Zašto se sreća "mora zaslužiti"?

[Carpe Diem!!!]

Čitava paradigma oko zasluživanja sreće je manipulacija. Potekla prevashodno iz religije.

Rezultat: masa ljudi bitno emotivno izbačenih iz cipela koji uživaju u ulozi žrtve i boje se biti sretni.

[mirandola]

Carpe Diem!!! kaže:

Čitava paradigma oko zasluživanja sreće je manipulacija. Potekla prevashodno iz religije.

Rezultat: masa ljudi bitno emotivno izbačenih iz cipela koji uživaju u ulozi žrtve i boje se biti sretni.

Ovo nije baš toliko jasno. Možda u blagom ideološkom smislu. S druge strane, nepravedno je za to "optužiti" religije. Misao kao takva ne barata s pojmom sreće. Sreća je prazan zvuk.
Boje se biti sretni? Boje se biti nemoralni, pizde, back-biteri, boje se promašiti život...

[Muškica]

mirandola kaže:

Boje se biti sretni? Boje se biti nemoralni, pizde, back-biteri, boje se promašiti život...

Ne, boje se biti. Sreću ne možeš staviti u kutiju i ponijeti sa sobom.
Netko je u tvojim očima pizda, a u "tuđim" očima heroj.
Jesi pizda prema sebi ili prema drugima? Šta je to promašen život?
Onaj koji ne živiš u skladu sa sobom. Problem je što tvoj unutarnji sklad nije u skladu sa onim kako svi "normalni" žive.
Ako si ovdje došla biti normalna, kako ćeš biti sretna?

[Verdadera]

radical change kaže:

Strpljivost je vrlina..
Tko ti je utjerao strah da će te stići kazna ako uživaš u životu i da život treba biti težak da bi zaslužila taj svoj trenutak sreće? Otac, majka? Od nekoga si to preuzela. Drago mi je da si to rješila sa sobom, to je čisti mazohizam prema sebi..
Zabluda je da se na tuđim iskustvima uči, nema šanse. Tuđa iskustva su tuđa, to je svijet u kojeg ne možemo proniknuti ali ponekad dobro dođu, nečija prošlost nam je opomena kako ne raditi neke stvari u životu jer je to pogrešan put. No rodiš se sama i sve u životu moraš sama osjetiti, proniknuti sama u sebe, doživjeti svojim umom i tijelom da znaš prosuditi i donijeti odluku koliko je to za tebe dobro ili loše. Svaka emocija dobra ili loša samo je putokaz na našem životnom putu.
Pusti, na dobrom si putu, neke stvari će ti sjesti s godinama, jer je za sve potrebno iskustvo. Drago mi je da si si naučila prepoznavati svoje emocije i razloge zašto ih osjećaš, to je velika stvar. No nekad trebaš i pustiti emocijama da slobodno teku, zašto ne bi imali pravo na impulzivnost kada smo jako sretni, ili kada nam se jednostavno plače unutar svoje 4 zida, tako se jako lijepo psihički praznimo zar ne..?
Još jedna stvar, ne znam da li sam u krivu ali imam osjećaš da si ti na neki način dala sebi zadatak da svaki dan tragaš i pokušavaš doživjeti sreću. Mislim da to nije pametno, bar se to odnosi na mene, sreća nije zec koju trebaš uhvatiti za rep, sreća je u tebi sada i ovdje, samo se trebaš opustiti i uživati u miru, spokoju, jednostavnosti, činjenici da problemi nisu tako veliki i teški kakvima ti se ponekad čine. Prestani silom tražiti taj osjećaj, mislim da tu griješiš..

Mislim da sam na dosta toga odgovorila na onoj drugoj temi, da ne spamiram ovdje svojim romanima
Slažem se sa svime, najviše s tuđim iskustvima. Možda sam tražila potvrdu mog mišljenja.
Obično funkcioniram na ovaj princip- emocija je tu, prepustim joj se, osjetim je u potpunosti a kasnije razmišljam zašto sam to osjetila. U prošlosti prepuštanje je za mene značilo destrukciju pa sam da pobjegnem (ili da pobijedim?) od toga sticala kontrolu tokom godina. Sad je pretpostavljam ono vrijeme kasnih dvadesetih (iako je i to individualno) kad stvari sjedaju na mjesto, kad otpuštamo roditeljsku kontrolu i njihove vlastite strahove usađene u nas. Vrijeme definicije karaktera i ravnoteže.
Što se tiče ovog zadnjeg, mislim da si u pravu, forsiram sreću da opravdam svoju ekscesivnu želju za kontrolom, ako sve kontroliram i sretna sam onda to znači da nema straha-iako je logički upravo suprotno jer u startu-forsiram sreću.

[radical change]

Verdadera kaže:

Mislim da sam na dosta toga odgovorila na onoj drugoj temi, da ne spamiram ovdje svojim romanima
Slažem se sa svime, najviše s tuđim iskustvima. Možda sam tražila potvrdu mog mišljenja.
Obično funkcioniram na ovaj princip- emocija je tu, prepustim joj se, osjetim je u potpunosti a kasnije razmišljam zašto sam to osjetila. U prošlosti prepuštanje je za mene značilo destrukciju pa sam da pobjegnem (ili da pobijedim?) od toga sticala kontrolu tokom godina. Sad je pretpostavljam ono vrijeme kasnih dvadesetih (iako je i to individualno) kad stvari sjedaju na mjesto, kad otpuštamo roditeljsku kontrolu i njihove vlastite strahove usađene u nas. Vrijeme definicije karaktera i ravnoteže.
Što se tiče ovog zadnjeg, mislim da si u pravu, forsiram sreću da opravdam svoju ekscesivnu želju za kontrolom, ako sve kontroliram i sretna sam onda to znači da nema straha-iako je logički upravo suprotno jer u startu-forsiram sreću.

U redu je prepustiti se emocijama, to je temelj spontanosti i sreće. Ono što ti ne savjetujem jest neprestana potreba za analiziranjem emocije. Analiziraš samo one emocije koje te izbace iz takta (pretjerana tuga, ljutnja, bijes) i pokušaš zaključiti kako su nastale i što ih je izazvao. I onda pokušavaš naći poveznicu.. dakle kad je Ana to meni rekla osjećala sam se povrijeđeno, a povrijeđeno sam se osjećala zato što me je majka cijelo djetinjstvo tako povređivala. I tako odjeliš emociju od uzroka i odjeliš Anu od veze sa dubokom povredom jer ti je Ana rekla nešto što ti je loše sjelo bez neke zle primisli... Razumješ primjer..
Želju za kontrolom moraš odbaciti. Zapravo je vrlo moguće da se zavaravaš da si svladala neke strahove, samo si ih prekrila potrebom za kontrolom, dakle živi su i izjedaju te ali lakše je prati suđe i iživljavati se na metli za ribanje poda nego sjediti i trpjeti očaj zbog strahova koje osjećaš.. Razmisli malo o tome to ti kažem zato jer je to kod mene slučaj... Ma ja sam sve strahove riješio, ja sam super, jest da povremeno divljam da frustraciju izbacim iz sebe ali jedno malo veće sranje u životu i eto strahova kroz anksiozni napadaj...

[mirandola]

Miškica kaže:

Ne, boje se biti. Sreću ne možeš staviti u kutiju i ponijeti sa sobom.
Netko je u tvojim očima pizda, a u "tuđim" očima heroj.
Jesi pizda prema sebi ili prema drugima? Šta je to promašen život?
Onaj koji ne živiš u skladu sa sobom. Problem je što tvoj unutarnji sklad nije u skladu sa onim kako svi "normalni" žive.
Ako si ovdje došla biti normalna, kako ćeš biti sretna?

Nije bitno kakav je tko u čijim očima - to nije relevantno za "sretan" život. Biti "pizda" nije stvar relacije, a ti taj pojam sada pokušavaš relativizirati. Ne znam što je to promašen život, ali sama sitnagma "promašenog života" upućuje na ono što bi bio "istinski" ili "ispravan" život. Možda se može reći da je život na način čovjeka dostojan tek kao traženje ispravnog života.

Dakle, dok ne znamo što je to ISPRAVAN život, u čemu se on sastoji i kakav on treba biti, ni pod razno ne možemo govoriti o "sreći". O sreći možemo govoriti tek kao nekakvoj kratkoročnoj ugodi. Koliko znam, mislioci ne barataju pojmom sreće. Sreća je prazan zvuk. Moguća je tek u istini.

Biti normalan kao "biti normaliziran (normiran od drugih)" nema nikakve veze sa srećom, ali također biti "poseban", "osebujan", "drugačiji" isto tako nema veze sa srećom. Za sreću je to irelevantno. U najboljoj verziji jedno samo-određenje koliko god vrijedno življenja, opet nema puno veze sa srećom. Sreća, Fortuna ili Tihe, nemaju nikakve veze s pameću nego mitologijom. Želi li na način "sreće" uman živjeti?

[Verdadera]

radical change kaže:

U redu je prepustiti se emocijama, to je temelj spontanosti i sreće. Ono što ti ne savjetujem jest neprestana potreba za analiziranjem emocije. Analiziraš samo one emocije koje te izbace iz takta (pretjerana tuga, ljutnja, bijes) i pokušaš zaključiti kako su nastale i što ih je izazvao. I onda pokušavaš naći poveznicu.. dakle kad je Ana to meni rekla osjećala sam se povrijeđeno, a povrijeđeno sam se osjećala zato što me je majka cijelo djetinjstvo tako povređivala. I tako odjeliš emociju od uzroka i odjeliš Anu od veze sa dubokom povredom jer ti je Ana rekla nešto što ti je loše sjelo bez neke zle primisli... Razumješ primjer..

Razumijem
Moj problem je bio što sam svu analizu usmjeravala ka generalnim, životnim pitanjima, potpuno izbjegavajući ući u samu sebe. Događalo mi se ovo što si opisao ispod, identično. Samo-uvjeravanje. A osjećaš da nešto "ne štima". Nisam analizirala nijednu svoju emociju, što me dovodilo do toga da reagiram burno i s vremenom razvijem strah od svoje impulzivnosti i pretjerane agresije. Sada i kad reagiram burno, nema krivnje nego razumijevanja zašto je do toga došlo.

Želju za kontrolom moraš odbaciti. Zapravo je vrlo moguće da se zavaravaš da si svladala neke strahove, samo si ih prekrila potrebom za kontrolom, dakle živi su i izjedaju te ali lakše je prati suđe i iživljavati se na metli za ribanje poda nego sjediti i trpjeti očaj zbog strahova koje osjećaš.. Razmisli malo o tome to ti kažem zato jer je to kod mene slučaj... Ma ja sam sve strahove riješio, ja sam super, jest da povremeno divljam da frustraciju izbacim iz sebe ali jedno malo veće sranje u životu i eto strahova kroz anksiozni napadaj...

To otpuštanje kontrole je recept za sve pa i odnose među ljudima koji su opet vezani uz odnos prema samom sebi dosta analize
Ukratko- nema smisla plivati protiv struje života, mnogo više se obogatiš kad tečeš zajedno s njim a time dolazi i do tog mira-sreće.

[Muškica]

mirandola kaže:

Želi li na način "sreće" uman živjeti?

Pojma nemam. Da li je mirandola sretno?

[mirandola]

Miškica kaže:

Pojma nemam. Da li je mirandola sretno?

Irelevantno.

[The Maystor]

Problem je u tome sto se ponekad i npr. Humor i slavlja forsiraju, pa se onda cini ko da je taj smijeh ipak navika, ali ne zna se da li je to sreca

[Carpe Diem!!!]

mirandola kaže:

Ovo nije baš toliko jasno. Možda u blagom ideološkom smislu. S druge strane, nepravedno je za to "optužiti" religije. Misao kao takva ne barata s pojmom sreće. Sreća je prazan zvuk.
Boje se biti sretni? Boje se biti nemoralni, pizde, back-biteri, boje se promašiti život...

Sve ovo zadnje što si naveo ima veze sa njihovim željama koje se boje provesti u praksi zbog osude. To opet vodi do nagomilavanja nezadovoljstva i nesreće jer ne živiš u skladu sa sobom. Nema to nikakve veze sa nemoralom. Može krenuti od najobičnijih stvari... Želim da skočim padobranom s obližnje zgrade ali kako ću kada to niko nikada nije uradio, komšije će reći da sam lud plus nasekirat' ću mamu, tatu, ženu, babu, djeda...

Korijen svake kazne ako uradimo ovo ili ono potječe od religije pa se onda proteže ka društvu i okolini. Završava na tome da svakog ko iole ima hrabrosti da iskoči iz prosjeka nazivamo sebičnjakom. Zašto? Jer on može i smije ono što mi ne. Niko tu nije zaslužio sreću. Samo se usudio.

Ne moramo čak ni pričati o nemoralu i bludu. Skoro pa niko se ne usuđuje praktikovati ni svoja lična zadovoljstva čak i ako ne bi ni dotakla nikog drugog niti bi bilo koga ugrozila.

Ja sam, recimo, prešla u planini sajlom cijelu dolinu, zakačila se i odletjela. Odozdo su me ljudi gledali i mahali glavom kao da nisam normalna. A garantujem da je barem pola njih željelo isto samo nisu smjeli pa sam onda ja luda. Sreća je tu bila i njima i meni. Zavisi samo ko je uzme.