U ljubavi i ratu

[Fan of Belinda Carlisle]

Bio je oblačan, ali vruć ljetni dan. U gradu Washingtonu vladao je opći kaos. Muškarci su išli prema kolodvoru u vojničkim uniformama s velikim strahom u srcu, dok su u svojim domovima ostavljali uplakane žene i malenu djecu koja ni o čemu nisu ništa znala. Na kolodvoru stajalo je mnogo ljudi čekajući vlak za koji su znali da će njih ili njihove najmilije junake odvesti u pobjedu ili u smrt. Najbliže pruzi stajali su muškarci u vojničkim uniformama čekajući vlak. Iza njih stoji mnogo ljudi tužnih lica s američkim zastavama u ruci. Od svih, najviše pažnje privlačio je muškarac u vojničkoj uniformi i lijepa djevojka u njegovom zagrljaju. Ona je bila relativno visoka, ni mršava ni debela. Bila je lijepo uređena, bez previše šminke, onako kako joj je savršeno pristajalo. Njezine duboke tamnozelene oči očaravale su pogled njezinog dragog koji ju je čvrsto držao i klizio rukom po njezinoj tamnosmeđoj kosi što joj je padala do ramena. Njezine lijepe glatke i svijetle usne šaptale su mu bolne oproštajne riječi. On je bio visok i jak, crne kose i plavih očiju. Njegovo je lice bilo znojno od straha i vruće uniforme koju je nosio tog ljetnog dana. Odjednom su svi začuli nekakav šum i pogledali prema nebu. Bio je to zvuk kiše koja se počela spuštati na grad. Svi ljudi pod krovom zagledali su se u mladi zaljubljeni par.
''Dođi, Mandy!'' rekao je on. ''Izađimo na kišu. Ovdje je baš vruće.''
Mandy je pošla za njime i izišla s njime na kišu. Kiša se slijevala niz njihova lica i njihova tijela. Nije se moglo vidjeti jesu li to i suze ili samo kišne kapi što klize niz Mandyino lice, no vidjela joj se velika tuga u očima.
''Smiri se, draga!'' rekao je on. ''Ništa se neće promijeniti. Ja ću se vratiti živ i zdrav. Hajdemo sada zaplesati ovdje na ovoj ljetnoj kiši.''
''Kako da se smirim, Daniel?'' upitala je Mandy. ''Ti ideš u rat! Ideš na milost i nemilost tuđeg oružja.''
''Obećajem ti da ću se vratiti iz rata.'' rekao je Daniel. ''Neću dopustiti smrti da me odvoji od tebe.''
Mandy je pritisnula svoje lice uz Danielova prsa. Daniel je nježno uhvatio njezine ruke. Mandy je podigla pogled prema Danielovom licu koje joj je upućivalo topli osmjeh. Osmjehnula mu se nazad i zakoračila jednom nogom. Držeći Mandyine ruke, Daniel je ponovio njezin pokret. Njih dvoje zaplesali su na ljetnoj kiši. Svi ljudi stali su pod krov kako ne bi pokisli, no Mandy i Daniel plesali su i uživali dok je ljetna kiša padala niz njihova tijela baš kao što su padale suze duboko u njihovim srcima. Mandyine oči odavale su veliku tugu. Možda su i plakale, no kišne kapi skrivale su suze. Daniel se morao boriti sa svojim emocijama kako i sam ne bi zaplakao.
''Ne budi tužna, draga!'' rekao je. ''Radije se prisjetimo naših najljepših zajedničkih trenutaka.''
Plešući su počeli razgovarati o romantičnim trenucima koje su proveli. Zajedno su se toplo smijali, no u njihovom smijehu osjećala se bol koju je bilo nemoguće sakriti. Daniel je uhvatio Mandy za jednu ruku, a potom je okrenuo oko nje same i čvrsto je zagrlio. Mandy je drhtala u posljednjim Danielovim dodirima. Daniel ju je okrenuo prema sebi i poljubio je. Mandy je još jače zadrhtala u toplini Danielovog poljupca. Nastavili su plesati šapćući si oproštajne riječi. Svakim korakom plesa njihova su srca sve jače udarala. Lijep i romantičan zvuk ljetne kiše ubrzo su pokvarili zvižduci vojnog vlaka koji se počeo približavati. Mandy i Daniel odmaknuli su se od pruge. Njihovi plesni koraci postajali su sve brži i u njima se osjećala sve veća tuga i bol. Znali su kako će ih ovaj vlak razdvojiti, možda zauvijek.
''Kako je neobična ta ljubav.'' rekao je Daniel. ''Baš kad se dvije srodne duše međusobno pronađu, sudbina ih razdvoji.''
Mandy je gorko zaplakala na Danielove riječi. Daniel je osjetio kako njezine suze padaju na njegove ruke. Sve do posljednjeg trenutka nisu prestajali plesati. Kako se zvuk vlaka približavao, Mandy je sve jače i glasnije plakala. Suze su počele navirati i na Danielove oči, no on je bio uporan u namjeri da ih ne pusti van. Vlak se približio i zaustavio. Uplakana Mandy osjetila je hladnoću nakon što je Daniel ispustio njezine ruke i izgubio se iz njezinog dodira. Daniel je teškim i bolnim koracima hodao prema vratima vlaka. Mandy je gorko plakala i uzvikivala njegovo ime. Daniel je sjeo na svoje mjesto u vlaku i pogledao prema Mandy. Srce mu se slamalo u posljednjim trenucima koje je proveo gledajući je. Vrata vlaka su se zatvorila. Daniel je pritisnuo svoju ruku uz staklo. Mandy mu je mahala i gorko plakala. Daniel je vidio kako Mandy polako izmiče iz njegovog pogleda. Vlak je krenuo. Daniel više nije mogao držati suze u sebi. One su potekle niz njegovo lice. Mandy i Daniel osjećali su težinu u grudima kao da će im se tijela raspuknuti i srca izletjeti van jedno prema drugome. Ljudi na stanici tiho su jecali mašući zastavama dok je Mandy stajala na pruzi i gorko plakala gledajući vlak kako izmiče iz njezinog pogleda. Vlak je iščeznuo iz Mandyinog vida. Ljudi su otišli sa stanice sa suzama na licu i u očima. Mandy je kleknula na prugu i nastavila plakati izgovarajući Danielovo ime. Bila je tamo sve dok nisu presušile suze u njezinim očima, dok njen glas nije izgubio snagu.
Dani su odmicali za ostatak svijeta, no ne i za Mandy. Njezina bolna duša nije vidjela izlaske i zalaske Sunca i Mjeseca. Provodila je svoje dane sama. Nije imala volje jesti ni piti, spavati ni disati. Nije imala volje živjeti. Provodila je sate i dane uz televiziju gledajući Vijesti koje su opisivale katastrofe ratnih zbivanja iako je znala da o Danielu ništa tamo neće saznati. Vijesti su katkad bile dobre za Sjedinjene Države, katkad loše, no nijedna od njih zapravo nije bila važna Mandy jer nijedna ne spominje Daniela.

[Fan of Belinda Carlisle]

Prošlo je deset mjeseci. Mandyin život nije se nimalo promijenio. Malo je jela i malo spavala, a jedino što je ispunjavalo njezine misli i njezine snove bio je Daniel, posljednji trenuci koje je provela s njime i njihov ples na ljetnoj kiši. Štogod činila, o čemu god govorila, njezino srce vječno je živjelo u tome danu, duboko u svom srcu uvijek je plesala s Danielom na ljetnoj kiši. Sivo mrtvilo njezinog života naglo je prekinuto nakon što se dogodilo nešto što se nije dogodilo prethodnih deset mjeseci. Zazvonio je telefon. Mandy se rastužila kad je čula glas Danielove majke. To ju je još više podsjetilo na Danielovu odsutnost. Bila je prestrašena čuvši kako glas Danielove majke drhti u plaču. Riječi Danielove majke ugušile su posljednju zraku sunca, posljednju zraku nade u Mandyinom srcu. Gospođa je saopćila tragičnu vijest kako je Daniel poginuo u ratu. Mandy je ispustila slušalicu iz ruke. Nije ništa govorila. Nije imala snage ni glasno zaplakati. Samo je sjedila mirna poput kipa dok su se suze slijevale niz njezine obraze. Prolazile su minute, duge kao sati, teške kao kamenje, gorke kao otrov. Mandy je najednom glasno kriknula uzviknuvši Danielovo ime. Prisjetila se njegovog obećanja kako neće dopustiti da ga smrt odvoji od nje. Držeći njegovu sliku u rukama gorko jecajući pitala ga je zašto je prekršio obećanje. Odgovora nije bilo, no Mandy ga je vrlo dobro znala. Znala je da je Danielova smrt bila volja okrutne sudbine. Teškim koracima otišla je do svoga ormara. Iz njega je izvadila crnu haljinu koju joj je Daniel nekoć poklonio. Čvrsto ju je stisnula u rukama. Njezine suze padale su na haljinu i gubile se u njezinoj crnoj boji. Mandy je rastrgala odjeću što ju je imala na sebi i odijenula tu haljinu. Zaklela se kako ništa osim te haljine neće više nositi i kako će tu haljinu nositi na dan svoje smrti, na dan kad će se ponovno vidjeti s Danielom i zauvijek ostati uz njega.
Prošlo je nešto manje od mjesec dana. Novo ljeto otvorilo je vrata prirode i svijeta. Rat je bio završen. Sjedinjene Države su pobijedile. Dok su ljudi u svim kućama gdje su televizori bili upaljeni klicali, Mandy se nije ni osmjehnula jer Daniel ne može dijeliti s njom slatki okus pobjede. Nakon nekoliko dana, nebo je bilo sivo i tužno. Grad se našao pod velom kišnih oblaka.
''Padat će kiša.'' tiho je rekla Mandy. ''Ljetna kiša. Kiša poput one kad sam plesala s Danielom, kad sam posljednji put vidjela njegov osmjeh, osjetila na koži njegove ruke i njegove usne.''
Kiša je počela padati. Pljuštala je kao i onoga dana kad se stopljeno srce Mandy i Daniela zauvijek slomilo na dva dijela. Bljesnula je munja i grom je udario. Mandy je zatvorila prozore svoje kuće. Tihim koracima krenula je prema kućnim vratima. Svakim korakom njezino srce udaralo je sve jače, baš kao onoga dana kad je plesala s Danielom na ljetnoj kiši. Nakon što je otvorila vrata, zvuk nevremena postao je glasniji. U svojoj crnoj haljini Mandy je istrčala van pod nemilosrdnu kišu. Osjetila je vjetar kako dodiruje njezinu kožu, kako prodire duboko u njezinu dušu.
''Vjetar puše kao i onoga dana.'' rekla je i zaplakala. ''Oh, Daniel! Osjećam te tako blizu sebi dok vjetar dodiruje moju kožu kao što su je dodirivale tvoje ruke toga dana.''
Ispružila je ruke kao da se priprema za ples. Zatvorila je oči. No umjesto Danielovih ruku, njezine dlanove doticale su samo kišne kapi. Zamišljajući Daniela uz sebe, Mandy je zaplesala i drhtavim plačućim glasom zapjevala:

Iako znam da više nisi sa mnom
Iako znam da te više nema
Osjećam te tako blizu dok vjetar puše
Dok ljetno nebo mojim suzama plače
Vlak te odvojio od mene
Puška je prekinula našu vezu
No svaki put kad začujem grom
I ugledam bljesak munje
Ti se smješiš u mome srcu.
Nije važno što govorim
Nije važno što činim.
Duboko u duši uvijek sam s tobom
U plesu na ljetnoj kiši...

Istoga dana, na kolodvor je došao vlak i dvojica prijatelja izišla su iz njega. Rukovali su se i razmjenjivali riječi oproštaja i dubokih zahvala. Potom je jedan od njih otvorio svoj kišobran i otišao svojim putem. Drugi je također krenuo svojim putem, no bez kišobrana. Njegov put bio je isti put kojim je Mandy otišla nakon rastanka s Danielom.
Mandy je plesala na kiši. Ispod zatvorenih vjeđa gledala je Danielovo lice. Plakala je i istodobno pjevala neprestano ponavljajući iste riječi:

Iako znam da više nisi sa mnom
Iako znam da te više nema
Osjećam te tako blizu dok vjetar puše...

Tu je njezina pjesma utihnula i njezini koraci ukočili su se u šoku. Iza ugla njezine su oči ugledale muškarca koji stoji i gleda prema njoj. Odmjerila ga je pogledom od pete do glave. Imao je crne cipele na kojima su se sjajile kapi kiše. Uz tijelo su mu bile pripijene mokre crne hlače i crna jakna. Mandyine oči ukočile su se nakon što su ugledale njegovo mokro lice, crnu kosu i plave oči. Mandy je ugledala Danielov lik. Šokirana je zatvorila oči kako bi ih prisilila da joj prestanu lagati. Potom ih je otvorila. Daniela više nije bilo. Iako je bila uvjerena kako je sve umislila, potrčala je prema uglu gdje joj se Daniel ukazao. Nakon što je ušla u drugu ulicu, pogledala je oko sebe, no nije nikoga vidjela. Sjela je u mokru travu i ispustila bolan krik uzvičući Danielovo ime. Odjednom je čula muški glas kako izgovara njezino ime i osjetila je nečiju ruku na svom ramenu. Okrenula je pogled i ponovno ugledala Daniela. Imao je iste crne cipele i crnu odjeću i isto lice koje je maloprije vidjela.
''Daniel...'' prošaptala je nevjerujući vlastitim osjetilima.
''Mandy!'' odgovorio je on. Nježno je uzeo njezine ruke i podigao Mandy na noge.
''Živ si!'' plačući je rekla Mandy. Čvrsto je stisnula njegova leđa svojim rukama i naslonila lice na njegova prsa. On je položio svoje ruke na njezina ramena.
''Ovo nije san!'' rekla je Mandy. ''Gledam te i dodirujem te. Živ si, Daniel!''
''Naravno da sam živ, Mandy!'' rekao je on. ''Draga moja Mandy! Dao sam ti obećanje i ispunio sam ga.''
''Ovo je čudo! Rekli su mi da si mrtav, da si poginuo u ratu! Kako to da si ovdje, preda mnom?''
''Pred nama je vječnost, Mandy! Sve ću ti reći. Sada zaplešimo! Zaplešimo na ovoj divnoj ljetnoj kiši kao i prije godinu dana.''
Mandy ništa nije mogla reći. Nije imala ni potrebe bilo što govoriti. Uhvatila je Danielove ruke i zaplesala s njime. Baš kao onoga dana, njihovi su pokreti bili puni ljubavi i strasti. Baš kao onoga dana očarano su gledali jedno u drugo. Baš kao onoga dana njihovi poljupci bili su strastveni i vrući. Baš kao onoga dana, suze su zajedno s kišom klizile niz njihova lica, no ovo su bile sretne suze ljubavi. Plesali su gotovo dva sata. Najednom je nevrijeme stalo. Kiša je prestala padati, a Sunčeve zrake probile su sivi veo oblaka. Osmjeh duge razlio se preko dotad ljutog lica olujnog neba. Mandy i Daniel prestali su plesati.
''Što se dogodilo, Daniele?'' upitala je Mandy. ''Molim te, reci mi! Uvjeri me da ovo nije san!''
''Bilo je ovako!'' započeo je Daniel. ''Jedan naš vojnik bio je prilično sličan meni. Svi su nam govorili kako uvelike sličimo jedan drugome. U jednoj bitci obojica smo bili teško ranjeni. Naša lica bila su krvava, unakažena i neprepoznatljiva. Na putu do bolnice slučajno smo zamijenjeni. Nitko to nije ni primijetio. Operirali su nas i izvadili nam metke. Ja sam bio u teškom stanju, no preživio sam. On nije izdržao, umro je. Mojima su javili da sam ja umro. I nakon što se shvatilo da je kriva osoba proglašena mrtvom, molio sam ih sve da nikome ne kažu da sam zapravo ja ostao živ. Nisam htio da itko to zna sve dok traje rat kako se nitko ne bi izlagao opasnosti. Rat je završio nedugo nakon mog oporavka. Izišao sam iz bolnice i došao vlakom u grad. Nakon što sam izišao iz vlaka, oprostio sam se s prijateljem s kojim sam putovao i došao k tebi. Nisam mogao bilo kamo drugamo otići znajući da ti patiš za mnom.''
''Ovo je pravo čudo.'' rekla je Mandy plačući od sreće. ''Živ si i zdrav. Ispunio si obećanje da nećeš dopustiti da te smrt odvoji od mene.''
Još su neko vrijeme stajali u zagrljaju i razgovarali. Sljedeća osoba kojoj je Daniel svojom pojavom htio javiti radosnu vijest bila je njegova majka. Mandy i Daniel otišli su do nje. Gospođa se onesvijestila od šoka nakon što je vidjela živog i zdravog sina kojeg je mjesec dana smatrala mrtvim. Nakon što se probudila, uslijedile su suze radosnice i brojna pitanja. Daniel je majci pripovijedao sve što se dogodilo. Za to vrijeme Mandy je šutjela s osmjehom na licu i sa suzama u očima ne mogavši vjerovati da je ovo čudo stvarno, a ne samo još jedan od njezinih brojnih snova.
Spustila se noć. Mandy i Daniel zajedno su legli u krevet. Posljednji pogled prije zaranjanja u carstvo snova uputili su jedno drugome sretni što je gotov rat kao i oluja njihovih života. Zaspali su s osmjehom na licu dok su u njihove prozore ponovno udarale kapi ljetne kiše.

Kraj