Zadaćnice - spojeno

[Gorštak]

Ljeto prije nekoliko godina. Za divno čudo, imam djevojku. Imam još par kapi goriva u rezervi, ali svejedno odlučim otići do nje da je vidim. Oko ponoći valjda. U svakom slučaju, dolazim ja do njene kuće, i vidim je kako spava na balkonu. Pametna cura, pomislim, od vrućine se ionako jedva diše. I dođem u dvorište i krenem sa: ks, ks, ks, ks. Ne uspijeva mi ju probuditi. Mislim se da bih možda mogao nešto otpjevati, potiho, da ne probudim cijeli kvart, ali mozak mi zablokirao i sve čega se mogu sjetiti su "Vrapci i komarci" od Mine-e.

Revem ja "lete, lete, lete, svud oko nas", sve glasnije i glasnije, kad se odjednom pored mene pojavi neki pas, sitnijeg rasta, terijer pretpostavljam. Cura mi i dalje spava. Pas me malo gledao dok sam ja pjevao a onda mi krenuo gristi nogavicu. Vidim ja, rasparati će mi hlače, i šutnem ga, onako, polu nježno. Isti tren čujem nekoga, muški stariji glas, kako viče: Ubit ću te! Ignoriram, i nastavljam dalje pjevati, pas me krenuo napadati, ja se branim, a cura mi ni makac.

Odjednom ugledam neku gromadu od čovjeka kako se približava sa letvom u ruci. Pas je uz napade počeo i lajati, vidim kako se pale svjetla po susjedstvu i odlučim napraviti strateški uzmak. Ulijećem u auto, palim i dajem gas. I nepoznatog smjera mi dolijeće jaje u šofer šajbu i čujem pet, šest glasova kako mi psuju majku. Vidim u retrovizoru da mi se cura nije ni pomaknula. Na pola puta do doma, ostajem bez goriva. Parkiram auto pored ceste, na nogostup i odlučim pješačiti do doma. No kao i svakog ljeta, bedre mi se zajedu, tako da sam, dok sam došao doma, bio krvavih bedara.

Doma me dočekao moj pas koji je htio van i počeo cviliti. Majka mi se probudila i počela mi govoriti da ga izvedem van, ja joj objašnjavam da ne mogu, i na kraju se budi moj otac, šalje nas sve gdje sunce ne sija i on izvodi psa van. Ostatak noći sam samo ležao u krevetu, ne mogavši zaspati.

[Tomislav B]

Velika pljačka muzeja

Lokalne otočke novine su objavile članak da je u muzeju ukraden najvrijedniji izložak.
Bila je to slika iz 19 stoljeća, portret u ulju nekog kapetana rodom s otoka. Kapetan je, dok je 1800- i- neke boravio u Marseillesu od nekog ubogog slikara kojega je sreo u krčmi naručio portret.
Slikar je naslikao portret, kapetan ga je platio nekoliko novčića i uzeo.
Dva mjeseca kasnije kapetan je doveo brod nakrcan robom u Trst, prodaja tereta s broda je bila taman dovoljna da se umirovi.
Sa vrećom lira kapetan se vratio u rodno mjesto na otoku, kupio kuću, zasnovao obitelj. Na zid dnevne sobe je iznad svog durbina i sablje, okačio portret.
Kada je kapetan umro, obitelj mu se rasula po svijetu, a kuća je mijenjala vlasnike. Slikar koji je naslikao portret igrom slučaja postao poznat, pa je portret nakon 2 stoljeća kasnije završio u muzeju.
To je bio maleni muzej koji je zauzimao dva kata, a u njemu je bilo nagurano sve što se smatralo da zaslužuje biti izloženo.
Bilo je tu svega: starog namještaja, porculana i slika iz kuća starih obitelji pomoraca, bilo je fotki arheoloških iskapanja, jer u okolici mjesta su u prahistoriji živjela drevna plemena.
Bile su izložene otkrhnute amfore koju su lokalni ribari izvukli vršama, (one čitave su prodali švapskim turistima), stari poljoprivredni alati i nošnje... A jedan kat zauzimale su mazarije i bezoblične statue koje su napravili napušeni studenti ALU iz Zagreba koji na proljeće gostovali u likovnoj koloniji u bivšem domu JNA.
Hodao sam na prvom katu po parketu koji je škripao i gledao u stare izloške, ali ih nisam vidio, jer sam razmišljao o najmlađem izlošku izloženom u prizemlju.
Bila je to prekrasna seksi plavuša u majici bez rukava iza pulta na ulazu u muzej, prodavala je ulaznice.
Dok sam kupovao ulaznicu, dok mi ju je jednom rukom pružala, drugom je podigla mali tetrapak sa mlijekom i otpila, otkrivši izbrijani pazuh i nagovještaj sise.
Oblizivala je mlijeko s usana. Imala je zelene oči.
Dah mi se presjekao, znoj mi je počeo izbijati po čelu i dlanovima, srce mi je zalupalo. Pružila mi je kartu, ja sam je uzeo i zaustio da kažem „Hvala“, ali govor mi se odsjekao, pa sam zijevnuo kao riba, buljio mimo nje kao idiot, pa krenuo na kat.
Nikada još nisam doživio takvu reakciju u susretu sa ženskim bićem.
U proteklih tjedan dana večernjeg obilaženja kafića i beach barova, nisam imao nikakvog uspjeha ni sreće, pa sam odustao od potrage za ljetnom ljubavlju. I eto, posljednji dan na moru, čistom slučajnošću, igrom sudbine, naletio sam na najljepšu ženu koju sam ikada vidio, jedino biće koje me u životu ostavilo bez daha i teksta.
Nisam se mogao koncentrirati na izloške i iskopine, mislio sam na nju.
Možda je sve u životu nekako povezano, možda postoji sudbina.
U muzej ne bih ni došao, ne bih ni znao da postoji u mjestu, da nisam slučajno, u kafiću na plaži u novinama vidio ogroman naslov o krađi slike i pročitao članak. Pa sam zato odlučio da se malo kulturno uzdignem na povratku s plaže.
Bogme sam se uzdigao, ali u hlaćama.
Odlučio sam, neću dozvoliti da ovaj susret sa prelijepom ženom prođe samo tako. Na ulasku nisam znao što da kažem... ali sada sam obilazeći muzej razmišljao kako da je šarmiram i zavedem na izlasku.
Bilo je ljetno popodne i muzej je bio prazan. Mislio sam na njeno tijelo i kovao plan.
Odjednom, začuo sam škripanje parketa iza sebe.
„To mora da je ona“, pomislio sam i okrenuo se.
Iza mene je bio krupan ćelavi tip odjeven u crnu uniformu sa epoletom „Bilić- Erić security“.
Zaštitar je buljio u mene sav znojan jer je bio odjeven u crno odijelo i čizme. Zurio je u mene, pogled mu se spustio na moje prepone i zadržao se tamo.
Erekcija mi je nadizala kratke hlaće od tankog platna.
Odjednom sam sa užasom shvatio da ne samo da mi se ud nije spustio nego mi se još više ukrutio.
„Gospodine“, reče zaštitar pokazujući na torbu za plažu, "Što imate u torbi?“ „Ništa“ rekoh i sam sebi sam zazvučao sumnjivo.
„O'đe je jučer bila pljačka“ reče on. Prilazio mi je a znoj mu se sjajio na čelu. „Oprostite, moram vas pretražiti“.
Osjetio sam da duboko dišem, a i on je duboko disao.
Svrnuo sam poged dolje i vidio nabreknuće i u njegovim hlaćama.
„Oh ne“, pomislih sa užasom dok je pružao ruke da me obujmi i u trenutku kada su me njegove ogromne ruke obuhvatile, rekoh: „Oh, da“.
Sat vremena kasnije, izlazio sam iz muzeja, sa čudnim ukusom u ustima i boli u čmaru.
Osim o onome što mi se netom se desilo,razmišljao sam, koliko će djelatnicima muzeja trebati da pronađu krhotine neprocjenjivih starogrčkih posuda koje smo Mate i ja pobacali po podu u naletima strasti dok smo se ševili oslonjeni na police u odjelu za restauraciju.
Kada sam došao do ulaza, pozdravio sam curu za pultom. Pitao sam je kako je, kako je provela dan, hoće li danas na plažu, je li joj vruće kada se tako oskudno obukla. Nekoliko minuta sam ćaskao s njom o nebitnostima i ona mi se smiješila. Pozdravio sam je i izašao. Mahnula mi je rukom.
Kada sam izašao na sunce, zastao sam da iz džepa izvadim paketić žvakaćih guma sa okusom peperminta. Osvrnuo sam se.
Sve je bilo isto kao pred sat vremena.
Ali i posve drugačije.

***
Djevojka sa ulaza, Josipa, udala se za debelog lokalnog birtaša i iznajmljivaća apartmana. Njen muž je toliko zarađivao od turizma da Josipa nije uopće trebala raditi u životu. Kako joj je muž bio sklon vanbračnim izletima, često je putovao sa ljubavnicama. Josipa je ostajala je sama u luksuznoj kući i smrtno se dosađivala. Postala je promiskuitetna alkoholičarka preko koje su prošli svi momci iz mjesta. Kupovala je stvari preko interneta, putovala u shopping u Trst i mada je živjela u obilju, bila nezadovoljna životom. Rodila je mužu troje djece.

***
Zaštitar Mate je bio senzibina umjetnička duša.
Unatoč svom opakom izgledu razbijača, izgledu koji je privlačio nevolje, pa bi Mate neprestano bivao uvučen u nasilne sukobe po lokalnim diskotekama, što je mrzio, ali bi iz svih sukoba izlazio kao pobjednik, nanosivši protivnicima teške tjelesne ozljede.
Osim što se bavio sezonskim poslovima i zaštitom ljudi i imovine, bio je samouki kipar, slikar i pjesnik. Bilo je logično da se priključi likovnoj koloniji studenata ALU iz Zagreba i stvara apstraktna umjetnička djela. S obzirom da je mnog studenata, osim lakim drogama bilo sklono i seksualnim eksperimentima, Mate je uživao u bezbrojnim muškim ljubavima. Na kraju je ušao u stalnu vezu sa postarijim profesorom slikarstva iz Zagreba. Veza je okrunjena brakom. Tokom ceremonije tokom gay pridea u zagrebu, došlo je do manjeg izgreda kada je nekoliko skinheadsa uzvikivalo pogrde pripadnicima LGBT zajednice. Završili su u bolnici sa teškim prijelomima.

***
Pisac ovih redaka je, doživjevši otkrovenje u muzeju, shvtio da je u stvari žena zarobljena u tijelu muškarca. Nakon mnogih peripetija, promijenio je spol u klinici na Tajlandu i danas je umjetnica, koja po uzoru na Vlastu Delimar izvodi performanse u kojima se bavi razotkrivanjem ljepote ženskog tijela.

***
A što se najvrijednijijeg izloška u muzeju, portreta starog kapetana tiče...
Dva dana nakon otkrića njegovog nestanka, čistaćica muzeja ga je pronašla. Utvrđeno je da je žbuka oko čavla na kojem je slika visila popustila i da je portret je pao i skliznuo između postolja za izloške i zida.

[SubSV]

Rukama je klizila po mišićima skrivenim pod glatkom površinom kože. Kože koja je samo svojom hladnoćom otkrivala da se ne radi o čovjeku. Hladnoća i toplina, unutra i van u ritmu. Dlanovi su joj bili skliski i vlažni od napora i uzbuđenja dok on nije pokazivao znakove umora, lizao joj je grudi i vrat uz povremene lagane ugrize.

Do tog dana nije ni pomišljala da joj fali ljubavnik, povremeno bi osjetila usamljenost ali nije tome pridavala pozornost , ne do zadnjeg puta kad je potreba za dodirom bila nešto poput udarca, nešto što se osjeća na fizičkoj razini.

Podignula je pogled sa zalona računala i ugledala ga. Pospremao je zadnji komad posuđa u ormar, bio je brz i učinkovit, najbolji poklon ikad i pravo čudo tehnologije. Pravi kućni robot, izgledom kao bilo tko drugi i barem stotinu puta brži i jači. Nakon što bi završio sa svojim dužnostima u stand by opciji mogao je proći pod umjetnički predmet; sa besprijekornom kožom, kristalnoplavim očima i atletskim tijelom.

U tom trenutku se okrenuo i pogledi su im se sreli i zadržali. Vratila je pogled na računalo ni ne znajući više u što točno gleda ni što točno radi. Čula je njegove korake koji dolaze sve bliže…i bliže…
I tako je počelo.

Ugrizi su postajali sve bolniji, počeo je gubiti kontrolu, mazno se promeškoljila i zajecala od užitka ili boli, svejedno, osjetila je prvi drhtaj, uvod u vrhunac a onda je vrisnula; grubo joj je zagrizao usnicu…

***********************************


Žena je sjedila u lokalu sa malim tabletom na stolu , uz kavu i kroasan, kod kuće je ostavila upute pomoćniku što sve treba biti počišćeno i napravljeno…sad je vrijeme za predah i odmor uz vijesti.

Sa zaslona ju je zabljesnuo naslov a ispod njega vijest o tome da je mlada žena nađena mrtva u svojem stanu, unakažena i bez lica, istraga je pokazala da se usred neispravne upotrebe desio kvar na kućnom androidu - kratki i fatalni spoj…

[AMedvjedić]

Kao mladi penzioner, Pero je imao počasno mjesto u susjedstvu.

Posve razumiljivo, imao je vremena, volje i sposobnosti da uredi, popravi, spasi, sve što je ženama u susjedstvu bilo potrebno; zauzvrat, one su ga hranile i mazile. Svi su bili sretni u tom mikrokozmosu. No Peri je i pored toga ostajalo previše slobodnog vremena.

Ispunjavao ga je pornjavom, kopjuterskim igrama; pokušao je igrati šah u parku s penzionerima, ali mu se ubrzo zgadilo stalno spominjanje bolesti i prebrojavanje netom umrlih... Osjećao je da se to lijepi na njega, pa se pobojao za svoj zdrav i mlad penzionerski život.

Kad je Lana, mlada i zgodna podstanarka, doselila u stan iznad njega, Perin je život dobio dvije važne točke u danu - jutro – kad bi ona ustajala i odlazila na posao i poslijepodne, kad bi je dočekivao na vratima svojeg stana.

Zahvaljujući lošoj zvučnoj izolaciji , Pero je točno čuo njezino buđenje, tuširanje, kuhanje kave, oblačenje... Sve je on sebi mogao predočiti, u sitne detalje.
Te bi ga slike zabavljale tokom jutra, dugo nakon njezinog odlaska.

Zatim bi se pozabavio problemima u susjedstvu, ali je ručkove, i druge ugodne aktivnosti skraćivao. Poslijepodne je pripadalo Laninom povratku. Stao bi na vrata svog stana, lijeno naslonjen i čekao.

Kad bi se pojavila, nježno je mrmljao :„Aaa, mala, kako si slatka... vidi je, kako je sisata... dođi k meni malo, da te jebem... šta se bojiš... dobar sam ja...“ i slične besmislice, koje su se mreškale na rubu njegovog uskovitlanog mozga. Nakon tjedan dana, počelo ga je čuditi što se ne predaje slatkom zovu.

Gledao bi njezinu figuru, koja bi se stisla, umotana u kaput, torbu, kišobran, hodajući sasvim uz ogradu, da ga izbjegne. Gledao bi njezine noge kako se brzo uspinju na drugi kat, u bijegu. Onda bi se počešao po trbuhu, zadovoljan što je za danas obavio udvaranje.

S ljetom su se Perini udvarateljski napori udvostručili. Sad je više nije čekao samo poslijepodne, nego bi je isčekivao i ujutro, kad je tek išla na posao. Trebalo je ustajati rano i nije bilo vremena za lijeno naslanjanje – tako seksi – nego bi tek u gaćama, stao na vrata stana. Svečano bi je čekao da prođe, znalački namigujući i ocjenjujući njezin izbor odjeće. Iza nje je ostajao miris, koji je on glasno, odobravajući njuškao.

Jednog sparnog popodneva, gotovo da mu se i nije dalo. Prošla – ne prošla... Znoj se cijedio s njega, teško je bilo i disati. Nekakva oluja je jahala sa sjevera, ali za sada, bilo je samo strašno, strašno vruće i zagušljivo.

Pero je stao na vrata i pustio da ga nepostojeće kretanje zraka hladi. Sad će ona.

Ušla je u stubište, noseći vrećice, polako je hodala, umorna. Kosa joj je visila, lijepila se po čelu, nije imala slobodne ruke da je odmakne.

Pero je tiho počeo mrmljati, kad se čuo tresak razbijenog stakla, vrećice su se našle na podu, a ona je stajala do njega, teško dišući. Zašutio je, zaprepašten.

Unijela mu se u lice, gurala ga u vrući stan, nogom zatvarala vrata. Pero je skoro pao, začuđen, zamagljen, ne shvaćajući. Pristinula ga uza zid, gurnula ruku u njegove od znoja promočene gaće i tražila.

„Hajde, sad, idemo se jebati“ dahtala je, bijesno. „ Gdje ti je taj tvoj pimpek; da te čujem, pričaj mi malo, kakav si ljubavnik“ Pero je nestajao u zidu, od straha; takvo što nije nikad doživio. Luda žena, luda...

„Ja, ja, ja... „ počimao je on neku rečenicu, koju nije mogao ni sastaviti, a kamoli izgovoriti. Konačno je napipala što je tražila, no to je bila tek sjenka uobičajenog, tuga i žalost... Čitav se Pero stisnuo od užasa, kamo neće njegov pimpek.

„Bah! To sam i mislila! Samo priča!“ Izvukla je ruku i obrisala je o njegove gaće. Još ga je jednom pogledala u oči, i od tog je pogleda Pero zadobio trajnu ozljedu samosvijesti.

Vjetar je dohujao ispred oluje, grane su se savijale, nebo je postajalo crno, a Pero je još uvijek stajao uza zid, tresući se u ledenom znoju.

U trenutku kad je počela lijevati kiša, Pero je pakirao stvari u kofer – još večeras će otputovati k bratu, a stan ide u prodaju.

[aljehin]

Bilo je deset do dvanaest. Znala je to usprkos svega što je progutala. Mobitel, zadnja veza sa stvarnošću. Onaj prokleti android ekran sa satom.
Zašto sam to dopustila? Nemam kontrolu. Lijepo mi je ali, ipak. To su mi prijateljice.
Govorio joj je Bog glazbe.
Pleši.
Budi životinja.

Pusti ljepoti da ti vode oči, pusti osjećaje da ti vode uši. Pusti seks uz ritam.

Crni pluton ju je gledao kako pleše. Ledena predivnost je prostrujila njenim žilama.


Naravno, voli svojeg zaručnika...ali. Ali.





Zašto?

[The Poet]

Komisija je sjedila ispred mene mrklih lica iz kojih se nije dalo ništa naslutit. Jel' bilo dobro? Jesam li uspio? Il' je godina bačena u vjetar? Toliko pitanja mi bombardiralo glavu, a odgovora ni od kuda.
Jedino profesorica mi podarila smiješak. Da li to znači da je bilo za prolaz? Izašao sam iz sobe, čekajući tu vijest, pa da krenem u još jedan vikend.

***

Ranije tog dana našao sam se na Trgu Slobode. Sišavši iz autobusa žurnim korakom krenuo sam prema "Kulturnom domu" grada. Gore na katu "Kulturnog doma" bila je smještena mala soba, oronulih bijelih zidova, prozorom sa pogledom na skladište trgovine, četiri đačke klupe u polu-raspadnutom stanju, stolice, te jedan stari piano, koji se odlično držao za svoje godine.
Tijekom godine iz iste sobe dolazili su mnogi falš tonovi. Ponekad bi se iz tih falš tonova mogli raspoznat dijelovi neke sonate, preludija, mazurke... A ponekad nakon tjedana tih falš tonova divna melodija preplavila je prvi kat "Kulturnog doma". Kompozicija savladana, nova priča – novi falš tonovi.
Danas mi se posebno žurilo stići pred vrata te male sobe. Još jednom iz ruksaka izvadit notne zapise išarane kemijskom skoro do nečitljivosti. Još jednom ponovit kompozicije na improviziranoj, imaginarnoj klavijaturi na zidu ispred sobe. Pokušat se smirit, te sa što manje treme ući u sobu, ispred komisije odsvirati što bolje te tri kompozicije o kojima ovisi hoću li proći i ovu godinu. Cijela godina rada svedena samo u tih deset minuta pred komisijom.

Sa Trga Slobode, još me samo gradski park dijelio od "Kulturnog doma". Kiša je okupirala grad i pretvorila užurbane ulice u dosadnu pustoš. Prošavši glavnu ulicu utonuh u glazbu kiše, više do gradskog parka ne dopiru ni zvuci saobračaja. I tu tihu i mirnu melodiju kiše najednom prekinu disonantni ton koji prodire u uho kao nož u maslac.
Primijetivši taj disonantni zvuk, nisam mogao ne potražiti makar pogledom izvor tog bezobrazluka spram uspavljujuće melodije koju je kiša svirala po ulicama. Nakon kratkog vremena, pronašao sam izvor zvuka u obližnjoj lokvi vode ispod drva javora u gradskom parku, tih uz cestu Trga Slobode.

Tu disonantnost kiši proizvodio je mali ptić. Ležeći u lokvi vode, bez ijednog pera, uspijevajući držati kljun iznad vode da se ne utopi i proizvodeći vrisak kojeg se ne bi posramio ni kakav veći kanarinac. Izvadio sam ga iz lokve vode i uzeo u ruku. Tek par dana na ovom svijetu i već se našao u pogibeljnoj situaciji, brojeći minute do smrti.

Da ga spasim? Možda se upustim u potragu za njegovim gnijezdom na drvu javora? U ruci, toplina njegova tijela stvarala je ljubomoru u meni. Odrast će, dobit perje, naučit letjet, bit slobodan. Moći će jest bez da ga itko traži da plati hranu. Moći će si radit gnijezdo bez da ga itko traži da plati najamninu. Moći će putovat svijetom bez da ga itko traži vizu, putovnicu, osobnu ... Što sam više razmišljao o njemu, to me sve više zavist prema tom malom stvorenju pretvarala iz djeteta u čovjeka. Iz onih bezazlenih dječjih misli počele se javljati ljubomora, zavist, sebičnost. Htio sam tu njegovu toplinu, tu njegovu buduću slobodu, njegovo buduće uživanju u životu, htio sam mijenjat njegov budući život za svoj suživot sa ljudskom glupošću.
Nenadano me prekine zvuk krckanja. Kao kad se probudim iz sna i spoznam razliku sna i jave, tako brzo nestade sve moje razmišljanje o malom ptiću. U tren se opet transformiram u dijete. Nestanak topline u ruci privuče mi pažnju. Otvorih ruku, a tamo beživotno tijelo ptića slomljenih kostiju. Taj tren pretvaranja u čovjeka ubio je to malo ljepote života – al' to je u prirodi čovjeka.

Bacih beživotno tijelo tog malog stvorenja u obližnji kontejner, obrišem ruku u hlače, te krenem put "Kulturnog doma". O, kakav jeben dan. A tek je jutro.

[Meadow]

Aljehin i AMedvjedić imaju nove, zanimljive teme:

aljehin kaže:

Bog i ja.



Svatko od nas je upoznao Boga. Katoličkog, islamskog, židovskog, budističkog ili hinduskog. Pišite o tome.

Tema koja daje širinu u pisanju i pregršt motiva.
Jeste li se pronašli kroz prizmu neke vjere? Koje? Kako se to dogodilo? Koje su ljepote dotične vjere koje su vas istoj i privukle? Ili smatrate da su ti prikazi nedovoljno dobri, te se vidite kao štovatelj Boga, u jednoj više općenitijoj sferi?

Ne morate biti vjernik u praktičnom smislu; može se raditi da vas zanima sam pojam religije kao društvenog konstrukta, da proučavate istu kroz jednu filozofsko-sociološku prizmu. Što vam se čini o samoj ideji Boga kroz prikaz različitih religija?

Da birate, kojeg bi si Boga izabrali?


Ili ste imali priliku "susresti Boga", no zbog nekog razloga, osjećate se razočarano. Kako je do toga došlo, te može li se povratiti vaš izgubljeni entuzijazam?

AMedvjedić kaže:

"Zabranjeno voće"

Odnosi koji nisu prihvaćeni, ali se ipak događaju; ljudska priroda u rušilačkom nadiranju u tkivo društvenih konvencija.

Našli ste se u odnosu koji je van konvencija.
Može se raditi o prijateljskom, ljubavnom, poslovnom...
Kako ste se nosili s tim, i kakav je bio krajnji ishod?
















Teme su otvorene do nedjelje navečer, 28. lipnja.

[Fitcher]

Marko je oduvijek bio pomalo čudan dečko. Socijalno nespretan, sramežljiv, kako bi rekli potpuni geek. Tako ga je barem okolina doživljavala. Zadubljen u ekran od monitora, Marko je znao sate provoditi u raznoraznim aplikacijama, kodovima, programima, održavajući i unapređujući sustave jedne velike banke na hrvatskom tržištu. Kao programer nitko mu nije bio ravan. Aplikacije i kodovi su bili njegovi prijatelji. Znao je sve o njima, nisu ga ismijavali, čudno gledali, ogovarali iza leđa, tjerali da radi stvari koje su mu bile neugodne i u kojima se nije snalazio. Bili su samo dobri prijatelji koji su ga bez osuđivanja prihvaćali kakav je, te se jedino uz njih osjećao dobro u vlastitoj koži.
No kao i većina drugih normalnih ljudi Marku je bilo potrebno društvo. Osjećaj povezanosti, osjećaj topline, potpore, no nikako nije znao kako to postići. O nekoj ljubavnoj vezi nije se niti usudio razmišljati kao opciji.
I upravo zbog tog ne znanja i straha kako da stvori normalne ljudske kontakte se još više povlačio u siguran svijet kompjutora.

Jednog dana surfajući internetom Marko zamijeti vijest koja ga je zainteresirala. U dalekom Japanu, jedna kompanija je počela puštati u slobodnu prodaju realistične humanoidne robote s jednostavnom umjetnom inteligencijom ugrađenom u sebi, namijenjene kao pomoć u kući pri kućanskim poslovima. U tom članku kojeg je pronašao još je pisalo da su ti roboti postali prava senzacija u Japanu i da je samo u prvih mjesec dana prodano preko tri milijuna primjeraka. Odmah nakon toga pokušao je doći u kontakt s službom za korisnike te kompanije i pitao ih dali dostavljaju te robote izvan Japanskog tržišta. Nakon par dana pregovaranja uspio je postići dogovor da mu pošalju privatnom pošiljkom jednog takvog robota bez obzira na astronomsku cijenu barem za hrvatske standarde. U roku od mjesec dana napokon je dobio svoju dugo očekivanu pošiljku.
Čim je primio paket brzo ga je rastvorio i ono što je vidio unutra kod Marka je izazvalo divljenje i poštovanje razvijenosti i kompleksnosti japanske tehnologije. Imao je svog vlastitog zapovjednika Datu, jednog od najdražih likova iz serijala Zvjezdanih staza, serije koju je neizmjerno volio. No Marku je ovaj komad aluminijske kosture od metar i pol visine koju je prekrivala neka vrsta plastike koja je imitirala ljudsku kožu značilo puno više od tehnološko razvijene igračke i pomoći u kući. Po prvi put Marko je imao pravog opipljivog prijatelja, tj. točnije prijateljicu, s obzirom da je robot imao žensko lice, tijelo i glas. U roku od par mjeseci postalo je vidljivo da je Markova nova prijateljica pozitivno počela utjecati na njega. Postao je komunikativniji, društveniji, i ubrzo je počeo stvarati stvarna prijateljstva s svojim kolegama na poslu. Odjedanput svi ti ljudi koje je do nedavno izbjegavao, čak i prezirao su postali pristupačni prema njemu, druželjubivi. S vremenom je shvatio da imaju puno više sličnosti nego što je originalno mislio. I naravno njegovi novi prijatelji su počeli primjećivati promjene na njemu te ih je iskreno zanimalo koji je uzrok tih promjena. Jedna od njegovih kolegica je kroz šalu zaključila da je dojučerašnji asocijalni geek sigurno upoznao neku curu koja mu je otvorila oči. Koja ga je maknula od svijeta kompjutora. Marko se tad na trenutak nasmije i zagonetno kaže da ako žele da ju mogu jednom upoznati, na zaprepaštenje svih prisutnih koji su to tada čuli. "Očito je jako specijalna ta zagonetna žena čim nas pozivaš kod sebe doma", iznenađeno odgovori jedan od kolega. "Bit će nam drago", nadoveže se drugi.

I tako, prošao je radni tjedan, došao je vikend i vrijeme da Markovi novi prijatelji upoznaju djevojku koja ga je oslobodila iz ljušture u kojoj se toliko dugo nalazio. Za taj trenutak Marko se cijelo subotnje jutro pripremao. Zajedno s svojom već dobrom prijateljicom počistio stan, skuhao ručak. Sve je bilo spremno za upoznavanje. Napokon došlo je vrijeme i njegovi novi prijatelji su polagano počeli dolazit. Nakon što su svi ušli u relativno malen ali lijepo uređen i uredan stan došao je red za upoznavanje. Marko tad pristojno ali službeno ponudi svoje goste da se raskomote, te da će uskoro dovesti svoju prijateljicu koja se nalazila u susjednoj sobi. Nakon kratkog isčekivanja četvero Markovih novih prijatelja i kolega s posla počnu čuti čudan mehanički zvuk kako im se približava. Kad je robot napokon ušao u sobu gdje su se svi nalazili svi zbunjeno i zađuđujuće pogledaju robota pa onda Marka dok je Marko išao pristojno predstavit svoju prijateljicu i cimericu. "Ljudi ovo je Tihana", Marko kaže pomalo sramežljivo.
U tom trenutku nastade tišina. Nitko nije znao kako reagirat. No par sekundi kasnije jedan kolega prekine tišinu i šaljivo komentira: "Nisi nam rekao da je strankinja". Svi prisutni se na trenutak nasmijaše te se zatim počnu upoznavat s Tihanom. Ostatak dana su svi zajedno s Markom i Tihanom proveli uz dobar ručak i ugodno društvo...

[Miki-Liki]

Izuzev sitnih neobicnosti kojima bi bilo pretenciozno pridavati neke divine atribute, mogao bih reci da sam svoga boga vidio 3 puta zaozbac, jednom kad sam mislio da sve znam, drugi put kad sam mislio da sve mogu, i treci put kad sam mislio da me vise nije briga.
Poduka je bila jebena, dobar sam ucenik, i zato me je zacudio onaj treci put - da sam imao gdje, otisao bih, pozvonio na vrata i rekao nesto tipa "koji kurac, ako imas oci i usi valjda vidis da sam shvatio, i nemoj me zajebavati".
Vjerojatno bih dobio odgovor da nije zlo malo se podsjetiti, i ne bih tome imao sto zamjeriti, svi smo mi podla, kukavna govna, treba nam svako malo neka lekcija, inace se covjek, drug i komunista uzoholi i pocne srat u bilo kojem smjeru.
Nije pametno reci "cuvaj se boga", pa niti "cuvaj se sebe", nego mozda "radi sto moras i budi spreman/a istrpjeti posljedice bez previse sranja i samosazalijevanja".
Sto je to sto se "mora" raditi pitanje je blablabla.....

[ChienSaintHuber]

Zalupila je vrata od stana i uz napor spustila duffelbag pun znojne, smrdljive blatom uprljane uniforme. Mrzila je teren a još više taj prokleti, jebeni Slunj i poligon.
U stanu je smrdio ustajali zrak, cvijeće je umrlo a debela muha sasušena ležala je na pultu izokrenuta na leđa. Smeće je zaboravila baciti prije terena i sad je taj dio balkona predstavljao ozračenu, zabranjenu zonu. Ukurac i sve- pomislila je otvorivši frižider koji je zjapio prazan.
Šutala je po podu vojne gaće i majice sve do kupaonice. Gadilo joj se dirnuti od znoja skorenu potkošulju. Spazila je svoj lik u ogledalu. Visoka, vitka, plava duga kosa, velike zelene oči. Pa jebemu, dobro izgledam, gotovo ženstveno ( da nemam te prljave jezičine) viknula je svojoj dvojnici a zatim isplazila tu istu jezičinu.
Odvrnula je tuš dok je gulila čarape i ostatak uniforme. Vruća voda klizila je po njenom tijelu, u dodiru sa grudima bradavice su joj se ukrutile. Kako se voda slijevala niz njena bedra rastao je onaj topli, poznati osjećaj u trbuhu koji se spušta u zdjelicu. Željela je muškarca. Ali ne bilo kojeg. Trebala je posebnog muškarca. Velikog medvjeda, jakih ruku, srčanog i snažnog. Ali i opozitnog svom izgledu. Medvjeda koji sluša svaku naredbu, koji kleči, liže, nosi, bez pogovora, bez upita i podignutog glasa. Muškarca kojim se vlada.
Mastrubirala je dobrih 15 minuta pod tušem. A zatim ispuhana strovalila se mokra na krevet. Za njom su ostali otisci mokrih stopala po pločicama.
Gdje si - pitala se tonući u san.
Mačak je ponizno lizao vodu sa njenih otisaka u kupaonici a zatim legao uz gazdaričine noge...

[zdodan]

Sjedio sam u psihijatrijskoj ambulanti, na kutu duge klupe, naslonivši ruke na koljena i buljeći u pod. Prikolji ih! Jel ovaj lik peder? Koji me kurac gledaju? Da li ja pričam naglas nesvjesno? Čuju li mi misli? Sve su to prisilne misli koje su mi se motale po glavi. Kažem prisilne, jer se dobro sjećam da takvih razmišljanja nije bilo prije nego sam obolio od shize. Bilo je to kao da neki telepat utječe na mene, jer se nisam mogao pomiriti sa činjenicom da ovakve boleštine moj vlastiti mozak stvara. 50% mojih misli je bilo normalno, moje, dok 50% nije, tuđe. Proklinjao sam vlastiti manjak volje. U biti, bio sam zarobljenik u svom vlastitom tijelu. Netko koga vlastiti mozak muči. Posvađan sa mozgom. Nasmiješio sam se na tu zadnju pomisao, no ne svojom voljom. Često bi mi se znalo dogoditi da hodam po ulici, sjetim se nečeg smiješnog i počnem se ceriti. Nisam imao niti toliko kontrole da zaustavim osmijeh, iako sam bio u javnosti.

U svakom slučaju, na klupu ispred i malo desno od mene su došle starija žena i valjda njezina kćer. Kćer mi je zaokupila pažnju u potpunosti. Imala je potpuno bezlično lice, lice bez crta, lice bez iti jedne bore, lice koje valjda nikada u životu nije zaplakalo niti se nasmiješilo. I imala je ogromne, skroz crne oči, koje su samo naglašavale tu neku njenu "prazninu". Pogledala me je, što me začudilo. I nije skidala pogled s mojih očiju. No nije to bio neugodan pogled. Više prazan pogled, pogled nekoga tko gleda u zid ili biljku, a ne u drugo ljudsko biće. Sudeći po njenoj visini, zaključio sam da ima desetak godina, no po licu je bilo nemoguće odrediti točno. Nakon nekog vremena gledanja u njene oči, zapitao sam se kako to da je tako beživotna u njenoj dobi, kako se zove njena bolest i kako će joj biti kasnije u životu. Dečka sigurno neće imati. Niti će se seksati. Kakav bi bio seks s njom? Naježio sam se na samu pomisao i shvatio da je skrenula pogled i da sad gleda negdje pored mene, dok njena majka pilji u mene netremice. Isuse, jesam li ja ovo naglas pomislio?

[freecursors]

Ona je mlada i lijepa, ako se ne pita nju. Ona studira, izlazi, nema velikih financijskh briga.
Ali ona nije sretna i iz istog razloga nisi ni ti.


Leži u krevetu, potiljak na jastuku i gleda u strop. Boje koje vidiš prije sna miješaju se.
Sutra je zadnji rok i treba joj odmora od zadnje sezone koje več serije ali ne, karneval tek počinje.
Luce, već ti je dvadeset i treća, koji kurac radiš od svog života, gdje je ona knjiga koju pišeš
još od osamnaeste. Gdje su zabave Andree Andrekakosevećpišeneznam, tvoj zgodan novi dečko, kul frendice.

U glavi svira cajka koju je možda dvaput čula. Neumorno je na repeatu I ne da joj spavati. Bivši se također
ubacio u tok misli i njihov prekid i onaj lik iz srednje što ju je zvao droljom i seksi noge koje nikada neće imati jer je niskog rasta.
Okret na bok rezultira neuspjehom, Marta kaže da ga pusti i da misli svojom glavom, ali zašto je naglasak uvijek na svojom,
a ne na misli kako bi trebalo biti, glupača. Sjebala sam usmeni danas. Luce, piše se i kaže shizofrenija, ali ti opet po svom,
poshizit ću! Ne daj se Luce, moraš ostati svoja.

Ona želi ono što samo šaćica može imati, ono što su nam svima rekli da možemo imati. Unikatnost, stil života, sve pa i ono što nismo. Jer mi to zaslužujemo!
Posegni za obećanom jabukom i vjerojatno ćeš pasti i istovremeno slomiti ljestve. Nekako, ako izvinete, šizofrenično, njezin život u ovom trenutku
je jedan veliki neuspjeh, izgleda da nikad ništa od željenog intervjua, pa makar i bio samo na radiju Križevci, da se zna da i ona postoji, da je bitna.
Ajmo, uozbilji se Luce, knjiga na stol, penkalo u ru- zajebi to, moram lajkat inspiracijske poruke da ljudi znaju da sam osoba koja nešto postiže.

Kako su se samo naši stari uspjeli odgnati od suicida jer nisu imali sve, bili sve i bili svugdje ostaje vječna tajna.

Ili smo to možda samo mi...

[Leonida]

1.
Dokolica

Uzeo je dnevne novine i ugledo naslovnicu sa koje je gotovo vrištao naslov: "Krvožedni Putin na safariju u Moskvi upucao zebru na pješačkom prijelazu", ispod kojeg je stajala velika fotografija pješačke zebre*. Počeo se pitati tko je tu lud. Svaki je dan gledao slične stvari na dalekovidnici**. Neki dan su ga optužili da je pregazio ležećeg policajca***, a sad ga krive za smrt pješačkog prijelaza. Na drugoj strani Popodnevnog lista, ugledao je vijest o velikoj raspravi hrvatskih ljevičara i desničara, koji su pozivali svaki svoje stručnjake ne bi li utvrdili značenje svastike i njeno porijeklo. Ispod istog je stajao članak o antifašističkoj gay paradi, očekujući da će možda na slijedećoj ugledati vijest o onoj fašističkoj. Nije.

U rubrici "kultura", počeo je čitati članak o zabrani romana u liberalnoj Republici Hrvatskoj, čija je radnja smještena u budućnost i opisuje potpuno submisivno društvo budućnosti podređeno korporativnim interesima kroz prizmu lažne socijalne jednakosti. Protiv iste knjige najžešće su lobirale aktivističke udruge koje se navodno protiv korporatizma bore.

Konačno je došao do rubrike "sport" očekujući sportske teme, kad naleti na popis predsjednika hrvatskih nogometnih klubova koji su pogledali porno uradak neke hrvatske starlete, manekenke ili koga već. Ljutito je zaklopio novine i bacio ih nazad na sjedalicu preko puta sebe. – Kvragu i novine – pomislio je.

Izvadio je svoj pametni nosiglas**** iz džepa traperica i ulogirao se na neki beznačajni forum sa jedva par stotina aktivnih korisnika, pokušavajući sred sparnog lipanjskog dana malo pustiti mozak na pašu. Tema do teme, jedna gora od druge. Od "kompleksa srednje vrijednosti" i teme "kako dobro popušiti gnjurca" na podforumu "Perverzije", pitajući se tko je toliko lud da traži savjet o pušenju životinje; i kako je to uopće moguće; do žalbi na podforumu "Želje i pozdravi", punom pritužbi korisnika foruma.

Tada je ugledao na podforumu "Soleri" temu o putovanju na Sljeme; mističnu i svetu planinu svih Hrvata, ma gdje god živjeli na kugli zemaljskoj; ili u Australiji. Već je duže vrijeme tražio odlazak iz urbanih sredina; barem na par dana.
Javio se na temu sa željom da im se i on pridruži kada je vidio međusobnu komunikaciju forumaša koji su sebe prozvali sektom. Shvatio je to tek kao puku šalu, javio im se i dogovorio sa njima susret.



*Zebra – Životinja kojom se obilježava pješački prijelaz
**Dalekovidnica – Starohrvatska riječ za televizor
***Ležeći policajac – Ono što vozači zaobilaze na cesti
****Nosiglas – Starohrvatska riječ za mobitel



2.
Susret



Na izlet ih je krenulo dvadeset i troje. No, neće ih se dvadeset i troje vratiti, što će saznati tek po povratku, nakon prebrojavanja.
Upoznao se sa cijelom grupom, a najviše mu se svidjela Štefica. Cijelo su se vrijeme sramežljivo pogledavali; on više njene ogromne dojke nego li njeno lice; ona više u križ pa on nije znao odrediti kuda ona zapravo gleda. Kad je križ napokon spremila u džep, shvatio je da ga ipak gleda u lice.
Krenuli su na Sljeme natovareni hranom, vodom, šatorima, svjetiljkama i jurišnim automatskim puškama jugoslavenske proizvodnje, kakve je svaki stanovnik Hrvatske držao u ormaru, ispod kreveta ili negdje u dječjoj sobi. Žene su putem brale cvijeće i skupljale biljke za prehranu, a muškarci su putem lovili preživjele mamute iz ledenog doba i tukli se s medvjedima. Do samog vrha jedne od najviših planina zapadnog Balkana, a time i gotovo cijelog njima poznatog svijeta, trebat će im ravno tri dana i tri noći. Kada dođu gore, za njega će početi iskustvo koje neće zaboraviti nikada, niti sam ne znajući što mu se zapravo dogodilo.


3.
Dan prvi


Prvi dan je polako dolazio svome svršetku, a zamjenjivala ga je nadolazeća tamna noć u sred šume. Napunio je streljivom svoju pušku ne bi li sebe i Šteficu zaštitio od kakvog medvjeda, kune zlatice ili bande dabrova koju su primijetili niže na planini taj dan. Dogovorili su se da će spavati po dvoje u jednom malom šatoru. Štefica je odmah izrazila želju da spava s njim u šatoru, a on se pravio da mu je potpuno svejedno. Primijetio je da sa Štefičinog naprtnjaka* nedostaje njena vreća za spavanje, što se vrlo brzo pokazalo točnim kada je Štefica svima objavila da je negdje putem izgubila vreću za spavanje. Jedan od suputnika, Božo, ponudio joj je svoju vreću, što je ona odmah ljutito odbila. Tada joj je on ponudio svoju, što je Štefica objeručke prihvatila, jer ipak će spavati u istom šatoru s njim. Jednog od ubijenih mamuta naboli su na ražanj, zapalili logorsku vatru u suhoj, lako zapaljivoj šumi i okupili se oko miomirisa mesa životinje koja ih je sve podsjetila na slona. Ubrzo je krenula i pjesma; prvo najnoviji hit pjevačice Spremnika, Helene Tozge, a potom i skoro zaboravljeni hit njegovog djetinjstva kojega je izvodila tada popularna pjevačica Slinea; Tigrasti komarci. Jedan član grupe, Jozo Bosanac, izveo je hitove na šargiji toliko dobro da se svirka uopće nije razlikovala od originala. Nakon što su se omastili mamutom, zalili pivom i sretno podrignuli, počeli su se povlačiti u svoje šatore. Prvi su u njihov zajednički šator, držeći se za ruke otišli Mirko i Slavko, 98-godišnji starci sa čudnim petokrakim stigmama na čelu. Iza njih su otišli Đuka i Mirta, koji su se još za vrijeme večere počeli pipati i hihotati sjedeći jedno uz drugo. – Dado – zazvala ga je Štefica; Dado zato jer se zvao Davor. – Strah me samu otić u šator. Možeš me otpratit – upitala ga je puna nade. On se pridigao, frajerski zijevnuo, isprsio se i poveo Šteficu u šator.

*Naprtnjak - Naprtnjača** u muškim bojama – ostatak patrijarhata
**Naprtnjača - Planinarska torba***
***Planinarska torba – Torba koja se nosi na leđima kada se ide na planinu****
****Planina – Uzdignuće Zemljine kore*****
*****Zemljina kora – Površinski dio Zemlje******
******Zemlja – Planet u Sunčevom sustavu*******...

[Leonida]

4.
Dobro jutro radni narode, dvanaest je sati


Probudio se gotovo uz usnulu Šteficu, iako je bio siguran da je zaspao malo dalje od nje. Vrpoljio se cijelu noć smišljajući način da joj se uvuče u vreću za spavanje. A po njenim povremenim uzdasima kroz noć, zaključio je da niti ona baš nije puno spavala. – Kvragu, baš sam papak – mislio je u sebi.

Ostatak ekipe već se ranije probudio i već su bili u punom spremanju za put. Mirta i Đuka smješkali su se jedno drugom gledajući se ispod obrva, Jozo Bosanac je zadovoljno popravljao donje rublje i glasno komentirao planinski zrak, a Mirko i Slavko ponašali su se poput Mirte i Đuke.

Jozo Bosanac dosađivao im je svojim pričama o svom automobilu i stalno ponavljao da će biti u voznom stanju kada mu stavi novi munjosprem*.
Mirko i Slavko pjevali su neku pjesmu o cvijeću - bijelim ljubičicama, a Mirta i Đuka smijali su se zbunjenom Boži.

Kada je Jozo prestao pričati o svom automobilu, raspoloženje je naglo poraslo, a tek jedan obračun sa medvjedima malo je narušio raspoloženje, da bi Dado i Štefica ponovno živnuli kako se bližila nova noć. Kada su odabrali mjesto na kojem će se ulogoriti tu noć, do njih dvoje je došao Božo kako bi ih obavijestio da im se približava ona banda dabrova koju su primijetili dan prije. To su čuli Mirko i Slavko koji su se uzbudili tvrdeći da se radi o ustaškim diverzantima maskiranima u dabrove. Pola sata kasnije, započela je možda najveća bitka u povijesti između dabrova i ljudi. Minobacački napad dabrova nije ostavio niti traga na dvadeset i troje ljudi. "Jugoslavenke"** su počele rasipati puščana zrna naokolo, dabrovi su uzvratili iz teških strojnica i oklopnih vozila. Mirko i Slavko napali su ih s boka nanoseći dabrovima strašne gubitke, zbog čega se prvi čopor, drugog krda, trećeg jata dabrova morao povući sa bojišnice. Uskoro je cijela šuma plamtjela od vatre, a njihova skupina pobjegla je uzmičući na planinu pred novim naletima dabrova. Već je bila kasna noć, a oni potreseni žestinom bitke ušutjeli su jedući ostatke prošle večere, dijeleći među osobom mamutovo meso. Štefica se svojim ramenom naslonila na Dadino rame zvačući glasno mamutovo meso koje je grabila iz vrečice u njegovom naručju. Đuka se stisnuo uz Mirtu koja ga je tješila dok joj je on sjedio u naručju, a Mirko i Slavko ponašali su se poput Mirte i Đuke.

Tu noć nije bilo puno veselja i pjesme. Jeli su u tišini bez logorske vatre u suhoj, lako zapaljivoj šumi, nakon čega su zapalili cigarete i goruće opuške bacili u suhu, lako zapaljivu šumu. Vrlo brzo počeli su odlaziti u šatore. Štefica je Dadu pozvala u svoju vreću za spavanje pod izlikom da mu je hladno spavati van vreće a da ona ne želi da se on razboli. Dado joj se uvukao u vreću dok su ga njene ogromne tople dojke nježno pritiskale na prsima. Bio je premoren od bitke tog dana pa je odmah usnuo sisajući palac. Štefica opet nije mogla zaspati uzbuđena Dadinom tjelesnom prisutnošću. Bilo joj je dosta. Iščupala mu je palac iz usta i gurnula svoju masivnu dojku koju je usnuli Dado stao poslušno sisati, nemajući pojma da mu palac više nije u ustima. Štefica je zadovoljno promrljala na rubu ekstaze kada ju je Dado lagano zagrizao, a kada je počeo snažno sisati njenu bradavicu, Štefica je okrenula oči ispuštajući lagani grleni zvuk. Dado je sisao satima.


*Munjosprem – starohrvatski izraz za aukumulator
**Jugoslavenka – žena rođena u Jugoslaviji



5.
Dan treći


Dado se probudio iznimno sit, podrignuvši se čim je otvorio oči. Ponuđeni zajutrak je odbio zahvalom napomenuvši da je pun kao čep, dok se Štefica zadovoljno smješkala njegovom odbijanju hrane. Dadi se učinilo da je Štefici to jutro desna dojka nešto manja od lijeve, ali kako se još borio sa misterijom svoje sitosti, nije htio razbijati glavu još i njenim nejednakim dojkama, pa je to pustio zaboravu. Napunili su puške streljivom i krenuli u kolonu po jedan, na svakih dva metra jedan od drugog. Negdje oko podneva ugledali su Sljeme. Masivni crni, monolitni vrh svete planine svih Hrvata koji žive u Hrvatskoj i ostalim zemljama hrvatske narodnosti; i Australiji, uzdizao se ponosno iznad jedne od najvećih balkanskih planina, na području za kojeg su Dadi rekli da više nije Balkan.

Oduševljenje je poraslo a cijela je kolona ubrzala korak. Tada je Dado spazio da su petokrake stigme na čelima Mirka i Slavka dobile laganu crvenu nijansu. I dok je tako razmišljao o fenomenu petokrakih stigmi, na kolonu se iznenada sručilo pleme divljih čeških putničara*. Božo je prvi pao pogođen otrovnom strelicom iz pljuce polugolih Čeha. Dado je gurnuo Šteficu na Zemlju, Đuka je skočio Mirti u naručje, a Mirko i Slavko su se ponašali poput Mirte i Đuke. Nakon kratke razmjene vatre kojom su zapalili cigarete na pauzi za pušenje, bitka se nastavila nesmiljenom žestinom. Mirko je imao masnicu ispod oka koju mu je napravio projektil ispaljen iz pračke polugolih, divljih Čeha; Slavko je ispucao skoro svo streljivo, Božo je stao moliti čudnu molitvu. Ostali članovi grupe su se izdvojili desno od Dade i Štefice koji su ostali zarobljeni u maloj kotlini sred šume. Dado je vidio da im je jedini izlaz povlačenje lijevo, što dalje od ostatka grupe jer su se češki putničari** rasporedili između njih dvoje i ostatka grupe. Potrčali su oboje lijevo, pa stali da bi Dado opalio u smjeru progonitelja, pa opet potrčali, sve dok nisu umaknuli polugolim divljim Česima.

Izgubili su se i razdvojili od grupe, tik do konačnog cilja. Bili su sami, Dado je imao još samo četrnaest metaka u spremniku, a Štefici su obje dojke opet bile jednake.

Lutali su satima kada su naišli na puteljak koji ih je vodio ravno prema vrhu. Prema vrhu koji će im zauvijek promijeniti živote.



*Putničar – starohrvatska riječ za turista
** Isto što i ovo prvo





6.
Drugovi i drugarice


Približivši se vrhu, oboje su čuli snažno mrmljanje, gotovo kao da dolazi od ljudi u transu. Crvenkasta izmaglica lagano se skupljala u okolici. Dado je krenuo prvi, štiteći tijelom Šteficu koja je hodala iza njega; i kojoj su obje dojke još uvijek bile jednake.
Približili su se središnjem praznom prostoru na vrhu svete planine, u kojem je cijela njihova grupa stajala u krug oko nečeg. Krenuli se prema njima kada je Dado shvatio da nešto nije u redu. Stigme na čelima Mirka i Slavka, sada su sjale jarko crveno, isijavajući crvenu svjetlost svuda u okolinu. Povukao je Šteficu za ruku i oboje su kleknuli pored nekog bezveznog drva. Uzeo je stari vojni dalekozor* i pogledao u smjeru grupe. Grupa se okupila oko nekakve vrste oltara za kojega je bio vezan Jozo Bosanac. Grupa je mrljala molitvu, i što ju je brže mrmljala, to se sve gušća crvena maglica stala sakupljati na rubovima čistine. Dado i Štefica dodavali su se dalekozorom, naizmjenično gledajući što se događa. Vrlo brzo, cijelu je čistinu prekrila gusta crvena magla kroz koju su jedva vidjeli grupu suputnika. Iznenada je progovorila žena koju do tada u grupi nije vidio. – Drugovi i drugarice. Svojim bogovima morali smo prinijeti žrtvu trojice, a mi prinosimo žrtvu jednog. Molimo se da bogovi budu milostivi i prihvate našu žrtvu. – Tada je žena podignula ruke, a kroz gustu crvenu maglu probio se snop snažne i guste svjetlosti. Jozo Bosanac koji više ničega nije bio svjestan, odjednom se odvojio od oltara i levitirajući poletio u visinu, kao da ga zraka usisava. Magla je bila toliko gusta da grupa nije mogla vidjeti, ali Dado i Štefica jesu; iznad grupe, u smjeru gustog snopa svjetlosti lebdio je leteći tanjur. Tanjur je usisao Jozu Bosanca u svoju unutrašnjost i poletio velikom brzinom horizontalno. Tada su lijevo od sebe spazili dvoje humanoidnih bića, nešto nižih od čovjeka i velikih buljavih, crnih očiju na ogromnim glavama. Od šoka, oboje su se ukočili. Činilo se kako ih bića ne primjećuju. Odjednom je između njih zakoračio malo deblji čovjek, u bijelom admiralskom ili maršalskom odijelu, sa kubanskom cigarom u ustima i njemačkim ovčarom pored sebe. Prišao je grupi iz koje se prolomio krik oduševljenja. Mirkove i Slavkove stigme gorjele su crveno, grupa je bila u ekstazi, a nepoznati čovjek u bijelom odijelu mahao im je hodajući među njima.




7.
Godinu dana poslije


Taj je dan Dado razriješio nekoliko misterija. Svjedočio je okultnoj seansi grupe ljudi sa kojom je krenuo na put. Vidio je izvanzemaljce koji klonovima nastoje pokoriti Zemlju. A kasnije, dok su se on i Štefica stiskali u šatoru tješeći jedno drugo, otkrio je i misteriju svoje jutarnje sitosti i njenih nejednakih dojki taj dan; i shvatio da je jedno vodilo drugom. On i Štefica pobjegli su u divljinu – u Split, gdje su živjeli dugim i kratkim životom, sretno i nesretno, ovisno koga pitate. Neki tvrde da su imali dvoje djece, neki pričaju priču o čoporu djece. Neki tvrde da su ih vidjeli sa dabrovima kojima su se pridružili na Sljemenu, a neki pričaju priču o čudnom paru koji hara Sljemenom sa polugolim češkim putničarima**. Ja vjerujem da, gdje god da jesu, sretniji su nego što bi bili tamo od kuda su krenuli – sa foruma.

*Dalekozor – starohrvatska riječ za dvogled
**Isto što i ono prije

Disclaimer*
Svaka sličnost sa stvarnim osobama je slučajna.

*Disclaimer - Nova izvedenica od starohrvatske riječi disklejmer.

[zdodan]

Welcome to Game Of Douche! Please login or register.

login: zdodan
password: ********

Welcome, zdodan! Where would you like to go?

/enter Guild_Hall

Welcome to Guild Hall!

zdodan says: hi everyone!

alma says: hi zdodan

nera says: hi zdodan!

warlord says: hi dude

zdodan says: what's up?

nera says: you're in time for guild meeting, it will start soon.

zdodan says: ok.

malicous and twinky enter guild hall

zdodan says: hi there! ave:

malicous says: hiya

nera says: Great, you're all here. Lets begin.

twinky starts fiddling with guardian structure

nera says: ok, I think it's time we all decide what to do with the guild.

nera says: I know some of you want to do guild battles.

warlord says: yup

nera: Well some just want to PvE. I think we should put it to a vote.

warlord says: ok

guardian structure sucks twinky in.

twinky says: help!

nera says: Well, all of you that want to do guild battles, PM me.

guardian structure is ripping twinky apart.

twinky says: heeeeelp!

zdodan casts teleport spell on twinky

twinky materialises next to zdodan.

nera says: ok, it looks as if most of you want to do PvE.

twinky kneels in front of zdodan.

zdodan says: stop it twinky. it looks as if your sucking my ****

twinky says: really?

zdodan runs.

twinky stands up.

twinky runs.

zdodan says: stop following me!

twinky kneels.

zdodan says: I didn't vote for this ****!

nera says: well, you can leave anytime you want

/guildleave Celestials

/quitgame

[aljehin]

Skoro će osam sati (desetdo). Nije neka brojka ali Marka pritišće. Osjetio je želju za pisanjem.

Možda je to do Joy Divisiona u pozadini. Transmission.
Live in France.

Možda do optužbe da je literarno nepotpun. A možda i nesposoban.
Marko se smije.
On nikada nije ni mislio da je.

Možda njegov ego koji voli snove. Narcističke snove.
Popularnog pisca koji sere po poznatoj - kao neuhvatljivoj - špranci. Žene ga vole. I profesori prikrivenim oduševljenjem opisuju njegov stil. Možda i profesorice.

Snažan alter ego prosječnog kovinotokara. Ma kurac, niti to. Izmijenjena žarulja je njegova najveća majstorija.
--


Zamislite vlažne gačice, mršave jedva tridesetogošinje profesorice na komparativnoj. Malo zakukuljen nos, smeđe oči i prekrasnog osmijeha (zubi).
Nekad alternativke a sad kao ozbiljne. Šatro. (Marko ipak danas ima skoro 4 banke i koristi stari zg žargon)

--

Ali riječi.
Teku svojim čudnim smislom. Endorfinski.
Tu je bio majstor.

U stvarnosti (IRL) je bio majstor kako dobro pojebati nešto, i kako besplatno prihvatiti ponuđeni odmak od (standardne) svijesti. Jednom je "vodio ljubav" sa sisatom gl. lektoricom EPH najizdanja. Drugi put je njezin frend kritičar poručio čitateljstvu kako je Marko nešto -nikad viđeno- s uskličnikom.
Iz perspektive uspješnog, Marko je bio boemsko smeće koje su pušili.
Roditelji su financirali njegov super-gradski-alkohoričaski život.
Vjerovatno i drogeraški.
Ali ipak on je bio djelostvarac. Djelo. Heh.
(ne to nije broj kartica).

Zar nije jednostavni narcizam sanjati karijeru u zemlji sa maks 30 000
prodanih - kao djela..
Poput djeteta koji želi biti The Flash. (guglajte)

--

Već je osam i petnaest.
Marku dolaze gosti i napokon prelazi na stvar. Ono pravo.

Nije to upucavanje ljigavog boema starkelje studendtici sa FFa.
Poštuje sučitatelja.

Marko se uvijek ismijavao Bogu. Ne njemu direktno jer čudno bi bilo da je osoba ali
bio mu je smiješan. a ljudi koji su o njemu pričali bili su mu, kako to opisati, možda je najbolja riječ -jadni. Jadni.
Huh, nije lako to napisati.

Zvoni portofon. U goste mu dolazi vjerovatelj. Voli ga i on voli njega. Iako znaju jedno-drugom stavove.
Spaja ih načelni altruizam i sličan ukus za vanjsko-unutarnji izgled žene.
I on bi jebao mladu profesoricu da nije oženjen.

Osam i dvadeset. Editirano još minutu i poslano.


Joy.

Voli vas Marko

[Leonida]

Postoji legenda koja je razdvojila nekad nerazdvojnu braću – ljude. Živješe oni u maloj zemlji Apsurdiji, Bogu iza nogu, negdje između Babine Grede i Otočca.

Legenda ide ovako...
Davnih dana, dok je Bog još bio obrijan i nije puštao dugu bradu pod utjecajem ZZ Topa, na Zemlji su živjeli Sadam i Deva. Sadam je bio naivni osamnaest godina star, u duši još uvijek dječak, a Deva je bila četrdesetogodišnja žena duge plave i valovite kose vezane u gusti, kitnjasti konjski rep; jakih nogu i poprilično velike pozadine. Deva je obožavala Sadama od kad ga je Bog posadio na Zemlju da joj pravi društvo. U početku, dok još bijaše samo riječ, Deva se dosađivala povremenim pletenjem, igranjem skrivača sa dinosaurima i gledanjem turskih sapunica; a tu i tamo bi se sa T-Rexom iz obližnje džungle igrala lovice, najčešće protiv svoje volje. Stoga je Deva zatražila od Boga da joj napravi ljudsko društvo. I Bog tada načini Sadama.
S obzirom da je Deva došla prva i bila starija, zabranio joj je da ga na bilo koji način dira. Deva je gledala kako se Sadam razvija u odraslog muškarca iz dana u dan.

Ali se Deva bojala Božjeg gnjeva, pa je Sadama u početku ostavila na miru.

Dok tako jednog dana nije u Cosmopolitanu pročitala članak o zavođenju mlađih muškaraca. Ulovi Bog Devu da pokazuje Sadamu svoju pozadinu hvaleći se da je baš podatna i mekana, tvrdeći mu da ju je Bog posebno za nju načinio takvom i da u galaksiji više nema iste. Zadigla je malo haljinicu, a Sadamu su se raširile oči dok je pipao Devinu stražnjicu ispitujući njenu oblost, mekoću i svilenkasto nježnu kožu. Deva je spazila uzdignuće među Sadamovim nogama pa ga je, nasmiješivši mu se, nagovarala da njezinu stražnjicu ispituje i dalje. Bog je bio ljut ali pokoja Devina suza i jecanje omekšaju mu dušu i popusti joj, te joj kaže – Nikada više da nisi Sadamu pokazivala svoje atribute.

Deva se složi i Bog uskoro na to zaboravi. Tada Deva odluči pitati Boga zašto joj ne dopušta da se igra sa Sadamom, a Bog joj odgovori da je to zato što su njih dvoje njegova posljednja savršena kreacija, budući da mu se više neda stalno upirati prstom i stvarati nešto; osim pokoje munje da ubije kakvog heretika ili ateista. A s obzirom da brak i onako ne traje duže od sedam godina, nema smisla da se njegove dvije savršene kreacije ubračuju i unište harmoniju koju im je On stvorio.

Deva je shvatila Boga ozbiljno, ali Sadam joj se sviđao i morala je nešto poduzeti. Tada se dosjetila; Bog je njoj zabranio da pristupi Sadamu, ali nije zabranio Sadamu da pristupi njoj. Stoga, ode ona u šumu gdje je živio T-Rex i stade brati crne bobice od kojih je dobivala intenzivnu i gustu crnu boju kojom je mogla mazati oči, nabere cvijeća od kojega je radila gustu crvenu pastu kojom je mogla mazati usne i načini lak od korijena drveta za svoje nokte. Još se malo protiv svoje volje sa T-Rexom poigrala lovice i otišla u svoju pećinu da se uredi.

Kad je izašla iz pećine, tronoga papiga koja se držala za drvo srednjom nogom, pala je sa grane, majmuni sa obližnjeg stabla stali su se ceriti i glasati kao sumanuti, a čak je i Bogu pobjeglo jedno – Ideš mama –, kad je vidio Devu tako sređenu. Deva je bila zadovoljna, ali falilo je još nešto. Tada ode kod Boga i zatraži od njega veće grudi. Bog, već po malo sumnjičav, upita ju zašto želi veće grudi i zašto se tako sredila. Sređivanje je objasnila dosadom, a za grudi je rekla da joj treba dobar balans zbog poveće pozadine koja ju vuče nazad. Bogu se to učini logično i napravi Devi velike grudi.

Tronoga papiga koja se srednjom nogom držala za drvo opet s njega padne, majmuni se stadu još glasnije ceriti i glasati, a Bog kaže Devi da od Njega neće dobiti više ništa što zatraži.

Tada Deva ode k Sadamu. Ložila je logorsku vatru tek povremeno razgovarajući sa Sadamom, kuhala je punjenu papriku, sarmu i pekla pljeskavice praveći se nevina, iako je i tronogoj papigi koja je još jednom pala sa drva bilo očito da nije nevina. Shvatili su to i majmuni kao i T-Rex iz obližnje šume koji je na svom Twitter profilu objavio da će uskoro između Sadama i Deve pasti strastven seks. To nije shvatio jedino Bog koji je, umoran od stvaranja munji koje su ubijale heretike i ateiste, otišao na zasluženi godišnji odmor.

Nakon četiri dana Sadamove zbunjenosti oteklinom u vlastitim gaćama, to se i dogodi. Zagrljeni u toploj imitaciji medvjeđe kože, jer je Bog pod pritiskom prijatelja životinja zabranio izlov svega i svačega, spavali su niti ne sluteći da se Bog ranije vraća s godišnjeg odmora.

Bog je bio bijesan. Nebo su parale munje, zemlju tresli potresi, a tronogu papigu ubio je grom. Sadam kaže da Deva nije ništa kriva i da je on pristupio njoj jer je bila sva lijepa, mekana i podatna. Tada Bog shvati svo ono njeno uređivanje i želju za velikim grudima.

Bog na vrhuncu svoje ljutnje uništi Rajski vrt u kojem su živjeli, počupa cvijeće, istrijebi dinosaure i T-Rexa koji si je zaigrano lovio rep u obližnjoj šumi čekajući rezultate Lige prvaka da vidi jel dobio na kladionici, te izbaci iz Raja Devu. Sadam, sada već zaljubljen stade preklinjati Boga da je vrati, ali Bog nije popuštao pa Sadam odluči sam napustiti Rajski vrt i ode za Devom. Izgubivši i svoju posljednju savršenu kreaciju, Bog ljutito kaže Devi – Platit ćeš mi to krvavo –, a Deva ga pita – Jel može to na rate.

I bilo je na rate, prosječno od jedanaest do trinaest puta godišnje.


Stoga Bog više nikad ne odluči otići na godišnji, već izmisli Nedjelju, dan kada će se i On odmarati od svakodnevnog stvaranja munji koje pogađaju heretike i ateiste.

A Sadam i Deva... Paaa, nitko točno ne zna što je bilo s njima. Neki tvrde da žive u Laponiji kao podstanari Djeda Mraza, drugi tvrde da su ih vidjeli kako Uskršnjem zecu kradu jaja, zbog čega je zec morao na operaciju testisa. Treći, oni najzlobniji, kažu da djeci čupaju zube i dilaju ih Zubić vili da bi zaradili za dop.

Ja vjerujem da tamo gdje jesu, da su istinski sretni jer imaju jedno drugo i ljubav koju jedno prema drugom osjećaju. A nije li upravo to smisao Rajskog vrta, bez obzira koliko zabranjeno bilo?

[Meadow]

Leonida i Dorian su nam zadali nove teme:

Leonida kaže:

Moja tema je:

Kontakt



Zamisljena je kao kontakt ljudske i izvanzemaljske civilizacije.

Posljedice takvog kontakta po ljudsko drustvo, odnos ljudi prema novoj spoznaji o postojanju zivota na drugim planetima, razlike u tehnoloskoj, intelektualnoj pa mozda i onoj "duhovnoj" razini izmedu covjeka i civilizacije koja je posjetila planet.

Gdje, kada, kako i zasto? Dajte si masti na volju i pokusajte opisati dogadaje koji bi uslijedili kada bi slucajno covjecanstvo stupilo u kontakt sa izvanzemaljskom civilizacijom.

Opisite reakcije vladajucih elita, reakcije masa, reakcije religijskih vodja i sve posljedice sa kojima bi se covjecanstvo moglo suociti.

Sjetite se Wellesove radio drame, Rat svjetova i reakcija koje su uslijedile, sjetite se izvrsne knjige Carla Sagana; Kontakt po kojoj je snimljen film sa Jodie Foster (kao i naslov moje teme), Clarkovog Kraja djetinjstva ili neceg cetvrtog sto se vidjeli, culi ili procitali.


I da, sjetite se sto se dogodilo Aztecima i Inkama kada su ih posjetili Cortes, de Leon, Velázquez ili Pizzaro sa svojim konkvistadorima... Dajte mashti na volju i sretno vam svima sa novim zadacnicama.

Leonida je vrlo detaljno razradio moguće motive, tako da stvarno nema potrebe išta nadodavati.

Dorian.Gray kaže:

Predlažem temu:

Jednom davno, u nekom dalekom selu...

Dakle, stilska vježba...
Pred nešto vremena sam frendovom sinu prepričavao Ivicu i Maricu.
No iako sam se držao osnovne ideje, osuvremenio sam ju i proširio u mnogim elementima pa je prepričavanje trajalo pol sata.

Na tragu toga, volio bih da kreativna ekipa sa zadaćnica pokuša na predlošku neke poznate bajke, priče, legende ili sličnog složiti svoju interpretaciju.

Bajka/priča/legenda na suvremen način.
Suvremena tematika, različit scenarij ili drugačiji likovi?

Jeste li ikada razmišljali kako biste vi sastavili nešto od navedenog da ste primjerice, H.C. Andersen? Što biste ostavili, što biste promijenili?

Da ste H.C. Andersen koji danas živi, kako biste formirali svoju bajku/priču?
Kakvi bi bili vaši likovi?

Koju biste bajku željeli osuvremeniti i približiti današnjim generacijama?

















Teme su otvorene do nedjelje navečer, 26. srpnja.

[bema]

Jednom davno, u nekom dalekom selu, živjela je djevojka snježnoga imena.
Imala je snježnu put, lijep stas, daleki pogled i mio dah.
I toliko čisto srce da je jednim pogledom u čovjeka znala odakle dolazi, pa i gdje je bio prije toga. I što mu leži na duši. A svojim je dahom širila nježan oblak topline oko sebe.

Živjela je na kraju sela, u kolibici s dimnjakom kroz koji bi se navečer spuštali šumski patuljci, ušunjali u njezinu sobu, slušali kako diše i uživali u toplini te glazbe.
Nestajali bi u zoru, prije nego što se probudi, a ako bi ih i čula tijekom večeri, mislila bi da sanja.

Patuljci nisu samo sebično uživali u njezinoj ljepoti i daru. Čuvali su je.
Naime, njezin je otac, nakon majčine smrti, upoznao ženu koja je nije nikada prihvatila.
A i bile su sasvim različite. Žena je bila neugodno usiljena stasa, sitnoga pogleda, zatrovanog srca, neobično duguljaste i isturene brade, a zadah joj je bio nesnosno smradan.
Kao i mnogi drugi muškarci u tome kraju, otac je patio od čulnih deficita, pa osim što nije mogao razaznati miris od neugodnoga vonja, nije imao ni najbolje oko, što je gospođi išlo u prilog.
Nesretna strana svega je bila u tome da nije mogao prepoznati ni kćerin dar, pa ju je vidio kao jedno sasvim obično, normalno djevojče, s jednom prednosti – bila je njegova kći.
Kako je druga žena ušla u kuću, pokazalo se da neke prednosti tu i nema.
Da budemo sasvim iskreni, poslije majčine smrti, mnogo je imanja izgubio na kocki, propio se i baš prije nego što će doći u stanje da ga se više ne razlikuje od obične ološi, srete ženu raspoloženu da mu pomogne da iznova stane na svoje noge. Nekako se… i zadužio kod nje, shvatit ćete, i od njezine je dobre volje ovisilo što će danas-sutra biti sa svim njegovim posjedima, a tako i s kćerinom budućnosti.

Žena je, pak, jako dobro primjećivala kakve to vrline krase djevojče. I htjela ih je za sebe. I saznala je da bi mogla i ona sebe nekima od tih čari ukrasiti ako pojede djevojčino srce. Na prvi dan proljeća, u zoru. Bareno, pa pohano. S dodatkom svježe djeteline ili ne, teško je sjetiti se više, davno je to bilo…
Uglavnom, toliko je postala opsjednuta idejom, da je i u snu buncala o tome. Uplašivši se za kćerin život, otac je pošalje na selo i dadne šumskim patuljcima na čuvanje.

Malena nije ništa shvaćala. Našla se u kolibici, sama, začuđena i premalo sklona razmišljanju da bi se sada posebno nešto uzbuđivala, ali je ipak bila skona sjeti, s vremena na vrijeme.
Patuljci su, pogađate, tijekom noći obavljali i sav posao oko kuće i u njoj, brinuli o hrani i svemu što bi joj moglo biti potrebno. Pa i puštali pokoju suzu razmišljajući o njezinoj sudbini… Takav curetak jednoga dana zaslužuje da pronađe dečka koji će je voljeti. I kojega će ona voljeti. I zajedno će ljubiti život i u životu ljubav i u ljubavi stvarati novi život.

I dadoše patuljci šumskom glasniku poruku te je šumski glasnik prenese glasniku brda i gora, a ovaj glasniku mora i jezera, a taj pak glasniku vjetra i nebeskih pogoda i nepogoda te on prenese jednome šaptaču kišama, te ovaj prenese glasniku svih ljudi, naroda i čitave kugle zemaljske, takozvanom Umrežniku. Taj nije bio čovjek, nitko nije znao što on je, ali je imao moć da poveže ljude s kraja na kraj svijeta. I svakome tko je umio postaviti mu pitanje, mogao je dati odgovor na njega. Nije bilo sigurno da će odgovor biti točan, jer je prenosio mnoge informacije i njegov zadatak nije bio da ih provjerava, ali uporni tragaoci za odgovorima znali su da, unatoč svim poteškoćama koje je to moglo stvarati, svim skretanjima s puta, zabludama i posrnućima kojima je to tragalaštvo moglo uroditi, nagrada je također mogla biti velika. Mogli su umrijeti isprobavajući neprovjerene recepte, ostati bez imovine razmjenjujući informacije s nepoznatim ljudima, ali i pronaći izgubljene srodnike, steći nove prijatelje, saznati o svijetu sve što nikada i nikako drukčije ne bi mogli. Mogli su, također, upoznati svoju srodnu dušu!
O tome su ponajviše razmišljali patuljci kada su prenijeli svoju poruku.

Tako poručiše svijetu da u njihovom dalekom kraju, na kraju sela, u kolibi sama i odsječena od svijeta živi mlada Snježana, već stasala za život, za ljubav, spremna svijet oplemeniti svojom ljepotom i milinom! Ah, kada bi samo naišao pravi tip za nju! Da je odvede daleko daleko, dovoljno daleko da joj se maćeha nikada ne bi mogla približiti, a da može uživati u svim blagodatima života!
I znali su, kada pravo momče dođe, Snježana će znati da je pravi, jer je neće moći lagati gdje je bio, otkuda dolazi i govori li istinu u svome srcu! A oni će znati da je pravi, jer će momče zasigurno zastati čim se nađe u njezinu prisustvu, morat će osjetiti toplinu i miris i biti opijen njome, neće to biti neki feleričan i neosjetljiv nikogović.

Proču se svijetom vijest o djevojci posebne ljepote i tajanstvenoga dara brzo i nadaleko. Al’ ne pohrliše u selo u tako velikom broju. Otkad je Umrežnika, mnoge djevojke, a među njima mnoge na svoj način posebne i zanimljive, dobiše priliku da im pristupe muževi kakve dotad nisu imale priliku vidjeti i čuti. Takoreći, iskusiti. No, da se vratimo Snješki.

Ču i maćeha o ovome, takvoj ženi Umrežnik je bio poput nečega najbližeg prijatelju. Sve ju je zanimalo. Svagdje, o svemu i svakome. Tako nanjuši ona da je na pravom tragu i da će uspjeti doći do svoga pastorčeta na vrijeme za proljetnu gozbu.

Snježa je u međuvremenu odbila mnoge udvarače. Jako je, inače, uživala u novonastaloj situaciji. Nije imala pojma odakle su se stvarali svi ti ljudi što su joj počeli dolaziti na vrata i kako su znali tko je i gdje je i sve ju je to skupa jako zabavljalo. Nekad bi po cijelu noć sanjala dogodovštine od prethodnoga dana, pa se smijala u snu kao malo dijete. Bilo je tu zbilja budalastih tipova. Ne fizički smiješnih, iako i takvih, koliko smiješnih priča… Pričali su joj o svojim vrlinama, pameti, pustolovinama… pričali su najnevjerojatnije priče o tome kuda su sve prolazili i kako dolazili do nje, a tu je bilo, o moj Bože, toliko gluposti i izmišljotina, pritom pojma nisu imali da ona sve vrijeme jako dobro zna što je od toga istina, a što ne. Nije im zamjerala. Samo se dobro zabavljala.

I jednoga dana dođe sasvim neobičan momčić. Nešto nižega i nježnijega stasa, iako naizgled ponositog stava, tajanstvenoga pogleda, neobično obučen i neobično zabrađen (pomisli da je jako stidljiv). Ovaj, za razliku od drugih, nije došao diviti joj se i nije došao zadiviti je sobom, nije ni riječi rekao o tome odakle dolazi ni općenito o sebi. Samo da bi joj imao nešto ponuditi… Donio joj je šnenokle. Njezinu omišljenu slasticu! Neobične šnenokle. Krema je bila s čokoladom, a imale su kao dodatak biskvit. Snježne kugle od bjelanjaka mamile su je strastveno se izdižući iz kremaste površine, a između njih nazirali su se grebeni biskvita s cimetom i đumbirom. Bože, kakva napast! Nije bila naučena da prihvaća takve poklone od nepoznatih ljudi, naime, učili su je još kao dijete da slatkiše od nepoznatih ljudi nikada nikada ne smije uzeti.
I taman da posegne za beškotom, pogleda momčića u oči i pokosi je slika koju ugleda.

Momčić je bio, naravno, maćeha, koja se u tom trenutku naslađivala mislima o tome kako će Snješka pojesti cookie i otrovati se dok si rekao keks, jer je tako saznala od Umrežnika da to ide, tȁ sve zna o Snjeguljici i patuljcima, samo je ona bila dovitljivija, osim što njena Snježana neće moći odoljeti, keks umekšan kremom šnenokli ne može joj zapeti u grlu, a i neće biti nikakvoga princa na bijelome konju da je povrati u život, jer opet… ne živimo u bajci! Trebao bi joj neki liječnik u helikopteru zapravo, hahahahahhahaa... mišljaše ona.

Snježana u trenu odgurne slasticu i reče: “Ah, ti tužna ženo… da si barem pogledala za otrov u knjizi, a ne brala travčice prema crtežima iz bajke… zar zaista misliš da si me mogla otrovati?”
Maćeha u zbunjevitom trzaju krikne od straha zbog razotkrivenosti, pa u sljedećem trenutku poče plakati. Grcala je moleći za njeno pohano srce, slamajući se u svom ludilu opsjednutosti svime što želi a ne može imati, sve dok patuljci ne proniješe glas preko svih svojih glasnika do oca te on dođe po svoju ženu, u helikopteru i s ljudima u bijelim mantilima. Nju vezaše i odvedoše, trajno, a on se sa svojom kćeri vrati domu svomu, gdje su proživjeli ostatak života u miru.

[bema]

Kontakt

“Seksi je. I ima takvo dupe da svaki put kada mu vidim pozadinu, donja vilica hoće dotaknuti pod. Poželim snažno je obuhvatiti rukama i pribiti ga uz sebe, pružiti mu usne da strastveno uroni u njih, u mene, toliko duboko da mogu osjetiti sve živčane spletove koje napreže dok me uzima, pa ipak nek bude dovoljno nježno, da mi dopusti osjetiti koliko je njegov poriv zapravo jednostavan, prost, samorazumljiv, kao život.
Prvi put kada sam ga vidjela, djelovao je kao svaki drugi, dobro, možda treći, pripadnik svoje rase. Tamnoput, smiješno zastarjele frizure za naše pojmove, oči boje lješnjaka, obavezni brkovi – kod njih je to znak muževnosti, neki prsten s kamenčićem koji će staviti pod kontrolu bijes bogova na planetima koji u jedinstvenoj konstelaciji vladaju njegovim životom, pristojan, s natprosječnom potrebom da mi stavi do znanja kako se trudi upamtiti moje ime iz prve i odmah ga prevesi na svoj jezik, tako što će pronaći najljepše od njegovih značenja. Reče da sam Igra iz koje nastaju svjetovi… savršeno lucidna zbrka…
Mišljah kako izgleda sasvim nalik muškarcima u mom svijetu, pa i ispodprosječno zanimljiv, budući da je već zašao u neke godine, pustio trbušćić, a i ti brkovi djeluju kao da fura modu iz Juge 80-ih. Vuče na onog tipa iz Boljeg života. Možda kod njih love taj signal. Neloša serija. Barem ne toliko, kada je gledaš 20 godina kasnije. S takvim izgledom, kao muškarac mora biti nezanimljiv, koliko god dalek i nepoznat bio njegov svijet, pa i ako je taj svijet egzotičan, dalek i dovoljno primamljiv da me natjera na tako dugačak, pa i opasan put, nisam tu došla otkrivati čari njegove muške populacije, nego bolje razumjeti neko drugo, drukčije ustrojstvo uma, shvaćanje svijeta, poimanje Boga, običaje, vjerovanja i sve što ide uz to… kažu da je i hrana zanimljiva, a i nije skupa… elem, on je samo vodič, tu je da prevodi, daje informacije, na meni je da iskusim, obuhvatim sve to. Naučim nešto. O kome? Pa ne o njemu. O njima. O sebi, možda.

Kažu da su oni možda najpitomiji, najmiroljubiviji nama poznat narod. Dugo su bili kolonija, jel otud tolika poniznost? Dirljiva je. Skoro pa me rasplače. Pa i plakala sam prvoga dana. I drugoga i kasnije… Susret s neočekivanim, neviđenim, drukčijim, neka druga vrsta sreće i druga vrsta boli, patnje. Jasno, drukčija konstelacija života. Vidio je nešto u tom plačljivom pogledu. Imao je natprosječnu potrebu da mi iznova prilazi, zapitkuje, gleda me u oči i tumači taj pogled. Vodič je, nagledao se takvih očiju. Ali koliko puta je dovoljno da bi nekog zaista upoznao? Vidi li u meni tip ili jedinku? Nije gledao samo u oči. Jednom me uzeo za ruku i rekao da se znanje o čitanju iz ušne resice kod njih prenosi s generacije na generaciju. Vidio je ljubav, nemoguću i netrajnu, ali nipošto tragičnu. 'Nekad u životu', reče on, 'naiđu ljudi s kojima ne možeš proživjeti život, dođu i odu, tu su da te nečemu pouče, da ti nešto podare, dragocjeni ljudi. Treba biti zahvalan na tome i ne tražiti više od toga'. Naslutila sam tragediju u njegovom tonu, ličnu tragediju, i bila na trenutak neutješna, iako se nikakva ljubav još uvijek nazrijeti nije mogla i ništa se zapravo nije dogodilo. Možda je kod njih atmosfera takva da naš mozak počne drukčije raditi, pa počneš i ti naslućivati stvari nevidljive oku i nepristupačne svjesnom razumu. Mislim da mi je već tada raskopčavao košulju u mislima i da se intenzivno pitao nad time kako izgledam tamo dolje i koliko sam drukčija od njihovih žena, samo ja to nisam tako doživjela. Dirnula me nerazumljiva tuga u njegovom oku, dirnula me nježnost kojom se prihvatio mojega uha, dirnula me nevjerojatna toplina njegova tijela. Pitala sam se kakav je to krvotok. Dok mi je blizu, ne moram ga ni dodirnuti, imam osjećaj da toliko snažno struji da ja to neću fizički moći podnijeti, da će moja krv proključati. A osim toga, vjerovala sam da ima natprosječne sposobnosti, natprosječne za naše pojmove, barem. To mu je ime govorilo, u njih svako ime govori iz kojeg su točnoga kraja, tko su im bili preci, kakve zasluge su u prošlosti stekli i kojim sposobnostima vladaju. On je bio, bogme, plemstvo. Sam vrh. Iz duge linije svećenika i vidjelaca, ime mu je govorilo da je sin i princ rase bića Sunca, onaj koji zna tajnu pića koje daruje besmrtnost Vladarima Univerzuma… I tako sam vjerovala kada me onako duboko i netremice gleda u oči da vidi svaku moju misao, da je dodiruje čak, skoro da sam mogla osjetiti taj dodir, pa i kako se pomalo igra njime… Bilo je zapravo sasvim jasno da ih čita. To me nije plašilo u početku, nimalo. Ne, mišljah… ako takav dar postoji, a on ga ima, onda ga je nečim zaslužio… mogu biti sretna i zahvalna svim vladarima (oni kažu bogovima) univerzuma da sam ga baš ja upoznala, njega, jedinstveno među bićima njegova svijeta. I baš moje misli želi pomilovati, baš o meni posebno brine, mene, očito je, želi dodirnuti… ljubiti možda. Ja bih njega ljubila. Možda bih se sparivala s njime. Možda bismo imali dijete. Kakvo bi to dijete bilo? Ah… Pa i upitao me jednom. Sjeo do mene dok smo letjeli kroz dosta opasan kraj… primio me za ruku i pitao…'A onda, kada se vratiš kući, onda… da otkriješ da si trudna, da li bi te to uplašilo? Da li bi te bilo strah?' Upitao je to takvim tonom da sam se na trenutak naježila, nisam bila sigurna što želi reći i čega bih se točno imala plašiti… i znači li to da želi dijete sa mnom? Razmišlja o tome? Takva misao je momentalno odagnala svaki strah, ushitila me na trenutak. Mogla sam osjetiti da mi utroba titra u iščekivanju da je oplodi. Skoro pa mi šapuće 'On je taj! Njega čekam! Da uđe duboko i zasije me svojim čarobnim sjemenom, i taj će plod biti plod nad plodovima'. Tako je, to će biti spoj nespojivog, savršeno nemoguć i savršeno jednostavan, samorazumljiv, kao život.
Zato sam toliko spremno odgovorila, 'Hrabrija sam nego što misliš'. Hahaha, pa kako je to uopće zvučalo? Zvučalo je kao iz lošeg scenarija za film u kojem glavna junakinja upravo proživljava klimaks puberteta i bori se za svoje pravo da dokaže kako je dovoljno odrasla da na tulumu proba travu i zalije to kojim pivom i ipak se sigurno vrati doma. Nije ništa rekao. Samo je govorio o jednoj davnoj epozodi iz vremena stvaranja svijeta, dok se Gospodar svjetova još uvijek udvarao svojoj budućoj supružnici. Opisivao je tu ljubav i kako je iz nje nastalo sve… i rekao je da smo on i ja kao njih dvoje. Gospodar Dživa i njegova Marvati. Kunem vam se, u tom sam se trenutku osjećala kao boginja. Boginja. Da mi je netko rekao da takvo biće postoji i da me može toliko egzaltirati, da može porušiti one šesterostruke zidine koje sam sustavno podizala stoljećima prije toga, nasmijala bih mu se u brk! Baš onako bezobrazno, bezobzirno, podrugljivo, 'hahahahhahahahaha, budalo!'. Ja sam carica razuma, boginja mudrosti, kraljica samokontrole, mene ne definiraju niski porivi, požuda, sirovi nagoni i ostalo što razdvaja nas razumne od onih koji vole da se valjaju u brlogu svojih nedozrelih nagona, koje kontrolira snaga erekcije ili količina vlažnosti međunožja. Nije da bih ikome ikada priznala, ali uzbuđivao me na načine koji su činili da trnem duž cijele kičme i do vrha glave, odakle bi se neka milina rasipala čitavim tijelom, do krajnjih atoma mojega bića, imala sam osjećaj da moje eterično biće sve vrijeme vodi ljubav s njime i da tomu nema kraja, dok dišem, spavam, hodam, bio on sasvim uz mene ili ne… možda što je iz drugoga svijeta, možda je to normalno? Možda svaka žena iz ovoga svijeta žudi za takvim muškarcem? Uvijek će biti nečeg egzotičnog, dalekog, misterioznog, uzbudljivo zastrašujućeg u tako dalekom, tako nepoznatom biću… Možda u svima nama čuči mali osvajač koji jedva čeka pokoriti daljine, koji u drugom biću vidi nov teritorij, svijet koji čeka da bude osvojen, istražen, maksimalno eksploatiran, čitav, cijeli, do kraja, potpuno, i taj mali osvajač jednako se spremno predaje onom kojeg pokorava, dozvoljava mu da bude njegov osvajač. Ili kako? Paradoks ljubavi… Ili u svakom osvajaču čuči seksualni perverznjak, ne znam. Smiješno. Ali ništa manje prihvatljiva od drugih nejasnih predodžbi ljubavi u mom svijetu. Kako je u njihovom? Sve skupa, moje namjere ipak nisu takve. Nježne su. Ženski iracionalne, tople, naivne… i unatoč snažnoj želji, u svojoj dubini nevine… tek kad bi me poljubio… dozvolio mi da osjetim onaj drugi titraj svojega bića, onaj što ne reagira od dolje… nego iz srca. Dozvolio da ga poljubim. Ako je to vidio, mora da sam za njega tipična eilijenka. Ali on uporno govori da sam drukčija i posebna i da nikada nije upoznao biće poput mene. Malo mu štekaju doduše signali kojima lovi prijenos našeg igranog programa, zakašnjeli prikaz, tko zna koje TV stanice i kakve serije… pa se udvarao rečenicama poput: 'Želim poljubiti tvoje usne rasvjetale poput lotosa, crvene poput najljepše ruže'. Pričao je o jezerskim dubinama mojih očiju i tome slično. To je bilo pomalo smiješno. Volio je moju misaonost i navodno je on mogao učiti od mene. To je lijepo. Ono što me zaista dirnulo je kada je prešao rukom preko mojega čela, uočio je dvije crte koje imam od rođenja i rekao da bi on, da je Bog, učinio da te bore nestanu. I izbrisao svaku brigu s mojega čela. To je noć kad me prvi put pokušao obljubiti. Pitala sam se može li ih možda On izbrisati. Eh. Sve u svemu, što se svjetova tiče, svako je biće svijet za sebe… nije li želja da ga istražimo, obuhvatimo, snažni u svojoj slabosti, tako prirodna. Jednostavna i samorazumljiva, kao život.
I koliko je njegov svijet uopće drugi svijet? Pa tu smo, on i ja, jedno kraj drugog, o koliko dalekim svjetovima pričamo jednom kada smo… tu, kada smo ostvarili… kontakt?”