Ispod površine američkog filma 70-ih

[KingCrimson]

U obilju filmova za mlade potkraj 60-ih i u sedamdesetima, "Dan velikih valova" jedan je od najozbiljnijih, ako ne i najvazniji film "zanra". Mnogi poznatiji i popularniji filmovi (poput "Američkih grafita" Georgea Lucasa), isli su sigurnijim i laksim putem, koristeći se rock'n'rollom, automobilima, skolskim problemima, no u naizgled neobaveznom motivu "daskanja", autor filma "Dan velikih valova", redatelj i scenarist John Milius ("Conan barbar", "Dillinger"), bez patetike (ali ipak sentimentalno) sazima i vlastitu autobiografsku traumu odrastanja i cjelokupni kulturno-socioloski kompleks Amerike 60-ih. Ali bez katarze. U glumackoj postavi su Jan-Michael Vincent, William Katt, Gary Busey i dr. "Surferske" scene su spektakularne a film je krahirao na kino-blagajnama.

[Nadopuna prehrani]

baladičan milius. njegov najtopliji film. meni sjajan...

[KingCrimson]

Poput izvrsne kriminalističke drame "Grissomova banda", i ratna drama "Kasno je za heroje" nastala je 1970. u vlastitoj produkciji Roberta Aldricha, kojeg je ohrabrio velik uspjeh "Dvanaestorice žigosanih" 1967. Aldrich je po vlastitom predlošku satkao tjeskobnu ali ipak klisejiziranu priču o ljudima u ratnom metežu i načinima njihova preživljavanja, koja nije postigla osobit komercijalni uspjeh (možda je publika smatrala da je film nehotična alegorijska priča o ratu u Vijetnamu). Film funkcionira kao drama ali nedostatak prave akcije, ratne tjeskobe i uzasa, je ocigledan... Vjerojatno se šira publika nije mogla poistovjetiti s ciničnim individualcima kakve interpretiraju Cliff Richardson i Michael Caine, što ne treba umanjiti uživanje u tom filmu, koji, među ostalim, sadrži jednu od najboljih završnih sekvenci u američkoj kinematografiji sedamdesetih.

[KingCrimson]

Anarhistička i besramna ali danas već klasična komedija. Iskusnifi filmofili znaju da kuriozitet nijemog filma Mela Brooksa leži u tome što jedinu riječ, i to "Ne", izgovori slavni pantomimičar Marcel Marceau. Komedija u kojoj se Brooks izravno izruguje Hollywoodu, poput većine njegovih ostvarenja, prilično je neujednačene kvalitete humora (sto svakako nije "odlika" samo njegovih filmova vec i gomile drugih a pogotovo suvremenijih koji se slepaju na dva-tri (polu)uspjela gaga i koj i ubrzo ostaju bez daha), a mora se također priznati da kod šireg gledateljstva danasnjih generacija sasvim sigurno ne može uživati popularnost kakvu je imao u vrijeme nastanka. No, epizode u kojima se pojavljuju glumačke zvijeze, od Burta Reynoldsa do Paula Newmana, zanimljive su i zabavne i danas, a Mel Brooks ipak je zaslužio mjesto među komičarskim veličinama. Prava filmofilska poslastica.

[KingCrimson]

Tipičan niskobudžetni izdanak „filmova ceste“ koji su potkraj 60-ih i u prvoj polovici 70-ih preplavili američku kinematografiju imao je kakav-takav uspjeh kod publike samo u doba premijernog prikazivanja. Praktički bez suvislog zapleta i bez ikakvog razvoja karakterizacije likova (iako je snimljen prema romanu Richarda Unekisa „The Chase“), film danas izgleda beznadno zastarjelo i arhaično. Film je 1974. režirao britanski filmaš John Hough (kojeg je kasnije često angažirala Disneyjeva produkcija), a u američkoj ekipi gostovala je i izvrsna britanska glumica Susan George („Psi od slame“), koja je rutinski koncipiranoj ulozi promiskuitetne skitnice podarila životnost kakvu film u ostalim segmentima, na žalost, nema. Peter Fonda ponavlja pak svoju ulogu iz "Golih u sedlu". U snimanju filma su vjerojatno najviše uživali kaskaderi. Trashy B-film samo za ovisnike o auto-potjerama.

[KingCrimson]

Odmah cu priznati: gledao sam film jako davno i to samo jednom. Sjecam se da sam izasao prilicno razocaran iz kina jer sem vise ocekivao od filma. A zapravo me vise povuklo da "cujem" film s glazbom Pink Floyda, Jerryja "Grateful Dead" Garcije negoli Antonionijevo vidjenje Amerike...

Povremeno naivan, povremeno groteskan a povremeno vizualno fascinantan, "Zabriskie Point/Dolina smrti" neobičan je odgovor slavnog (ali mislim danas pomalo zaboravljenog), pokojnog (2007.) talijanskog redatelja Michelangela Antonionija na sezdesetosmaska gibanja (Antonioni nema osjećaja za mlade generacije, pogotovo hippije). Snimljen 1970., za hollywoodski studio MGM (7 milijuna dolara), film je izazvao podvojene reakcije, no i do danas je, u kinotekama i art-kinima, zadrzao brojne poklonike. I danas ga, naime mnogi pretjerano cijene i stavljaju u kategoriju "kultnih" (ne samo zbog zavrsne eksplozije u slow-motionu, nadrealne scene seksa/povratka prirodi u brdima ili kritike konzumeristickog drustva) ali ima i nemali broj onih koji ga podcijenjuju smatrajuci ga "praznim" (istina, nema tu neke velike "radnje"). Glavne uloge Antonioni je povjerio naturąčicima Dariji Halprin i Marku Frechetteu (nekoliko godina kasnije, poput junaka kojeg je igrao, on je iz političkih pobuda izvrsio provalu i ubijen je pri pokusaju bijega), na scenariju je surađivao i dramatičar Sam Shepard, a glavninu glazbenog soundtracka skladali su "Pink Floydi" i Jerry Garcia ("Grateful Dead"). Epski, ali hladan, indiferentan i nezainteresiran portret Amerike bez iluzija, kasnih 60-ih godina.

[KingCrimson]

Nakon uspjeha „Golih u sedlu“, studio Universal Pictures došao je na ideju da financira mlade redatelje, nadajući se da će preko njih ostvariti sličan komercijalni uspjeh. Ideja je bila da mladi redatelji snimaju niskobudžetne (do milijun dolara) „polu-nezavisne“ filmove a da to ne bude prijetnja njihovoj kompaniji. Osim Fondina „Najamnog radnika“ snimljeni su Hopperov „Posljednji film“, Formanovo „Svlačenje“, Trumbullov „Tihi bijeg“ te Lucasovi „Američki grafiti“ (kakav je to niz bio!) ali se Universal ipak uplašio te je odbio distribuirati „Najamnog radnika“ kao i „Posljednji film“.

Vestern „Najamni radnik/Kauboj bez mira“ redateljski je debi (1971.) glumca Petera Fonde („Wanda Nevada“) i jedan od nepravedno previđenih i rijetko prikazivnih filmova s prekrasnom, rasplinutom fotografijom slavnoga Wilmosa Zsigmonda (i jednom od, prema nekima, najljepših uvodnih sekvenci u filmskoj povijesti). Premda ponekad pretenciozan, film odlikuje autentični „štih“ vesterna (koji im tako često nedostaje), impresivno oko za detalje (za tako mladog i neiskusnog redatelja), prirodna, naturalistička gluma (Peter Fonda, Warren Oates, Verna Bloom, Robert Pratt) te vrsni dijalozi. Film ima tragiku „Golih u sedlu“ kao i sukobljavanje Istoka i Zapada i više je kompleksni, artistički vestern nego populistička, bučna zabava te će vjerojatno razočarati ljubitelje vesterna koji očekuju još jedno djelo puno akcije i nasilja, u stilu Johna Waynea ili Clinta Eastwooda.

[KingCrimson]

Uzbudljiva, duhovita i razigrana krimi-komedija, smjestena u vjerno rekonstruiranu atmosferu američkih 30-ih godina, nedvojbeno je jedan od najboljih holivudskih filmova (ne samo) 70-ih, predstavlja uzitak za gledanje i jedan je od onih filmova koje naprosto morate vidjeti barem jednom. Iako postoje i kritike da je film predug, mehanickog zapleta (formulaican) te da zapravo pociva na glumackoj snazi ekipe. Dobitnik je sedam Oscara, uz ostale za najbolji film, reziju, glazbu, scenarij... Film se po golemoj zaradi (156 milijuna dolara) dugo natjecao s "Istjerivačem đavola" (ipak, ni jedan nije dostigao Coppolina "Kuma"), a zanimljivo je da je projekt isprva bio ponuđen Jacku Nicholsonu, koji ga je odbio i tek kad je Robert Redford za njega zainteresirao svoje bivse suradnike (Paula Newmana i Georgea Roya Hilla) iz vesterna "Butch Cassidy i Sundance Kid" u studiju Universal odobren je (tada) popriličan budzet od 5,5 milijuna dolara. Staromodna ali sarmantna zabava.

[KingCrimson]

Krimi drama "Zločin u krvi/Provalnik na slobodi" mozda je najzanimljiviji rad u karijeri Dustina Hoffmana. On je jos 1972. otkupio prava na ekranizaciju romana "No Beast So Fierce", bivseg zatvorenika Edwarda Bunkera, te se s kompanijom "First Artists" dogovorio da će film sam rezirati i biti supervizor zavrsne montaze. Zbog zahtjevne uloge kriminalca Hoffman je neko vrijeme proveo u okruznom zatvoru Los Angelesa i zloglasnog San Quentina, reziju filma potom je ipak prepustio svom prijatelju Uluu Grosbardu, a kad je film 1978. dovrsen, uskraćeno mu je pravo na zavrsnu montazu. Hoffman je podigao tuzbu protiv "First Artistsa" koja je odbačena. Film je imao slab odjek kod publike i kritike i jedan je od najpodcjenjenijih iz tog doba, no s vremenom ugled mu je počeo rasti i danas većina kritičara hvali njegovu (mracnu) autentičnost i postenje u portretiranju kriminalaca (bez ikakvih simpatija!), ističući da je Hoffman ostvario jednu od najboljih uloga karijere. U filmu jos glume Harry Dean Stanton, Gary Busey, M. Emmet Walsh, Theresa Russell i dr.

[KingCrimson]

Prilično zanimljiv, ali ponesto zbrkan i pretenciozan akcijski film ceste, koji ipak ima status jednog od kultnih niskobudzetnih filmova 70-ih godina... (o aktualnom kultnom statusu filma govore i činjenice da su mu na svojim albumima "Vanishing Point" i "Use Your Illusion II" posvete tijekom devedesetih godina dale grupe "Primal Scream" i "Guns N´Roses", bas kao i slavni Quentin Tarantino u svom hitu "Otporan na smrt", naslovu iz dvodijelnog omnibusa "Grindhouse".) Unatoč nekim flashbackovima koji pokusavaju objasniti samodestruktivnu opsjednutost Kowalskog (Barry Newman), "Točka nestajanja" jako malo nudi i na području karakterne motivacije ili razvoja glavnog lika. "Točka nestajanja" istovremeno pokusava biti uzbudljivi akcijski film ceste i teska, opterećujuća prodika s iritantnom glazbom i zbrkanim porukama o krsćanskoj moralnosti. Redatelj Richard C. Sarafian zalio se da mu je studio promijenio kraj (Newmanova smrt prikazana je navodno kao uzviseno transcedentalno iskustvo) tako da film bude manje "ezoteričan". Među izbačenim scenama (koje nisu vidjeli Amerikanci, ali se nalaze u kopiji za Britance) nalazi se i scena u kojoj Barry Newman vodi ljubav sa Smrću (u oličenju Charlotte Rampling). U filmu jos glume Cleavon Little, Dean Jagger i dr.

[KingCrimson]

Drama "Trazeći gospodina Goodbara" (1977.) ekranizacija je istoimenog bestselera Judith Rossner koji se vjesto bavio seksualnim promiskuitetom 70-ih godina. Djelo Richarda Brooksa ("Mačka na vrućem limenom krovu", "Slatka ptica mladosti", "Zagrizi metak") slijedi razmjerno vjerno fabulativni predlozak, ali zauzima naglaseno moralistički stav: seksualne slobode, naime, nisu donijele nista oslobađajuće - čovjek je i nadalje frustriran, sapet i nesretan. Većina kritičara isticala je finale (u kojem Theresa pogiba) kao dokaz da Brooks kaznjava svoju junakinju za počinjenu herezu. Diane Keaton nagrađena je te godine Oscarom za Woody Allenov "Annie Hall", ali bi pravednije bilo da je tu nagradu dobila za "Tražeći gospodina Goodbara". U glumačkoj ekipi izdvaja se Richard Gere (u prvoj velikoj filmskoj ulozi) te Tuesday Weld (nominirana za Oscara) i Tom Berenger.

[KingCrimson]

Akcijski film "Superfly" klasičan je, autentični pulp epskih dimenzija - iako "rodjen" kao nedonošče.
Snimljen 1972. "Superfly" je klasičan primjer podžanra komercijalnih, mahom akcijskih filmova koji su se oslanjali na eksploataciju afroameričkog načina života (najpoznatiji takav film je "Shaft"). "Superfly" je je jedan od posljednjih uspjelih primjera, jer je takozvani blaxploitation - podžanr koji je procvao krajem šezdesetih i najbolje filmove dao do sredine sedamdesetih - na kraju uništio sam sebe i pretvorio se u samoparodiju. Zanimljivo je da je "Superfly" napisan kao kazališna drama, pa su zbog nedostataka u scenariju glumci (Roy O'Neal, Carl Lee, Sheila Frazier, Julius Harris) ponegdje morali improvizirati u dijalozima. Upravo zbog toga, ali i zbog anonimnosti redatelja Gordona Parksa Jr. (sin Gordona "Shaft" Parksa!), studio "Warner Brothers" nije zelio dati novac dok ne vide materijal, što je Parks Jr. odbio, pa je film velikim dijelom produciran novcem koji je potekao od svodnika i dilera! (To se zove javno-privatno partnerstvo!). Snimljen sa skromnih pola milijuna dolara, zaradio je više od 12. Osobito se ističe vrhunski soundtrack legendarnog pjevača i tekstopisca Curtisa Mayfielda, koji se čak nevjerojatnih 46 tjedana zadržao na Billboardovoj top ljestvici najprodavanijih albuma!

[KingCrimson]

Hollywood je odavno prestao baviti se američkom radničkom klasom pa je film Martina Ritta dobrodosao primjer kako je to nekada izgledalo. Mozda isuvise pojednostavljeno, sentimentalno i ne do kraja uvjerljivo. Kako to vec radi Hollywood. Ali vrijedi pogledati.

Premda filmovi o američkom sindikalnom pokretu nikad nisu punili kino-blagajne, dramom "Norma Rae" znani redatelj (preminuo 1990.) Martin Ritt ("Hud", "Prezivjeti na jugu") ne samo da je odusevio Akademijine glasače, zaradivsi nominaciju za Oscara za najbolji film 1979., nego je već u prvom prikazivanju utrzio preko (tada velikih) 10 milijuna dolara. Tematika stvaranja sindikalnog pokreta u Americi, posredovana sudbinom obične zene, vjesto je (ali isuvise sentimentalno) ispreplela političku retoriku tzv. angaziranih filmova i konvencionalnu melodramu, sto je i publika i kritika dočekala hvalospjevima. Uvjerljivoj Sally Field uloga hrabre aktivistice donijela je prvog Oscara (drugi je bio za "Mjesta u srcu") te nagradu (za najbolju glumicu) na Canneskom festivalu: nagrađena je i pjesma "It Goes Like This", a nominaciju je zasluzio i scenarij. Zabavno ali ne posve uvjerljivo.

[KingCrimson]

Potkraj 70-ih, (romanticna?) komedija "Desetka" (1979.) bila je jedan od rijetkih komercijalnih hitova Blakea Edwardsa ("Dorucak kod Tiffanyja", "Pink Panther") koji je dobio frenetičnu podrsku američke kritike. Treba odmah reći da su panegirici bili pretjerani i da film nije izdrzao sud vremena. "Desetka" je u sustini gorkasta farsa o muskom klimakteriju (Dudley Moore) u kojoj je Bo Derek samo (erotski) simbol. Film je bio veliki komercijalni hit svoga vremena, ponajvise zahvaljujući briljantnoj marketinskoj strategiji - reklama filma gotovo je potpuno bila podređena pojavi glumačke debitantice Bo Derek koja se prethodno "afirmirala" kao američki seks-simbol posterom na kojem je u mokroj i tijesnoj majici demonstrirala svoje tjelesne atribute. Edwardsov vizualni prosede i scenarij (u kojem se scene urnebesnog "slapsticka", zasnovanog uglavnom na pogreskama u komunikaciji likova, isprepliću s ponesto slojevitijim pokusajima razmisljanjima o muskom starenju) podsjećaju na zlatno razdoblje hollywoodske kinematografije 50-ih godina. Henry Mancini je bio nominiran za Oscara za glazbu. Film danas izgleda prozaično i... pomalo kao softcore porno.

[KingCrimson]

Triler "Umri na drugom mjestu", snimljen 1973., prvoklasni je akcijski film osvete, vrlo dobro režiran i glumljen. Prema romanu Donalda E. Westlakea ("Point Blank", "Varalice") scenarij je napisao i film režirao John Flynn ("Bestseler", "Iza brave", "Utjerivač pravde"), a ono što ga razlikuje od sličnih djela i naizgled rutinske priče njegova je superiornost u bogatstvu detalja (uz izvrsnu fotografiju Brucea "Lenny" Surteesa). Robert Duvall (Macklin) i Joe Don Baker (Cody) izvrsno su odglumili na temu pravog, neupitnog muškog prijateljstva (bez glumačkog narcizma u stilu Paula Newmana i Roberta Redforda ili stilskih vježbi "Actors Studia" Ala Pacina). John Flynn uz to je u film ubacio i niz zanimljivih i dobro razrađenih sporednih likova koji filmu daju životnu realnost i kompleksnost, a posebnost djela je i način objašnjavanja nasilja; umjesto pirotehničke pomodnosti Flynna je mnogo više zanimao način kako nasilne situacije imaju tendenciju da budu nespretne i zbrkane.

[KingCrimson]

Nakon niza odigranih uloga dobrih, ali opakih momaka na strani pravde, proslavljeni glumac Clint Eastwood ("Za šaku dolara", "Dobar, loš, zao") već 1971. je dobio priliku i režirati svoj prvi igrani film, schlock triler "Jezu u noći". Priču o pravoj noćnoj mori jednog običnog momka za Eastwooda je napisala njegova dugogodišnja tajnica Jo Heims. No, s tim scenarijem nitko nije htio dati priliku Clintu za režiju pa je Jo svoj scenarij prodala kompaniji Universal. Dvije godine poslije Eastwood je nagovorio studio da njemu povjere režiju, odričući se honorara i pristajući na postotak od zarade filma. Za četiri i pol tjedna film je bio gotov, a Eastwood je od odobrenog budžeta (1.242.000 dolara) potrošio samo 750.000. Film je postao hit (kao i pjesma Roberte Flack "The First Time Ever I Saw Your Face") i etablirao Eastwooda kao osobu koja u potpunosti kontrolira svoju glumačku, i u budućnosti, redateljsku karijeru.
Unatoc tome sto je narativno i dramski predvidljiv i gotovo bez iznanadjenja, u filma ima snaznog opresivnog suspensa. Film mozda nije bas ponajbolje "ostario" ali vrijedi ga (jos jednom) pogledati.
Tagline: "The scream you hear may be your own!"

[KingCrimson]

Neujednačeni akcijski triler legendarnog Sama Peckinpaha ("Divlja horda"), snimljen 1975. prema scenariju Stirlinga Silliphanta, poprilično je rutinski, no neke su scene (za 70-te godine) izvrsne, osobito zavrsnica koja sadrzi revolverasku pucnjavu, kung-fu borbe i samurajski dvoboj. "Elita ubojica" zapravo je bio početak redateljeva stvaralačkog pada. Od 1969. do 1974. Peckinpah je u furioznom stvaralačkom naponu stvorio sedam (velicanstvenih!) filmova ("Divlja horda", "Balada o Cableu Hogueu", "Psi od slame", "Junnior Bonner", "Bijeg", "Pat Garrett i Billy the Kid" i "Donesite mi glavu Alfreda Garcije"). No, premda slabiji od njih, "Elita ubojica" jos je pravi, izvorni Peckinpah, s junacima i temama koje tvore osnovu njegove filmske vizije moderne Amerike i američke pustolovne tradicije. Scenarij je krcat pomodnim novotarijama 70-ih (borilačke vjestine, nindze, CIA, paranoja, politika, spijunaza...), sto Peckinpah uredno "upija" s humorom i izvrgava kusnjama fizičkih prizora nasilja (sukob u Kineskoj četvrti, briljantan dvoboj Duvalla i Caana u luci San Francisca, finalni obračun na groblju brodova u zaljevu), naglasavajući ono sto ga zanima, a to je priča o prijateljstvu i izdaji, povjerenju i ponizenju, bestijalnosti suvremene civilizacije i plemenitosti pionirskog američkog individualizma. "Elita ubojica" je, zapravo, prerada "Pata Garretta i Billyja the Kida", zamaskirana u ruho akcijskog trilera sedamdesetih.
Unutrasnji konflikti Peckinpahovih junaka koji su ranije proizlazili iz sukoba s drustvom i njegovim problematičnim zakonima nisu ni mogli doći do izrazaja jer je glavni protagonist lisen nostalgije za proslosću a njegov moral podjednako je dvojben kao i moral njegovih naredbodavaca i ubojica.
(Tada pomodnu temu CIA-e iste će godine daleko bolje iskoristiti Sydney Pollack u "Tri Kondorova dana").

PS
Znam da je "Elita ubojica" vec spomenuta, ali ovo je moj mali doprinos. Ponavljanje je majka mudrosti... ili Alzheimera?

[KingCrimson]

Predvidljivo ali zabavno.
Klasik s Charlesom Bronsonom kao ikonom akcijskih filmova. Snimljen 1974. prema pulp romanu Elmorea Leonarda („Hombre“, „Jackie Brown“, „Uhvatite maloga“), koji je napisao i scenarij, „Mr. Majestyk“ jedan je od tipičnih ali dobrih akcijskih filmova 70-ih godina prošlog stoljeća. Inicijalni scenarij Leonard je napisao na prijedlog Clinta Eastwooda ali projekt nije zaživio zbog njegova snimanja „Nepoznatog zaštitnika“ pa je producent Walter Mirisch otkupio prava i ponudio ga Bronsonu. Snimljen skromnim budžetom ali u sigurnoj režiji pokojnog Richarda Fleischera („Tora! Tora! Tora!“, „Zeleno sunce“, „Conan razarač“), film odlikuje jednostavna glumačka podjela na „dobre“ i „zle“, jedna od najbolje ikada snimljenih auto potjera (možda i bolja nego u „Bullittu“ ili „Francuskoj vezi“!) te socijalni komentar o izrabljivanju imigrantskih radnika.
Tagline: "I’ve got a melon to pick with this guy."

[KingCrimson]

Kakav divan naslov!
za dramu koja je zapravo iznad povrsine americkog filma.

Izvanredna karakterna studija „Pet lakih komada“ (lekcije iz sviranja klavira), jedan od najkompleksnijih filmova 70-ih i jedan od najboljih američkih filmova uopće, neobično je „pitko“ djelo koje se bavi američkim načinom života više srednje klase. Mizantropski redatelj Bob Rafelson („Poštar uvijek zvoni dvaput“, „Krv i vino“, „Kuća izazova“) za glavnu je ulogu odabrao svog omiljenog glumca Jacka Nicholsona (Rafelson je s Nicholsonom snimio cak pet filmova - od kojih "Nevolje s muškarcima" nije bio daleko od katastrofe), koji je pružio izvrstan portret čovjeka uhvaćenog između dva različita životna stila i karijere i koji nigdje ne nalazi svoje mjesto pod suncem. Izvrsna studija karaktera (hladno realisticna, ponekad komicna, ponekad satiricna, ponekad melodramaticna) potpomognuta je i odličnom glumom Karen Black, nagrađane Zlatnim globusom te nominirane za Oscara za sporednu žensku ulogu. Za Oscara je bio nominiran i sam film te Jack Nicholson za glavnu mušku ulogu a Carol Eastman (pseudonim Adrien Joyce) za scenarij. Film krasi i niz vizualno prekrasnih prizora, za što zasluge ponajprije idu iskusnom direktoru fotografije Laszlu Kovacsu, jednom od snimateljskih prvaka nezavisne američke produkcije i tzv. Novog Hollywooda sedamdesetih.
Film koji propituje smrtnost, snove, frustracije, obitelj... smisao zivota?

[KingCrimson]

Izvrsna komedija "Mjesec od papira", snimljena 1973., izvanredno je dopadljivo i zabavno djelo, koje su mnogi kritičari proglasili gotovo savrsenim nostalgičnim prisjećanjem na Ameriku tridesetih godina. Film za koji je, po romanu "Addie Pray" Joea Davida Browna, scenarij napisao Alvin Sargent, trebao je rezirati John Huston, s Paulom Newmanom u glavnoj ulozi. No, ugledni se redatelj povukao, pa je rezija povjerena Peteru Bogdanovichu ("Kino za gros", "Dan kada su se svi smijali", "Maska", "Texasville"). On je odlično obavio zadatak, odlučivsi se (kao u svom slavnom filmu "Posljednja kino-predstava", nastalom dvije godine ranije) za crno-bijelu fotografiju (majstorski rad Laszla Kovacsa) kako bi postigao sto veću povijesnu autentičnost. Glumci su obavili sjajan posao, no u prvi je plan iskočila kći Ryana O'Neala, Tatum, koja je u svom filmskom debiju odmah osvojila Oscara za najbolju epizodnu ulogu (sto je mozda jos jedna pomalo dvojbena Akademijina odluka), pobijedivsi između ostalih i svoju partnericu Madeline Kahn. Uvjerljivosti ugođaja Amerike tridesetih umnogome su pridonijele autentične lokacije i sjajan izbor glazbe tog vremena.