Odmak od stvarnosti

[Nuria Monfort]

Aphex kaže:

možda samo ako je trenutno ponašanje dobro izvježbano ili ne treba veliku uključenost. ako svaki dan hodamo nekim putem, možemo se odmaknuti od procesa hodanja, od traženja pravog smjera i slično jer oni se odvijaju automatski. tako se može promatrati sebe.
ili da primjer ne bude banalan, može se gledati i sebe kao npr. pripadnika neke skupine. u tom trenutku si pripadnik te skupine, a odmak se postižne npr. razmatranjem dobrih i loših stvari koje donosi pripadnost toj skupini.

Pa, onda se zapravo možemo odmaknuti od stvarnosti tijekom nekih automatiziranih procesa i radnji, pri, primjerice, hodanju poznatom cestom.
Što je s disanjem, može li se i to gledati kao odmak od stvarnosti, promatramo sebe tijekom jedne radnje?

Aphex kaže:

tako i ja to kontam, da. svijest se nekako "premješta" na više razine.

[Morpheus87]

planinar kaže:

Treba li se od stvarnosti odmaknuti kako bi se stvarnost bolje sagledala? Što se time dobiva, da li potreban mir i psihička ravnoteža za analizu ili se mijenja percepcija? Mijenja li se odmakom od stvarnosti sama stvarnost ili tek mi koji stvarnost opažanjem ostvarujemo?

Ako neki aktualni događaj promatramo u kontekstu drugih događaja i povijesnom kontekstu, mi se odmičemo od samog događaja, jer ga počinjemo promatrati kao segment ukupno povezanog djelovanja. Blokira li to potrebno djelovanje, kad iz impulzivnosti prelazimo u pasivnost promatranja, ili promatranje predstavlja pravi temelj djelovanja, pravu aktivnost?

Evo primjera moga radi. Imam tezak faks, i probao sam puno toga u zivotu da bi se opustio. Od meditacije preko sporta pa do ljubavi. Jedino sto mi imalo pomaze jest ta zen meditacija, fokusirati se na neke bezazlene stvari kako bi ostatak uma nasao mir. Takodjer, odmalena mi pomazu racunalne igre, one najteze SF building strategije i najkompliciraniji fantasy RPG.
I bas, posto sam se bavio time da uskladim utroseno vrijeme sa koriscu od toga (mir) sam dosao do nekih zakljucaka.

Po onome sto te zanima, mislim da se time odmicem od stvarnosti na zdrav nacin. Mnogi se kockaju, idu na tekme, koncerte, opijaju se, droksaju... A meni je to sve tvoje u jednom: i potreban mir, i psihicka ravnoteza za analizu a percepcija se takodjer mijenja (sa depresivne i monotone stvarnosti u neku utopijsku, ali ne pretjerano, i zanimljivu stvarnost). Da li ja imam problema s neurotransmiterima mozda, ne znam. Sama stvarnost se ne mijenja, ali ja kratko vrijeme radim ono sto me uistinu opusta i daje i snagu, puni baterije. Takodjer sam INTJ po Jungu ako ikome ista znaci, sto ce reci da na sve socijalne tvari jedino trosim energiju, a ne punim.

Dakle, mijenjam se ja, to je istina. Obnavljam se takoreci.

[nitko drugi]

planinar kaže:

Može, upravo ono podijeljeno i ono što dijeli jest isto, ali se može promatrati kao odvojeno, koje se susreće i spaja.

Pokušaj zamisliti čovjeku nedokučivu stvarnost koju on nastoji dokučiti. Kako ona izgleda? Nikako, jer i nema izgled bez gledanja.

Naravno, nema izgled bez gledanja. Ali, zašto bismo pošli od toga da je stvarnost ''nedokučiva''? Zašto ne bismo mogli reći ''stvarnost nikako ne izgleda kad je nitko ne gleda, ali kad je netko gleda onda izgleda tako kako izgleda''. I upravo je stvarnost to što izgleda tako kako izgleda. Bez TV prijamnika valovi koji nose sliku ne izgledaju nikako (nevidljivi su), ali to ne znači da TV prijamnik stvara sliku - slika se stvara u međudjelovanju prijamnika i (bez prijamnika) nevidljivih valova.

Kako nastaje taj izgled? Spajanjem gledanja i opazivog tim i takvim gledanjem.

Upravo to. S tim se posve slažem. I to opazivo je upravo stvarnost.
I stoga ne razumijem kako i otkud na pitanje:

Je li to izgled stvarnosti

... slijedi odgovor:

... – ne, to je zapravo izgled čovjeka...

To je zapravo izgled stvarnosti za čovjeka.

Čovjek je onakav kako vidi, tj. upravo onako kako vidi zove se njime, njegovim imenom.

Ali, to kako vidi nije isto kao i ono što vidi. Vidi jasno ili nejasno, vidi detalje ili cjelinu, vidi suženo ili široko - ali ono što vidi nije jasnoća ni nejasnoća ni detaljnost ni cjelovitost ni suženost ni širina. Iz toga što ''kako vidi'' ovisi o njemu (ili, iz toga što je on upravo to ''kako'') ne slijedi da i to ''što vidi'' ovisi isključivo o njemu. Dapače

U suočenju s nevidljivom/nerazumljivom stvarnosti, spajaju se dva pravca; jedan kreće od čovjeka i predstavlja njegovu moć uočavanja, a drugi pravac mu hrli u susret pozvan njegovim načinom gledanja, moći uočavanja. Stvara se sudar-oplođenje, točka susreta.

Pa eto, hrli mu ususret odakle? Ne iz čovjeka, nego iz nečega što nije on... Dakle nije čovjek jedino što se očituje u opažanju, nego se očituje i stvarnost (koja je bez čovjeka nevidljiva i nerazumljiva, a s čovjekom djelomično vidljiva i razumljiva).

[F.A.Q]

planinar kaže:

Treba li se od stvarnosti odmaknuti kako bi se stvarnost bolje sagledala? Što se time dobiva, da li potreban mir i psihička ravnoteža za analizu ili se mijenja percepcija? Mijenja li se odmakom od stvarnosti sama stvarnost ili tek mi koji stvarnost opažanjem ostvarujemo?

Ako neki aktualni događaj promatramo u kontekstu drugih događaja i povijesnom kontekstu, mi se odmičemo od samog događaja, jer ga počinjemo promatrati kao segment ukupno povezanog djelovanja. Blokira li to potrebno djelovanje, kad iz impulzivnosti prelazimo u pasivnost promatranja, ili promatranje predstavlja pravi temelj djelovanja, pravu aktivnost?

ja se nadam da treba .. jer ak nije potreban onda sam fulao za cijeli zivot (znam nije argument)

[Pink Freud]

Za mene je "odmak od stvarnosti" ono što zovemo "racionalizacija". Istina, racionalizacijom bi se ustvari trebali približavati stvarnosti! Ali da li je stvarnost: "hladnoća, činjenice, sustavno poredane misli, mir, ravnoteža" ili je stvarnost: "konfuzija osjećaja"? Moja stvarnost je prvenstveno "osjećaj", proživljavam svaku nepravdu i svaku tešku riječ, počnu mi curiti suze na dječje filmove i tužne pjesme, na toplu riječ... Sjajim se od sreće kad vidim malu bebu, peseka, macu... ono... vječno dijete.
I pronašla sam vrlo dobre alate koji me drže na zemlji: racionalizaciju i humor.

[atko]

planinar kaže:

Treba li se od stvarnosti odmaknuti kako bi se stvarnost bolje sagledala? Što se time dobiva, da li potreban mir i psihička ravnoteža za analizu ili se mijenja percepcija? Mijenja li se odmakom od stvarnosti sama stvarnost ili tek mi koji stvarnost opažanjem ostvarujemo?

Ako neki aktualni događaj promatramo u kontekstu drugih događaja i povijesnom kontekstu, mi se odmičemo od samog događaja, jer ga počinjemo promatrati kao segment ukupno povezanog djelovanja. Blokira li to potrebno djelovanje, kad iz impulzivnosti prelazimo u pasivnost promatranja, ili promatranje predstavlja pravi temelj djelovanja, pravu aktivnost?

Sve što promatramo, opažamo - postoji. Ne odmičemo se nikad od stvarnosti radi promjene percepcije već od našeg tumačenja, opisa, stvarnosti kojeg održavamo i zamjenjujemo za stvarnost.
Kad ti opisi utihnu imamo osjećaj odjeljenosti, izdvojenosti, opažamo novo. Znači onu stvarnost koja uistinu jest to, svijet je u neprekidnoj mijeni, opisi koje održavamo ometaju pogled, unutarnji dijalog jednostavno rečeno. Mijena se ignorira i pažnja predaje, usmjerava , opisima, kroz unutarnji dijalog. Ukupnost opaženog se reducira za potrebe opia stvarnosti kojeg držimo 'pravim'. Kad prekinemo tok dijaloga - opažamo - nijednog nas trena ne zanima tko smo, i što je stvarnost. nemamo vremena za to. Ili pogleda. Svijet se rađa pred nama sa svakim trenutkom koji dolazi. Naša percepcija seže svojoj ukupnosti i opažamo sve što treba u dijalogu sa stvarnošću. U stanju unutarnje tišine.
Ne postoji prioritetna, bitna, manje bitna, gora, bolja, pravija ili važnija stvarnost. Postoji samo jedna - ona je tu za bića svijesti a ne za bića zdravog razuma.
Možemo preusmjeravati pogled, u skladu s vlastitom težnjom ciljem, tu je moć ljudskih bića - ovo razumije samo tišina, prekid dijaloga koji uvodi opise. Stanje nepatvorene trezvenosti, također. Ta rada mudrost.

[planinar]

nitko drugi kaže:

Naravno, nema izgled bez gledanja. Ali, zašto bismo pošli od toga da je stvarnost ''nedokučiva''? Zašto ne bismo mogli reći ''stvarnost nikako ne izgleda kad je nitko ne gleda, ali kad je netko gleda onda izgleda tako kako izgleda''. I upravo je stvarnost to što izgleda tako kako izgleda.

Može li postojati stvarnost koju nitko ne vidi/gleda? Čim kažemo "stvarnost", govorimo o vezi viđenja i vidioca. Zato "stvarnost nikako ne izgleda kad je nitko ne gleda" ujedno znači i da stvarnosti nema bez njenog stvara-oca.

No, možemo govoriti o pretpostavci stvarnosti koju čovjek ne vidi, dok bi je netko drugi vidio tko nije čovjek. Stvarnost hrasta je čovjeku nedokučiva, koji je ograničen ne mogavši biti hrastom. Stvarnost jednog čovjeka drugom čovjeku je dokučiva kroz općenit obrazac iskustva čovjeka, no ne i potpuno; postoje tolike razlike u očitovanju stvarnosti, prije svega u društvenom kontekstu, da možemo reći kako je stvarnost jednog optimista jednom pesimistu nedokučiva.

nitko drugi kaže:

Ali, to kako vidi nije isto kao i ono što vidi. Vidi jasno ili nejasno, vidi detalje ili cjelinu, vidi suženo ili široko - ali ono što vidi nije jasnoća ni nejasnoća ni detaljnost ni cjelovitost ni suženost ni širina. Iz toga što ''kako vidi'' ovisi o njemu (ili, iz toga što je on upravo to ''kako'') ne slijedi da i to ''što vidi'' ovisi isključivo o njemu. Dapače.

"Što" vidi ovisi o mogućnostima, npr. čovjek sa svojih pet osjetila i šestim kako zovemo intuiciju vidi ono što je tim osjetilima prizvao. Ono što bi vidio u kompletu s nekim eventualnim sedmim osjetilom ne vidi, ali da ima takvu mogućnost postojala bi i neka sedma dimenzija stvarnosti.
"Kako" vidi ovisi o tumačenju, razumijevanju viđenog. Dvoje ljudi mogu istovremeno vidjeti avion, ali onaj od njih koji ne zna što je avion imat će sasvim drugo tumačenje i nalazit će se u drugoj stvarnosti.

No, i "što" i "kako" vidi nisu neke objektivne mogućnosti - to su obrasci koji potječu od mogućnosti opažanja vrste koja se razvija sredstvima evolucije. Npr. jasno je da evolucijom čovjeka intuicija kao osjećaj slabi zbog sve jače težnje oslanjanja na razum i "objektivnost" ostalih čula koja su to zaslužila raznim "produžecima" - instrumentima i aparatima koji produbljavaju očitovanja stvarnosti - opažanja tih ostalih osjetila.

nitko drugi kaže:

Pa eto, hrli mu ususret odakle? Ne iz čovjeka, nego iz nečega što nije on... Dakle nije čovjek jedino što se očituje u opažanju, nego se očituje i stvarnost (koja je bez čovjeka nevidljiva i nerazumljiva, a s čovjekom djelomično vidljiva i razumljiva).

Je li minus pol postojao dok se nije pojavio plus pol? Ne - prije toga minus pol nije niti postojao kao pol i upravo je plus pol ostvario minus pol, tj. upravo se privlačenjem uspostavila povezanost. Stvarnost je povezanost - bez takve povezanosti viđenja vidioca i viđenog stvarnosti nema.

[nitko drugi]

planinar kaže:

Može li postojati stvarnost koju nitko ne vidi/gleda? Čim kažemo "stvarnost", govorimo o vezi viđenja i vidioca. Zato "stvarnost nikako ne izgleda kad je nitko ne gleda" ujedno znači i da stvarnosti nema bez njenog stvara-oca.

A što da kažem, to jednostavno ne slijedi jedno iz drugoga. To što nitko nije vidio tamnu stranu Mjeseca prije nego je netko vidio ne znači i da je nije bilo prije nego je netko vidio. Da ju je netko gledao nekako bi izgledala; kad je nitko nije gledao nije nikako izgledala - no to ne znači da je nije bilo. Ja, doduše ne mogu dokazati da je nje bilo, ali to ne dokazuje niti da je nije bilo. Imam dobre razloge (koji su manje od dokaza) za vjerovanje da je nje bilo i prije nego je netko vidio.

Je li minus pol postojao dok se nije pojavio plus pol? Ne - prije toga minus pol nije niti postojao kao pol i upravo je plus pol ostvario minus pol, tj. upravo se privlačenjem uspostavila povezanost. Stvarnost je povezanost - bez takve povezanosti viđenja vidioca i viđenog stvarnosti nema.

Isto tako bi mogao reći da je minus pol ostvario plus pol. Pa je, po analogiji, sasvim jednako moguće reći: čovjek je stvoren stvarnošću, bez stvarnosti nema čovjeka, čovjek je stvar-an stvarnošću, i tome slično.
Očito, postoji međusobna uvjetovanost. Ali, ta međusobna uvjetovanost može biti takva da jedno i drugo nastaju istodobno, ili takva da jedno prethodi drugome, da je jedno pred-uvjet drugoga.
Budući da iskušavam sebe kao uvjetovanoga (stvari se ne odvijaju kako mi se svidi), imam razloga smatrati da je taj ''drugi pol'' pred-uvjet mene.

[alim]

.. intuicija i razum nisu u toj vezi ..
.. ispravnije bi bilo reći .. da sa čovjekom jača .. um .. ili svijest .. a da se sa razumom ta svijest usmjeruje .. u nešto što nije .. neposredno .. nego je tek slika stvarnosti ..
.. time razum zauzima područje privida .. i oblikuje ga najbolje što može .. ali ga usput i kvari .. i nikad ga nezna neposredno ..
.. za intuiciju se obično misli .. drugi smjer .. neposredan uvid .. mislim da je magija bolji izraz ..
.. magija znači .. postojati u postojećem svijetu ..

[LIQ]

planinar kaže:

Može li postojati stvarnost koju nitko ne vidi/gleda? Čim kažemo "stvarnost", govorimo o vezi viđenja i vidioca. Zato "stvarnost nikako ne izgleda kad je nitko ne gleda" ujedno znači i da stvarnosti nema bez njenog stvara-oca.

No, možemo govoriti o pretpostavci stvarnosti koju čovjek ne vidi, dok bi je netko drugi vidio tko nije čovjek.

Stvarnost nikako ne izgleda kad je nitko ne gleda.
Dobro.
Međutim, kako možemo znati da nitko ne gleda.
Po istoj logici, zaključujemo; da ako ne vidimo da itko gleda onda nitko
niti ne gleda.
Ali mi vidimo da i netko drugi gleda, dakle postoje i drugi stvaraoci.
Sad se pitamo, dali stvarnost stvaraju samo stvaraoci koje vidimo, ili možda
postoje i stvaraoci koje ne vidimo.
Sa ovima koje vidimo, komuniciramo, pa na taj način stvaramo zajedničku
tj. umreženu stvarnost.
Dakle, stvarnost se osim gledanjem stvara i umrežavanjem viđenog.
Odnosno, čovjekova stvarnost je mreža, u kojoj bi svaki čovjek bio čvor.
A što je sa stvaraocima koje ne vidimo, ili pak sa onima koje vidimo a ne
uspijevamo s njima komunicirati (odnosno umrežiti naše viđenje stvarnosti).

No, možemo govoriti o pretpostavci stvarnosti koju čovjek ne vidi, dok bi je netko drugi vidio tko nije čovjek. Stvarnost hrasta je čovjeku nedokučiva, koji je ograničen ne mogavši biti hrastom. Stvarnost jednog čovjeka drugom čovjeku je dokučiva kroz općenit obrazac iskustva čovjeka, no ne i potpuno; postoje tolike razlike u očitovanju stvarnosti, prije svega u društvenom kontekstu, da možemo reći kako je stvarnost jednog optimista jednom pesimistu nedokučiva.

Da bi stvarnost hrasta bila čovjeku dokučiva, čovjek ne mora biti hrastom,
već je dovoljno s njim komunicirati.
Samo treba pronaći kako

P.S.
No to je malo preambiciozno.
Čovjek još ne zna komunicirati sa sebi sličnim, tj. čovjekom, a gdje će sa hrastom.

[alim]

.. snom .. recimo ..

[LIQ]

alim kaže:

.. snom .. recimo ..

Hm kako

[alim]

.. osjet ..

[planinar]

nitko drugi kaže:

To što nitko nije vidio tamnu stranu Mjeseca prije nego je netko vidio ne znači i da je nije bilo prije nego je netko vidio. Da ju je netko gledao nekako bi izgledala; kad je nitko nije gledao nije nikako izgledala - no to ne znači da je nije bilo.

Tu, u odnosu "biti" i "izgledati" je očit razlog neslaganja. Je li strana Mjeseca tamna (biti) ili tako izgleda čovjeku (izgledati)?

Je li tama strane Mjeseca karakteristika/osobina Mjeseca, ili karakteristika Sunca, karakteristika Svemira, karakteristika svjetla, karakteristika materije (gustoće) ili karakteristika čovjeka?
Postoje li Mjesec, Sunce, Svemir, svjetlo, materija, gustoća, itd. zasebno, jedno neovisno od drugog? Nisu li to koncepti, zasebni, ali i povezani u jednom "krovnom" konceptu? Tko je tvorac tih koncepata i koncepta - univerzalnog smisla? Postoje li ti koncepti neovisno od svog tvorca?
Je li koncept isto što i "biti"?
Je li stvarnost "izgledati" ili "biti"?

[planinar]

LIQ kaže:

Sad se pitamo, dali stvarnost stvaraju samo stvaraoci koje vidimo, ili možda
postoje i stvaraoci koje ne vidimo.

Zamislimo li postojanje univerzalnog "izgledanja", onda je izgledanje čovjeku tek dio mozaika ukupnog izgledanja.
Izgledanje se tumači, pa je to viđenje. Viđenje je stvarnost, jer svatko živeći u vlastitom viđenju živi u vlastitoj stvarnosti. Možemo zamisliti i zajedničku stvarnost.
No, možemo li zamisliti stvarnost koja nije viđenje - ne samo da ne možemo, nego takva stvarnost ne može postojati (po gornjoj logici), budući bi mogla postojati tek po njenom stvaraocu - viđenjem.

[planinar]

alim kaže:

.. osjet ..

Može li čovjek osjetiti hrastom?

[atko]

planinar kaže:

Može li čovjek osjetiti hrastom?

Može osjetiti njegovo vrijeme, znači opaziti. Biti hrast ne može jer je čovjek. Ali svijest nije ni čovjek ni hrast.
Interakcija energije hrasta i one čovjeka stvara opažaj, osjećaj. Taj opažaj navikom ignoriramo. Opis hrasta čini da razaznajemo tek konkretno - formu. Ostalo nije razumu korisno, bitno, svodljivo.....
Buđenje opažaja doživljava se stoga kao odmak od stvarnosti.
Zapravo joj prilazimo.

[atko]

planinar kaže:

Zamislimo li postojanje univerzalnog "izgledanja", onda je izgledanje čovjeku tek dio mozaika ukupnog izgledanja.
Izgledanje se tumači, pa je to viđenje. Viđenje je stvarnost, jer svatko živeći u vlastitom viđenju živi u vlastitoj stvarnosti. Možemo zamisliti i zajedničku stvarnost.
No, možemo li zamisliti stvarnost koja nije viđenje - ne samo da ne možemo, nego takva stvarnost ne može postojati (po gornjoj logici), budući bi mogla postojati tek po njenom stvaraocu - viđenjem.

Da, moglo bi se reći da svatko opaža vlastitu stvarnost. Ako opaža. Distancu od viđenja, opažanja, teško je sagledati unutar slike stvarnosti.
Ne mogu dva promatrača gledati s istog mjesta. Zbog toga je stvarnost čovjeka kao odraz pojedinačnih stvarnosti dogovor. I to činimo neprekidno - dogovaramo stvarnost i promjene se dešavaju u skladu s dogovorima. Pojedinačna stvarnost može graditi svoje uporište ali nadići kolektivnu stvarnost može samo prekidom dijaloga dogovora.. Problem je što dogovore stvarnosti prihvaćamo bez preispitivanja istih. Većina ljudi svoje vrijeme posvećuje pokušaju da na ispravan način prati dogovore stvarnosti - na štetu vlastite stvarnosti ili sviljeta. Opaženo čini taj svijet, ali steknemo naviku selektirati opaženo. Ta aelekcija vremenom postaje nama samima neprimjetna. Veliki dio opaženog ne prolazi selekciju razuma.
Djeca opaženo uče razvrstavati vodeći se okolinom. Ako ona ignorira opaženo, stvara se matrica kojom razum odbacuje opaženo.
Kad ponovno zadobijemo ukupnost opažaja dobijamo natrag svoj svijet. Stvarnost.
Interakcija s okolinom stvara opažaj. Znači nije svejedno da li slijedimo opis stvarnosti ili stvarnost po sebi.
U području konkretnog to izgleda jednostavno ali ni tu opisi ne dozvoljavaju uvažavanje ukupne slike - dijalog stvarnost lako pretvori u nešto drugo ili joj jednostavno ne da vremena.

[alim]

Može li čovjek osjetiti hrastom? .. ne razumijem tu konstrukciju .. ne znam šta se u stvari pita ..

.. a ovo je odgovor .. na neviđeno .. odgovor .. zbog lepote priče ..

.. čovjek može .. osjetiti hrast ..
.. vidom .. možda dodirom .. mirisom možda .. i kod svake te veze .. povezuje se nešto .. hrastovo i čovječje .. a koja je krajnja mogućnost te veze .. to niko ne zna .. a mene zanima .. magijski ..
.. u snu je ponekad moguće .. pokupiti .. razne osjete .. i mislim da je .. jasan san .. o hrastu .. znak .. da je veza .. osjet hrasta .. u nama jasniji ..
.. osjet je pojam .. magija traži .. iza .. a iza postoji .. postojim .. tako osjetiti hrast može značiti ovo .. postojim na način na koji postoji hrast .. i to sam postojanje iz nekog osjeta doveo u svijest kao .. hrast .. .. u snu je živi hrast .. živa biljka .. dokaz toga .. u snu nisam ja hrast .. ali je svaki hrast iz sna .. ja ..

.. još ovo .. filozofija ..
.. misao u objektima je greška .. ne postoji objekt hrast .. objekt ja .. i osjet koji iz hrasta kao sličica putuje meni ..
.. i sljedeći je model .. vjerojatno pogrešan .. ali daleko bolji .. za ono što govorim ..
.. hrast u svakom trenutku umire .. raspada se .. i u svakom se trenutku stvara novi .. raspadnuti leti u svemir .. i dio njega je i moguće uhvatiti u zraku .. recimo .. kao sliku .. ili recimo kao stotinu slika iz fotoaparata ..
.. kada bi bilo moguće njegovo raspadanje usmjeriti .. ili njegovo nastajanje .. ili nešto takvo .. bilo bi ga moguće stvoriti na drugom mjestu .. (.. a ko kaže da to neće biti nikad moguće ..)
.. tako bi .. raspadajući svijet bio materjija za gradnju mene .. i stalno umirući ja .. energija koja stvara svijet ..
.. i više nije problem ko koga vidi .. nego .. ko je ko .. a .. veliko čudo to .. ko sam ja .. i tako nas eto .. i do .. velikih vrata .. a iza njih bog ..

.. eto .. nadam se da je sada jasnije ..

[LIQ]

planinar kaže:

Zamislimo li postojanje univerzalnog "izgledanja", onda je izgledanje čovjeku tek dio mozaika ukupnog izgledanja.
Izgledanje se tumači, pa je to viđenje. Viđenje je stvarnost, jer svatko živeći u vlastitom viđenju živi u vlastitoj stvarnosti. Možemo zamisliti i zajedničku stvarnost.
No, možemo li zamisliti stvarnost koja nije viđenje - ne samo da ne možemo, nego takva stvarnost ne može postojati (po gornjoj logici), budući bi mogla postojati tek po njenom stvaraocu - viđenjem.

Boja slijepu čovjeku postaje stvarnost jedino kroz komunikaciju sa onim koji vidi.
Dakle jedini uvjet postojanja takve stvarnosti nije viđenje već komunikacija.
Dakle može se zamisliti stvarnost koja nije viđenje.
Jedna takova stvarnost je i Bog.
Stvarnost ostvarena komunikacijom s onim kojeg ne vidimo.
Odnosno Bog je onaj koji ostvaruje stvarnost "viđenjem", a mi smo oni koji
je ostvaruju komunikacijom s njim.
Naravno da slijepa osoba mora vjerovati videćoj, da postoji boja,
pa je u komunikaciji očigledno bitna i vjera.