Zadaćnice - spojeno

[Fantine]

Zazvonilo je jednom. Zazvonilo je drugi put. Treći.
„Halo!“
„Zašto me ne voliš?“
„Molim?“
„Zašto. Me. Ne. Voliš?“
„Zašto me to pitaš?“
Moja koža je za jedan rez ružnija nego trenutak prije.
„Zašto nikad ne razgovaramo?“
„Sad razgovaramo.“
„Ovo nije razgovor.“
„Nego što je?“
Ružnija sam nego prethodni trenutak.
„Razgovor nije.“
„Opet si glupa. Rekao sam ti da uzmeš vremena da se središ.“
„Ti me činiš glupom.“
„Ovo nema smisla.“
„Volim te.“
„Prestani mi to govoriti. Znaš da nije istina.“
Gadim se sama sebi.
„Mrzim te.“
„Ne mrziš mene.“
„Mrzim sebe.“
Tišina. Još jedan potez po dužini. Kap po kap po kap po kap. Krv.
„Hoću te vidjeti.“
„Ne. Poklopit ću ti.“
„Nećeš me više čuti.“
„Nemoj me ucjenjivati.“
„Ne ucjenjujem, ali nećeš me više čuti.“
„Ako hoćeš razgovarati razgovaraj, ako ćeš ovako baljezgati onda nemam razloga ne poklopiti ti.“
„Volim te.“
„Dosta je ovoga.“
Dosta. Dosta. Dosta. Dosta. Dosta. Dosta. Dosta. Rez. Rez. Rez. Rez. Rez. Rez. Rez.
„Neću te više zvati.“
„Infantilna si i dosta mi je tvog sranja. NEMOJ ME J...“
Poklopila sam. Dosta. Dosta. Dosta. Dosta!
Nisam ga više zvala.
Ovdje nema telefona.

[Meadow]

Fantine je, kao nova pobjednica, odabrala temu:

Fantine kaže:

Evo, neka nasov sljedeće zadaćnice bude "Alternativni kraj".

Može se odnosit na bilo što čemu bi htjeli promijeniti kraj.

Sretno!

Čuli ste pobjednicu; pišite o svemu što ste priželjkivali da završi na suprotan način nego je završilo, pišite o 'što bi bilo kad bi bilo' situacijama, pišite o kraju kojeg niste uspjeli prihvatiti, o kraju koji vas boli ili možda 'proganja', ili pak, o onome što još nije gotovo, a čiji kraj još nije izvjestan.

Izvrsna tema da pustite mašti na volju i raspišete se!


Tema je otvorena do nedjelje navečer, 18. studenog.

[freecursors]

Alternativni kraj(Stihovi laži)

Taj dan pokraj mene nisi sjela,
Ukazala nisi na ono što si htjela,
Moje veoma iskusno srce,
Samljeti nisi uspjela.

Tvoje oči nisu gledale moje,
Pitala nisi me koje su one boje,
Željela nisi znati,
Da li se u njima ne vide misli tvoje.

Pričati sa tobom često sam znao,
U mislima nisam te predugo držao,
U zaljubljenost nije prerasla želja,
Jer mi te nije povrijediti bilo žao.

Na kraju mene ti nisi zaboravila,
Da mi duša izvisi ti nisi dopustila,
Dobrica kakvom se ne predstavljaš,
Ti si ostala.

Otkad tebe pravu znam, tužan sam što uspjeli nismo,
Ne sramim se što sam ti jednom davno poslao ono pismo,
Za pet dana neće već dvije godine proći,
Od onog petka, od kojeg sretni svi smo.

---
I tek reda radi tko želi neka posluša pjesmu koja djeli ime s temom.
Woods of Ypres - Alternate Ending

[Depeche E.]

Sanjala sam da imam moć promijeniti događaj neki i kada bih to zaista mogla, vratila bih svog voljenog brata njegovoj seki.


Već danima u ovoj sobi punoj pokreta čekamo bolju vijest, čekamo da nešto probudi tvoju svijest.
Gladim ti kosu i gledam u tvoje oči plave i taj pogled provlači me kroz stanje između sna i jave.
U njima gubim svaki kompas svoj, osjećam se lagano i polako ulazim u svijet tvoj.

Tamo nema onih briga koje nas ostale more, prolazim kraj drugih ljudi i osjećam se kao da iznad njih lebdim daleko gore.
Lakim i bezbrižnim korakom koračam ka novom danu, ali iako sam u tebi, osjećam prisutnost stranu.
Osjećaji čudni kolaju u meni i pitam se zašto se ne mogu oduprijeti sebi.

Iako želim, zašto se ne budim iz ovog čudnog sna, zašto mi glava ne traži bijeg iz ovog vrtloga?
Svjesna nekog razloga koji zasigurno postoji prepuštam se i sada sam ja ta koje se strah boji.
Najednom usred dugačkog hodnika stojim i sve oko sebe gledam očima tvojim.
Kroz njih vidim žurbu svih nas, svi mi trčimo i jurimo kroz vrijeme, ne zastajemo ni čas.

Čujem poznat glas, okrećem se i među svima vidim nas.
Vidim nas kao djecu, djecu koja se kroz vrijeme bezbrižno i nestašno kreću.
Djecu koja ni ne naslućuju opasnost koja ih čeka onda kada odluče da su dovoljno zrela za ispite koje im životni trenuci nenadano nameću.

Par pogleda dalje vidim nekoga koga tvoj pogled prepoznaje.
Vidim tebe kako mi pružaš ruke, vidim širok osmijeh koji otklanja sve moje muke.
Trčim ka prizoru tom, osjećam ono što već danima nisam. Osjećam sreću i spokoj.
Smijemo se i grlimo dok nas ona malena djeca osmijehom prate, prostorija odzvanja riječima "volim te brate."

Te dvije riječi toliko znače, osjećam kako lice koje je do maloprije bilo okupano osmijehom sada suze plače.
Te suze govore više od riječi, ne znam što da ti kažem jer osjećam tvoj zagrljaj koji put mojim riječima priječi.
U ovom trenutku tvoje oči koje su me dovele do tebe prestaju biti samo tvoje.
Sada osjećam kako se iz jednog pretvaramo u dvoje.

Pitam se zašto tako mora biti, pitam te i čekam odgovor koji će na moje pitanje odgovoriti.
Govoriš mi kako me voliš jako te kako ovo ne doživi sva'ko.
Govoriš mi kako je to privilegija onih koji su povezani jako, privilegija onih koji ne pitaju kako.

Ne razumijem nijedno od toga dvoje, znam jedino da želim osjetiti žive riječi tvoje.
Želim ti reći kako ih više neću ušutkavati kada će mi naporne biti, obećajem ti da ću biti najbolja sestra kakvu ćeš samo ti imati.

Stavljaš prst na usne moje, osjećam neopisivu povezanost između nas dvoje.
Sada ti ušutkavaš mene govoreći mi kako je vrijeme da svatko svojim putem krene.
Gledaš u mene pogledom punim ljubavi svoje i spreman za pokret govoriš mi kako ćeš pratiti korake moje.
Dok se okrećeš iz sveg glasa vičem kako bez koraka tvojih ne želim dalje, vičem kako ćeš mi neopisivo nedostajati dok god moj korak zemlji trag daje.

No, nekako ipak..

Sve što se sada u meni bori postaje jače i ne dopušta srcu da plače.
Ono zna da ti to volio ne bi i hrabrošću se pokušava dokazati tebi.

Budim se iz svega toga, budi me njezin plač koji još uvijek svježu ranu razara više nego mač.
Postajem svjesna da ona plače, grlim ju i osjećam kako mi govoriš da od svega ovog moramo biti jače.
Ona te po kosi gladi i pita se što njezin maleni anđeo sada na nebu radi.

Osjećam pogled tvoj na sebi, njime postižeš da osjećam mir koji želim i tebi.


(ovo je samo plod moje nekada pomalo uvrnute mašte)

[mr X]

ti


od momenta kada sam te ugledao
što ti želim reći odmah ja sam znao, no
do tebe doprijeti nije bilo lako
na tom putu ispriječio bi se sva'ko

oko tebe ljudi i ljepših i jačih
do tebe doći bit će teško shvatih
odustati nemogu, odustati neću
uporan ću biti ne računam na sreću

iako osjećam kako vrijeme prolazi
naš , samo naš, trenutak ipak bliže dolazi
i kad u mene usmjeriš svoje divne oči
bez greške što želim reći ću ti moći:

"četvrt kruva, deset deka tirolske i jogurt."

[zoe zzz]

Gledaš ti mene i gledam ja tebe ... Malo predugo po nekim ustaljenim kriterijima pristojnosti, ali ne prestajemo i dalje.
Ima nešto između nas još uvijek, ali ne, ti nisi za mene i moram to naučiti do kraja, dobro zapamtiti da se nikada više ne bi zabunila. A tako je lako zabuniti se kada si ti u pitanju.
Kutevi očiju ti se počinju smijati i već vidim gdje ovo vodi. Smijem ti se i ti se meni smiješ. Kužim pomalo koliko je bitno da se s nekim možeš smijati, ali stvarno smijati.
Samo se pitam jeli bilo vrijedno svega? Nije bilo vrijedno prvi put, niti ce biti sada, ali se svejedno ne prestajemo smijati, a nešto u tvom pogledu me u sekundi uvjerava da prestanem razmišljati toliko matematički.
Vrijednosti su čudni i subjektivni pojmovi, pa ćemo se još malo praviti da nije očito kakav bi kraj bio bolji i pravedniji.

[Gorštak]

Rat je završio. Svi smo odahnuli. Krenuli smo sa oplakivanjem mrtvih, traženjem nestalih i naposlijetku sa izgrađivanjem novih i popravkom starih zgrada, tvornica i ostalog. Formirala se nova politička stranka, koja je zagovarala socijalizam. Prava radnicima, ali uz totalnu demokraciju. Svi smo u kuće dobili neki gadget, spravicu kojom se glasalo, i svi punoljetni su se morali izjasniti oko svakog novog zakona. Generale nismo izručili, kredite nismo dizali, a na čelu te nove stranke je bio strašno pametan čovjek, čovjek koji je našu porušenu državu izveo na put blagostanja. Dapače, postali smo ekonomska velesila, država u koju su svi htjeli doći raditi i živjeti, a narod je držao u rukama većinu dionica. Živjeli smo kao bubrezi u loju. Ponosio sam se našom samostalnošću, pogotovo kad je EU propala i molila nas, hej! nas!, za ekonomsku pomoć. Nas, malu državicu na Mediteranu.

[majsa_st]

Otvaram novu kutiju duvana. Na kutiji je neki novi tekst. Neka nova slova. Neka nova smrt. Pušaći umiru mladi. Mlad sam. Neću još umrijeti, nadam se. Ma puše i drugi pa su još živi i mladi. Vidio sam prije mjesec dana susjeda kojeg nisam vidio 4 mjeseca, koji puši kutiju i pol na dan. Malo je poblidio u licu, malo mi izgleda da su ga godine uvatile brzo. Nije više ni mlad, oko 50 godina. A tada, kada sam ga vidio, izgledao mi je kao da ima 70 godina. Nešto mi je brzo ostario. Godine čine svoje ili duvan pitam se? Također sam vidio i prijatelja dvije godine starijeg od sebe. Počeo je pušiti od srednje. Mladost, ludost i do dan danas, već nekih 12-13 godina. I on mi se jako promjenio, mogao bih i reći osušio.

Palim duvan na balkonu. Udišem dim. Gledam kutiju. Na kutiji još piše. Katran: 8mg. Neki sastojak za asfalt, pokrove kuće i svakakve izolacije. Prije se koristilo i sad se koristi. U duvanu. Biće skupo sada za asfalt, nafta poskupila, pa ga stavljaju u duvan. Na kutiji i dalje piše: Nikotin: 0.6mg. Ma nije to puno, tješim se. Treba puno vremena da se to nataloži u organizmu. Ugljični monoksid: 9mg. Sjećam se kemije. Plin bez boje, okusa i mirisa, jako otrovan. Tako se još sječam da je pisalo u knjizi kemije. Šta ako se ne budem sjećao za neko vrijeme. Moždani udar, srčani udar, rak, svakakvi zdrastveni problemi. Razmišljam. Možda se i ja osušim brzo, kao i ova moja dvojica.

Gasim duvan. Što mi je ovo trebalo, da ga i upalim. Neznam...

[netsky prospekt]

Skoro sam proplakao taj dan. Teško hodajući po stazi već toliko puta prevaljenoj, po stazi kojom su prošli toliki slonovi, ali i žirafe, nosorozi, hijene, prije mene i poslije mene,a ponekad i uz mene, razmišljajući uvijek o istome što bi bilo da je drugačije. Kako se uopće može razmišljati o mogućim scenarijima i o trenutku kada su se stvari mogle odviti drugačije, ako nisu mogle? Malo nepažnje i već je tu fatalizam za vratom, tako je kako jest i jedino tako je moglo biti, sve je to već zapisano. Ne, to je prelako.

Razmišljao sam o tome, što bi bilo da si malo bliže. Što bi bilo, da ta ogromna razlika koja nas dijeli - znam da je za tebe još i veća, za tebe je prevelika i to te plaši - a onda je , nažalost, takva i za mene. Što bi bilo, da je ta ogromna razlika samo malo manja? Da je samo malo manja, više ne bi bila uopće prevelika. Da je samo malo, mrvicu manja - a sada znam koliko je to zaista malo - ta razlika bi nas spajala snažnije nego što nas sada razdvaja. Siguran sam u to. I znaš, postoji način kako se ta razlika smanji, samo ne smijem ti ga otkriti. Ne smijem, ne mogu, kako želiš, nije me briga što ćeš misliti o tome - o tome me zaista nije briga.

Dok smo sjedili i razgovarali, slušao sam te pozorno i čuvao se, kao i uvijek, da mi prepotencija i ogorčenost koja izbija na površinu bude razblažena humorom i tvojom ljepotom, jer, da nisi toliko lijepa, o kurcu bismo razgovarali. Bio sam zadovoljan, mislio da mi je uspjelo - napokon, jako sam dobro u tome uvježban. A sada opet, ništa više ne znam, osim da bih želio da stvari budu drugačije, da bih ipak želio da ta razlika bude manja za to malo, malo soli.

Rekla si da već vidiš kraj i zbog toga niti ne želiš na put. Pa si odlučila, da kraj puta bude odmah. Nisam se snašao pitati je li to zaista bolja alternativa, bio sam prerastrgan u tome trenutku, samo sam želio biti negdje drugdje, odmah, da ne slušam to. Koliko puta ću još čuti tu jednu te istu ploču? Kada ću prestati zamišljati kako se te noći sve odigralo drugačije, kako nije bilo stvari pred kojima sam se okretao misleći da ti trebam dati slobodu - a ti si me vidjela, kako se odmičem? Hoćeš li mi oprostiti zbog toga, na kraju? Hoćemo li biti primljeni, svečano, uz fanfare, među narod? Ili je ovo kraj ?

Kako god bilo - znam, da se naš kraj više neće ponoviti.

http://www.youtube.com/watch?v=uWSTTW4m-ro

[Sves]

Temu za ovaj tjedan odabrao je freecursors,

freecursors kaže:

Zahvaljujem

Nova tema neka bude ''La Vita Nuova''.

Naziv teme ukraden iz istoimenog djela Dantea Alighieria i znači(iako vjerujem da to svi dobro znaju) ''Novi život''.
Iako je djelo ljubavne tematike, ja se u zadavanju neću držati tematike već samog naslova djela.
Dakle, pišite o nečemu što vam je promjenilo život, bilo preboljenje izgubljene ljubavi, pronalazak prave ljubavi, nenadan susret sa branikom nekog prijevoznog sredstva ili nešto četvrto i kojim vas je putem ta promjena odvela.

Pišite...

[Igneos]

Tata! - rekao je. Ostao sam osupnut. To malo biće me zvalo. Nekim sitnim, nejakim glasićem, koje je odavalo slabost. Nešto je htio.
S oprezom sam mu se približio i on me pogledao, ravno u oči, sa maminim zelenim očima. I nasmiješio se. Svašta.
Mislim da me smatrao za jednu od gomilu igračaka koje sam mu dosad donio, samo možda mrvu zanimljiviju.
Nije me se baš dojmilo njegovo rađanje. Sve je bilo brzo gotovo, izletio je kao metak na svijet, i na moje čuđenje, počeo odmah plakati. Kao da nije moj sin.
Ali da, njemu je to bilo bolno, disanje po prvi put i te spike. Kužim ga. I sad je još i progovorio. Čuđenju nikad kraja.
Imao je na sebi čarapice, neke pamučne, plave boje, a ta čarapica bi jedva stala na moj ćevap od prsta. A seronja samo takav.
Ti boga, pune tralje može nasrat taj mali. Pitao sam se što će biti od njega kad poraste? Hoće li završiti fakultet, hoće li imati uspjeha sa ženama, hoće li se proslaviti ili možda biti kriminalac? Narkoman?
Ne, ne vjerujem, ipak je on moj sin. Odgojit ću ga kako treba. Upisat ću ga na neku borilačku vještinu da se zna obraniti od budaletina i možda na nogomet ili košarku, što mu bude draže. Sport čeliči duh.
Donio sam mu mali limun iz kuhinje i dao mu ga. Vrtio ga je po rukama i pokušao zagristi. A zatim napravio bljak izraz lica, koji me toliko asocirao na mene samog da sam se počeo naglas smijati.
I on se nasmiješio. Koji smiješak! Imat će taj uspjeha sa curama, bit će nešto od njega. Telefon je zazvonio, jedan od moja tri šefa me garant trebao. Moram ići raditi, rekao sam sinu, a ti budi dobar i pazi na mamu.
Tri posla nije bio lako za obaviti u samo 24h, koliko dan traje, ali isplatiti će se, pomislio sam, misleći na taj smiješak.

[RedHairFairy]

Dan pred Valentinovo, agonija, cjelodnevna borba s temperaturom preko 40.
On konačno dolazi kući. Bezobrazluk. Svađa. Prijetnja.
Tras!!!
Zvoni mi u ušima, vatra mi je opekla lice.
Vrištim: " Jesi li ti normalan?!?"
Stojim kraj kreveta na kojem leži moja bolesna curica.
Hvata me za grkljan, stišće ga i unosi mi se u lice nekom glupom rečenicom.
Guram ga mahnito od sebe. Mičem njegove prljave ruke. Nokat para madež na mojim prsima.
Ja vrištim :" Gubi se!!! Gubi se da te više nikad ne vidim!!! "
Tup udarac u želudac. Vrti mi se.
Odmičem se i vrištim i dalje: "Marš iz moje kuće!!! Gubi seeeeeeeeeee!!!"
On, gleda me u čudu : "Jesi sigurna?"
"Jesam, kupi stvari i mičl mi se s očiju!!! "

Malena plače: "Tata je udario mamu. Tata je udario mamu. "
Tješim ju da će sve biti u redu.
Tresem se od šoka i panike.
Gledam ga kako skida stvari s polica.
Grlim malenu i mičem se da ne bi pokupila još koji šamar.
Grizem usne da zaustavim suze i ostanem pribrana.
Dječaci su uplašeni, ne znaju što se desilo.
Odlazim u njihovu sobu da im kažem da je sve u redu i da on odlazi iz naše kuće.
Udario me. Nema više što ovdje raditi.
Zbunjeno me gledaju i čekaju.
On pakira stvari. Te minute traju ko vječnost.
Bojim se. Ljuta sam, bijesna.
Osjećam bol na koži, ugledam madež koji krvari. Baš divno!
I moje srce krvari.
Smirujem klince i čekam da se konačno makne.
On odlazi. Zaključavam vrata.
Zovem prijatelja policajca, zovem sestru, umiruju me...
Gotovo je.

Djeca spavaju, u kući je mirno i tiho.
Nema više straha. Nema više boli.
Ostao je samo mir, spokoj, tišina.
Vrtim glavom pakao koji sam proživjela u tih godinu i pol.
Nikad više. Nikad više.

Svanulo je sunce, dalo mi novi život u kojem više nema mjesta za laži, nema mjesta za strah, nema boli, nema nevjere nema udaraca.
Sama koračam dalje, svjesna da više neću ponovit istu grešku.
Novi život je samo moj i u njega puštam samo radost, toplinu, mir i ljubav.

[LejdiDi]

Stala sam i gledala. Ukocena. Dugo se nisam osjecala ovako praznom. Dugo nisam osjetila mucninu u trbuhu od svega oko mene. Od svih oko mene. Zvijezde su stajale visoko na nebu. Svijetleci me gledale. Gledala sam i ja njih, pitajuci se je li jedna od njih moja, svijetli li i dalje samo zbog mene? Ako da zasto se ovako osjecam? Je li joj se nesto dogodilo?
Htjela sam krenuti pricati, htjela sam reci...nesto, bilo sto. Tisucu rijeci, tisucu pitanja. Lagani mi je povjetarac prolazio kosom, a ona ga je prihvatila leteci na sve strane. Je li i nama potreban netko tko ce nas pokrenuti? Vjetar, zvijezde, on/ona, mi sami sebi?
Osoba u meni i dalje vristi, ja sutim, promatram. Samoca, to je ono sa cime se cesto susrecem u zadnje vrijeme.
Ljudi se mijenjaju, shvatila sam to. Ja sam drugacija,a i drugi.
Strah. Strah mi se proteze tijelom svaki put kada se susretnem sa novim stvarima.
Tolike propustene prilike. Toliko svijeta ispred mene.
Di. kako si se dovela ovdje? Kako Di?
Sve si prebrodila, mozes i ovo? Zasto posustajes, zasto sama sebe iscrpljujes?
Gledala sam. Zvijezde i dalje svijetle. Vjetar se smirio, stopljen sa tisinom. Tek se obliznji list cuje kako pada. Na zemlji je. Lezi, miruje. Ne moze se vratiti na stablo. Nema povratka.
Ne zelim se naci u polozaju lista. Zivot je jedan. Jedan jedini. Ne znamo kada je kraj. Ne mogu vise pronaci list. Na trenutak sam odmaknula pogled. Nema ga. Izgubljen je. Uskoro zaboravljen.
Pala je zvijezda. Znak? Mozda sam jedino ja od svih osoba na svijetu dobila priliku da tu zvijezdu vidim.
Lagani je povjetarac je ponovno zapuhao. Ostala sam jos koju minutu i usla u kucu.
Vrijeme je da promijenis zivot Di! Rekla sam si...
Vrijeme je da stvoris zivot u kojemu ces se osjecati sretnom. Vrijeme je Di, ako sada ne krenes neces nikada, nadodala sam uzimajuci salicu caja. Novi zivot, Di.... sada.

[Depeche E.]

Ljetni mjeseci označili su početak naših susreta.

U tim počecima nisi bio netko o kome bih razmišljala nakon što siđem dolje na svojoj stanici.
Bio si mi stranac kao i svaka druga osoba koju sretnem u prolazu.
No svako malo bismo naišli jedno na drugo.
Uvijek bismo bili blizu, ali opet na distanci.
Jer uostalom, bili smo samo stranci koji se često sreću.
Počela sam primjećivati tvoje poglede.
Uzvraćala sam ih.
Bili su kratki, ali su me zabavljali.

Između tih početnih pogleda i ovoga što je danas, dogodilo se puno toga što me činilo sretnom, a ponekad tužnom.

U međuvremenu bih se ponekad sjetila tih pogleda i kako si spretno vrtio praznu bocu cole. To me nasmijalo i dalo povoda da ti uputim osmijeh. Nismo se poznavali, ali ti naši osmijesi i kao, tobože slučajni pogledi, govorili su više od riječi koje bismo jedno drugome rekli da smo si znali imena. Bila sam sretna što se ne znamo jer je to svemu davalo onu notu misterioznosti i veselja jer je onaj nepoznati dečko opet na putu za doma kada i ja.

Taman kada sam te pomalo počela primjećivati i razmišljati o tebi nakon što siđem na svojoj stanici, ti si nestao.
Uvijek sam tražila tvoj osmijeh i svatko tko je imalo sličio tebi, donio mi je tu luckastu nadu da ću ugledati tebe.
Ali nisam.

Više se nismo sretali, ali nisam zaboravila tvoj pogled i rupice koje se stvore tik do tvojih obraza kada ti izmamim osmijeh na lice.
Iako te nisam poznavala, na neki čudan način bio si mi drag.

Kroz to vrijeme, izdogađalo se puno toga i da budem iskrena, sve si mi manje prolazio mislima.
A kada bi slučajno i zalutao, bio bi samo lijepa uspomena zaključana u onaj dio sjećanja koja se rijetko dožive.
Tamo te nisam spremila ja nego okolnosti koje nisu išle u prilog tome da ostaneš u mojoj glavi čak i onda kada te oči ne vide.

Sve do danas.

Kako već imam planove za doba u vrijeme blagdana, odlučila sam kako ću ranije posjetiti sestričnu.
Ali ipak ću kasniti par sati jer..

Zakasnivši na vlak, preostala su mi čitava dva sata koja je trebalo upotpuniti nečime što će mi ubrzati vrijeme.
Nije mi se pilo ništa "s nogu" pa sam odlučila prošetati gradom i potražiti neki ugodan prostor u kojem ću popiti čaj i pročitati preostale stranice napetog krimića.

Nakon kojih 15 min šetnje zašla sam u neko dvorište u blizini centra. Djelovalo je lijepo i mirno.
Odlučila sam da je to ono što tražim.

Par minuta kasnije, našla sam se u prekrasnom kafiću čija je atmosfera odgovarala mojem raspoloženju.
Ušla sam nezainteresirano ni ne pogledavši tko je osoba koja će me upitati što želim

Sjela sam za stol u osami i izvadila krimić te ga počela čitati.
Par trenutaka kasnije, začula sam glas koji je zvučao kao da ga izgovara osoba koja je nervozno nasmijana.
Podigla sam pogled i ugledala poznato lice. Tvoje lice.

Bez imalo ustručavanja upitao si me jesam li ja ona cura koju si viđao u busu.
Ona cura koja živi u istom kvartu kao i ti.
Odgovorila sam potvrdno i odlučila kako ću ovog puta nešto poduzeti i zaboraviti na onu osobu koja je pomogla pospremanju tvoga lika u ladicu sjećanja.

Ovaj put smo si rekli ime.
Ovaj put se znamo i ovaj put neću dopustiti da nestaneš, ili da te bilo tko vrati u tu prašnjavu ladicu!
Ovaj put smo se jedno drugome osmijehnuli znajući da ti osmijesi nisu slučajni.

Sjedim u vlaku i razmišljam o sudbini.
Razmišljam o tome kako mi život daje novi početak baš onda kada mu se najmanje nadam.

Ti si novi početak koji će biti jedno divno prijateljstvo ili, sudeći po našim pogledima i osmijesima, jedna lijepa romansa.

Spremit ću ovaj krimić natrag u torbu.
Sada želim razmišljati o tebi i nekom novom životnom početku kakav god on bio.

[Meadow]

RedHairFairy kaže:

Ideja za novu temu inspirirana je pjesmom Da mogu..

Pa eto, pišite što bi učinili da možete promijeniti nešto u svojoj prošlosti...
što bi učinili za dragu osobu, a trenutno je iz bilo kojeg razloga izvan vaših mogućnosti i moći...

Ili da možete promijeniti nešto na ovom svijetu, što bi to bilo....


eto, to su samo neke od ideja


Veselim se kreativnim zadaćnicama

Čuli ste ovotjednu pobjednicu; inspiraciju potražite u Massimu i pišite!

Tema je otvorena do nedjelje navečer, 2. prosinca.

[ultramundane]

jel ovdje smije biti nešto kao u stihovima? nisam nikad pisala pa neznam..
nemojte me tući


...

da mogu-pozvao bih sve dječake...

volim te. da mogu, nazvala bih te odmah.
pravila ti frizuru. da mogu, uzela bi svoje zrcalo i razbila ga na tisuće komada,
da te ne vidim svaki put kad kraj njega prolazim..
mrzim te. da mogu, istresla bih ti sve svoje bujave riječi u kosu,
sve svoje strahove - gađala bi te njima.

strgala bi te.
potrgala ti legiće.
sanjala bi tvoje ruke.
grlila jastuk, na njega napisala tvoje ime. naopačke.
smijala bi se tebi, smijala bi se s tobom, ljubila bih...

mjesto gdje nitko nije nikad,
da mogu, stvorila bi ti neke nove oblike u očima,
da ti ne bude dosadno. sve bih učinila,
da mogu...

[danny10]

Da mogu...
Ljudi znaju što bi promijenili.
Neki su pogriješili pa bi to ispravili.
Neki smatraju da su neke stvari u ljubavi mogli bolje napraviti
A ja.
Da mogu, ponovio bih sve to ispočetka.
I ne bih ništa mijenjao.
Iako znam da bi opet loše završilo
Jer to je i jedini način na koji je moglo završiti
I opet bih se držao stare navike razmišljanja o njoj
Iako to nije dobro za mene

[Fantine]

Da mogu riječima činiti promjene, rekla bih ravnopravnost i svi bi imali jednaka prava, svaki život bio bi proživljen i sam sebi smisao.

Da mogu mijenjati doživljaj stvari, starost ne bi izazivala strah, bolest ne bi bila njezina prijetnja, život bi svoj kraj našao u snu. Mladost bi bila bezbrižna, zdrava i vesela. Ljubav se ne bi tražila.

Da mogu mijenjala bih prošlost, nadgledala sadašnjost, kreirala budućnost. Igrala bih se boga i tuđa bi sreća mene činila sretnom, a tuđi bi smijeh značio moj osmijeh. Bila bih uvjerena u to kako činim svima najbolje.

Da mogu učinila bih sve to istinitim i svaki bi život bio lijep, ispunjen, jednostavan, a dinamičan.
I ništa od ovoga ne bi zvučalo isprazno kao što zvuči „mir u svijetu“ na izboru ljepote.

[RedHairFairy]

Moja zadaćnica ne ulazi u konkurenciju za glasanje, ali želim ju podijelit s vama

Da mogu,
jutrom bi te svojim poljupcima budila,
šaptala ti na uho dok ne bi otvorio oči,
svoje vrelo tijelo bi ti nudila
da ga grliš prije no što moraš poći.

Da mogu,
mamila bi te mirisom svježe kuhane kave,
da osmijeh krasi tvoje lice uvijek bi pazila,
kad dremuckaš popodne između sna i jave,
dugo i nježno bi te mazila.

Da mogu,
oslonac i podrška u svemu bila bi tebi
budila tvoje potencijale i strasti,
da te netko tlači, dozvolila ne bi,
kad posrneš, ne bi ti dopustila pasti.

Da mogu,
legla bi s tobom pod sunce, na travu,
i snažno udisala miris tvoje kose,
na svojim grudima čuvala tvoju glavu
i škakljala ti lice kapljicama rose.

Da mogu,
svaku bi večer s tobom gledala sunce kako zalazi,
slušajući tvoje srce kako kuca snažno,
moja ljubav ne bi prestala da te mazi,
i u tom trenu ništa drugo ne bi bilo važno.

Da mogu,
samo bi voljela kraj tebe biti,
bez riječi, prostora i vremena,
beskrajne snove duginih boja sniti,
bez stvarnosti preteškog bremena.

[Depeche E.]

Da mogu, sada bih bila manje ljuta.
Da mogu, maknula bih te srcu sa puta.

Da mogu, borila bih se protiv svih uspomena koje nas vežu.
Da mogu, predočila bih ti jačinu kojom one okove oko srca stežu.

Da mogu, ne bih te pogledom tražila svako malo.
Da mogu, prevarila bih sebe govoreći da mi nije stalo.

Da mogu, lupila bih te jako.
Da mogu, gledala bih kako patiš kao i ja. Polako.

Da mogu, spriječila bih riječi ove koje dolaze samo tako.
Da mogu, zamijenila bih te nekime tko ljubav ne shvaća olako.