Depersonalizacija i derealizacija

[orbit6468]

netko je nedavo upitao koliko često doživljavamo ove simptome pa sam potaknut ovim pitanjem proguglao o tome i našao dva tumačenja.....za prvo znam otprije i u dosta dobro opisuje opisuje moje doživljaje.....u ovom drugom se ne nalazim a malo me i zabrinulo jer se ovi simptomi spominju uz panični poremećaj i kao simptomi šizofrenije.....evo ih.....

prvo
Derealizacija je osjećaj da ste vi sami i sve oko vas nestvarni,poput sna,kao da sve vidite kroz maglu ili nekakav filter.Ovi simptomi mogu biti jako uznemirujući.

Depersonalizacija je osjećaj kao da se izvan tijela i da ga gledate iz drugog kuta.Primjećeno je da u paničnim napadima ljudi doživljavaju i derealizaciju i depersonalizaciju.Neki najprije dožive depersonalizaciju koja onda izazove paniku i derealizaciju.

drugo
Derealizacija je specifični poremećaj doživljavanja sopstvene ličnosti i okoline i psihopatološki fenomen kada bolesnik ima osjećaj da se okolina promjenila, da nije više ista kao i ranije. Spoljašnji svijet izgleda mu nekako drugačiji, promjenjen, izvitoperen, nepravilnih oblika predmeta. A i ljudi su se nekako promjenili, postali su čudni, neobični, ali ne zna razlog zbog čega se to desilo. Ponekad ima utisak da gleda kao kroz mutnu vodu, zavjesu, kao što je slučaj u napadu akutnog paničnog poremećaja.
Derealizacija se uvijek javlja zajedno sa depersonalizacijom, jer pored nerealnog doživljavanja okoline i ljude oko sebe, bolesnik primjećuje promjene na sebi i u sebi. Depersonalizacija se može javiti i sama.

Depersonalizacija je specifični poremećaj doživljavanja sopstvene ličnosti i okoline u kojem bolesnik ima osjećaj de se promjenio, da nije više isti kao ranije, da su promjene sve izraženije. Često se zagleda u ogledalo (fenomen ogledala) da bi utvrdio napredovanje promjena na svome licu, tijelu. Postaje sve uvjereniji da su promjene prisutne, da to svako vidi, ne vjeruje kada mu drugi kažu da ne primjećuju nikakve promjene.
Pored ovog osjećaja na fizičkom planu, bolesnik primjećuje (ili osjeća) da se sam kao ličnost nekako promjenio, sebi izgleda i samog sebe osjeća nekako drugačije, nesvakidašnje. Ove promjene su obično u negativnom smislu usmjerene, postepeno prisiljavajući bolesnika da se povlači iz svog socijalnog okruženja, stvarajući sebi svoj imaginarni svijet. Javlja se kod shizofrenih bolesnika, kao i kod konverzivnih i paničnih poremećaja.
Zajedno sa depersonalizacijom se uvijek javlja i derealizacija.


zanimaju me iskustva ostalih.....kako sam već rekao prvo tumačenje dosta dobro opisuje moje doživljaje ali u drugom u malo toga nalazim sebe.....na svu sreću to kod mene traje samo par sekundi a i ne dešava mi se tako često....recimo svakih mjesec do dva me to strefi ali je i to dovoljno da me stalno drži na oprezu i ne da da se osjećam dobro......kad to prođe i po nekoliko dana se ne mogu oteti utiscima proživljenog i uvijek me strah da se to može vratiti i biti još strašnije.....za sva moja pogoršanja mogu zahvaliti tim simptomima koji se javljaju kada sam pod stresom ali isto tako i ničim izazvani.....to mi toliko ruši samopouzdanje da se ja ničega drugog osim samog sebe ne plašim.

[shopgirl]

za mene se deperzonalizacija vise u tome navodi da sebe vise ne vidis kao stvarnost i da naa momenta nemas vise osjecaj da uopce postojis.to sa ogledalom je vise kontrola da vidis jesi jos tu,jeli te stvarno ima.ko kad si bio dijete i igras se -stavis ruke na lice i kazes,nema me,skines ruke,ima me.a spoljasni svijet podnosis sve losije jer imas osjecaj da svako vidi da stobom nesto ne stima.ljudi vise niusu prijatelji,ides u osamu jer si samo u njoj siguran.toga se ja dobro sjecam...pozz.

[Maddie]

mene je to traje non stop
iako nekad gotovo pa ni nema problema,nekad mislim da je to to samo neki strah koji ostane pa ja sve provjeravam
a nekad me spići onak iz vedra neba,ko da padam u crnu rupu i sve je nestvarno,najviše se javlja po mraku,po danu nema takih problema

nekad isto razmisljam ima li to veze sa depresijom u smislu da mi je to sve bezveze taj svijet oko mene??'???

e da uglavnom imam derealizaciju,ali neke stvari nemam ,recimo emocionalna indiferentnost,ali ono svijet je san i nekad ko da sam robot,gladat ljudim u facu je živi napor,kao i gledat sebe u ogledalu,kad tako gledam samo me još više pere da ću poludit

[dexterica]

dobro, meni se ovo događa od malena. nisam znala da za to postoji naziv..
da me netko pita kako se osjećam u tom trenu, rekla bi: kao da me nema, ili
kao da nisam u stvarnom svijetu.
možda zvuči blesavo, ali ne znam kak to drukčije opisati.
u zadnje vrijeme me to češće strefi, svakih par dana. onda se osjećam užasno usamljeno.
kao da i oni koji su pored mene nisu stvarni.
a zašto se to događa? kako se toga riješiti?
i čak nema veze jesam li dobro ili loše, to se dešava u oba slučaja.

[Maddie]

to su ljudi sve misli,baš sam skontala,kako misli rade čuda
evo dans čekam bus pada kisa,pogledam gore prema rasvjeti i izleda ko da je neki film i pada kisa onako namještena ko u studiju nekom di snimaju filmove,ak me kontate,i to me uplaši,kao šta ako je to nestvarno i onda počenm sve vidit nestvarno.

puno se u zadnje vrijeme sjećam prošlosti,i kako je to zapravo sve isto i kako je po noći zaprvo sve malo mutno,samo se moja percepcija i moje misli i reakciej promijenile.
mislim da to ima puno veze sa depresijom,anksioznošću,prvenstveno neki okp,neke opsesije,neodrastanje,ne prihvaćanje života,smrti i tako

ja se sjećam takih osjećaj od malena,da me nekad to uvatilo,recimo ako se sjećate kad nisi dugo kod kuće,pa dodješ kući pa ti sve malo čudno,pa kad razmjestis po sobi nešto,ofarbaš zidove,pa ti čudno malo dok se ne navikneš,ili kad otputuješ negdje di nisi bio,pa ti sve čudno,znači to svaki čovjek doživljava

te opsesije me peru već 8 godina,i već mi je muka,eto muka

svaki put kad čitam o tome,meni je zlo cijeli dan,pere me panika i tako
sve sam knjige i sl pobrisala,i neću dolaziti na forum ovaj ili neke druge,gledat filmiće na jutubu i tako

[shopgirl]

isto opisujes,kod mene je isto izmalena.
ali sto nas sve u tom pogledu spaja jeste da taj break u toku dana,noci te skroz od svega odvuce.i pitass se sta je uiopce stvarno.
bas sad razmisljam,koliko godina sam sjedila na psihostolici i to su samo usput regeistrirali.
jesu kod vas borderlinesimptomi uzput rasli ili je to samo to????

[orbit6468]

ja sam imao jednu traumu u prošlosti kad sam u pijanom stanju uzeo previše šita i tada sa 22 godine po prvi put u životu doživio derealizaciju i depersonalizaciju.....posljedice tog iskustva bile su prisutne još nekih max dvije godine a onda je sve prestalo......dr i dp su mi se prestale dešavati i ja 20 godina poslije toga nisam imao nikakvih problema da bi se prošle godine zbog pretjerane brige oko zdravlja ponovo sve aktiviralo....nikad se nisam lako nosio sa tim simptomima......strah od dr i dp hrani svu tjeskobu u meni koja nekad zna biti tolika da sam na granici ludila ili gubitka kontrole nad sobom......imam razdoblja kad sam po 3 mjeseca dobro ne doživim to a onda se dogodi i opet sve ide iz početka.....toliko me to zna baciti u bed da nakon toga mi treba i po 20 dana da se priberem......u tom vremenu hvatajući se za slamku spasa pokušavam na internetu doći do smirujućih i utješnih informacija vezanih za moje stanje i često nalazim stvari koje me još više uznemire.....kad se prepoznam u jednom jedinom simptomu nekog drugog poremećaja koji nije anksiozni tada tjeskoba izbije u punoj snazi......evo zadnji primjer kako to funkcionira......prošli četvrtak sam sa my wife i ugodnim društvom išao u šoping......vožnja je uz ugodan razgovor trajala sat vremena i kad smo stigli na odredište ja se parkiram i izlazim iz auta kad ono paf.....iz vedra neba grom me pogodi......najprije derealizacija pa depersonalizacija iako nekad zna to teći u drugom pravcu.....odmah nakon toga ja sam odjedanput postao toliko povučen i zamišljen da me žena čim smo ušli u šoping centar pitala kako se osjećam a ja sam našalio i rekao da sam dobro......kad smo krenuli natrag doma tjeskoba se počela javljati jer sam znao što će biti......čim je ona otišla na spavanje ja sam se dokopao interneta i iskopao negdje da dr i dp spadaju i u simptome šizofrenije.....čim sam to pročitao tjeskoba je počela rasti do te mjere da zadnja dva dana sam toliko tjeskoban kao da uopće ne uzimam lijekove iako uzimam......u glavi imam osjećaj nekog razdvajanja praćen laganim pritiskom,vrtoglavicom popriličnom dozom straha i pomalo zbrkanim mislima kad se želim opustiti.....ženi još ništa nisam rekao jer me razgovori o toj temi već odavno zamaraju a ionako onaj tko to nije doživio ne može to nikako shvatiti.

[shopgirl]

dobro te razumim u strahu sta je stobom.uzmi ipak informacije iz interneta objektivno,znam to dobro od sebe,citas i odjednom kusur bolesti vise.mozda bi bilo dobro da odes kod neurologa jer mislim da sa tabletama bi ti tu bilo dobre pomoci.ali prije ti treba prava diagnoza od profesionalca da znas na cemu si i kako dalje.
shvatam i to dobro sa zenom da neces da otvoreno pricas,uzmi to onda za licno ali pokreni neke poduhvate da ti se moze pomoci.pozz.

[orbit6468]

shopgirl kaže:

dobro te razumim u strahu sta je stobom.uzmi ipak informacije iz interneta objektivno,znam to dobro od sebe,citas i odjednom kusur bolesti vise.mozda bi bilo dobro da odes kod neurologa jer mislim da sa tabletama bi ti tu bilo dobre pomoci.ali prije ti treba prava diagnoza od profesionalca da znas na cemu si i kako dalje.
shvatam i to dobro sa zenom da neces da otvoreno pricas,uzmi to onda za licno ali pokreni neke poduhvate da ti se moze pomoci.pozz.

bio sam kod doktora i uzimam lijekove.....ne znam....ne ulijeva mi nikakvo povjerenje pa sam zato prestao ići kod njega.....u početku sam išao redovito ali od četvrtog mjeseca nisam bio.....sve što zna je zapisati što ja kažem i savjetovati me kako da uzimam lijekove.....to mogu sam bolje od nje.....psihoterapiju mi nije nikako spominjala.....jednom rječju boli nju uho za probleme pacijenata.....tu je samo da prođe radno vrijeme i ako joj netko dođe da ga našopa tabletama.....pošto živim u provinciji nisam u prilici mijenjat doktora pa tako kako je sad mora biti....za psihoterapiju sam čuo tu na forumu i to čuvam u pričuvi kao zadnju liniju obrane.....u ovih godinu dana sam imao par kriznih razdoblja ali srećom ne traje to predugo i veliku većinu vremena se dobro osjećam.....zato i imam otpor prema pt ali što vrijeme odmiče dalje sve više uviđam kako bez toga neće biti nekog velikog napretka.....analizirajući stanje u ovih godinu dana jasno vidim da niti jednog koraka ka putu izliječenja nisam napravio......sve što sam postigao je to da psihološki ovisan o lijekovima......eglonyl koji uzimam u maloj dozi sa ladiomilom nisam u stanju izbaciti iz terapije....od travnja to pokušavam i najdalje što sam otišao bilo je zadnjih mjesec dana kada sam ga uzimao svaki četvrti dan po 50mg ujutro.....jedina nada koja mi je za sad ostala je to što znam kako je završilo prošli put kad sam se izvukao......nadam se da će prestati kako je i počelo.....preko noći.

[Franooe]

Mislim da ovo gore baš ne pojašnjava najbolje depersonalizaciju. To nije nikakva šizofrenija niti je uopće teška psihička bolest i najčešće prođe u potpunosti.
Rezultat je uglavnom neprestane traume, stresa, anksioznosti. U biti defanzivni mehanizam mozga. Tad tek stvari izgube stvarnost, ljudi ništa ne osjećaju, dišu jako teško i sl.
Uglavnom riječ je o dosta čudnom osjećaju za objasniti. Preporučio bi svima koji ovo imaju da se pokušaju nekako opustiti.

[Maddie]

i meni je to isto od trave,čak i nisam puno uzela,ja sam se pod utjecajem toga,odvojila od svijeta,ko da sam bila zaključana u svom umu i nisam se mogla pomaći pričati,itd,što je prouzrokovalo paniku.

ja sam imala problema od prije,s anksioznoscu blagom i depresijom,i jednostavno htjela sam se naduvati,da se i ja mogu konačno opustiti i smijati,a ne stalno biti u nekim crnim mislima i sl,ali eto ispalo je drugačije,dakle trava je bio onaj trigger,ali ja sam svoje probleme i traume kupila puno prije toga,a i prije te trave sam imala derealizacije(ali kratke,i nisam ih svaćala nečim zastrašujućim),tako da reklo bi se da ja nemam baš striktno derealizacijski poremećaj,prije neki popratni simptom.

orbit ako te to tješi prema nekom istraživanju depersonalizacijski poremaćaj od trave nastaje u samo 13% ljudi od ukupnog broja koji od toga pate,kao sto jednom može nastati od trave,jednom od nečeg trećeg,velikom broju ljudi nestaje sam od sebe,i uglavnom ovo se smatra adolescentskim poremećajem,jer 80% oboljelih to dožive do 20 godine,a 95% do 25 godine

pogledaj si na netu film Numb,o depersonalizaciji,to je osobna priča toga redatelja,samo što je on imao 18 kada se to njemu dogodilo,pogađaš od trave

i makni se neta,hehehehe

[dexterica]

shopgirl kaže:

isto opisujes,kod mene je isto izmalena.
ali sto nas sve u tom pogledu spaja jeste da taj break u toku dana,noci te skroz od svega odvuce.i pitass se sta je uiopce stvarno.
bas sad razmisljam,koliko godina sam sjedila na psihostolici i to su samo usput regeistrirali.
jesu kod vas borderlinesimptomi uzput rasli ili je to samo to????

moram priznati da ja ovo nisam uopće spomenula doktoru. baš čudno ustvari
što ja znam, neki simptomi su isto tako prisutni odmalena, a nakon mamine smrti su se još pogoršali i javili su se novi.

[orbit6468]

Maddie kaže:

i meni je to isto od trave,čak i nisam puno uzela,ja sam se pod utjecajem toga,odvojila od svijeta,ko da sam bila zaključana u svom umu i nisam se mogla pomaći pričati,itd,što je prouzrokovalo paniku.

ja sam imala problema od prije,s anksioznoscu blagom i depresijom,i jednostavno htjela sam se naduvati,da se i ja mogu konačno opustiti i smijati,a ne stalno biti u nekim crnim mislima i sl,ali eto ispalo je drugačije,dakle trava je bio onaj trigger,ali ja sam svoje probleme i traume kupila puno prije toga,a i prije te trave sam imala derealizacije(ali kratke,i nisam ih svaćala nečim zastrašujućim),tako da reklo bi se da ja nemam baš striktno derealizacijski poremećaj,prije neki popratni simptom.

orbit ako te to tješi prema nekom istraživanju depersonalizacijski poremaćaj od trave nastaje u samo 13% ljudi od ukupnog broja koji od toga pate,kao sto jednom može nastati od trave,jednom od nečeg trećeg,velikom broju ljudi nestaje sam od sebe,i uglavnom ovo se smatra adolescentskim poremećajem,jer 80% oboljelih to dožive do 20 godine,a 95% do 25 godine

pogledaj si na netu film Numb,o depersonalizaciji,to je osobna priča toga redatelja,samo što je on imao 18 kada se to njemu dogodilo,pogađaš od trave

i makni se neta,hehehehe

evo utješnih informacija ...i ja sam to prvi put doživio sa 20 godina.....tada nisam nikakve lijekove uzimao niti sam tražio bilo kakvu stručnu pomoć.....držalo me to neko vrijeme pa je prošlo....ovaj put to sa puno više tjeskobe proživljavam i iz tog razloga moram uzimati lijekove što mi se nikako ne sviđa jer govoreći iz vlastitog iskustva do sad sam zaključio da lijekovi samo usporavaju put ka ozdravljenju......u proteklih godinu dana nisam napravio niti jednog koraka naprijed.....čak naprotiv,uz sve to sam samo još postao psihološki ovisan o njima pa imam još jedan problem više.

[dexterica]

a da li se vama kad događa da vidite i čujete u slow motionu?
onak, netko priča a vi to čujete usporeno, kao da razvlači riječi.
i gledate nekoga a on se onak udaljava od vas, kao da se slika smanjuje, uvlači u tunel..
ili su kretnje usporene, baš kao na filmu kad uspore neke scene.
i filing je takav, kao da me netko ubacio u film, kao da ne pripadam tu.
jel ovo ima veze s temom ili sad lupetam?

[orbit6468]

dexterica kaže:

a da li se vama kad događa da vidite i čujete u slow motionu?
onak, netko priča a vi to čujete usporeno, kao da razvlači riječi.
i gledate nekoga a on se onak udaljava od vas, kao da se slika smanjuje, uvlači u tunel..
ili su kretnje usporene, baš kao na filmu kad uspore neke scene.
i filing je takav, kao da me netko ubacio u film, kao da ne pripadam tu.
jel ovo ima veze s temom ili sad lupetam?

ne lupetaš nego to jeste slično tome i filing je takav.....kao da me netko ubacio u film,kao da ne pripadam tu.

[krena]

Moja majka živi sama u kući, već 6 godina, otkad je udovica. Počeo sam primijećivati od prošle godine da joj živci idu k vragu. Najprije je počela ne-pozdravljati susjede. S time da sada ne govori ni sa jednim bližim niti daljnjim susjedom. Svi su joj loši po nečemu: ovaj je popov, ovaj je bludnik, ovaj je lud, ovaj je varalica. Najgore što je od ovog ljeta zabranima meni da pozdravljam bilo kojeg susjeda. Čak mi je zaprijetila da me neće pustiti u kuću. Ali, ja ne budi lud, svima sam u okolini objasnio da mi je majka nešto u kur..... Tako da stvarno s nikim nemam kontakta , ako znam da me ona može primijetiti. Srećom da je ne živim u toj kući. A ovoga su ljeta počele neke čudne boljke. Majka mi se žali na rojeve komaraca po kući koji nju napadaju, ponajviše po licu. Uvjek je imala uključena 2 aparata protiv komaraca, ali uzalud. Ne daju joj spavati preko noći. Potrošila je puste sprejeve protiv komaraca, te tablede za crnu jamu. Ali komarci je i dalje napadaju. Ali ja te komarce nisam nikad vidio. Možda samo par komada. A ona tvrdi da ih ima na rojeve. Savjetovao sam joj posjetu psihijatru, a ona je mene iskritizirala da sam slijep i da ne vidim komarce. Iste riječi mi je rekla i za susjede. To je neka paranoja koja je uzrokovana životom na osami. Ali ona ne može nikoga smisliti da bi živio kod nje. Iako kuća ima čak 3 stana, ona koristi jednog, a podstanare ne može isto smisliti. Ne znam kako će se situacija dalje razvijati ? Ovo je neka gadna DE-REALIZACIJA.
Bojim se da ne završi jednog dana u duševnoj bolnici ?!

p.s.
Jedan moj prijatelj je imao majku koja je počela ljude odbijati i boraviti sama u kući. Svi smo mislili da je to zloba. Na kraju je ispao ALZHEIMER. Umrla je 8 godina nakon prvih simptoma, koje nitko, čak ni stručnjaci nisu povezivali sa alzheimerom!! Tek nakon 2 godine povlačenja po psihijatrima je bolest dobila pravu dijagnozu !!!???

[Maddie]

krena čisto sumnjam da je derealizacija,pije neke možda opsesivne misli,neka depresiaj vjerovatno,ne mora nužno biti niti psihoza

dexterica,ne vidim ništa u slow motionu,a li ta priča o tome kako si u nekom filmu,to da
ja to povezujem mnogo sa depresijom,sa smrću,sa nesigurnošću života općenito,strahovi od svega,i naravno da se nemoš tog osloboditi
ja idem u srijedu prvi put na psihoterpaiju,iako me moji odgovaraju,kao ti si potpuno normalna,svi smo mi to prošli???????????????

jel gledo tko girl,interrupted,e ja se poistovjećujem sa glavnim likom potpuno
http://www.youtube.com/watch?v=RmVnIRgfngc
ovo uglavnom sumira uglavnom kako se osjećam,samo cura u filmu ima boredrline????????????i kad gledam film,i kako je prikazano kako ima stalno neke skokove u prošlost,to je tako istinito,jel imate i vi?ja se mogu sjetit stvari o kojima nisam razmisljala godinama,odjednom ih se sjećam,kao da je sve tu,uglavom,na kraju filma ispada da cura i nije nešto luda


pozdrav,nadam se da vam moje mislim zvuče povezano,kad pišem tkao na brzinu

[emofree KJ]

Ne znam ,da li ste mislili na nesto slicno ovome, ali napisat cu ono sto upravo citam , u knjigi od jednog psihologa iz prakse . Nazivi nisu toliko ni bitni , nego princip .

Razlog moze biti dozivljena trauma . Neki dogadjaj gdje smo osjecali bespomocnost i bezizlaznost . Ako je organizam dozivio jednu traumu , razdijeli se jos za vrijeme dogadaja, od ,za taj dozivljaj, neugodnih i bolnih osjecaja . Taj proces se zove disocijacija .
Pacijenti ovo opisuje kako je zacuden , bez osjecaja i mehanicki reagirao i djelovao ; cak i u kaosu i strasnim situacijama ( neki udes , rat , prirodne katastrofe...nasilje ) .
Ovo je jedan sistem borbe tijela za prezivljavanja , kojemu bi osjecaji u tim trenucima bili samo smetnja za opstanak .
Ako se nakon prezivljenog , odvija sve dobro , neg. osjecaji ce se ponovno pojaviti , kada smo na sigurnom i taj dogadaj iza nas .
Takoreci dolazimo opet k sebi , asocijacija .
Moze se desit da se emocije i ne pojave, nego ostaju " zaledeni " . Oni su tu ali se ne mogu ispoljiti i pokazati . To znaci stalnu napetost tijela, koje ne dozvoljava da se osjecaji oslobode . takav covjek ne moze da se opusti . Tijelo se "ne smije" opustiti jer ce se tada pojaviti stari osjecaji i bojimo se da ce nas nekontrolirano preplaviti i necemo se znati sa njima nositi . Strah od njih je preveliki .

[karamela]

ja to imam svaki put kad padnem u depru....

[dexterica]

Maddie kaže:

dexterica,ne vidim ništa u slow motionu,a li ta priča o tome kako si u nekom filmu,to da
ja to povezujem mnogo sa depresijom,sa smrću,sa nesigurnošću života općenito,strahovi od svega,i naravno da se nemoš tog osloboditi

ali meni se to događa i kad sam sasvim ok, kad sam opuštena i niš me ne muči..
ne znam s čime da to povežem. pogotovo zato jer mi se to događa odmalena dok je mama još bila živa.
valjda to uzimam zdravo za gotovo, kao spuštena stopala ili nešto tako.

ja idem u srijedu prvi put na psihoterpaiju,iako me moji odgovaraju,kao ti si potpuno normalna,svi smo mi to prošli???????????????

joj, ne pričaj mi o tome, tak je mene stari odgovarao od terapije.
probaj, i ako TI imaš filing da ti pomaže drži se toga. meni je pomoglo. samo,
pomak neće doći preko noći (glavno da rima štima), pa nemoj da te to obeshrabri.

jel gledo tko girl,interrupted,e ja se poistovjećujem sa glavnim likom potpuno
http://www.youtube.com/watch?v=RmVnIRgfngc
ovo uglavnom sumira uglavnom kako se osjećam,samo cura u filmu ima boredrline????????????i kad gledam film,i kako je prikazano kako ima stalno neke skokove u prošlost,to je tako istinito,jel imate i vi?ja se mogu sjetit stvari o kojima nisam razmisljala godinama,odjednom ih se sjećam,kao da je sve tu,uglavom,na kraju filma ispada da cura i nije nešto luda

gledala film. da, neke stvari prepoznajem kod sebe.. da, i meni su naškrabali borderline dijagnozu
jedino mi je čudno što ženska u filmu baš i nema nekih živčanih ispada (osim kad je ona sestra
bućne u kadu hladne vode). kod mene su ti ispadi puno češći