je izludilo kad neki tamo dječak nije ispoštovao pravilo. Jednim razgovorom smo riješili to da on nije zadužen za red u vrtiću, i treba brinuti samo o svom ponašanju. Mislim da je dosta razuman i lako se da s njim na kraj, uglavnom. Nije tvrdoglav.

Pred zgradom imamo puno djece njegove dobi. 3 dečka i on su često zajedno, igraju se bez problema. Zdravi natjecateljski duh (u ispravnom značenju tih riječi) postoji. Dečki voze bicikle i utrkuju se, penju se na klupu i skaču, igraju svega i svačega i ne sjećam se da se ikad dogodilo nešto što bi zahtjevalo intervenciju roditelja. Ja sam bio brži, nisi, ja sam, ja mogu dalje skočiti, ja sam veći, ja imam više godina, ti si mala beba a ja veliki dečko, tvoj bicikl nema svjetlo, ti nemaš tene s jurićem.... sve 5.

Ali nećak, pola godine mlađi (ako je to važno) je imao neku fazu kad bi došao do mog malog dok sjede na podu, na kauču, dok jedu, bilo šta, skroz blizu i tiho mu kaže "ja sam brži od tebe" ili "ono je moj bicikl" (a bicikl je naš) ili tako neku bedastoću, s namjerom da mog rasplače, i u tome je uživao. Moj, iz ne znam kojeg razloga, tako reagira samo na njega. Njega voli najviše, s njim je najbliži, zajedno su od rođenja, previše mu je važno njegovo mišljenje. Nakon nekoliko krugova - ja sam brži - ne, ja sam brži, moj počne plakati. Nećak hladan ko špricer mu se počne smijati, a ovaj, ne zato što je po prirodi agresivan, nego zato što je van svake mjere naživciran i nemoćan, lupi ga po glavi. Nećak trči svojoj mami i urliče "on me je udario". Svi, prva ja, jer je moje dijete udarilo, jel, držim prodike mom malom kako se ne smije tući. Nećak se "smiri" čim ovaj dobije bukvicu. I pozicije se učvršćuju: nećak je prvo pobijedio jer ga je rasplakao, pa je pobijedio opet kad smo mi svi korili mog malog. Sljedeći put kad budu zajedno ista će se stvar sigurno ponoviti. Nakon njihovog odlaska, pričamo o tome kako razumijem da ga je nećak naživcirao i da mi je jasno da se on osjećao loše i da je bio ljut, ali da lupanje nije dobra reakcija. Ovi drugi roditelji ne pričaju, njima su to dječja posla u koja se ne treba miješati. Ne treba dok njihovo dijete ne ispašta...

I tko je sad tu agresivan?? Je li agresija samo fizička? Po meni je puno gora psihička agresija koju je taj mali provodio nad mojim sinom.

Jednom prilikom smo bili kod njih. Moj sin je htio nositi jurića van, ali ovaj je rekao da ne smije, jer je to skupa nova igračka bla bla bla. Pa je moj sam bio unutra u sobi i igrao se s jebenim jurićem, dok smo mi svi sjedili u dvorištu. To je bila moja odluka: gle, to je njegovo, i on određuje pravila. Ako jurić ne ide van, ne ide van. Odluči hoćeš li nosit van nešto drugo, ili ćeš biti tu sam s jurićem.
Da bi nakon samo nekoliko dana moj sin dobio 5 novih autića od mog brata (kojeg viđa rijetko i ovo je bila posebna prilika). Dok mu ih je ujak davao u ruku, ovaj je dotrčao, uzeo jednog i rekao "ovaj će biti moj, može?" i odjurio s njim u pijesak. Moj mali se nije još ni snašao. Ja sam mu uzela autić iz ruke i rekla da to nije njegovo i da se ne može tako ponašati. Mali je napravio takvu scenu, počeo se derati, bacati, plakati iz petnih žila, tako da sam ja vratila autić jer me je bilo sram od ljudi. Pobijedio je i mene! I ja sam ispala luđakinja koja drami oko autića, pa šta će mom sinu 5 autića odjednom.... Njegovi su se roditelji naljutili na mene.

Imala sam jebeno jaku potrebu da ga izlupam, i potpuno mi je jasno kako se moj sin osjeća kad ovaj krene na njega....

Manipulatori te vrste postoje u svim životnim dobima. Ja nisam imuna na njih, ali trudim se najjače što mogu ne pridavati pažnju takvim ljudima, jer to je jedino što se može. Zato i njega učim da mu na svaku provokaciju samo kaže "ko te šiša". Ali teško je, ako je teško meni koja to sve mogu izracionalizirati, kako je tek njemu.

Ljutnju njegovih roditelja sam iskoristila za odmor od njega. Kad je ljutnja splasnula počeli su nas opet zvati k sebi. Malog je u međuvremenu nekako prošla ta fora i više mom ne govori da je jači. Za sad nemaju sukoba.

I sad dalje, evo jučer mi susjeda priča da ima isti problem s drugim malim susjedom. I da razmišlja da zamoli na upisu u školu (sljedeća jesen) da ih stave u različite razrede, ali ju je strah da to saznaju drugi roditelji pa da se ne naljute....

[nightfall]

ZubaTruba kaže:

Ali nećak, pola godine mlađi (ako je to važno) je imao neku fazu kad bi došao do mog malog dok sjede na podu, na kauču, dok jedu, bilo šta, skroz blizu i tiho mu kaže "ja sam brži od tebe" ili "ono je moj bicikl" (a bicikl je naš) ili tako neku bedastoću, s namjerom da mog rasplače, i u tome je uživao. Moj, iz ne znam kojeg razloga, tako reagira samo na njega. Njega voli najviše, s njim je najbliži, zajedno su od rođenja, previše mu je važno njegovo mišljenje. Nakon nekoliko krugova - ja sam brži - ne, ja sam brži, moj počne plakati. Nećak hladan ko špricer mu se počne smijati, a ovaj, ne zato što je po prirodi agresivan, nego zato što je van svake mjere naživciran i nemoćan, lupi ga po glavi. Nećak trči svojoj mami i urliče "on me je udario". Svi, prva ja, jer je moje dijete udarilo, jel, držim prodike mom malom kako se ne smije tući. Nećak se "smiri" čim ovaj dobije bukvicu.

Ovakav odnos kakav tvoj mali ima s nećakom, ima moja mala s mužem (tatom) . Tata je zna raspizditi jednom rječju i točno zna kao "ubost" pa da se rasplače i na kraju ga od nemoći lupi. Onda je opet on nedoslijedan pa se nekad nasmije i prihvaća tu "igru moći" (koja se naravno nastavlja dok ja ne dobijem slom živaca i ne zaprijeti i njoj i njemu kaznom ) a nekad se iskreno naljuti "da što ona njega udara". Pa udara zato kaj ti nije verbalno nadmoćnija i snalažljivija i zato što je još dijete koje se ne zna nositi s tim podj.... Meni je situacija kod nas još debilnija jer ne shvaćam pobude muža da tako terorizira klinku kad zna kako reagira. On tvrdi da je hoće "ojačati" da se zna suprotstaviti (?) , meni je to veća glupost pa poludim i trudim se to siječi u korijenu,ali nekad ne stignem ni reagirati a ona je već u suzama. Već su stvorili obrazac po kojem se ponašaju .


Ovo kod tvog malog i nećaka ja bih malo napravila distancu. Pa nisu osuđeni na druženje zato kaj su si rodbina, pogotovo ako vidiš kako funkcioniraju.

Ovo s autićima se moglo i bolje riješiti, po mom, ali lako je biti general poslije bitke . Ja bih autić vratila bratu u ruke i rekla nek on odluči kome će ići autić (ionako ih je on donio). Pa kak odluči, odluči. No ako ih je donio baš tvom malom, možda ih nije trebalo davati malom u ruke dok je nećak kraj njega (teško je jednom djetetu gledat da onaj drugi nekaj dobiva, a on ne).

Mislim da je kod tvog malog zapravo ta emocionalnost izražena i vjerojatno stvar karaktera, ali da bi se i ona dala s vremenom ublažit. Vjerojatno će ostat emocionalniji i dalje, nće to samo tako izblijediti, no njegovim odrastanjem i vašim hendlanjem dalo bi se to ublažiti.

Moja je npr. jako sramežljiva i nažalost sam shvatila da nesvjesno i mi ti potenciramo. Recimo sklona sam je pravdati neznancima ako ne pozdravi ili se pomalo sakrije iza mene: ne bih trebala, dajem joj do znanja i naglašavam da je sramežljiva, pa čak je i pravdam tak da ona vidi da se to da opravdat . Pojma nemam, moram se i ja kontrolirat.

[nightfall]

ZubaTruba kaže:

I sad dalje, evo jučer mi susjeda priča da ima isti problem s drugim malim susjedom. I da razmišlja da zamoli na upisu u školu (sljedeća jesen) da ih stave u različite razrede, ali ju je strah da to saznaju drugi roditelji pa da se ne naljute....

Ja bih bez pol frke zamolila da ih ne stave u isti razred ako već imaju takvih problema koji su zabrinuli susjedu. Na to bi li zamolba bila uslišana ne možeš utjecat,ali pokušat možeš. Mene baš i ne dira što misle drugi oko mene (pogotovo ne susjedi, na obitelj sam ipak kivnija). Što i da se naljute?

[SummerNight]

nightfall, to je radio moj stari meni, mrzila sam ga zbog toga a bome i mamu jer nije ostrije reagirala. sad mi tlak skoci na to cim se sjetim
ok, istina, naucilo me da ignoriram kretene u zivotu ali mislim da se to moglo i bez tog pristupa