Spajanje novih obitelji sa djecom - iskustva i savjeti

[Lord Byron]

sivko5 kaže:

Djeca se odgajaju a ne dresiraju.

Lako je tebi - priznaj, sigurno nemaš novi auto.

[biljcica]

sivko5 kaže:

Ne odobravam- ali ni ne stavljam na sva zvona da je nemoguć.
I ne očekujem da bude perfektan -jer ni sam to nisam.
Djeca se odgajaju a ne dresiraju.

pa eto vidis! ali kako se onda nosis sa svime u vasa 4 zida? kuzis uopce kaj pitam cijelo vrijeme?

sta znaci stavljat na sva zvona u anonimnosti? da nece netko prstom na nas pokazivat ovdje? pa u realnosti ne stavljam ni ja ista na nikakva zvona.. ali zar je o tome uopce pricat potpuni tabu?

[nicole2007]

sivko5 kaže:

Mislim da je problem u vama odraslima a ne u djetetu. Što ti očekuješ od jednog djeteta od 9,5 godina?? Da bude savršen? I ja imam sina od 9,5, i makar živi sa nama, svojim roditeljima, i on zna zaboraviti oprati zube ili pak "skoro" otići u školu u pidžami. I zamisli, na par mjesta je izgrebao auto s biciklom. Pa šta??!!
Tvoj opis odiše netrpeljivošću prema tom djetetu, vidi se da ti smeta.
Što si mislila kad si počela pisati o ovome tu na forumu? Da ćemo svi udruženo početi pljuvati po djetetu?
Ja sam se u životu nauživao "ljubavi" svoje maćehe, klinca potpuno razumijem.

A nije mu ni mater ništa bolja.

biljcica kaže:

posto majka nije mogla izaci vise s njime na kraj kad mu je bilo nekih osam godina, a i u skoli je postao problematican, pristala je da zivi kod oca koji bi ga imao pod jacom i strozom kontrolom.

Što je to on tako strašno radio da majka nije mogla 'izaći na kraj s njim'?
Je l' se stalno tukao u školi, krao... što?

Da majka ne može sa svojim jednim djetetom od 8 godina...

[sivko5]

biljcica kaže:

pa eto vidis! ali kako se onda nosis sa svime u vasa 4 zida? kuzis uopce kaj pitam cijelo vrijeme?

sta znaci stavljat na sva zvona u anonimnosti? da nece netko prstom na nas pokazivat ovdje? pa u realnosti ne stavljam ni ja ista na nikakva zvona.. ali zar je o tome uopce pricat potpuni tabu?

Nije nikakav tabu. Da si jednostavno napisala da ti to dijete smeta, da ti ide na živce, da je bolje da je ostao s majkom...vjerujem da ljudi ne bi ovako reagirali na tvoj post.
Ali si ti svoju frustraciju pokušala prebaciti na dijete od 9,5 godina, kao da je ono krivo što eto ti sad nemaš svog muža samo za sebe i za svog bebaća.
Iz tvog uvodnog posta je izbijala mržnja prema tom djetetu. Jesi li svjesna toga?
Taj mališan pokušava plivati u govnima koja su mu roditelji napravili. Pokušaj se staviti u njegov svijet i pokazati više topline i razumijevanja za njega. On će to znati prepoznati i cijeniti.
Ovako ti samo vraća (pokušava) istom mjerom.

[xxSvenxx]

biljcica kaže:

e to te pitam!!

zasto si izbjegavao? iz ciste ljenosti, smusenosti i zaboravnosti, nezainteresiranosti?

ma ne citam ja odmah "bukvice". ima u meni tona strpljenja. cak cesce presutim i ocistim sama usranu kuhinju, maknem zlicu i casu u masinu, a nekad ga bas i mirno zamolim da odradi svoj posao do kraja. ali se pitam, dokle i za cije je to dobro? koliko cesto treba djetetu objasnjavat dok konacno shvati kako neke stvari funkcioniraju u zivotu...

Različiti su razlozi. čak ih se ne sjećam ali svako djete ima svoje. Voće i povrće ne jer nije fino i jer se "mora" jesti. Zubi i tuširanje jer sam lijen. Učenje jer je dosadno. Svaki roditelj mora forsirati da se te stvari obavljaju dok djetetu ne dođu u glavu ZAŠTO. Možeš ti 100 puta reći djetetu da je nešto dobro ili zravo, a to njima ništa ne znači, oni su u svojem nekom svijetu.
S vremenom će valjda shvatit, i radit to samovoljno.

Moj savjet je da to ne činiš nešto, da samo prešutiš. Mislit će da to nije toliko važno kada ne inzistiraš, i naučit će se neodgovornosti. Ponavljam, Najbolje je uporno forsirat, a manje kažnjavati.

"koliko cesto treba djetetu objasnjavat dok konacno shvati kako neke stvari funkcioniraju u zivotu."

Činjenica je:
-da to moraš radit stalno.
-dijete SVEJEDNO neće shavtiti
-ali ti moraš svejedno objasnjavat.

To je tako i gotovo.

[onix]

biljcica kaže:

dakle ovako, prolistala sam malo po temama u ovom podforumu, ali nisam pronasla nesto slicno, pa da vas priupitam slijedece:

sin mog partnera, uskoro ce deset godina navrsit. mali nije glup, ali je prilicna ljencina, gotovan, kaot.

u neku ruku dajem odgovornost, krivnju i njegovom tati koji mu ipak dosta popusta i nije konsekventan jer ocito zeli nadoknaditi vrijeme koje je mali zivio kod svoje mame, otkad su se razveli, te ga nije mogao vidjati svaki dan. posto majka nije mogla izaci vise s njime na kraj kad mu je bilo nekih osam godina, a i u skoli je postao problematican, pristala je da zivi kod oca koji bi ga imao pod jacom i strozom kontrolom.

ja sam pocela zivjet sa njima dvojicom prije nekih godinu dana i prije par mjeseci je stigao i nas zajednicki mali bebac.

i sad moje dileme: sto se moze ocekivat od jednog 10-godisnjeg klinca opcenito? razmislja logicno samo kad je nesto u njegovu korist i u njegovom interesu, inace se napravi glup i zaboravan. skola ga zanima samo radi drustva, a ne kako bi nesto usput i naucio.

evo jos par primjera: svaki put ga moramo podsjetiti da se mora istusirat i to je bila velika svadja kad sam mu uvela tusiranje minimum 2 puta tjedno, jer nisam mu ja mama, sta mu ja imam naredjivat, jel.. al me njegov otac onda podrzao u tome.. zube isto rado zaboravi oprat dok ga ne posaljemo u kupaonu.. kad posprema stol nakon jela uvijek ostavi ili mrvice ili makar zlicu ili casu ili bar stolac odmaknut na sred sobe ili svinjariju u kuhinji, znaci nikad ne zavrsi stvari do kraja.. neki dan u garazi naslonio na novi auto svoj bicikl da si napumpa gume, sva sreca pa mu otac na vrijeme naisao pa nije nista izgrebao.

evo veceras, to me i potaklo da otvorim temu, zakasnio je doma pola sata, ko fol zaboravio vrijeme. a zna da mora bit doma u pola osam najkasnije. nacrta se on tocno ko svicarski sat kad je tata tu, ali veceras mu tata kao i svake srijede navecer igra rekreacijski nogomet, pa produzio on malo vani i misli Biljcica glupa i popusit ce ispriku. i kad sam ga fino pitala, sto sad on misli o svom ponasanju, jel to u redu tako kako on radi, slegne ramenima u stilu, boli mene djon sta ti pitas i ode u drugu sobu. da napomenem, vrlo rado kasni i iz skole jer ostane sa prijateljima mjenjat Star Wars karte i boli njega djon sto mu mi objasnjavamo da se brinemo i da treba prvo doci doma pa onda moze ici van.

ma da ga mi ne podsjetimo na osnovne stvari, taj bi i glavu sa ramena zaboravio i ujutro isao valjda u pidzami u skolu, a kamoli da si pripremi sendvic i pice za iduci dan ili slicno.

i sad sam mu opet izreferirala njegov program prije spavanja, a vec bi morao bit u krpama, obecala mu da cu pricat sa tatom i da sutra ima u svakom slucaju house arrest jer me pokusava pravit budalom za kasnjenje.

ima toga jos vise.. vec sam se ja i sa njegovim ocem kacila, jer me u pocetku nije uvijek podrzavao ili kad bi on sam popustio i napravio sebe time nevjerodostojnim... onda sam si mislila, ma sta cu ja jesti govna, nek rade sta hoce, nije on moje djete.. ali onda si mislim, cekaj malo, ali kakav ce to biti primjer mom djetetu. osim toga i ja snosim odgovornost za njega jer zivimo pod istim krovom i njegov otac mi ju je preneo u trenu kao veceras.

ocekujemo li mi previse logike i odgovornog ponasanja od tog malog ili su svi klinci u tim godinama takvi?

Definitivno previše očekujete od malca. Sve što opisuješ meni zvuči kao normalno ponašanje desetogodišnjaka. Možda je problem u tome što vi niste navikli živjeti s djetetom, pa od njega očekujete čuda.

S druge strane, ne znam što to znači da mama nije više mogla živjeti s njim kad mu je bilo osam godina i da je malac problematičan u školi, to su prilično teške riječi, i nije mi jasno zašto netko već odavno nije posjetio psihologa. A kad već nije, sad vam je debelo vrijeme da potražite savjet stručnjaka.

[nicole2007]

biljcica kaže:

pa eto vidis! ali kako se onda nosis sa svime u vasa 4 zida? kuzis uopce kaj pitam cijelo vrijeme?

sta znaci stavljat na sva zvona u anonimnosti? da nece netko prstom na nas pokazivat ovdje? pa u realnosti ne stavljam ni ja ista na nikakva zvona.. ali zar je o tome uopce pricat potpuni tabu?

Biljčica, možda i nije problem (samo) u tebi.
Što je sa njegovim roditeljima?
Koliko često viđa majku?
Kakav odnos ima sa ocem? Je l' prestrog prema njemu, što je vrlo vjerojatno ako ga je majka postala k njemu na 'dril'?
U svakom slučaju, ako djetetu ili vama kao obitelji treba stručna pomoć, potražite ju.

Jer ako probleme na vrijeme ne riješite, u pubertetu će biti samo još gore.
I vama i djetetu.

[onix]

nicole2007 kaže:

Biljčica, možda i nije problem (samo) u tebi.
Što je sa njegovim roditeljima?
Koliko često viđa majku?
Kakav odnos ima sa ocem? Je l' prestrog prema njemu, što je vrlo vjerojatno ako ga je majka postala k njemu na 'dril'?
U svakom slučaju, ako djetetu ili vama kao obitelji treba stručna pomoć, potražite ju.
Jer ako probleme na vrijeme ne riješite, u pubertetu će biti samo još gore.
I vama i djetetu.

Treba.

[nicole2007]

onix kaže:

Treba.

Da, treba stručna pomoć, ali prije svega - njima, odraslima.
Ne bih htjela da sad vuku to dijete po dječjim psiholozima i 'popravljaju' ga k'o oštećenu robu.
Ovdje su probleme zakuhali odrasli pa ih oni sa svojim psiholozima moraju riješiti.
Naravno da će djetetu pomoći da ide i on psihologu, ali ne tako da ga se predstavi kao glavnog uzročnika problema.

Ne, neće sve biti riješeno ako dijete odvedu dječjem psihologu.

Tako nastaju priče: 'Već neko vrijeme ide psihologu, ali ništa ne pomaže'...

[onix]

nicole2007 kaže:

Da, treba stručna pomoć, ali prije svega - njima, odraslima.
Ne bih htjela da sad vuku to dijete po dječjim psiholozima i 'popravljaju' ga k'o oštećenu robu.
Ovdje su probleme zakuhali odrasli pa ih oni sa svojim psiholozima moraju riješiti.
Naravno da će djetetu pomoći da ide i on psihologu, ali ne tako da ga se predstavi kao glavnog uzročnika problema.

Ne, neće sve biti riješeno ako dijete odvedu dječjem psihologu.

Tako nastaju priče: 'Već neko vrijeme ide psihologu, ali ništa ne pomaže'...

Ja nigdje nisam rekla da (samo) dijete trebaju voditi psiholo rekoh da gu, a kamoli ga "popravljati".

[Ribež]

Evo jedne "zle maćehe" koja je ušla u život dječaka u toj dobi.
Da, jesu takvi kakvi kažeš i znala sam se nekada nervirati jer moja kći (iz mog prvog braka) je bila manja i nisam znala što mogu očekivati od 10- godišnjeg dječaka.
A ne treba ništa očekivati.Očekivanja su glupa. Sve što on radi nije namjerno.
Sve je to dio odrastanja. Čitam te i dala si uistinu glupave primjere njegova nemara ili neposluha.
Netko ih je tu i podcrtao i stvarno su bedasti.
Malo si možda i naglo to napisala, prikazujući situaciju gorom nego što u stvari je ili tvoj doživljaj je takav jer nisi upoznata sa svijetom 10 - godišnjaka - da, takvi su kako opisuješ.
I ne uzmite mu to za zlo, ipak je on samo dječak - koji je osjetljivo dijete jer je prebačen iz doma u dom - dolazi i beba. Sve to utječe na njega i zbrka mu je u glavi.
Pažnjom, razgovorima puno ćete više postići. Zajednička druženja, društvene igre - neprocjenjive.
I utjehe radi mada je to sve normalno - prođe. Evo moj će sada skoro 16 godina i imam u njemu prekrasnog sina.

[biljcica]

hvala Ribez, sve je tako otprilike od a - z kako si komentirala.

hvala i ostalim forumasima na posljednjim postovima, iako su neki otisli malo predaleko u razmisljanju i scenarijima.

da, banalni, glupi primjeri, Ribez, kao sto sam i sama vec bila rekla, a i ja sam tu vecer fakat bila ljuta na malog pa sam se ispuhala ovdje u afektu..

prekinut cu time ovu temu, jer zaista nemam niti namjeru niti vremena iznositi i objasnjavati situacije ili detalje koji bi to bolje docarali. i onda to jos srocit na hrvatskom. a nema ni smisla. koliko sam se mogla uvjeriti, kad jedan baci kost, drugi zagrizu i trgaju dok svatko ne otrgne neki svoj komad zadovoljstine.

hvala na paznji

[Ribež]

Ova tema sama po sebi nije za odbaciti. Česti su slučajevi spajanja obitelji i nekada ide lakše nekada teže, puno je tu faktora u pitanju.
Ja sam sa svojim sinom ostvarila više frendovski odnos. Kroz vrijeme. Nisam mu ni mama ni tata i izbjegavala sam maksimalno bilo kakve sukobe no nekada bi ih bilo.
Tipa kako i mama blizu živi njemu se ne sviđa naš ručak (tada je bio mlađi) i nafuren ode ka mami na ručak jer je bolji
Da, uvreda za mene
No, sve su to faze koje prođu i hvala bogu da prođu.
Ja sam svojim pristupom razvila jedan dobar odnos gdje nas dvoje na samo - jako puno možemo pričati i može mi reći stvari koje ne može/ ne želi niti mami i tati. O svim svojim razmišljanjima. Kada dobijete bebu posveti mu pažnju. Znam da beba traži svoje no moraš imati i njega na umu - on je važan u tvom životu jer uzevši njegovog tatu za muža dobila si i njega. Uzmi kao dar, nešto ćeš od njega i ti naučiti.
Moju kćer je upravo on naučio voziti bicikl kada smo mi odrasli već odustali, plivati..
I bila mu je super ta uloga starijeg brata. I danas mu je to super. Kada ih vidim zajedno ja cvatem od sreće. Eto - takav odnos želim i vama.
Da, i dan danas ostavi žlicu na stolu (ostavim i ja), no nekada nas iznenadi i opere suđe, usiše, opere pod. No, eto, baš sam zla maćeha, još ga jedino nisam počela slati u šumu da mi usred zime bere jagode

[buditedobro]

Lord Byron kaže:

Pogledajmo priču iz djetetovog kuta:

"Imam deset godijna. Tata i mama su mi se razveli dok sam još bio mali. Ja sam živio s mamom, a onda ona nije bila zadovoljna sa mnom pa me poslala tati. Tata živi s novom ženom. Ona me naziva gotovanom i ljenjivcem. Prije godinu dana sam dobio polubrata. Njega ne naziva gotovanom i ljenjvcem, njega naziva zajedničkim malim bebačem".

O, da vas jeb'o auto. Hrpa lima, plastike i gume, koju dobiješ kad trgovcu ostaviš hrpu papira.

Fakat, sreća da mu je naišao otac - zamisli koja bi se tragedija dogodila da se auto možda - ajme - ogrebao.

Razmišlja li itko od vas dvoje o djetetovim "ogrebotinama"?

Jel' to kod vas obiteljski dom ili vojna akademija?

Jel' to kod vas dom ili popravni dom?

Duboko u sebi osjećaš da ti to dijete smeta, da bi vam sve bilo bolje bez njega, samo da ga je majka mogla nekako obuzdati, a ne ga uvaliti vama na skrb. U tvojem postu nema ni grama ljubavi za njega, ni grama razumijevanja za njegovo malo srce koje ste svi vi odrasli tako temeljito sjebali - jedini djelić posta u kojem se može naslutiti da si ljudsko biće je spominjanje "našeg zajedničkog malog bebača".

Siroto dijete je u deset godina doživjelo dovoljno sranja za puno puta po deset godina, a vi se užasavate jer vam je mogao ogrebati novi automobil.

Odvratno, pa makar se ja zbog ovoga odmarao od foruma do Božića.

Potpisujem sve. Možda ne bih tako izravno pucala, ni rafalno, ali slažem se. Žao mi je, ali moram reći, nakon što sam pročitala tvoj post u kojem kažeš da ga ne možeš voljeti kao svoje dijete, da i ne trebaš baš ništa očekivati od njega. Iskreno, da tebe netko ne voli, bi li mu udovoljila? Ja bih ti, baš suprotno, nastojala činiti baš ono što ne želiš.
Ne radi se o postupcima. Ti sigurno postupaš korektno, pravilno, pravedno. Trudiš se, radiš za njega, imaš viška obveza... No to nije dovoljno. Ako hoćeš skladan odnos, stvarno skladan, moraš naći načina da ga zavoliš, da ti nedostaje ako ode na izlet, da patiš ako je on nesretan... Nije to lako, jako to dobro znam. Ali može se. Ne govorim ti iz knjiga... Nema glume, nema korektnih postupaka koji su zasnovani na dužnosti.
I naša vlastita djeca imaju bezbroj mana, samo te mane prihvaćamo jer su i naše mane ili smo ih mi proizveli. Prihvati da nitko nije savršen, prihvati dječaka takva kakav jest. On je samo jedno siroto stvorenje koje čezne za ljubavlju (a ne samo za pažnjom), kao i svi mi.