eksproprijacija - denacionalizacija -stambena reforma

[mgzagreb]

Do 1985 živjeli smo u svojoj kućici , skromno ali slobodno. Zbog izgradnje novog naselja naš mir je prekinut prisilnom eksproprijacijom i preseljenjem u zamjenski stan. Za kuću od 60 – tak m², dvorište i vrt ( oko 500 m² ) dobili smo, manje od 10 tisuća EUR –a ( preračunato ). Pri tom je nešto plaćeno a nešto ne , a ako bi navedeno danas vrijedilo min. 200.000 EUR – a , o nekoj iole realnoj naknadu smiješno je uopće govoriti. Uz takvu "naknadu" dobili smo i stanarsko pravo , doživotno i nasljedno na stan od 76 m² , s time da smo trebali doplatiti razliku za 16 m².(Od procjene je odbijena određena svota jer je stanarsko pravo imalo svoju cijenu). Kako je izgradnja zgrade u kojoj se nalazio navedeni stan kasnila a nama zbog izgradnje u neposrednoj blizini kuće uvjeti života postali nesnosni, morali smo prihvatiti manji stan od 60 m². Novi način života , skučeni prostor , bučni susjedi, natjerali su nas da navedeni stan mijenjamo za nešto veći ( ali i znatno tiši ). Tada je na rješenjima jasno pisalo da su oba stana vlasništvo Grada Zagreba. Kad smo 1993 predali zahtjev za otkup stana , stigao je odgovor kojim se naš zahtjev odbija uz jasno obrazloženje. Prema tom rješenju ½ stana je 1946 konfiscirana a ½ 1959 god. nacionalizirana pa se stan kao takav ne može otkupiti. 1997 ponovili smo zahtjev koji je ponovo odbijen uz nešto izmijenjeno obrazloženje , sad je ½ stana konfiscirana ( u "idealnom" dijelu ) a ½ privatno vlasništvo pa se stan kao takav ne može otkupiti . Cijela je zgrada je vraćena bivšim vlasnicima a mi smo, ukidanjem stanarskog prava pretvoreni u "zaštićene podstanare" s neizvjesnom budućnosti. 13. 07. 2018. – usvojene izmjene zakona o najmu stanova kojima je "pravedno"riješen naš problem
Imali smo svoj dom , opljačkani smo i doslovno istjerani s svog ognjišta , a onda po zakonima pravne i socijalne države , zakinuti za sva prava ( ponovne procjene i obeštećenje za oduzetu imovinu , te otkupa društvenog stana ).Daljnju " sol na ranu" daje činjenica da smo gotovo 90 god.
( naravno zbirno ) izdvajali u tz. "usmjerenu stambenu izgradnju" što sigurno nisu mala sredstva. Kako nismo dobili stan a ni najmanji stambeni kredit a znamo tko je danas vlasnik tih stanova , naše ogorčenje je sasvim razumljivo. Tražeći pravdu pisali smo na mnogo adresa, nitko nije
osporio moralnu opravdanost naših zahtjeva. Poziva na zakone, bez da se upita kakvi su to zakoni i tko ih je donio. Na sve moje molbe za prijem na razgovor kod predsjednika Republike , predsjednika Sabora ,
ministra ( - ice ) pravosuđa nije bilo odgovora. Jedino je iz Ureda gradonačelnika Grada Zagreba , na niz upućenih molbi stigao je odgovor s kojim se odbija moj zahtjev za razgovor uz obrazloženje da bi sastanak bio nesvrsishodan i neučinkovit.
U kolovozu 2018 odgovor je bio da se javimo na redovni natječaj 2019
( socijalni stanovi ).
Također svi naši zahtjevi za reviziju postupka eksproprijacije imovine u su glatko odbijeni. ( Grad Zagreb► Ministarstvo pravosuđa► Upravni sud►Ustavni sud ►Općinski sud►Županijski sud)

Pitanje je , da li je u ovom slučaju postupak vlasti RH bio u skladu s normama EU ?
Kako su druge države , članice EU rješavale ovakve probleme ?