Natrag   Forum.hr > Kultura i zabava > Književnost > Mali literarni kutić

Mali literarni kutić Vaše pjesme, priče, romani...

Odgovor
 
Tematski alati Opcije prikaza
Old 27.04.2008., 02:53   #1
Pisanje na koki

Ne, nije ona koka bijela sto trci nasred sela
to je koka tanka sto je zvace svaka Peruanka

ja sam sada na toj drogi jasnoj
u Andama na cistini jasnoj

dakle, sad sam u gradu iznad 3800 m u drzavi Peru i pupku svijeta Cuscu/gradu, i vrsim pokus kako se pise na koki.

Nije lose, inspiracije ima, mada mi se glava klima. Noc je predmnom
koka do mene i mozemo zapoceti.

Ne vjerujem da cu vam sada pustiti neku pricu o Andama jer tko zna na sto ce me lisce puknuti.
U svakom slucaj obavijesteni ste da je eksperiment u tijeku.
__________________
Čarolija... Svratište
Nemruth Dagi is offline  
Odgovori s citatom
Old 29.04.2008., 06:14   #2
Jucer smo bili u znakovitom mjestascu PISAC ...fakat se tako zove/malo guglajte/Pisac



"Most people visit Pisac to see the market on Sunday, but there are smaller markets on both Tuesday and Thursday. However Pisac is a pretty village and has plenty of small handicraft shops and is worth a visit on any day of the week. There are local buses departing from Cusco every 15 minutes for the one hour ride to Pisac village. Local buses cost about US$1 each way. A taxi can be hired for about US$10 each way. There is no public transport up to the ruins. You can either hike up, starting from the plaza (allow two hours round trip). Alternatively you can negotiate with a local taxi driver to take you there (about 20 minutes following a long winding road) and either return by taxi or walk down hill to the plaza. (A local taxi costs approximately US$5 each way)



Pisac Ruins
A vital Inca road once snaked its way up the canyon that enters the Urubamba Valley at Pisac. The citadel, at the entrance to this gorge, now in ruins, controlled a route which connected the Inca Empire with Paucartambo, on the border of the eastern jungles. Set high above a valley floor patchworked by patterned fields and rimmed by vast terracing, the stonework and panoramas at Pisac's Inca citadel are magnificent. Terraces, water ducts and steps have been cut out of solid rock, and in the upper sector of the ruins, the main Sun Temple is equal of anything at Machu Picchu. Above the temple lie still more ruins, mostly unexcavated, and among the higher crevices and rocky overhangs several ancient burial sites are hidden



Pisac Village and Market (2,970m)
Modern Pisac is a picturesque Andean Village, typical except for the huge, spreading pisonary tree that dominates the central square. The village is best known for its Sunday market, which draws hundreds of tourists each week. In spite of its popularity the market retains much of its local charm, at least in the part where villagers from miles around gather to barter and sell their produce. In the tourist section of the market you can buy a wide variety of handicrafts - mostly the same things you see in Cusco. Many of the guide books state that handicrafts are cheaper than Cusco but in recent years I haven't noticed much difference in price. My advice is if you like something in Cusco, buy it! And likewise in Pisac. Don't wait around hoping you'll find it a few dollars cheaper elsewhere. Pisac is a good place to buy the most popular writers including a huge croatian collection of hand-painted multi-colored Cro literary breeds. "


Bio je nedeljni sajam pa je bilo tamo i puno ljudi Pisaca. Kako patim od nedostatka kisika pa sam uredno poremecena, nijesam vidjela sluzbenike ostrog hrvatskog pera. Zato cvrsto vjerujem a mogu se i kladiti da nije tamo bio Miljenko Sveznadar Jerga, ali sam umjesto njega spazila fetuse ljama na standovima, sto mi je donjelo olaksanje, ali mi zao zivina.
To me oneraspolozilo a da malo podignem atmosferu napisala sam pricu pod utjecajem koke, a kako je koka djelovala vise sati negdje sam je zaturila, pa mi se cini da pricu ustvari i nisam napisala vec da haluciniram.

Smanjene sposobnosti razlucivanja robe po standovima od kokosi, ljama, alpaka i gustera, odoh se naspavati...buenas noches Croatia!
__________________
Čarolija... Svratište
Nemruth Dagi is offline  
Odgovori s citatom
Old 01.05.2008., 04:37   #3
Uh...

Evo, biti u Piscu i ne vidjeli poznate knjizoslovne domace face, moze biti frustrirajuce. Koka zelena nasred stola, pored papira i olovke, ipak mi daje kakvu takvu nadu da cu se brzo opraviti od velikog soka sto mi Jerga nije izletio na cistinu sa premalo zraka i puno smrada lokalne trznice.
Jerga ne pjeva, u Piscu na trzni dan!

Dakle, otisla sam neobavljenog posla iz mjesta Pisac i sada bauljm prostranstvima Anda sa jos desetak ocajnika. Usto sam izgubila pricu koja je nastala pod utjecajem sobochea ilti visinske bolesti. Tko to nije probao na svojim vlastitim plucima, srcu i usima ne zna kakvog je vraga propustio
Roman tijeka bezsvijesti se moze napraviti tijekom jedne noci samo zato jer niste ljama, vicuña, alpaca, gvanako i sve zivine koje tumaraju tim prostorima i imaju pluca ko lucki radnici, a srce ko u teladi.

No, ima nade za andske istrazitelje Pisaca.

Postoji kipu.

To je konop sa raznim cvorovima po kojem su ostavljali traga stare Inke.Tako su pisali obavijesti i poruke. Cijelim Andama noseni kipui na lakim i brzim nogama glasnika donasali su informacije u dvor iz svake zabiti.
Ima nade za skribomane zeljne zraka. Rjesenje je stavljanje cvorova na konopu dok bi neki uspjesniji mogli od toga napraviti i vestu a oni najbrzi i jednom godisnje cijelu novu kolekciju vunenih odjevnih predmeta u vidu knjige o manekenkama i nogometasima.
Lakse se ipak izgubi papir nego vunena vesta. A roman mozemo i sami promovirati noseci svoj LITERARY TRADE MARK na sebi. Vuna se ipak mora cuvati jer ne podnasa neodgovorna pranja, kao i grubi sapun kriticara.
Veste bi trebali dakle nostiti ljudi koji pisu a olako gube price a ne samo oni iz mjsta Pisca vec i svi koji se tako osjecaju.
Vunu imam, kisika je malo na 4000 mnm, koka mi je u salici, volja prisutna...krecem tragovima andskih predaka.
Kipu mora biti predan ujutro prije dorucka.
__________________
Čarolija... Svratište
Nemruth Dagi is offline  
Odgovori s citatom
Old 07.05.2008., 21:14   #4
Pošto se moje besvijesno stanje usred nedostatka zraka, mada te to čini posve "bez stresa", produljilo i kad su konačno pustili kisika, odustala sam od pisanja na koki. Sada pijem samo obične droge kao što je to kava ili čaj, ali imam konzumovu vrećicu na glavi. Sigurno se pitate zašto???
Nedostatak kisika čini me tromom, lijenom čak, pa mi to dobro dođe kad nešto treba napraviti. Toliko si umoran da ti ne pada napamet kuhanje, peglanje, pospremanje ili bilo koji drugi rad. Samo ležim, komandiram i vičem manjana
(-malo- sutra...) ak me cimaju da stinem tu plastiku sa glave. Tu i tamo malo otvorim vrećicu nacionalnog trgovačkog lanca da mi unutra upadne koja molekula koja život znači, ali ne previše da se ne oksidiram na čistom zraku. Koka bi me posve probudila, držala bi me vezanu za neki rad pa bilo to i pisanje. Od pisanja se ne živi, već ionako životari...tako da sam odustala od koke.
Eksperiment se dakle prekida...naprasno. Konzum mi spašava glavi svojom vrećicom. Mislim to ipak unovčiti ako stignem da njihove uprave...ali stalno to odlažem...manjana...manjana...

Rekli bi neki hvala Boguodustala je od pisanje i prolupala...do kraja.
Drugi bi se osjetili zakinuti za poneku novu priču i mogli bi vikati; Nemruth...open the bag...take a breath.
Moj život sveo se nedostatak kisika i ljepotu takve bezkisikne lijenost.
Možda ako skinem svoj skafander koji me čuva od vanjskog života, poželim nešto napisati.
Onda me kaznite.
Pošaljite me u Ande.
Zauvijek...
__________________
Čarolija... Svratište
Nemruth Dagi is offline  
Odgovori s citatom
Old 09.07.2008., 16:12   #5
Kvragu...

prošlo je već par mjeseci a meni još Konzumova vrećica na glavi.
Ne mogu se naviknuti na zasićen zagrebački smog, pa imam domaće sredstvo za suzbijanje svakog zraka i stvaranja soboche nuspojava.
I ne samo to, uljenila sam se ko vikunja. Tako vikunizirana, bez koke,
bez dodira Anda s vrećkom na glavi glumim "vječno proljeće orhideja u Machu Picchu". Moji doma više ne divljaju zbog toga. Puštaju me govoreći da sam u fazi "izgubljene kreativnosti" koju tražim u naborima najlona konzumerske vrećice.
Ne kuže da se radi o sindromu tipičnog zapadnobalkanskog avoidanta.

Ipak, dolazi spas, naručila sam čaj....

ovdje;

http://www.ecrater.com/product.php?pid=173636

Pisanje na koki se nastavlja...
__________________
Čarolija... Svratište
Nemruth Dagi is offline  
Odgovori s citatom
Old 11.07.2008., 10:06   #6
Nemruth draga...odlična si jednako i uz manjak kisika
Baš si me nasmijala
Self-portrait is offline  
Odgovori s citatom
Old 08.11.2008., 01:59   #7
Nemruth..odlichno..sa kokom ili bez..
contessa is offline  
Odgovori s citatom
Old 12.11.2008., 12:52   #8
"La mujer revolucionaria"

«La mujer revolucionaria»

Probudila sam se u svojoj kolibi olakšana za pola litre krvi. Te male buhave napasti požderale su me u dosluhu sa komarcima. Osjećala sam se sva ispikana, napuštena, gladna i prestrašena kao zaboravljeno štene u šinteraju. Najgora je bila glad koja me morila, a ona štrukla samo mi je donjela čežnju za domom a ne zasićenje.
Ožiljci od uboda komaraca pretvarali su se u rane te svrbili do sto vragova i natrag jer domaći komarci imaju više milosti od ovih prašumskih. Na buhe sam se tek počela privikavati. No, može li se jedna Europljanka u 21-om stoljeću priviknuti na buhe?

Teško ali ja sam sad «la mujer revolucionaria» kao Dolores Ibaruri ili poznata La Pasionaria. Revolucion sve može podnjeti, ostalo je No pasaran.
Tako sam se doduše revolucionarno teško privikavala na svoje podstanare.

Logor je bio posve tih. Izašla sam iz svojeg «kaveza» te prošetala između skalupljenih brvnara. Iz jedne se nešto pušilo, a miris je bio i više nego divan. Glad me natjerala da se pojavim posve blizu tog miomirisa, kad me nešto lupne po leđima i odmah se predstavi.
- ...Lupe.... - mala smiješna debeljuca pružala mi je ruku pokazujući kako ima čiste zube i revoluciju u svojem srcu.

Skoro sam se prestavila kao La Šamaria te joj opalila jedan snažni revoluconarni šamar. Ali u nekoj tmini mojeg uma pojavio se električni impuls te zasvjetilo u pravi čas. Moje je oko naime zapazilo teško naoružanje za pasom debeljuce u vidu nekog Colta iz doba Simona Bolivara. Samo mi je trebalo akutno trovanje muzejskim oružjem, na sve što sam već baštinila odlaskom u koka gerilu.

Odmah smo Lupe i ja pronašle zajednički jezik. Tamanile smo tople štrukle a od njihove slasne bjeline naša su usta bila puna, dok su naši jezici pričali najboljim jezikom na svijetu jezikom hrane koju svi razumiju koji jedu. Pojeli smo količinu dostatnu za manju satniju, zalili Inka-kolom pa zašutile. Ona nije znala hrvatski kao čeče Che a i moj je espanol bio manjkav. No, progovorile smo obje «eskperinatom», jezikom svih revolucija. Naravno to se dogodilo nakon što je mala debelica izvukla odnekle bocun nečeg što mi se odmah sviđalo. Colt nije izvlačila i to je bio dobar znak. Malo sam se ipak pobojavala ako Lupe ima i jedan slavenski gen u sebi da bi mogla oružjem blagosloviti naše druženje uz andsku rakiju.

Ono što smo pili zvalo se «Demonio de los Andas»... taj vrag je dobro pekao i otvarao naša srca. Sve je bilo dobro jer je njen top za pojasom šutio. Zbog tog kardiološkog djelovanja na naše čuke odmah smo se raspričale. Alkohol, debljina i revolucija, tri su faktora koja spajaju svijet i nas dvije u tom svijetu. Nažalost to nas može i razdvojiti a ona ima pištolj a ja samo lajavi jezik...

Dernečili smo, dernečili i taman kad je Lupe počela pjevati; «Lepe ti je lepe ti je, zagorje zelene a još lepši MačuPiču graaaad...», uletio je če-če Che Jesus i navjestio svojim revolucionarkama da se ide na «iglesia», pa bi bilo dobro da se što brže otrijeznimo. Iglesia mi nije zvučala kao Inglesia, što bi rekli da idemo kod Kraljice, pa mi se odmah dio mozga smrznuo od muke. U isti čas pao mi je mrak na oči. Revolucionarka sam po hoću-neću principu pa sad moram izvršavati zadatke koje nalaže revolucija. Sprema se napad na «iglesia» ilti crkvu!
Lupe je sva razdragana zbog zadatka odmah izvadila svoj Colt i propucala par grana iznad nas. Dok je trešće padalo po meni pomislila sam Đizuse, sad ću još morati pucati po crkvama u ovoj nedojebiji od mjesta...oskrvnavljati oltare, cijepati crkvene klupe te rešetati sa M 48 crkvena zvona u ritmu «Mitraljeze...Marseljeze».
Ne gine mi nakon El Diabla, one grozne kokainske paste predsjednika kokalerosa, nakon «demona sa Anda» od moje Lupice, koja mi je uvalila tu rakiju koja lupa a šljiva nije ...sam pakao i nasilje.

Pobjegla bi ali kamo i kako??? Sa svim tim buhama na sebi, prežderana andskim štruklama sa maliganima u sebi, bez kompasa, plivadona, silikona, aj-poda pa daj ti onda hodaj prašumom i traži svoj spas...?
Prije sam za bacanje bombe na zgrade nego na bijeg...no, ako mi daju bombu postoji opasnost da cijelu četu kamarada pobijem i prije same akcije.
Bila sam u debeloj banani a banana nije bila zrela. Završiti ću ko ona Ingrid Betancourt koju su izbavili nakon šest godina iz zatočeništva kod gostoljubivih gerilaca u Kolumbiji. No, nju nisu silili da juriša na crkve da krade od bogatih i daje sebi...moja pozicija je bila još gora od nje.

Pozvala sam revnog če-če Che-a u svoj brlog. Gledao me pogledom Toše Proeskog, dok sam se čohala po kosi jer sam vjerovatno od Lupe dobila i uši, što spada u redovnu opremu revolucionara, na što se ne smiješ buniti jer nije politički korektno. Nakon što sam mu rekla da nikako ne želim rušiti crkve, silovati svećenike, krasti hostije i od križeva raditi roštilj....Jesus se samo nasmijao dok je njegov bljesak bijelih zubiju još dugo ostao u kolibi osvjetljavajući buhama hranidbeni put po mojoj koži.

- Mucacha....pa idemo na krstitke mojem nećaku, a ne u boj...ne brini mi smo Peruanci ko vi Hrvati...samo da nam je fiesta pa bila ona i nerevolucionarnoga karaktera. Sprema se dernek, puno glazbe, jela, pića, malo tučnjave, pucanja, prepucavanja ...da i seksa tu i tamo...kad moralna vertikala sa oltara ne vidi narodnu horizontalu u sijenu...

Eto, ga na... baš sam se osramotila kao tipična zapadnobalkanka čiji je lajavi jezik brži od oružja. Već sam htjela reći rekla onu žensku univerzalno kuknjavu, prije svake predstave za javnost a koja ide ovako;
«Pa nemam ništa za obući!!!

Kako nemaš, rekao je Che i nestao kroz šupljikava vrata da bi se vratio za par sekundi što je više nego dovoljno za par uboda buha krvopija. Ono što sam vidjela
bilo je gore od svake moje moguće pucačine.
Došlo mi je da zaplačem i eksplodiram.
Super muževan revolucionar držao je oduševljeno ženski odjevni predmet u svojoj ruci. Bilo je to najnovin model andski Coco Chanel, hit proljeća 2008 godine. «Lijepa» andska dindrlica u šarenim bojama, nešto kao naša suknjica sa otoka Suska, lelujala je zrakom. Donio je i crni klobukasti šeširić, koji ide na tu obleku.
Kad sam to iskombinirala u svojoj glavi izletila sam van zanesena refleksom povraćanja. Negdje nakon desetak metara ispustila sam demona sa Anda i štrukle...sve u isti grm orhideja. Poželjela sam da su orh-ideje otrovne ali to su bile samo moje loše ideje.

Za sat dva bila sam gotova za operaciju «iglesia». Na glavi sam imala klobuk, kao seljanka sa Anda, tijelo mi je bilo ovijeno dindrlicom koja mi je bila super kratka ali široka jer je moja Lupina daleko deblja i niža od mene.
Izgledala sam ko maškara. Moje emotivno stanje bilo je očajno. Sada sam znala kako se ponašaju one žene koji imaju bombu zavezanu za sebe i samo čekaju pravi tren da se raznesu od očaja. Moja je bomba bila andska dindrlica. A nismo bili u Jeruzalemu, već u nekoj andskoj selendri naprlitani kao da idemo na vjenčanje.

Sve sam to dobila od moje pajdašice Lupe. Od bijesa sam je htjela lupnut jer je ponudila svojoj amigi nešto tako očajno da su svi padali od smijeha kad bi me ugledali. Poželjela sam njen Colt...u takvom sumračnom stanju bila sam spremna na osvetu. No, već su me strpali na konja i ugurali cvijeće u ruke. Dobro sam prošla jer nisam bila malome kuma na krštenju...što bi onda morala obući???
Bilo mi je zlo...a što je najgore nisam tada niti znala da od zla može biti i gore.
Kad je kljusad u revolucionarnom zanosu krenula uskim prašumski putem prema iglesiji, sledila sam se. Moja sudbina pisala se udarcima njihovih kopita.
__________________
Čarolija... Svratište
Nemruth Dagi is offline  
Odgovori s citatom
Old 12.11.2008., 13:32   #9
Quote:
Nemruth Dagi kaže: Pogledaj post
«La mujer revolucionaria».
komarci, buhe, demonio de los Andas???? plašiš me, a dobro znaš da idem tamo 27.12.!!! upomoć!!!!
__________________
'It's not about the years in your life, but the life in your years.' So I think I am not going to count the days or the years from now onwards but the moments which have made me feel alive
Wall is offline  
Odgovori s citatom
Old 12.11.2008., 14:32   #10
Hej,zar koka još djeluje?
žacko1 is offline  
Odgovori s citatom
Old 14.11.2008., 14:52   #11
odlično
subota is offline  
Odgovori s citatom
Old 28.11.2008., 14:31   #12
Homesick na 4500 nm ili kako radi demon sa Anda

Nakon sat vremena vožnje konja sa ručama konačno smo došli do čistine. Ruke su mi odrvenjele od ruče, odnosno jabuke sedla za kojeg sam se čvrsto kao priljepak vezala da me ne bi skinule prašumske biljke, životinje i naglo proklizavanje konjskih kopita po blatnjavom strmom terenu. Bjelinu svojih ruku nisam mogla provjeriti jer baš među "trabajo del revolucion" nije poželjno skidati dindrlicu do kraja. Mala Lupeta shvatila je moj problem. Nisam spretni jahač ljama, slonova, deva i konja pa i ovog sa ručama. Masirala je moje stvrdnuto tijelo svojim snažnim revolucionarnim rukama. Neki imaju strah od letenja, ja pak od jahanja poludivljeg andskog pastuha, revolucionarnog tipa. Uvijek se u sedlu ukočim ko drven kip i takva sam cijelo vrijeme dok let traje. Konj kojeg sam do kojeg trena jahala sva ukočena ko švedska kraljica rzao je na mene, a onaj škrbavi Pablo trzao je na ukočenu bjelkinju smiješnu do boli. Imao je samo dva razreda škole i par zubiju ostalo su mu izbile godine, nedostatak Signala i revolucion. Stalno me gledao i smješkao se…dok bi mu "corazon" zatitrao a možda i "cojones", svaki put kad bi prošla pored njega.
Meni nije ništa tiralo jer je cijeli moj život zapao je u titravu nevolju koja me sad snašla.
Pablito se uredio za svečanost lašteći svoju garavu kosu sve do frizure tipa «Hitler u minhenskoj pivnici» te gledao kako me Lupeta dlanovima gnječi u namjeri što bolje cirkulacije. Skoro sam dobila oštećenje mozga jer sam odrvenjela od slukude vožnje konja sa ručama. Kad sam konačno došla sebi sjela sam na neki kamen. Čekali smo kamionet koji će nas odvesti u selo na krstitke. Bili smo u civilu, kao i svaki drugi seljani ali smo ipak imali skriveno oružje jer smo ipak revolucionari.
Nikako nisam mogla uhvatiti če-če Chea nasamo da bi mi konačno objasnio tko se tu protiv koga bori. Sve u svemu meni je bilo svejedno, željela sam prestanak moje noćne more.

Naša mala revolucionarna družina sredila se najbolje kako je znala. Odjeveni u najbolja odijela što smo mogli nabaviti, sa dostojanstvenim pogledom i prepuni očekivanja, čekali smo prijevoz. Sam pogled na moju figuru u prekratkoj dindrlici sa prekratkim kaputićem i naherenim klobukastim šeširom, izazivao je salve smijeha. Bila sam kao srednjovjekovna dvorska luda, kojoj se svi smiju a da zapravo ništa smiješno ne činim. Sve je na meni bilo široko osim šeširića koji mi je stajao na vrh glave, taj šešonjar «de los Andes» bio je premali.

Konačno se iza okuke pojavi plavi otvoreni kamionet. Lupica i ja, dvije kamaradice i najbolje drugarice, odmah smo se stale odmah iza kabine vozača, dok su svi ostali nahrupili iza nas. To je bilo dobro jer su buhe, uši i sva ostala gamad od strujanja zraka pri vožnji od nas padala po njima. Che je sjeo do vozača a drugovi su započeli neku sjetnu pjesmu. Vozali smo se tako par kilometara a Lupina je izvadila onog poznatog «demones des Andes» u pravo vrijeme. Mislila sam ako moram poć' tako odjevena na svečanost da je bolje da sam pijana nego trijezna. Ako sam pijana od demona manje će me kasnije uhvatiti Piti-es-pi nego li da sam trijezna i posve svjesna delirija kojeg izazivam u ljudima oko sebe. Ako sam trijezna imat ću za posljedicu neku psihozu od nepitiespija i stresa uzrokovanim smijehom kojeg izazivam gdje god da se ukažem. Dva tri puta sam dobro potegnula demona iz Lupine boce koji je odmah reda napravio kako u mojem želucu, tako i u umu. Baš kad sam sva ozarena sa riječima pjesme Internacionale, otvorila svoje duboko grlo za ulazak demona, čeče Che se zaderao iz kabine; stoj…stani!

Kamionet se zanio u kočenju a Lupeta je jedva izvukla duboko grlo boce andskog demona iz mojeg grla. Skoro sam se ugušila a šeširić mi se šeretski nagnuo od muke.
Che je nešto govorio vozaču a on ga je slušao. Na cesti se nešto micalo. Che je svojim okom kondorskim ugledao tu kretnju i odmah dao naredbe vozaču. Išao je malo u lijevo, pa nazad te ravno. Prednji su kotači nagazili na neku životinju. Che je izašao iz kamioneta i izvan kabine naređivao kretanje vozila. Za minutu ili dvije sve je bilo gotovo. Uzeo je to u svoje ruke.
Došao je blizu mene i pružio mi je kožu zmije koja je do maločas plazila po makadamu. Zmija ili ono što je ostalo od nje je u tren časa postala je moj remen. Kotači kamioneta prošli su preko nje i zaštavili je po andskom receptu. Moja široka dindrlica dobila je remen i sada više nije plesala oko mene. Skoro sam se onesvijestila od šoka.
Nasmiješeni Che mi je namignuo, pa progovorio; Sicuri triste…mucacha!

Dok smo se tako vozili imala sam osjećaj da je remen-zmija još živa i da plazi oko mojeg struka. Lupeta mi je objasnila značenje svega, doduše na espanjol ali uz demona Anda u krvi i nije mi trebao prevoditelj. Pobojala sam se za sebe i svoju čast. Počela sam razumijevati ove ljude, ponašati se kao oni a samo sam dan ili dva među njima. Trebala bi gledati kako da im pobjegnem a ne dobivati poklone od njih, tulumariti sa njima i drugarski dijeliti tonu parazita. Sumnjala sam za sam zaražena kao i svaki talac kojega mrknu tamne sile revolucije ogrezle u nasilje. Zarazio me parazit koji ima stručno ime "Stockholmski sindrom" dobiven u mojem slučaju a la carte....a sve zbog lišća koke.

Remen-zmije je navodno velika čast koje dobivaju posebne "mujer la revolucionaria". A ples koji se zove «sicuri trieste» dostojanstven je ples kojeg izvode zaljubljeni parovi na svečanosti. Nisam bila baš za neku čast ali bolje i to nego da sjedim zatvorena kao zarobljenica i trijebim si buhe. Zgažena zmija oko mene, šeširić kojeg u Europi ne bih stavila niti za maškare na glavu, uzništvo uz malu Lupe…protiv dubokih crnih očiju šarmatnog revolucionara če-če Che-a Jesus y Prada ali nisu cipele, njegovog zaraznog smijeha te onog nešto posebnog u njemu što pak u meni izaziva prekovremeni rad hormona…sve sam trpila a kao svaka poštena taokinja trebala sam tražiti "policia" ili "militaria" da me oslobodi mojeg uzništva.
Odlučila da to tako više ne može.
U meni teku geni kameni, krv starog naroda, duh preponosne nacije, doduše iz malo povišenih lipida i anemije…ali još su u meni žive sve naše dobivene bitke u povijesti, sve još teče kola, struji…odjekuju svi ratni pokliči onih koji su mačem branili našu domovinu. Tu domovinu nosim kao mahovinu na sebi, u dubini svojih grudiju ispod Palmersovog grudnjaka, "Lijepa naša" je divan šum na hrvatskom srcu i ona je tu u meni, mada sam na tisuće kilometara zemljopisno od nje. Od te melodije moje srce podrhtava, titra, diše…bivstvuje snažnije dahom nego svi bijeli vrhunci Anda koji se sad čine manji nego Velebit. Nije moje domovina tako zelena kao Irska, nije sunčana kao Maroko, nije ni visoka kao Nepal…ni ogromna kao Kina…ali je moja i ja sam njena od zigote, od prve moje stanice do moje poslijednje stanice na Mirogoju.

Nakon napada domoljublja zamotanog u debelom homesick-u, morala sam otresti svoje suze za Zagorske brege, naliti si još malo demona i dobro porazmisliti jer je vrijeme za djelovanje zbog ugroze nacionalne sigurnosti tj. mene same.
Nakaradno odjevena, čvrsto sam odlučila uz pomoć demona sa Anda, da je dosta tog revolucionarnog cirkusa i da ću pobjeći prvom prilikom. Uzavrela krv koja je tjerana demonom, bila je užarena te je pala odluka za bijeg naravno samo nakon što obavimo krstitke kako već nalažu ovdje običaji.
A običaji su ovdje kako će i buduće vrijeme pokazati, ovdje zaista neobični...
__________________
Čarolija... Svratište
Nemruth Dagi is offline  
Odgovori s citatom
Old 28.11.2008., 14:48   #13
Svaka čast Nemruth
Uopće na volji da pišeš, a kamoli sadržaju
TincH is offline  
Odgovori s citatom
Old 12.12.2008., 14:01   #14
Coca loca

Došli smo u neko selo a ja sam još brisala kratkim kaputićem svoje suze. Ima nešto posebno u malih naroda ljudi i još manjih njihovih pripadnika a to je činjenica što vole svoju domovinu, pa im je zbog nje izrasta mahovina na srcu od vlage suza. A ona se ovlaži kao spužva kad se počne misliti na nju. Na tom mekom domovinskom sagu ti mali domoljubi odmaraju svoju dušu u jeci zveckanja oružja njihovih djedova, buku topova i pokliče svršenih bitaka i ratova, što su davno prohujali kroz stoljeća. Ta se melodija ne smiruje odlaskom u bijeli svijet već se stara vremena ukopana lopatama naših gena zbog raznih drugih alkoholnih vragova povećava. Gdje god da sam nadošla u svijetu, tisućama kilometara daleko od domovine stalno viđam uplakane Hrvate kako suzama natapaju svoju mahovinu u srcu. Počela sam sumnjali u naše slavensko podrijeklo. Prije smo slični nekim vlažnim ljudima, koji su se plačući sakupili u pleme.

Pablito se ponudio da mi sam otare svojim rubcem moje suzne oči…možeš mislit da sam to dozvolila. Od prljavog rubca možeš dobiti trahom, a od njegovog daha iz ustiju siguran pad u nesvijest i buđenje u dalekoj budućnosti. To nije nikakvo andsko čudo jer je taj «caballero de revolucion» mirišao kao anakonda sa Amazone nakon obilne večere.
No, nisam ni ja bila daleko od njega. Imala sam nametnike po sebi, na sebi, oko sebe, srce mi je bilo ranjeno zbog če-če komandanta, domovina mi se javila u srcu te titrala a ja sam osjetila snažni poriv da se vratim kući. Smiješno sam djelovala na kamionetu opasana do malo prije živom serpiente, smrdila sam po andskom demonu ko bačva, nisam se otuširala već par dana, a kako mi je krenulo to zadnje tuširanje postati će u mojem kalendaru nacionalni državni praznik za dugo sjećanje. Koža mi je ogrubila, a i jezik je postao kao korbač. Naučila sam sve moguće prostote na španjolskom. Lupe je divna učiteljica materinjeg jezika a moj kastiljanski izgovor i ono malo što sam znala espanjola otišao je kvragu. Lajala sam kao pušteni epanjol bretanj sa lanca. Lijepi su se maniri u meni topili i postala sam na dobrom putu da me zarobi revolucion.

Ušli smo u crkvu koja je bila puna. Ljudi su se smijali mojem izgledu ali me demon štitio da ne puknem. Če-če me odmah povuče na stranu te mi ozbiljno bez smiješka saopći da se pravim mutava, jer zapravo mutava i jesam. Šapčući na hrvatskom jeziku obzanio mi je da je možda biti Croata u Peru i šire opasno. Naime jedan potomak naše gore lista radi neka sranja na prostorima malo niže na zemljopisnoj karti pa je bolje da se utišam i ne hvalim se previše. Znači ne smijem javno plakati za domovinom već moram to činiti intimno. Odmah mi je pao napamet onaj Marinković koji diže bune protiv ili za….u Santa Cruzu i oko njega. Dakle ništa od mojeg ponosa, vlaženja mahovine na srcu, odmah sam pomislila. Ipak, zabrinule su me Cheove riječi koje je rekao za kraj...
Dok je svećenik uranjao malo biće u hladnu vodu krstionice, u meni su odzvanjale te riječi; "Ionako sam svima rekao da si malo….loca ili kako vi kažete luda. No, po tvojem oblačenju se to dobro vidi pa te nitko od naših seljana neće dirati. Možda će ti se obratiti samo pop ali znaš i sama da su oni jednostavno takvi. Ali to je fešta i sve je dozvoljeno a ti samo šuti. Obećao sam ti prvi ples…"mujer la revolucionaria" ti si prava žena za našu stvar."
Nakon toga dok si rekao "munahuanquihuayano" nestao je u mnoštvu. Obred je trajao a ja sam skoro kresnula u nekontrolirani smijeh. Mogla sam jer sam svima bila «loca mujer», tako sam i djelovala. Svećenik je pjevao od radosti na kečuanskom, buhe su sa seljana skakale na mene a moje odlazile na njih, kao da idu svojima u goste. Ispod malog šeširića, revolucionarne su se uši lijegale a demon u meni brusio je moj nacionalni ponos. Sve me škakljalo, stiskalo, sve je bilo neudobno. Nisam se smijela buniti što mi je zapravo najteže padalo. Inat koji nastaje na balkanskom prostoru prvo je što udahneš jer se on širi zrakom. Druga je stvar je to da iz vlastitog inata ne želimo to priznati pogotovo ne naziv «balkanski» jer nije dovoljno fino, europski, niti produhovljeno.
Lupe me je čvrsto držala a ja sam ko drven lipov kip, paralizirana stajala nastojeći da ne zapadnem u nekotrolirani smijeh.

Nakon obreda svi smo se premjestiti iza crkve tik do šarenog groblja. Tamo je bila posložen švedski stol. Nisam bila šveđanka po finoći pa sam odmah zajašila na neku hranu a bogme ni Lupe nije štrajkala. Točili smo si demona, pričale na španjolskom sa primjesom svega i svačega ali hrvatski nisam govorila.
Ako je taj Marinković tako opak, što da ja nevina kao loca balkanska koka nastradam?
Ovako luda i "mutava" pričala sam sa svojom kamaradicom. Čitale smo natpise sa grobova i valjale se, ko božićne kuglice pod mačjim šapama, od smijeha.
Na natpisima bi otkrivale kako su ljudi u tim Andama umirali i pod raznim uvjetima. Neke je neoprezna pijana ljama srušila na liticama, neki su vozili bicikl prebrzo u zavojim pod vodstvom demona sa Anda, neki su mislili da voze bicikl ali se uopće nisu vozili, neki su se sreli sa napaljenim andskim tapirima, neki sa ljubomornim mužem i njegovim neugodnim karakterom, neki su umrli od starosti misleć da su oboljeli od hipohondrije….bilo je tu raznih smiješnih priča kao što je ona kad su neki popili tablete zajedno sa plastičnim pločicama jer je liječnik zaboravo reći da ih izvade iz njih…pa oni koji su poginuli kad su prije roka izašli pred gorući štapin...
Neki su se ubili sa topljenjem sala od vikunja, zagnjurivši svoju glavu u lonac, neke je ubila serpiente kad su izrađivali andske kožnate pojaseve kao što je to za mene učinio Che če-če...

Seljani bi dolazi do mene čudili se mojoj puti, plavoj kosi i odjeći a Lupe je samo vikala…loca…loca…i držala ljaminu nogu u svojim mljackajućim ustima.
Kečua jezik nisam razumjela no mogla sam i sama misliti što o meni misle. Dobro sam prošla. Mogla sam se bojati i strogog revolucionarnog suda koji bi mi naredio da sve muškarce poslužim ali sve u svemu ovdje i nije bilo takvih ideja. Ovdje je politika rastezljiva kao žvakača guma a bogme i sam seks…sve je moguće a pogotovo kad hrana, piće i glazba trešti u zanosu oko tebe.

Kvartet je svirao sve andske hitove…još od doba Inka pa sve do Beatlesa a onda su naglo zastali te ostali na tom razdoblju rocka, što je meni odgovaralo. Svirač čaranga mi je namigivao jer se očito palio na bijele plavuše a Pablo je to sa utišanim gnjevom promatrao držeći se za svoj corazon da se posve ne ras-tika-taka kao stara ura. Che je obavljao neke formalnosti a meni je dosadilo razgledavanje mene loce ilti lude te čitanje natpisa sa grobova. Za pauzom prišao mi je svirač čaranga…odmah sam iskoristila priliku te uhvatila tu malu gitaricu. U mojim je rukama oživjela kao da sviram bisernicu. Pokazao mi je neke trikove a ja sam se ipak pravila mutavom a «loca mujer» to i mora biti. Odmah sam počela svirati "Da ni jubavi ne bi svita bilo…" frulaš me počeo pratiti, oko nas je svijet prestao postojati dok su nas svi slušali.
Samo mi je trebalo još par taktova pa bi okupljeni "zapivali".

Tu moju neopreznu akciju prekinuo je Che sa jednim preciznim metkom u prazan bocun nestalog demona sa Anda. Svirci su se postrojili a onaj sa čarangom odmah je počeo svirati početak "Sicuri triste".
Moja je pasna andski štavljena serpienti zmija, proplesala jer su me uhvatile snažne ruke Che-a i tako je započeo naš andski tango. Kao vila jedva sam dodirivala prstima tlo, ponesla nas je melodija i ja sam plesala začarata melodijom kao Ana Pavlovna…moj če-če Nurejev držao me odbacivalo, prihvaćao, savijao, lomio, okretao, prebacivao. To ne bi mogli izvesti ni Irina Rodnjina i Aleksandar Zajcev na tlu a kamoli na ledu. Prašili smo sve oko nas kao ondak Rusi kazačokom pod votkinim čokom plesući Kaljinku. Na ionako rijetkom zraku uopće nisam disala. Nakon deset minuta bila sam plava da plavija ne mogu biti, kao i GMO patliđan. Svi su pljeskali a ja sam tražila poneki atom kisika koji bi se dao iskoristiti za moje disanje. Svaki i ponajmanji napor trgao je moje mišiće a pluća su mi bila prazna kao državna blagajna. Sve oko mene bilo je u žutom, banani...

nastavlja se odmah...
__________________
Čarolija... Svratište
Nemruth Dagi is offline  
Odgovori s citatom
Old 12.12.2008., 14:03   #15
Lupe me opet spasila, gurnuvči kisik u spreju pred moj nos. Vikala je sva ozarena da je to «diablo turistico».... mucho dobra stvar jer kad kad stranjerosi dođu u Ande, plešu ovdašnje narodne plesove pa tako ostaju bez zraka.

Došla sam sebi, to je bio moj povratak iz mrtvih. Do mene su se našli popo koji je pričao na kečuanskom i Che. Sličnost između njih je bila očigledna. Revolucionar mi je objasnio da je don Juan njegov «hermino»…mozak mi je odmah odvrtio prostu operaciju jer ako je on njegov brat a išli smo na krstitke Cheovom nećaku onda je, pop krstio svojeg sina. No, ovo je južna Amerika i sve je moguće…

Da, bila je to istinita činjenica i niko se nije zbog toga u selu zamarao. Svaka šesta beba, ovdje je takva, pa je njen otac krsti. Lupe je sve objasnila, zapravo trudila se objasniti a nešto je i uspjela. Naime, rekla mi je da ovdje vlada običaj nazvan irpasta-impasta-inpasta ustvari neka pasta a nije tijesto niti kokainska pasta, što su mi podvalili ona dva luđaka Hugo i Evo…to je PASTA zapravo probni brak. Dvoje žive zajedno bez blagoslova crkve, imaju i djecu i kad im dojadi, adio…corazon i cojones, ilti srce i jaja, odu dalje u potragu za novom ljubavi i tijelom.
Zgodno…i praktično. Bez licemjerja.

Nakon plesa i saznanja o pasti ili kako se to već zove jer je Lupe šuškala zubima prepunim kukuruzom i pečenih ljaminih nogu. Utaborlia sam se do groba nekog Pabla Escobara, koji je umro od nepoznatog metka. Tako sam barem uspjela dešifrirati natpis na grobu. Ime mi je bilo strašno poznato ali preumorna nisam mogla taj podatak izvući iz svojeg sjećanja. Uz mene su bili tanjuri hrane i boca demona. Gledala sam folklor Anda a moje noge od ritma nisu mogle naći mira. Cupkala sam njima kao da mi nedostaje odlazak na zahod ali je to bio samo ritmička pratnja te poletne i vesele glazbe. Ipak bila sam umorna za plesanje a i Che se negdje izgubio. Pablo "smradac" mi se nije sviđao a onaj je svirač charanga stalno gledao u mene. Noć je lagano padala i dok su ostali plesali, kunjala sam naslonjena na Escobarovom grobu. Imala sam osjećaj da čujem pucnjavu u grobu, ali to je bio demon sa Anda koji je vladao mojim krvotokom.

Konačno smo otišli spavati u župni dvor. Don Juan je već tradicionalno kao i svake večeri otišao svojoj ženi a mi smo zauzeli jednu veliku prostoriju. Do mene na slamarici mala Lupeta je hrkala kao afrički slon, buhe su nam se miješale, neki su vjetrili prežderani grahom i kuruzom, a ja sam razmišljala o svemu. Za sutra su najavili odlazak na misu jer je nedjelja. To sam mogla izbjeći i za to vrijeme potražiti policiju da me spasi svega ovoga. No, nakon mise je trebalo biti proštenje i ono što me je više zanimalo od toga a to je korida. Mada sam protivnica takvog glupog i okrutnog sporta, imala sam pakleni plan da im pokvarim koridu. To bi odjeknulo nadaleko pa bi možda korumpirana policija nešto napravila u vezi mojeg zatočeništva i odvezla me negdje gdje ima neki avion za Europu. Mislila sam i na lijepog če-čea Chea, a buhe su mislile ne mene, grizući me po cijelom tijelu. Che je imao facu onog glumca Benicia del Tora…na njemu su bile te neodoljive muževne crte, a oči duboke, crne kao dva tamna grotla vulkana. Pramenovi njegove neukrotive garave kose stršali su na sve strane pa sam dobila volju da ih posve razmirsim. Moji su hormoni poludjeli a ja sam se pobojala da sam se zaljubila. Ljubav i revolucija stvaraju dramu u svakoj dami, a meni je bilo drame bez dame čisto dosta. Moja me mahovina na srcu podsjećala na zeleni nekošen sag domovine. I opet sam počela plakati.
Malo sam se smirila kad sam pomislila na Che-a ili B. del Toro. Che je ipak bio moj El Torro a ja sam željela biti njegova korida…
Viva el Torro! vikala bih...
Viva la revolucion! vikao bi on...

A onda sam zaspala sanjajući kako gola friziram svojim izbodenim buhavim rukama Chea, a zapravo sam mrsila kosu afričkog slona Lupice do mene. Hrkala je snagom od 7,5 Mercalijeve ljestvice ali meni to nije smetalo. Svoje sam ljubavne strelice usmjerila na El Torra a on mi se bez pogovora prepuštao nježnosti moje crvene krpe.
Korida je mogla započeti.
Ostalo mi je samo prepuštanje erotičnoj passo doble koridi...OLE!
__________________
Čarolija... Svratište
Nemruth Dagi is offline  
Odgovori s citatom
Old 12.12.2008., 15:52   #16
Quote:
Nemruth Dagi kaže: Pogledaj post
Nemruth me opet spasila, gurnuvči kisik u spreju pred moj nos. Vikala je sva ozarena da je to «diablo turistico».... mucho dobra stvar jer kad kad stranjerosi dođu u Ande, plešu ovdašnje narodne plesove pa tako ostaju bez zraka.Ostalo mi je samo prepuštanje erotičnoj passo doble koridi...OLE!
ovo prepisujem i nosim ko priručnik na put
nego, nije offtopickoliko si ti to coca-loca lišća prešvercala, kad još traje i to s tako snažnim halucinacijama i logorejom?
__________________
'It's not about the years in your life, but the life in your years.' So I think I am not going to count the days or the years from now onwards but the moments which have made me feel alive
Wall is offline  
Odgovori s citatom
Old 07.01.2009., 10:20   #17
Senor,senorita ili caballero balcanico

Probudila sam se sa nekim posebnim osjećajem u sebi. Na meni je još uvijek bilo isti broj nametnika. To me malo brinulo jer sam negdje davno pročitala da 1/3 stanovništva južne Amerike ima gliste. Ta me činjenica zgrozila i naravno da sam sama sebi postavila visoke higijenske zahtjeve. Ali biti u "revolucion" znači ne obazirati se na takve obične građanske sitnice kao što je to higijena. Ipak, ja sam sada «mujer» ali malo manje revolucionaria i ne svojom voljom. Zato ne mogu dopustiti da iz mene izlaze gliste južnoameričkog tipa, skaču canis-canis buhe, gmižu međunarodne uši i tko zna kakve sve nametnike možeš fasovati kad si ovdje u toj ulozi. Demon sa Anda imao je više radnih operacija osim stanja pripitosti, veselja i "baš me briga" sindroma. On je domaći andski Domestos. Čisti besprijekorno svu gamad u tebi, sve stafilokoke, ešerihije, kolije, gljive i sve ostale male hajvančiće koje golim okom ne vidiš. Ono što vidiš kako gmiže po tebi u vidu buha, ušiju i tko će ga znati čega, to skidaš rukom ako ti ona nije zaposlena sa pjevanjem revolucionarne popjevke zvane Mitraljeze. Domestos Andicana veoma dobro čisti crijevnu floru i od nakupina kukuruza i graha. U crijevima se stvaraju opaki andski vjetrovi sa snagom od 100 bofora i još je to tramontana prema onim najgorim okinućima kulinarskog grahomlata kojeg svaka domaćica proizvodi na svojem štednjaku. Sve u svemu, opasnosti je ovdje na pretek, pa život ublažuje čudo prirode, taj mulitpraktičan andski Domestos.

Nakon hvalospjeva rakiji u tminom okupanom prostoriji župnog dvora, vidjela sam kako se još snena budi revolucionarna družina. Polako su otvarali svoje krmeljave oči i polusvjesno se mreškali po slamarici. Lupica je bez svoje desne čarape koja je odletila kad je gromoglasno hrkala, snivala snom pravedne revolucionarije. Neki su još debelo krmili, bez nekih drugih ispalih dijelova odjeće dok sam razmišljala kako da umaknem misi, propustim proštenje te napravim kraval na koridi. Ako mi to uspije možda potaknem međunarodni incident pa špijunski sateliti svoje oko usmjere u ovu nedođiju. Revolucija se tek budila i još nisu bili svjesni svojeg niti tuđeg stanja. To je trebalo iskoristiti. Prošvrljala sam skromnom prostorijom te zašla na nepoznati teren župnog dvora "iglesie". Na svoj krevet ostavila sam napunjenu andsku dindrlicu sa slamom, svoj šešonjar, i cipele nešto slično kao marte ali one revolucionarnog tipa.
Hodala sam tako polugola i bosa po župnom dvoru što nikako nije preopručljivo dok u njemu spavaju revolucionari jer je ovo južna Amerika. Nije baš dolično, prigodi niti mjestu, ali što sam mogla. Morala sam se sama pobrinuti za sebe jer hrvatski komandosi u ruskim helikopterima nikako nisu dolazili po mene.

Našla sam svijeću i šibice pa sam obilazila prostorije u potrazi za nekom pristojnom odjećom. Pronašla sam habit ali mi je bio predugačak, a i ne izgledam presveto niti sam muško pa bi bilo blesavo da se tako krećem svijetom. U jednoj prostoriji sa upaljenom svijećom našla sam na ono što mi je trebalo a bogme i ono što mi je na tren napunilo gaće a nije salo ni celulit. Soba je u svojem prvom dijelu skrivala neke figure svetaca, ali me to nije zanimalo. Skoro sam i odustala, misleći kako je to samo prostor za odlaganje krame, kad sam vidljela u dubini jedan poznati lik.
Jim Morisson, glavom i frizurom, gledao je ravno u mene. Mahovina na mojem srcu se tresla a šum na srcu je prestao svirati Lijepu našu…odmah su odjeknuli taktovi one poznate


http://www.youtube.com/watch?v=6O6x_m4zvFs
….jukebox u glavi pronašao je pravu melodiju.
Đizus, rekla sam sebi što tu pokojni Jimbo ovdje radi?!?

No, nakon par koraka shvatila sam da to nije Jimbo već neki drugi lik sa dugom kosom, zapravo perikom, i još gol do pasa…nije imao ruke jer su mu ostale zabijene na križu dok je križ stavljen u kut zajedno sa njegovm rukama. Do njega stajao je stakleni lijes a na vješalici je bila odjeća za njega. Andski Ken je imao kostime za sve prilike. Tako su ga oblačili za procesiju koje su ovdje jako šarmantne i pitoreskne. Za sve praznike tijekom godine imaju adekvatno modno rješenje. A ja sam baš naletila na andski Vogue. Pored staklenog lijesa ili vitrine stajale su nečije rezevne ruke. Viđala sam to na procesijama gdje se odjevaju sveti likovi pa se stave na nosiljke ili u prozirne vitrine. Tako se nosaju amo-tamo, dok je narod pored njih sretan kao i turisti. To je kulturološki kao i turistički fenomen ovog kontinenta.
Pogledala sam svu garderobu koja je visjela ovješena ali sve je bilo šljokičasto kao da je spremno za rock koncert Freddija pokojnog Mercurija.
Ništa mi nije pasalo…ili mi je bilo usko ili predugačko, ili je bilo kratko i već sam mislila da ću sa izgledom pjevača glam rocka izaći pred bika, kad sam spazila nešto što me je odmah privuklo. Bila je to divna haljina, malo doduše premala ali nisam željela glumiti Santa Mariu. Bilo bi to horror svoje vrste. Trebalo mi je nešto skromno, jednostavno i dakako muški…
Pronašla sam jedne hlače, koje su mi bile velike u pasu ali sam ih zavezala crvenom maramom. Košulja je bila isto tako malo velika ali mi to nije smetalo.
Cipele su bila baš moj broj. Šešir je bio taman ali mi je palo napamet da tu nema plave gospode. Moj ten bio je preblijed, kosa previše svijetla a imala sam i jednu manu. Nije mi rasla brada.
Bila sam ćosava.

Imala sam gadan problem.
Andske mujer ovdje na izazivaju torrose, one doma rade, rađaju i međusobno hablaju po selu. Ne idu u birtije, već u crkve i u društvene domove gdje pjevaju narodne popijevke, plešu i drndaju se u ritmu veselih plesova.
Morala sam se odreći moje ženstvenosti i pretvoriti u andskog harambašu.
I can do it…Odjenula sam se, podravila Jimba ili Đizusa koji mi je odmah oprostilo što sam mu maznula odjeću koju treba nositi jedan dan u godini te tiho ko nevidljiva revolucija, otišla tamo gdje smo tulumarili…
Sa ostatka preprženih ljaminih nogu, dobila sam ono što mi je trebalo. Skinula sam naime ono izgoreno pa se s time namazala po licu. Pravila sam se kao ona dama u reklami "jer vi to zaslužujete". Tako mi je ipak bilo lakše mazati zgoretinu po licu. Napravila sam si i sendvič od nekog peciva te stavila komad nečeg što je izgledalo kao meso. No, kad sam zagrizla sjetila sam kako nemam puno vremena. Sendvič sam stavila u džep za poslije. Donji dio jednog lonca postao mi je ogledalo a ja sam ostacima pudinga od andskih bobica koji se stvrdnuo, lijepila sebi bradu ili bolje rečeno ljamine dlake. Izgledala sam ubojito i seksi. Garava ko cigan sa bradicom od par dana bila sam odlično zamaskirana ..ali kosa… što da radim sa kosom. Sinulo mi je …odmah sam se vratila kod Jimba. Uzela sam mu periku i stavila si te dlake na glavu. Uz šešir, bradu, hlače i kruti stav bila sam ko pravi caballero.
Dok sam izlazila iz prostorije jedno njegovo oko mi je namignulo. Mislila sam kako u sebi imam ostatke demona sa Anda jer kipovi ne migaju očima, jedino ako to nije neko neobašnjivo čudo. Nedostajale su mi dlake na prsima. Bez toga nisi muško već polumuško. Bila sam u sto čuda.
Pa gdje nabaviti muške dlake u župnom dvoru???
Sjetila sam se da sam vidjela oguljenog tapira ili ono što je ostalo od njega u našoj spavaoni. Odmah sam se vratila tamo dok se revolucija lijeno protezala i grgljala svoja suha usta sa demonom. Bili su još grintavi i zeleni jer ih nije uhvatilo pošteno svjetlo novog dana. Bio je krajni čas da kidnem bez traga.
Moja korida trebala se jednom već odigrati. Ipak mi se sve činilo da će se prije toga iz svega planiranog izroditi atrakcija.
Od europske senjorite pretvorila sam se u senjora...pretvorba još nije bila gotova. Za potpuno pretvorbu trebao mi je i tvor...
Budućnost će pokazati kako sam u tome snalažljiva.
__________________
Čarolija... Svratište
Nemruth Dagi is offline  
Odgovori s citatom
Old 12.12.2008., 14:03   #18
Quote:
TincH kaže: Pogledaj post
Svaka čast Nemruth
Uopće na volji da pišeš, a kamoli sadržaju
koka loka... to ti je
__________________
Čarolija... Svratište
Nemruth Dagi is offline  
Odgovori s citatom
Old 20.04.2009., 20:02   #19
Talking Što dinero radi od ljudero....

Mislite da je lako pljačkati banke - pa bilo to banke i lokalnog, južnoameričkog tipa sa dva šaltera i jednim ventilatorom na sredini sobuljka?
E, pa prevarili ste se!
Ne da je lako, već je to poslić kojeg mogu mala djeca izvesti. Problem je ako to izvodi revolucion i njeni ljudi jer se sve iskomplicira.
Kad su moji gerilosi ušli u mali bankero, ja sam sa tri opasana Stinjgera znate već čije proizvodnje, vrtila elengantnim pokretima metlu kao pravi škovacin. Za ravno tri minute a gledala sam na svoj mali sat sa likom Mao Ce Tunga (jedini dar mojeg slatkog če-če Che-a) čija nje desna ruka služila kao kazaljka sekundi trebalo je sva biti gotovo. Morali su sa vrećama dinera izaći moji amigosi de la revolucion. Dok je Mao tako rukom vrtio i vrtio sekunde, prolazeći višekratno punim krugom, odavno je prošao taj rok. Moji se kamaradi nisu udostajali izaći iz male bankero na trgu Plaža del Armas. Stinjgeri su me žuljali, Mao mi i dalje na ručnom satu diktirao a ja sam se ispod maske smetlara znojila. Nakon deset minuta probila sam strah u sebi jer tko mi što može kad imam tri ruska samozapaljiva projektila vezena za zmijski serpiente pojas. Prišla sam prljavom staklu izloga banke te zavirila unutra. Tamo su bankovne službenice i moji kamaradi službenici revolucije zajednički ispunjavali neke papire. Pokucala sam na prljavo staklo i pokazala rukom na zdušnog Mao-a koji je vrtio nesmiljenom žestinom vrijeme na mojem satu. Jedan mije kamarad mahnuo, pokazavši nepostojeći gornji red svojih zubiju. Pričekala sam još neko vrijeme a onda sam stala na ulazna vrata. U tom času moji su drugovi uzeli par vreća sa lovom te mahali službenicama banke koje su se samo smiljuljile. Smijao se i čuvar banke koji im je uslužno otvorio vrata kao da su novac ostavili a ne uzeli iz sefa. Drugovi su ostavili kod blagajnica potvrde da je revolucion uzela kintu za potrebe revolucion i naroda a koje će nakon provedene revolucion vratiti banci odnosno narodu koji je uštedio. U tom času osvijestila sam preobučena u škovacina da revolucija neće uspijeti. Mada opasana sa tri projektila koje je trebalo upaliti, u meni se upalila žaruljica za opasnost. Trk glavom bez obzira... govorila je tako moja mahovina na srcu čija je boja od one snažno zelene, bogate sokovima, naglo prešla u smeđu. To je bio znak da je moram suzama oplakati i tako osvježiti. To je bila tehnika koja razbije hrvatski tvrdoglavi genetsko uvjetovani homesick na ovim nadmorskim visinama, kao i u nizinama kontinenta daleko od rodne grude. Zeleni sag moje domovine govorio je o još nečem...to nešto bilo je gore od gubljenja boje mahovine moga srca...bilo je to gubljenje vremena, ideala, energije, snage, i stoje najgore razuma u velikim količinama...jer revolucija se pretvorila u birokratski postupak.
A što se onda događa s ljudima koji to dozive? Gleda ih Veliki Brat.
Dok su moji novčano operjani kamaradi odskakutali ko vesele žabe prema bari, tj. prema plavom kamiončiću koji je i mene čekao iza ugla, osvještena, suhog srca i njegovog prekrivača, sa tri projektila vezana osjetila sam se nemoćna bilo što napraviti. Ipak u meni je proradilo ono malo razuma što mi je preostalo pa sam projektile stavila u smetlarskim kolicima i odgurnuvši ih prema centralnom dijelu trga pream spomeniku Bolivaru te bacila šibicu u njih. Tek kad je naš plavi kamionet izašao na "zadnji izlaz" tog malog mjesta odjeknula je eksplozija. U mojem trbuhu odjekivala je dugo sva sina eksplozija od straha i napetosti i to sve dok nas nisu progutala visoka vrata nekog dvorišta. Sišla sam još u debelom u šoku sa vozila i shvatila da smo u samostanskom dvoru. Drugovi su se smijali a ja sam ostala zabezeknuta, no to je Južna Amerika i tu te ništa ne bi trebalo kao i na Balkanu čuditi. Još je veći udarac bio kad je neka časna nalik na moju Lupicu dobrazdila do nas i uzbuđeno rekla koliko sam mogla shvatiti od njegno užurbanog kastiljano da je
statua, monumentalni kip Simona Bolivara ili koga već narodnog junaka ovih prostora i šire tako letio u zrak da se to moglo vidjeti kako se raspršuje u nebo i sa crkvenog zvonika. Kamaradi su mi pljeskalia ja sam samo stajala. Konačno su do male glupo-hrabre skupine nadošli Che i ostala kompanije a ja sam ahvatila gledavši u dvije Lupice da je jedna ona moja prava koja Ijubuje sa Arapom i ona u crnom odijelu časne sestre zapravo kriva Lupica ali joj je jako slična. To su bile sestre...i to bliske...blizanke. Čudu nije bilo tog dana nikad kraja jer sam učestvovala u podijeli plijena što smo maznuli u banci. Majka nadstojnica samostana maknula je odmah 50 % za pružanje utočišta revoluciji u bijegu, na taj iznos je naplatila 10% PDV. Između ostalog 18 % od preostale sume dali smo za molitve jer smo ipak učinili grijeh, siromašnima oko samostana i u njemu je otišlo oko 15 %, 6 % ide za krov crkve, 5 % za pastu za poliranje zvona dok 2,6% odlazi za rentu održavanje građevine i kipova, svježeg cvijeća i svijeća, 1% za novačenja po selima i agitaciju mladih novakinja, a oni niži postoci ima toliko puno da mi se nije dalo niti pamtiti. U svakom slučaju, opet sam se uvjerila što sve dinero radi od raznih Ijudero...
Kad se sve zbrojilo ostalo nam je manje od 20% sume što smo mrknuli ali Che je bio sretan i s tim iznosom. Noć smo proveli u podrumu gdje se otvorila bačva vina, sjeckao pršut od Maminih nogu i sir od llaminog mlijeka, demon je demonski radio i na tom svetom mjestu svoje vrađbine sa svojim maliganima, a ja sam kasnije nakon gozbe razmišljala o svojoj domovini dok je če-če Che na krevetu do mene hrkao u revolucionarnom žaru "Mitraljeze" ili himne revolucije. Ostatak družina proširio se svagdje po velikom dvoru samostana kako je tko već imao afiniteta a mene je jutro dočekalo sa podočnjacima jer skoro oka nisam sklopila. U glavi mi se sve vrtilo; blesava revolucija i njene glupe metode, kip zaslužnog koji je odletio u zrak a čemu sam ja kriva pa će me organi gonjenja goniti do Ognjene zemlje, Lupičina sestra blizanka, časne sestre koje su nas dobro pogostile i nadstojnica samostana koja nas je profesionalno opljačkala....uz pitanje smisla revolucionarnog života i djelovanje po Andama, sve je to bio dobro organizirani košmar u mojoj glavi.
Ujutro dok je palio mali kamiončić če-če Che mi je značajnim glasom rekao da će mi dati dio novca od pljačke. Dobro smo derali prašnjavim andskim putevima, gazili zmije ćelavim gumama, ali svi smo već imali kožnate opasače pa više nismo imali potrebu za zaustavljanjem, kad sam se opako zamislila. Mislila sam da si sa tim ukradenim novcem za kojeg smo platili nevjerovatno visoku indulgenciju, kupim avio kartu do Europe. No Che je imao drugačiji plan. Ono stoje izašlo iz njegovih ustiju prosipalo je nevjerovatan krik iz mojih ustiju, krik koji se zabio ravno u najviši vrh Anda, stvarajući vibracijom lavinu kakva se ne pamti.
Vjenčanje...madre de dios...čije vjenčanje...pa ne misli valjda na moje vjenčanje...ustreptalo mi je srce ali mi je ono malo pameti govorilo kako je debelo nadošlo vrijeme da se izgubim na svoj kontinent jer ovo što se događa nema veze sa....ničim što može dobro završiti za mene.
Revoluciji treba dati nogu a mene su još neprobavljene llamine noge u želucu bole kao da su u rodu sa domaćim ježevima. Ostatak vožnje do revolucionarnog logora provela sam u šutnji. Ono što mi se nikako nije sviđalo bila je buka u meni samoj koji mi je govorila da uzmem ponuđeni novac i bježim...vrhovi planina zarobljeni vječnim snijegom zajedno sa vjetrom koji je sam skijao planinskim vrhuncima samo su mi se rugali jer odavde može pobjeći samo kondor širokih krila...
__________________
Čarolija... Svratište
Nemruth Dagi is offline  
Odgovori s citatom
Old 20.05.2009., 19:27   #20
Talking El Grande Pich Vaiz

Šutjela sam. Nisam željela pričati sa drugima, niti sama za sobom. Dva- tri dana provela sam u zavjetu šutnje kojeg sam odradila u jednom komadu. To začuđujuća pojava koja mi se već dugo nije dogodila, otkad sam operirala krajnike pa sam bila prisiljena na čkomljenje. Godine pričanja vratile su mi udarac pa sam najednom namjerno onijemila. Bilo je to znak moje duhovne preobrazbe. Nju je dakako uključivao osjećaj nemoći i bijesa jer mi se išlo kući. Umjesto da se povučem prvim avionom za Europu u nastojanju zaborava dogodovština sa "revolucion del andes" dane provodim u samostanskoj šutnji služeći nešto što se zove revolucionarna družina južnameričkog tipa.

Bježala sam od Che-a ko vrag od tamjana. Napravila sam si ležaj u kuhinji, udisala pare vode na kojima su revolucionari kuhali štrukle i nastojala ne razmišljati. To mi je teže palo nego sama šutnja. U predvečeri pratila bih tisuće cvjetova orhideja koje odlaze na počinak a rika uspaljenih andskih tapira pred kojima je bila još jedna noć strasti bila je prava buka za moje uši.Taman sam se odlučila otisuti u svijet snova na ležaljci pri kotlu kad me ispred kazana zaskočio če-če Che.
Nije mi bilo do ničega, pa sam ga jednim karate udarcem odbacila na prvu orhideju koju je sprešao svojom težinom. Svojim me je plačljivim glasom (a kastiljano, odnosno espanjol i inače zvuči kao da plačate jer vas natjerava pohotni anski tapir kojem je izmaknula strasna noć puna zagrljaja) namolio na razgovor i na smirenje živaca a ujedno i karate udaraca. Vjerovatno pod dojmom pljačke ili štruklinih para, tko će sad više znati, pristala sam, mada sam debelo znala kako ću se zbog toga pokajati.

Ono što je če-če Che tražio od mene, ustvari je napisala glavom i bradom- njegovom dakako, sama revolucion. Tu više nije bilo pogovora. Zadatak se mora izvršiti a revolucija me je sama izabrala. Pod krinkom europske turiskinje, ali uz oružanu pratnju, otići ću na jedan poznati turistički sajt, gdje ću ujedno nabaviti ono što mi treba preko agenta revolucion nazvanog La Paloma, te čekati Che-a koji će mi se pridružiti. Moj zadatak je prisustvovanje jednom važnom događanju. Koji je moj konačni cilj to mi tajanstveni če-če nije želio ispričati do kraja.
Sada kad se revolucija konačno oparila ukradenim novcem, slijedi akcija. Mene je više zanimalo kako da izmaknem toj vojnoj paradi te potražim neki mali aerodrom koji bi me usmjerio do nekog većeg pa onda odmah prema istoku taman sletila u Afriku. I crni kontinent mi se činio nekako domaćinskiji nego ove andske vrleti koje doduše imaju neku pozitivnu vibru ali ta revolucija koja zapravno niti ne zna protiv čega ili za što se bori, kvari prosjek. No, ovim je ljudima to u krvi. pa su za nešto onda su i protiv toga. Koja je strana prevladavajuća tog trena, teško je reći...Politika je ovdje više od ionako razređenog zraka od kojeg boli glava, pucaju uši i osjećaš se kao da te pregazio tenk.
Krenuli smo po mraku. Vozili smo se prašnjavim andskim putevima, zmije su spavale pa ih nismo glazili a meni su se vrtile razne ideje po pameti. Ako se uspijem odbaciti sa plavog kamiončića a da me moji drugovi ne vide kako sam svoje dupe prevrnula na prašinu lokalne ceste, kako ću se sama u ovoj nedođiji snaći?
Uz sva pitanja koja su mi sama dolazila kao i razrijeđeni svježi zrak, puni Mjesec iznad Anda smiješio mi se kao da uživa u mojoj nevolji. Potegnula sam iz bocuna sa demoniom shvaćajući da sam se debelo na njega navikla i da sve glupe stvari na svijetu traže alkohol da bi nam bilo ugodnije kad ih već moramo činiti.
Poradi demonskog društva, vrijeme mi je brzo proticalo pa sam tih stotina kilometara lokalnog puta do naše prve postaje, provela kreveljeći se na Mjesec...te zavijajući na njega kao da vidim kako tamo Mujo kuje konja.

Nakon što je Mujo nestao na površini Mjeseca, jer je nestao i Mjesec, nadošao je i novi dan. Konačno smo napustili lokalne puteve te se ukrcali na vlak što prometuje između nizinskih dijelova i završava negdje u pustinji. Više mi nisu dali demonia za piti jerbo sam kočijašlim rječnikom prije kretanja metalne zmije, uvrijedila ulaštenog olovnog vojnika tj južnoameričkog vlakovođu misleći da je portir hotela a ujedno sam zahtjevala od njega toplu vodu u kupaoni, koltić koji ne curi i Biokill protiv stjenica veličine naših nesušenih smokava.
Glava mi je pucala od demonia koji je još unutar mene radio punom parom, kad me je ruku pod ruku revolucionar, onaj iz pljačeke bankera, vlasnik svoja tri preostala zuba, odveo u lokalni hotel znakovitog naziva El Grande Pich Vaiz. Tu sam trebala spavati na postelji nakon toliko dugo vremena očekujući zadatak. Trozubac moj kamarad, mi je obajsnio kako sutradan ujutro nema za mene doručka. Odmah sam se pobunila jer je noćenje uključivalo doručak mada je to bilo hotel lokalne kategorizacije sa dvije ot-pale zvijezdice.
U tom hotelu spavali su mladunci europske sirotinje pripremajući se za odlazak na svjetski poznati sajt koji se razgledava malim aviončićima sa visine jer se poznate Nazca linije samo tako mogu vidjeti. Odmah sam pomislila kao bi me taj aviončić ako ga otmem, mogao prebaciti do nekog jumbo jeta pa pravac Europa. Zaboravila sam tako na naoružanog Trozubca, na nedostatak doručka te se pripremala za zadatak koji je započinjao sutradan ujutro u 8 sati na aerodromu. Trebala sam u hotelu upoznati agenta La Palomu a i Che bi se trebao ukazati.
Baš sam popravila kotlić u kupaoni te razmazala 33 komarca željnih moje krvi po tapetama iz doba potopa Luizitanije, kad je na moja vrata pokucala nečija ruka. Otvorila sam ih da mi ne razbiju klimave letve na vratima. Nadala sam se da ću ispred sebe ugledati poznato lice kao što je to če-čenko ii možda moja kamaradica Lupica, kad ono ugledah lice posranog goluba i dvije ženske face ispod halbcilindra. Posrani golub je bio La Paloma, izrazom lica kao da se sada netom ispraznio u školjku, odnosno bio je to tajni revolucionarni agent sa odličnom drekavom kamuflažom a dvije dame koje su ga pratile bile su švelje. Dok je on šutio, one su pričale kao piljarice, uzimajući mi mjeru jer sam trebala dobiti normalnu odjeću kao europska turistkinja, slabe kupovne moći. Posrani je ostao a one su se ne zaustavljajući sa tračevima iz sela izgubile sa mojim mjerama iz sobe, ako se to soba može zvati.
Nije trebalo dugo a one su se vratile noseći odjeću neke sirotinje koju su vjerovatno mrknule sa konopca balkona turiskinje iz Azerbejđana. Kad su me odjenuli imala sam zelene samtaste hlače-idealne za pustinjsku temperaturu, plavu majicu sa natpisom REEBOOK na čirilici (isplati se učiti ruski zbog tih modnih detalja) šareni prsluk narodne nošnje nekog istočnog naroda, sauna kineske tenisice u kojem se noge znoje i kad nisu u njima te bejzboj kapu, veliki dječji broj za male hidrocefaluse sa oznakom Donald Duck. Sve u svemu nedostajo mi je ruksak i fotoaparat, pa su mi i to nabavili. Ruksak je bio narančasti sa masnim podljevima na svojem dnu kao dokazima da se radilo o lunch paketima iz hotela a fotoaparat je bio muzejski primjerak crno-bijelog Kodaka, koji je sam od sebe škljocao, bez obzira na postojanje motiva za snimanje ili ne.

Te noći u društvu La Palome i dvije kradljive švelje, dobila sam i vjenčanicu. Nju nisu ukrali sa štrika gdje se sušila nakon kongresa ostavljenih mladenki već su je vrijedne kradljive ruke malih pričljivih švelja sašile po mojim mjerama za predstojeći
revolucionarni zadatak. Jako mi je dobro stajala vjenčanica kao da sam pripremljena za Drakulinu mladu a i dezen je bio isto tako zanimljivi, nalikovao je rumunjskom dizajnu kuhinjskih krpa. Kasnije sam shvatila kako je materijal bio skinut sa prozora El Grande Pich Vaiz hotela jer se dobro slagao sa flekavim tapetama iz davnih vremena kad je hotel sagrađen.
La Paloma mi je ostavio sve potrebno za predstojeći zadatak te je u pratinji švelja napustio moju sobu. Nedugo zatim dok sam ronila suze ispred prljavog ogledala koje je govorilo više o meni nego o mojoj haljini za vjenčanje, došao je Che če-če. Odmah se pokazala moja prgava narava te sam ga debelo balkanski izvređala zbog svega što mi je učinio. Prvo niskorazinski hotel pa haljina od hotelske zavjese te look turiskinje iz Moldavije...bilo je to previše, previše čak i za mene.
Smirila sam se kad mi je objasnio kao revolucion nema para jer mora plaćati sve usluge koje dobiva što od naroda, što od duhovne institucije, što od državnih i drugih organizacija...nema ništa bez para...rekao je mudro Che dok sam ja vrištala da me isti čas preseli iz ovog prenočišta očajnih turista gdje ptičja-svinjska-stočna kuga viri na svakom koraku pa možeš pobrati tu laboratorijsku odbjeglu svinjariju kad se najmanje nadaš.
Mora da je moj sopran konačno došao da izražaja jer sam jutro dočekala u boljem hotelu sa zvijezdicom više. Ipak ostala sam bez doručka zbog zadatka. Kako se kasnije to ipak pokazalo nužnim zlom, bila sam ljuta zbog toga. Hotel gdje me je naknadno Che smjestio bio je humaniji od onog el grande pičvajza. Ipak više od hotela, razmišljala sam o aviončiću koji ima krila i leti zrakom....on je bio dozvola za bijeg.
Sve što mi je trabalo bila je ludost i dakako aviona. Prvo sam imala na bacanje a pokoja otmica u mojem životnom CV nije na odmet jer radi se o veoma važnoj i iznimnoj stvar... povratku kući na zeleni sag moje domovine...
__________________
Čarolija... Svratište
Nemruth Dagi is offline  
Odgovori s citatom
Odgovor


Tematski alati
Opcije prikaza

Kreni na podforum




Sva vremena su GMT +2. Trenutno vrijeme je: 19:22.