pa nisu to kontradiktorne poslovice.
Iz ovoga bi se moglo, prostom logikom, izvući da vuk ima ćud budale
Dalje, malo manje prosto - da se samo budale ne menjaju, ali da postoje promene koje su lakše i promene koje su teže - te će zao čovek, koji nije baš sasvim budala, hiniti da je drugačiji nego što jeste (dlaka) kako bi stekao određenu dobit, dok u suštini ostaje upravo onakav kakav je (ćud).
Kod prve poslovice, nigde nije naglašeno da li ta promena treba da bude tek površna, vanjska, ili suštinska.
ja bih tu ubacila i treću izreku, onu "kud svi turci, tu i mali mujo" koja je bitno različita od vuka koji menja dlaku ali mu ćud ostaje nepromenjivo ista - mujo iz izreke gotovo da i nema vlastitu ćud, nema ništa za šta bi čvrsto mogao reći "ja" - osim toga da je sklon da se beskompromisno menja i uzima oblik onoga čemu se "prilagođava" poput bauka iz bajki.