Bullying - zlostavljanje u školama

[ellizabeta]

mary5555 kaže:

Ne zvučiš glupo. Moraš dat sve od sebe da se na to ne vraćaš. Meni je najgore kad sretnem nekoga,a onda pita hej,kako si,ovo ono,kao da smo mi frendovi i bili frendovi. A vrhunac mi je bio prošlog ljeta kad su me jedni dečki koji su me dobro psihički i fizički maltretirali zvali na kavu kad su me sreli. Ljudi stvarno nemaju karaktera. Što ćeš. Ja zaboravit nemogu,ali se rijetko vraćam na to sve,jednostavno je tako bilo i to je daleka prošlost koja me nebi smjela opterećivati.

fala na razumjevanju
nemaju oni karatera, nemaju oni puno još toga

[kosjenka-]

Ja ne živim više u tom kvartu, ali znam sresti dotične(iako srećom rijetko)kad idem svojima, ali ja ih niti pozdravim niti išta. Kakve kave i razgovori, tko bi išao sa zlostavljačima na kavu? Što ja imam s njima pričati o svome životu i zašto bi se to njih ticalo? Samo im okrenite glavu i odite svojim poslom, niste dužni s njima tamo časkati, niste s nikim dužni, a s njima posebno.


Ne treba se vraćati na to, ali ne možeš to zaboraviti, čemu trošenje vremena na takve ljude, mene su dodavali na fejs, isto tako pokušavali ostvariti neku komunikaciju, ali kao što prethodni komentar kaže niti smo bili ikad frendovi, niti ćemo ikad biti, imam ja ljude s kojim nemam takvih "uspomena" za druženje i razgovor. I kod mene se radilo u muškim idiotima, ni ženske nisu bile "sjajne", ali one su većinom ignorirale što mene i nije pretjereno smetalo dok su ovi debili baš maltretirali, smradovi, fuj. Ma cijeli taj osnovnjak je bio hrpa jada, nakon što je par ok ljudi otišlo iz razreda ostali su samo oni loši, nisu vrijedni spomena.

Kažeš da je prošlo 2 godine, pa to je još relativno svježe, ipak si par godina bila zlostavljana, a svaki dan bila prisiljena provoditi vrijeme s tim ljudima, ništa čudno da još misliš o tome. Tako da se ne brini, kako vrijeme ide dalje sve ćeš manje misliti o tome.

[Winston Smith]

I mene su tako neki pokušali dodati na Facebook-u, ja sam ih samo blokirao.

Ne znam samo odakle toliki bezobrazluk u tim ljudima.

Oni vjerovatno nemaju ni trunke stida u sebi.

Psihopate.

[ellizabeta]

samo pozdravim te ljude (mislim na ove iz ulice, susidi su mi), ali postoje osobe iz ulice od kojih okrećem glavu, da te ulice nije bilo nebi bilo ni onog posli, OŠ nije bila loša naspram ovog dvoje ali ni ona nije ni ona valjala, ove iz SŠ sam skoro sve sa fc makla osim malog broja njih koji se nije u mene dira, kad uvate nekog na pik lako se velika skupina okomi na njega, za neke iz SŠ sam si rekla da ću samo pozdravit, a od nekih glavu otkrenit jer ne zaslužuju ni da ih pogledam kakvi su bili, a s jednom curom koja nije u tom sudjelovala sam normalo popričala kad sam je vidila, mrzim kad gradom idem pa naidem na mista kojima više ne idem a u SŠ sam sama išla i gledala druge kako imaju nekog (imali smo na više lokacija nastavu)
na neke trenutke jednostavno se prepustim lošim sjećanjima, potrudit ću se da takvih trenutaka bude manje, s vrimenom će ih i bit manje naravno nikad neću zaboraovit i na tom mistu uvik će bit neka PRAZNINA
najradije bi kad uvatim vrimena i sredim neke stavri s faxom otišla u udrugu za podizanje samopouzdanja (ima nešto tako u mom gradu), podjelila svoja iskustva, eventualno rekla nekom svoje mišljenje/savjete ko ima sične problem kao i ja, u takvm okolnostima bitno je imat svoje ja (to ne rješava problem ali ga olakšava), dobro mišljenje i sliku o sebi, odjebat da su neki "popularni" po ičem od tebe bolji i sl, no zlostavljanju vrlo teško na kraj stat, isto tako volila bi čut tuđa iskustva i iz toga nešto naučit, primjenit na sebi
sad nekako kako sam o ovom postala moram priznat da se nekako lakše osjećam, jučer me baš nešto na to vratilo, znaju se zadesit takvi dani

[DrGordonFreeman]

Imam pitanje za žrtve nasilja. Zašto se žrtva usudi i odluči suprostaviti bullyma tek kad ih isti psihički slome a ne prije nego se to dogodi? recimo zlostavljaju te u oš i sš i trpiš sve iz straha šutiš, a onda po završetku srednju odjednom žrtva reagira, usudi im se reći u lice na ulici ono što nije smjela/smio prilikom djetinjstva, dali je to onaj osjećaj aha sad sam punoljetan/na pa me zakon štiti i ti dečki mi ne smiju ništa ili kako žrtva odrasta tako ohrabruje s vremenom?

[ellizabeta]

u mom slučaju: zašto sam sam je bila ta žrtva u SŠ nije slučajno, zbog loših okolnosti prije (ulica i druge loše stvari), nevezano za ostale ljude ja sam imala velik problem sa sobom, imala sam kompleks manje vrijednosti, vrlo lošu sliku o sebi i samopouzdanje gotovo nikakvo, socijanu fobiju, bilo me jako strah kad mi nešto u društvu govorila da ne kažem krivo i da mi se svi ne smiju, baš onda bi se i splela i rekla nešto glupo, bila sam povučena (iako nisam takva po prirodi),takve osobe lako postanu meta. imala sam neko duštvo izvan škole iako su me prihvćali bila sam tretirana kao manje vrijedna (još uvik sam se družila s debilima iz ulice i nekim iz OŠ), jedino kad bi se duže u dvoje družila s nekim iz tih duštava uspila bi se otvorit i onda bi mi taj reka pa ti uopće nisi onakva kakvom se činiš. sklapanje novih prijateljstava je bila nemoguća misija za mene. kao da sam u vlastitom tjelu zarobljena, želila sam se očajnički uklopit u društvo a nsmo mogla. išla sam do psiholaoga ali niko mi nije moga pomoć, niko nije zna šta mi je pa se nemogu u društvo uklopit. u drugom djelu drugog raz to je kulminiralo, doseglo je vrhunac (mogu samo reć da sam dotakla dno, u kući sam tražila tablete za smirenje/spavanje ne da se ubijem nego da se uspavam da bar malo se maknem od sranja, srića nisam ništa takvo našla, a kad sam cestu prilazila imala sam nagon pod auto se bacit), bilo je mi je za poludit, onda samo nešto se prilomilo u meni (kraj drugog), jedna cura koja je iz mog mista putovala s menom u šk (ne raz), bila mi je "prijateljica" kad bi joj nešto tribalo, kad bi do šk došla tamo me nebi poznavala, počela me indirektno ucjenjivat da će to raširit po mistu di ja živim, ja sam stalno neke njene gluposti trpila jer ako se usprotivim, naljutit će se i pronit (što bi za mene bilo vrlo loše) i valjda je taj događaj bio okidač ali i prije tog nešto se utiho u meni rađalo i davalo naznake da se veliko nešto sprema. samo sam rekla puna mi je kapa sega i svih, neće ona mene zajebavat, neki bjes i enenergija, volja neka nešto me obuzelo i rekla sam oću, usprotivit ću joj se, oću, jer dalje se nemože, tad sam zapravo osjetila svoj stav (kojeg do tad nsm imala) i svoje ja u društvu. svatila sam da sam jedako vrijedna kao i svako drugi. niko po ničem nije bolji od mene. zašto bi se ja bojala oću šta krivo reć, šta se nebi neko drugi boja isprid mene, za mene je to bilo drugo rođenje, i dan danas to razdoblje kad sam to spoznala gledam ko na drugi rođendan (kraj svibnja/početak lipnja 2012), da dovršim šta je s onom curom bilo -kada sam se s njom u praku našla i tila joj u facu sve sasut i s takvim stavom pred nju došla ona se skroz povukla čak se posli i ispričala, već to lito sam našla društvo (nisu mi pretjerano po volji bile ali i to je bilo super naspram onog šta je bilo) u kojem sam bila prihvaćena i jednako vrijedna po prvi put u životu kao ostali (bile smo nas tri cilo lito smo se družile), postala sam otvorena i komunikativna cura (nsm imala veze sa onim kakva sam bila taj 2gi raz). promjena je bila nagla iako sam znala da sam jednako ka drugi vrijedna i dalje me pratio osjećaj manje vrijednosti, pred menom je bio jako dug i težak put izgrađvanja sebe. kad sam došla u treći raz pa me počeli zajebavat rugat mi se u 100 p.m. sam ih poslala. tek onda su me pošteno zamrzili, jesam se ja njima usprotivila ali ja sam bila ta što je izvukla puno deblji kraj jer jedan na prema puno većem broju je bilo jako teško bit za mene. naravno oni su vodili. čak sam se i s jednom curom potukla. tu godinu sam tonu živaca izgubila sprostavljaši se njima, bila sam pod velikim stresom, da mene se opet pita nebi se s njima svađala i živce na njih trošila ali valjda sam i tu fazu morala proć. u četvratom se dosta to smirilo, i dalje bi mi znali problem radit ali daleko manje nego prije, na samoću sam navikla i nije me toliko u depresiju bacala, ali oprt sve je bilo prepuno negadivnih emcija, u drugom djelu četvrog čak sam se lagano počela zbližavat s nekim momcima koji me nisu maltretirali, pričala bi s njima ponekad na prijateljskoj razini ali opet mi društvo nisu bili jer sam odmore sama provodila,nsm s njima posli šk ostajala, s jednim od njh ostala sam se na samom kraju četvrtog zbižila (zadnja 2 tjedna) i za državnu maturu, cilo to lito smo se čuli i dan dns se nekad znamo čut
dns nekih problema sa društvom nemam, skroz sam otvorena, naravno ni dns mi nije uvik bajno, svak sebe gleda, triba bit oprezan, a neko kad me upozna nikad nebi reka na meni da sam takvih problema imala
u ovoj svojoj priči želim istaknit kako je zlostavljanje u SŠ u veikoj većini slučajeva povezano sam zlostavljanjem u mlađim razdobljima (pr nekom su se u oš rugari to je na njemu posljedicu ostavilo i s takvim problemom je doša u sš) i općenito povezan s lošim djetinjstvom zbog bilo kojih drugih okolnosti, vrlo ružno ali šta se tiče mog socijalnog razvoja za moju sš bi vridilo "klin se klinom izbija" (nije tribalo bit ni prvog klina, moglo se to i na lakši način rješt, ali eto šta je tu je).

[Dameeer]

Dok odrastamo, uče nas da je nasilje loše, da nije društveno prihvaćeno. Da probleme treba rješavati drugačije.

Ma kur.., nekad se jednostavno MORAŠ potući.

Da sam lupio šakom onog kretena kad mi je rekao ono o mami prvi put, izbjegao bi 2 godine daljnjeg zlostavljanja.Zašto nisam? Zato jer su me sputavali odgoj i norme. Zato jer sam mislio prestat će. Ma takvi nikad ne prestaju.
Tek kad se cijeli razred uključio i "odobrio mi", sam ga pukao.

Od tada više nikakvih problema nisam imao ni s kim u razredu, jer su svi vidjeli kako je ovaj prošao.

Ali da razred nije navijao i odobrio mi da ga puknem, ne bi ga nikad pukao..

[mary5555]

DrGordonFreeman kaže:

Imam pitanje za žrtve nasilja. Zašto se žrtva usudi i odluči suprostaviti bullyma tek kad ih isti psihički slome a ne prije nego se to dogodi? recimo zlostavljaju te u oš i sš i trpiš sve iz straha šutiš, a onda po završetku srednju odjednom žrtva reagira, usudi im se reći u lice na ulici ono što nije smjela/smio prilikom djetinjstva, dali je to onaj osjećaj aha sad sam punoljetan/na pa me zakon štiti i ti dečki mi ne smiju ništa ili kako žrtva odrasta tako ohrabruje s vremenom?

Pa džabe ti je suprostaviti se i prije kad nema smisla. Uglavnom ja se nisam bila suprostavljala je rsam bila tiha,povučena i mirna i nije mi se tuklo i svađalo,ali premda tužiš se profesorima,ravnatelju,neznam kome sve ne,ali jbg nema smisla jer su ti zlostavljači nedodirljivi i oni njima ništa ne smiju jer su uglavnom ti svi profesori bili u rodu sa njihovim roditeljima,a njihovi roditelji su profesori,doktori,odvjetnici,itd,....

[descender]

mary5555 kaže:

..bila tiha,povučena i mirna i nije mi se tuklo i svađalo,ali premda tužiš se profesorima,ravnatelju,neznam kome sve ne,ali jbg nema smisla jer su ti zlostavljači nedodirljivi i oni njima ništa ne smiju jer su uglavnom ti svi profesori bili u rodu sa njihovim roditeljima,a njihovi roditelji su profesori,doktori,odvjetnici,itd,....

Bully-ing.. zapravo kao dobar, kvalitetan model za temelje percepcije, usvajanja modela naredne putanje, smjera, pripadnosti, života....
Izvan djed mraz, sv. nikola (tesla), perica i danica.... percepcijom širine, dubine.. konstantnog uvjeravanja u laži - odvikavanje od (mogućnost neuvjerenost) laži.. privikavanje na (ne)stvarnost.
Mora dijete papati zemlju, usvojiti bakterije.. stopiti se s prirodnim staništem.... Sterilnost kao potreba; "sindrom ili bolest" tipa (po)misao. "Nije dobro" kad se dijete navikne na papanje zemlje.. pa naredno, dobar dio ili u cijelosti prolaznosti.. glavu drži u "pijesku".. šatro.. "tobož".. u konstantnoj tjelesnoj potrebi za mineralima, dobrim bakterijama....

[TolkienGeek]

Mislim da bi bio red da i ja ispričam svoju priču. Nikada ju nikom nisam ispričala iz razloga što me sram. Sram me što sam slaba i ne želim da drugi za to znaju. Sve je počelo kad sam krenula u prvi razred osnovne. I dečki i cure su se užasno ponašali prema meni jer sam dosta povučena. Vrijeđali su me na sve moguće načine a nikada nisam znala uzvratit.
Tako se sjećam da su znali za mene govorit da sam plačljivica i da su svi alergični na mene. Otvoreno su mi govorili da se ne žele družit sa mnom. Iako nisam bila nešto društvena htjela sam bit s njima za vrijeme odmora jer osjećaj samoće i neprihvatljivosti me ubijao iznutra. Znala sam izostajat iz škole, tj nakon prva dva sata nakon što me izvrijeđaju glumila bih da me boli stomak. Doktorica kad bi me pregledala i vidjela da je sa mnom sve u redu zaključila da izbjegavam školu zbog testova -.- Petominutne odmore bih provodila plačući u wc-u iza zatvorenih vrata. Jednostavno sam proživljavala muke kojima nije bilo kraja sve dok nisam izašla iz osnovne.
Ono što je na mene danas utjecalo kao na osobu je trenutak kad sam shvatila da se ni 'najbolja' prijateljica nije htjela družit sa mnom. U razred je došla u 4-om osnovne. Sjećam se da sam taj dan kasnila u školu i kad sam ušla u razred učiteljica me posjela za njen stol. Od tog dana smo bile nerazdvojne. Sve do jednog dana kad je poručila po jednoj curi da sam dosadna i nezanimljiva i da ju živcira što ju stalno 'pratim' te kao takva ne mogu bit njena prijateljica. Od tog dana sam sebi obećala da više s nikim neću bit dobra, da ću u svakog sumnjat..da se jednostavno više nikom neću otvarat.

U srednjoj je sve srećom bilo u redu. Mislim da je to iz razloga što su ionako tamo svi bili čudaci pa sam se našla na svom teritoriju. Tamo sam također upoznala prijateljicu s kojom sam i dan danas još uvijek dobra. Ona je ujedno i prva osoba koja mi je u lice rekla da sam izgradila zid i ne puštam nikoga da ga preskoči jer me netko povrijedio. Naravno, odmah sam to zanijekala jer me bilo previše sram. Mislim da u konačnici iako ni dan danas ne prihvaćam staru sebe funkcioniram dobro. Ne savršeno, ali sasvim dobro. Na faxu imam par dobrih cura s kojima se družim ali nitko nije kao prijateljica iz srednje

[ellizabeta]

razmunijem te da neželiš da to drugi znaju, ne želim ni ja. ali nije to nešto čega bi se trebala sramit. nisi ti kriva tome, nisi nikog time povrijedila, nisi kriva što si drugačija. nisi ti nekom nešto loše napravila. jedino kog bi trebalo bit sram je onaj ko je bio bezobrazan prema tebi i nanosio ti bol svojim ponašanjem. ja sam još do prošle god strahovala šta ako to dođe do nekih osoba s kojima se družim, naravno nebi volila da to znaju a ako znaju nebi se puno time opterećivala. čak bi mi zbog nekih stvari bio drago da znaju. u jednu ruku to bi trebalo bit nešto čime se ponosiš jer pretripila si to. možeš slobodno sa nekim ponosom reć di sam bila, kako sam se osjećala a di sam sad. izdigla sam se iznad svega toga.

[TolkienGeek]

Ponosim se jedino što sam se zbog njih okrenula više prema sebi. Ali opet, kad se sjetim poželim da toga nije bilo, da se nije dogodilo jer na kraju krajeva ožiljci su još uvijek tu. A da me sram da to drugi znaju, je. Nije lako ogolit vlastitu dušu nekom, pa me upravo iz tog razloga sram. Sram da me svi vide ranjivu. Ne znam, stvorila sam sliku o sebi da sam jaka a ne slaba i teško mi je priznat da je drukčije. Ako kažem naglas iluzija će se razbit.

[ellizabeta]

ja sam kroz dosadašnje životno iskustvo naučila da nevalja s nikim bit pretjerano dobar, ne samo da te ne povrijedi nego i iz drugih razloga. sa svima sam na nekoj distanci i imam samo jednu jedinu prijateljicu kojoj virujem. tako će i ostat. mislim da treba imat taj zid.
i ja poželim da toga nije bilo. pitam se zašto ja nisam mogla imat normalno djetinjstvo i odrastanje?! opet nemogu sebe zamislit da tog nije bilo to nebi bila ja, to me učinilo ovakvom kakva jesam, bila bi to neka sretnija ali uskraćenija osoba. nebi znala ovo što znam i razmišljala kako sad razmišljam, možda bi bila pokvarena. a drugu ruku sigurno bi bila manje depresivna ili uopće nebi imala dep.
nije snaga u tome da se prikažeš kako da nije nikad ništa bilo (ne mislilim da ćeš sad ljudima govorit za svoje problem iz OŠ ali navodim razlog zašto te nebi trebalo bit sram), lako je bit društven kad ti je sve u životu servirano bilo, snaga je u tome da se ti normalno družiš bez obzira na probleme koje si imala
možda je pr glup ali puno veće divljenje će izazvat paraolipijac ne obični natjecatelj
snaga je u tom da se sad normalno uklapaš u društvo s obzirom na probleme koje si imala (ti si to pobjedila) i kako je moglo bit da je to nastavilo (znam ljudi koji 20te gaze i neuklapaju se u društvo)
ja prihvaćam sebe kakvu jesam i ono je dio kojeg prihvaćam, ako ja sebe ne prihvaćam zašto bi me iko drugi prihvatio

[TolkienGeek]

Vidiš meni je malo teško gledat svoju situaciju iz drugačijeg kuta kao što to ti primjerima daješ. Inače sam osoba 'što me više gaziš više jačam'. Jest da sam onda bila slaba, ali tko nije u toj dobi. Ne kažem da danas nemam slabosti, ali ih bolje krijem nego onda. I nisam baš nešto društvena, više sam tu s društvom s faxa da ne budem sama (iako mi ponekad samoća godi pa se izoliram), ali curama s faxa to ne smeta kao što ni meni ne smeta njihovo društvo.

[ellizabeta]

nebi rekla da si onda bila slaba. bila si jaka. nije to bilo lako. kako bi se u tvojoj situaciji ponio neko od debila koji su bili bezobrazni. mislim da su gotovo sva djeca barem jednom doživila neki oblik vršnjačkog nasilja, gotovo je svako bar jednom za sebe čuo podrugljiv nadimak. ali velika je razlika kad se to jedno kratko vrijeme dešava i kad to traje godinama i stvori ti osjećaj manje vrijednosti,unišiti ti jedan dobar period odrastanja i što je najgore ošeteti te (kao u mom slučaju). to ja nebi nazvala slabošću. najdenostavije šta za to mogu reć - neka dica nisu bila te sriće da budu sretna kao druga. i ta dica nisu nikakvi slabići, borci su, a svoje nesriće se nemaju šta sramit

[TolkienGeek]

Pa ja sam ovu torturu proživljavala cijelu osnovnu. I nisam rekla da sam bila jaka kao mala već su me oni učinili jačom a tog sam svjesna bila tek kad sam izašla iz osnovne. Plakanje i osjećaj manje vrijednosti nikako nisu bile odlike jake osobe. Zamisli znali su mi se rugat što jedem kiseli kupus lol. Meni je to sad smiješno a vjeruj mi da tada nije. Previše sam tu njihovu zezanciju shvaćala ozbiljno. Naravno bilo je tu i više od same zezancije (pogotovo od strane cura). Ova jedna kao najpopularnija je znala svašta izmišljat o meni. Danas kad ju sretnem prođem kao pored govna.

[Leatrice]

U razredu moje djevojčice odvija se bullyng jednog dječaka nad petero najslabije djece u razredu, uključujući i nju. Radi se o težim fizičkim napadima na dijete kada dotičnom nije nešto po volji ili nemože od njih dobiti nešto što u tom trenutku zahtjeva.
Na primjer traži ih da mu daju svoju marendu (najčešće), ili nešto od školskog pribora itd. Nasilje koje se točno u danom trenutku odvija je udarac u trbuh, potkoljenicu, glavu, pljuvanje, psovanje, naguravanje.. čini i ostale gadosti poput lizanja biljeznice, pernica, ljepljenje smrkalja iz nosa na osobu ili školski pribor.
To traje od početka prvog razreda osnovne škole, sada smo drugi i tom djetetu se nemože stati na kraj.
Neznam više ni broj koliko smo puta ja i suprug bili kod razrednice i psihologice, isto tako i roditelji ostale maltretiranje djece. Psihologica tvrdi da se stvari vezane uz njegovo ponašanje ne mijenjaju preko noći, a u međuvremenu naša djeca i dalje trpe nasilje.
Kod jače i veće djece u razredu koje je primjenio nasilje, a vratili su mu istom mjerom njih više ne dira, nego je usredotočen na njih petero najslabijih.
Rastom je najveći u razredu i svaki njegov udarac i te kako boli! Maltretiranje se u većini slučaja odvija naravno kada učiteljica nije prisutna i za vrijeme odmora.
Često ostala djeca u razredu staju u obranu kada se odvija njegov napad, u smislu da ga počinju vući, razdvajati ili ga opkolile do dolaska učiteljice. Ali u više slučajeva je već kasno i dijete bude izudarano!
Nakon dvije jače ozljede koje je moje dijete pretrpjelo prošli tjedan, rekli smo dosta je! Od sada ćemo poduzeti sve šta je u našoj moći da to prestane, obratiti ćemo se svim nadležnim institucijama da se tome stane na kraj. Ako imate još bilo kakav savjet što učiniti, napišite!

[izabela f]

Leatrice kaže:

U razredu moje djevojčice odvija se bullyng jednog dječaka nad petero najslabije djece u razredu, uključujući i nju. Radi se o težim fizičkim napadima na dijete kada dotičnom nije nešto po volji ili nemože od njih dobiti nešto što u tom trenutku zahtjeva.
Na primjer traži ih da mu daju svoju marendu (najčešće), ili nešto od školskog pribora itd. Nasilje koje se točno u danom trenutku odvija je udarac u trbuh, potkoljenicu, glavu, pljuvanje, psovanje, naguravanje.. čini i ostale gadosti poput lizanja biljeznice, pernica, ljepljenje smrkalja iz nosa na osobu ili školski pribor.
To traje od početka prvog razreda osnovne škole, sada smo drugi i tom djetetu se nemože stati na kraj.
Neznam više ni broj koliko smo puta ja i suprug bili kod razrednice i psihologice, isto tako i roditelji ostale maltretiranje djece. Psihologica tvrdi da se stvari vezane uz njegovo ponašanje ne mijenjaju preko noći, a u međuvremenu naša djeca i dalje trpe nasilje.
Kod jače i veće djece u razredu koje je primjenio nasilje, a vratili su mu istom mjerom njih više ne dira, nego je usredotočen na njih petero najslabijih.
Rastom je najveći u razredu i svaki njegov udarac i te kako boli! Maltretiranje se u većini slučaja odvija naravno kada učiteljica nije prisutna i za vrijeme odmora.
Često ostala djeca u razredu staju u obranu kada se odvija njegov napad, u smislu da ga počinju vući, razdvajati ili ga opkolile do dolaska učiteljice. Ali u više slučajeva je već kasno i dijete bude izudarano!
Nakon dvije jače ozljede koje je moje dijete pretrpjelo prošli tjedan, rekli smo dosta je! Od sada ćemo poduzeti sve šta je u našoj moći da to prestane, obratiti ćemo se svim nadležnim institucijama da se tome stane na kraj. Ako imate još bilo kakav savjet što učiniti, napišite!

jao:-(
institucije su tu nemoćne, ograničene propisima, dijete s ene smože niti smije siključiti iz škole koliko znam
ali ima odgojna mjera da mus e izrekne opomena a nakon par opomena, ne znam točno koliko slijedi ukor pa i isključivanje akos e nastavi
proces je
po meni vi roditelji tih 5-oro djece trebate napraviti razgovor i pritisak na razrednicu da mu izrekne te opomene pa da se kotač pokrene

a iskustvo mojih poznanika, ništa nije pomagalo, ni opomene, ni razgovor, ni psihologica
dok otac djevojčice nije dočekao malog nakon škole i zaprijetio mu
rekao mu je da malu ostavi na miru jer će ga svaki dan čekati nakon škole i da će mu vratiti za nju svaki udarac
a ako bude išta rekao da će zanjekati i da mu nitko neće vjerovati
naravno da nije imao namjeru malog zbilja udarati ali njegova pojava koja čeka malog svaki dan isšred škole djelovala je
pustio ju je na mniru
nije univerzalan recept doduše
ovo je zbilja frustrijajuće, jadna dječica..

[jamesbond]

Leatrice kaže:

Nakon dvije jače ozljede koje je moje dijete pretrpjelo prošli tjedan, rekli smo dosta je! Od sada ćemo poduzeti sve šta je u našoj moći da to prestane, obratiti ćemo se svim nadležnim institucijama da se tome stane na kraj. Ako imate još bilo kakav savjet što učiniti, napišite!

Mozda cu ispast pravi balkanac kad budem ovo napisao, ali nema sanse da bi moje djete itko bullying.
Otisao bih direktno kod roditelja tog djeceka (jebes skole, pedagoge, psihologe...) i popricao s njima, a bogami neizostavno bih popricao sa tim djetetom.
Pa jebaga, mora da zna da vasa djevojcica (koja je fizicki slabija od njega) ima oca/ili nekog muskog odraslog koji ce je zastiti.
A ako bi je nakon upozorenja opet maltretirao, jebiga... pokazao bih mu sta znaci kad jaci tlaci.
Djece nemam, ali imam necake... i tocno znam da bih za njih sve ucinio i zastitio.

[My time]

Meni nisu jasni roditelji koji dozvoljavaju da im netko mlati djecu u školi.
Jednom je moj sin kad je bio klinac u 2. osnovne dobio batina od nekog kretena iz 8. razreda bez ikakvog razloga.
Iz istih stopa sam otišla u školu našla tog debila i nasamo mu rekla u 4 oka - ' ako mi još jednom takneš sina ići ću zbog tebe na robiju'. Nikada ga više nije pipnuo.
Tako se to radi. Zajebite vi sve proferosre, psihologe, ustanove i roditelje takve kretenske djece koja mlate druge (zato i jesu takvi što ih idioti odgajaju).
Uzmite stvar u svoje ruke - nema druge.