(Iracionalni) strah od obaveza

[bubula]

Ne znam spada li ovo pitanje na ovaj PF (ili je li već bilo postavljeno), ali mi se čini da bi tu mogla dobiti najzanimljivije odgovore.

U zadnje vrijeme sve više primjećujem kao da se sve više mladih iracionalno boji svih životnih obaveza i odgovornosti. Dvadesete godine postale su sinonim za "iživljavanje", koje u prijevodu i u praksi najčešće znači odugovlačenje sa studiranjem, život na grbači roditelja i cuganje vikendom. Nešto što se prije gledalo negativno i devijantno, sada je takoreći norma, dok se bilo kakvo preuzimanje obaveza u životu gleda s izrazito negativnom konotacijom i ostavlja se do nekih "idealnih" srednjih tridesetih koje su izgleda postale psihološka (iako više mislim biološka) granica za započet odrastao život.

"Polako s faksom, dovoljno ćeš se mučit kad se zaposliš i imaš obavezu do kraja života".
"Nemoj sad u ozbiljnu vezu/brak, treba se iživiti imaš vremena kasnije za te obaveze".
"Djeca su velika muka i obaveza nemoj si to tako mladom priušitit"
"Nemoj uzet psa/papigu/zlatnu ribicu to ti je velika obaveza"

Što mislite zašto je to tako?
Otkud taj preokret u percepciji što je prihvatljivo, a što negativno u životu?
Zašto se osamostaljenje i kretanje u "odrasli" život počelo gledati s tolikom stigmom i negativnom konotacijom?

[mimma7]

to je zanimljiva tema.
odgovor je da je na jedan način tako lakše u životu. s druge strane, možda i nije.
kako god, puno je ozbiljnih stvari za promišljanje, koje su od sudbinskog značaja na ovom svijetu, da bi se u dvadesetoj netko zamarao time kako sam sebe prehraniti.
ne daj bože nikome.
to što roditelji mnogima osiguravaju egzistenciju i u zreloj dobi, dokaz je da se nikad nije lakše živjelo, ma koliko mi srali suprotno.
ne znam je li to nešto loše ili nije.


kad sam već pri ovom konkretnom umjetniku, neka bude la džigeracion.

[mimma7]

želim reći da odgovornost nikad nije na njima/nama. sve nas su sjebali ovi prethodni, a da opet nekako i nisu. majkemi, teško je reći.

[blort]

bubula kaže:

Ne znam spada li ovo pitanje na ovaj PF (ili je li već bilo postavljeno), ali mi se čini da bi tu mogla dobiti najzanimljivije odgovore.

U zadnje vrijeme sve više primjećujem kao da se sve više mladih iracionalno boji svih životnih obaveza i odgovornosti. Dvadesete godine postale su sinonim za "iživljavanje", koje u prijevodu i u praksi najčešće znači odugovlačenje sa studiranjem, život na grbači roditelja i cuganje vikendom. Nešto što se prije gledalo negativno i devijantno, sada je takoreći norma, dok se bilo kakvo preuzimanje obaveza u životu gleda s izrazito negativnom konotacijom i ostavlja se do nekih "idealnih" srednjih tridesetih koje su izgleda postale psihološka (iako više mislim biološka) granica za započet odrastao život.

"Polako s faksom, dovoljno ćeš se mučit kad se zaposliš i imaš obavezu do kraja života".
"Nemoj sad u ozbiljnu vezu/brak, treba se iživiti imaš vremena kasnije za te obaveze".
"Djeca su velika muka i obaveza nemoj si to tako mladom priušitit"
"Nemoj uzet psa/papigu/zlatnu ribicu to ti je velika obaveza"

Što mislite zašto je to tako?
Otkud taj preokret u percepciji što je prihvatljivo, a što negativno u životu?
Zašto se osamostaljenje i kretanje u "odrasli" život počelo gledati s tolikom stigmom i negativnom konotacijom?

Zato što sve što si navela prečesto ispadne kao malograđansko izdrkavanje i zato što je isto većini moguće samo uz kredite u koje se ne žele uvaljivati jer su imali prilike vidjeti kako to zna završit.

[bubula]

mimma7 kaže:

to je zanimljiva tema.
odgovor je da je na jedan način tako lakše u životu. s druge strane, možda i nije.
kako god, puno je ozbiljnih stvari za promišljanje, koje su od sudbinskog značaja na ovom svijetu, da bi se u dvadesetoj netko zamarao time kako sam sebe prehraniti.
ne daj bože nikome.
to što roditelji mnogima osiguravaju egzistenciju i u zreloj dobi, dokaz je da se nikad nije lakše živjelo, ma koliko mi srali suprotno.
ne znam je li to nešto loše ili nije.


kad sam već pri ovom konkretnom umjetniku, neka bude la džigeracion.

Shvaćam što želiš reći, ali jako često nije riječ o ekstremnim slučajevima na rubu egzistencije, već o srednjoj klasi koja tim "obavezama" ne gubi kruh iz usta nego više nekakvu vlastitu komociju. Najbolji primjer je ono istraživanje gdje smo pri vrhu po broju muškaraca koji ostaju živjeti doma s roditeljima. Znam da su kriza i nezaposlenost jak faktor, no je li doista stanje baš takvo? Da se nikako ne možeš osamostaliti? Nekako ne bih rekla. Bar po primjerima iz svoje okoline, zbog kojih to i pitam. Najčešće je riječ o ljudima koji imaju nekakav izvor primanja, ali je lagodnije živjeti doma i ne brinuti o režijama vešu kuhanju spremanju (pa bude mama) , pod motom "moram se iživit dok sam mlad", ali iz moje perspektive to se ne događa. Nije da to vrijeme do 35e što su doma i odugovlače sa obavezama i odgovornošću provode putujući svijetom učeći po noći korejski heklajući goblene il svirajući violinu. Prije bi rekla da nešto drugo sviraju

Oću reći da mi se čini da je jako puno nerealiziranih mladih, i to visokoobrazovanih, koje je strah i panika od "odraslog" života i onda umjetno produžuju lifestyle koji je bio kad smo bili srednja škola do srednjih 30ih.

[bubula]

blort kaže:

Zato što sve što si navela prečesto ispadne kao malograđansko izdrkavanje i zato što je isto većini moguće samo uz kredite u koje se ne žele uvaljivati jer su imali prilike vidjeti kako to zna završit.

A je li zaista moguće samo uz kredite? Nekako ne bih rekla da je situacija baš takva. I ne mislim pritom na sve stvari koje sam navela, više pričam o nekom generalnom instinktu kada dođe bilo koja tema koja predstavlja bilo kakvu obavezu. U rangu tog "joj jako volim životinje i ja bi psa ali znaš to ti je velika obaveza moraš ga šetati i sve". Po istom principu se odbijaju i sve ove ostale veće obaveze i odgovornosti u životu.

Mislim realno danas se živi bolje nego ikad i ne može me nitko uvjeriti u suprotno. Tu smo gdje smo jer su naši preci milionima godina kroz glad i bolesti preživljavali i razmnožavali se, a nama je danas "teško" i ne možemo se osamostaliti.

Gledam djeda i baku, s osnovnom školom, samo on radio, dvije kćeri izdržavao kroz pravni fakultet i obje su doma uživale do 35e jer nisu htjele "obaveze" i "odgovornosti". Čini mi se da nije toliko da se ne može, kolko da se neće. A pitam se zašto se neće?

Je li nam se životni standard toliko digao, a da si to sami ne možemo priznati? Pa ono kao, neću brak i obitelj nemam si to kak priuštiti a tu se pritom ne misli bit će mi djeca gladna i živjet ćemo na klupi nego nemam za skijanje ljetovanje novi smartphone svakih 6 mjeseci itd itd...

[ladybug24]

blort kaže:

Zato što sve što si navela prečesto ispadne kao malograđansko izdrkavanje i zato što je isto većini moguće samo uz kredite u koje se ne žele uvaljivati jer su imali prilike vidjeti kako to zna završit.

pa ne moraju kupiti nekretninu.
iz mog iskustva, stvar je najviše u komoditetu.

želi se uživati s tom svojom plaćom, a ne plaćati račune.
jasno je to meni, ali s tim stavom nema nikakvog napretka u životu.

[blort]

bubula kaže:

A je li zaista moguće samo uz kredite? Nekako ne bih rekla da je situacija baš takva. I ne mislim pritom na sve stvari koje sam navela, više pričam o nekom generalnom instinktu kada dođe bilo koja tema koja predstavlja bilo kakvu obavezu. U rangu tog "joj jako volim životinje i ja bi psa ali znaš to ti je velika obaveza moraš ga šetati i sve". Po istom principu se odbijaju i sve ove ostale veće obaveze i odgovornosti u životu.

Mislim realno danas se živi bolje nego ikad i ne može me nitko uvjeriti u suprotno. Tu smo gdje smo jer su naši preci milionima godina kroz glad i bolesti preživljavali i razmnožavali se, a nama je danas "teško" i ne možemo se osamostaliti.

Gledam djeda i baku, s osnovnom školom, samo on radio, dvije kćeri izdržavao kroz pravni fakultet i obje su doma uživale do 35e jer nisu htjele "obaveze" i "odgovornosti". Čini mi se da nije toliko da se ne može, kolko da se neće. A pitam se zašto se neće?

Je li nam se životni standard toliko digao, a da si to sami ne možemo priznati? Pa ono kao, neću brak i obitelj nemam si to kak priuštiti a tu se pritom ne misli bit će mi djeca gladna i živjet ćemo na klupi nego nemam za skijanje ljetovanje novi smartphone svakih 6 mjeseci itd itd...

Kao prvo zašto misliš da navedenim stvarima svi pridaju važnost i vrijednost koju ti pridaješ?
Mnogima su očito stvari koje tebi imaju vrijednost potpuno bezvrijedne.
Kao drugo šta te briga šta drugi rade sa svojim životima i tko si ti da im popuješ?
Kao treće na osnovu čega si toliko sigurna da je tvoja percepcija svijeta ispravnija od njihove?

ladybug24 kaže:

pa ne moraju kupiti nekretninu.
iz mog iskustva, stvar je najviše u komoditetu.

želi se uživati s tom svojom plaćom, a ne plaćati račune.
jasno je to meni, ali s tim stavom nema nikakvog napretka u životu.

Dok s podstanarstvom ima?

[MaxinQuaye]

Logičan je bijeg od obveza jer čovjek nije dizajniran da bude vezan nego slobodan. Što se i očituje u zadnje vrijeme porostom bolešćina kojekakvih i općim nezadovoljstvom. Svatko će reć da je u socijalizmu bilo bolje jer je čovjek imao sigurnost. Danas nema.

[bubula]

blort kaže:

Kao prvo zašto misliš da navedenim stvarima svi pridaju važnost i vrijednost koju ti pridaješ?
Mnogima su očito stvari koje tebi imaju vrijednost potpuno bezvrijedne.
Kao drugo šta te briga šta drugi rade sa svojim životima i tko si ti da im popuješ?
Kao treće na osnovu čega si toliko sigurna da je tvoja percepcija svijeta ispravnija od njihove?

Ne mislim ja ništa niti ikome popujem, ali da me briga, odnosno da me zanima zašto i kako je do tog došlo to stoji.

Pritom uopće ne mislim na ljude koji imaju svoje prioritete i ciljeve u životu koji nisu takoreći tradicionalni i rade na njima, to u potpunosti razumijem (tko na kraju krajeva kaže da nisam i ja jedna od njih?), ono što me zanima što je s tim strahom od obaveza kod ovog dijela njih koji se ničim pametnim ne bavi već "životari" i bježi od obaveza.

A uvjerit me da je životarenje i njegovanje kulta vlastite guzice i komocije nečija vrijednost koju treba poštovat će malo teže ići

[Maria34]

Zbog toga što se prije pretjerano inzistiralo na preranoj odgovornosti.

No ne vidim da se otišlo u drugu krajnost. Većina je ipak i udana i oženjena najkasnije do tridesetih, radi i otplaćuje kredite.
Jedno je što roditelji pričaju, drugo što djeca zapravo naprave.

[bubula]

MaxinQuaye kaže:

Logičan je bijeg od obveza jer čovjek nije dizajniran da bude vezan nego slobodan. Što se i očituje u zadnje vrijeme porostom bolešćina kojekakvih i općim nezadovoljstvom. Svatko će reć da je u socijalizmu bilo bolje jer je čovjek imao sigurnost. Danas nema.

Malo mi je to kontradiktorno, reći da je čovjek dizajniran da bude slobodan, a istovremeno da je bio zadovoljniji u komunizmu i socijalizmu koji su ograničavajući sustavi

Može se eventualno povuć paralela s tim da je socijalizam ljude svodio na mentalnu razinu djeteta takoreći i sustav se "brinuo" o svemu i maknuo s ljudi teret osobne odgovornosti za vlastitu sudbinu i učinio ju državnim pitanjem. A sad jel to ograničavajuće ili oslobađajuće. Meni je to ograničavajuće, ali to je tema za sebe.

[mimma7]

bubula kaže:

A je li zaista moguće samo uz kredite? Nekako ne bih rekla da je situacija baš takva. I ne mislim pritom na sve stvari koje sam navela, više pričam o nekom generalnom instinktu kada dođe bilo koja tema koja predstavlja bilo kakvu obavezu. U rangu tog "joj jako volim životinje i ja bi psa ali znaš to ti je velika obaveza moraš ga šetati i sve". Po istom principu se odbijaju i sve ove ostale veće obaveze i odgovornosti u životu.

Mislim realno danas se živi bolje nego ikad i ne može me nitko uvjeriti u suprotno. Tu smo gdje smo jer su naši preci milionima godina kroz glad i bolesti preživljavali i razmnožavali se, a nama je danas "teško" i ne možemo se osamostaliti.

Gledam djeda i baku, s osnovnom školom, samo on radio, dvije kćeri izdržavao kroz pravni fakultet i obje su doma uživale do 35e jer nisu htjele "obaveze" i "odgovornosti". Čini mi se da nije toliko da se ne može, kolko da se neće. A pitam se zašto se neće?

Je li nam se životni standard toliko digao, a da si to sami ne možemo priznati? Pa ono kao, neću brak i obitelj nemam si to kak priuštiti a tu se pritom ne misli bit će mi djeca gladna i živjet ćemo na klupi nego nemam za skijanje ljetovanje novi smartphone svakih 6 mjeseci itd itd...

razumijem ja tebe u potpunosti. ali mi smo ih stvorili takvima, a oni su drage volje prihvatili.
komocija u zamjenu za slobodu, ima li gore varijante? posebno jer umrtvljuje mozak.

meni se čini da nema, ali ja iz sto razloga baš i nisam najbolji primjer za procjenu.

[bubula]

mimma7 kaže:

razumijem ja tebe u potpunosti. ali mi smo ih stvorili takvima, a oni su drage volje prihvatili.
komocija u zamjenu za slobodu, ima li gore varijante? posebno jer umrtvljuje mozak.

meni se čini da nema, ali ja iz sto razloga baš i nisam najbolji primjer za procjenu.

Točno na to i mislim, komocija u zamjenu za slobodu , a onda često u paketu i bilo kakvu ambiciju i samorealizaciju. Jer da je ta 'sloboda' dobro iskoristena ne bi umrtvljivala mozak.

[blort]

bubula kaže:

Ne mislim ja ništa niti ikome popujem, ali da me briga, odnosno da me zanima zašto i kako je do tog došlo to stoji.

Pritom uopće ne mislim na ljude koji imaju svoje prioritete i ciljeve u životu koji nisu takoreći tradicionalni i rade na njima, to u potpunosti razumijem (tko na kraju krajeva kaže da nisam i ja jedna od njih?), ono što me zanima što je s tim strahom od obaveza kod ovog dijela njih koji se ničim pametnim ne bavi već "životari" i bježi od obaveza.

A uvjerit me da je životarenje i njegovanje kulta vlastite guzice i komocije nečija vrijednost koju treba poštovat će malo teže ići

Ovo pametno je vrlo relativna i subjektivna kategorija.
Apsolutno se isto može reći i za tvoj životni stil, tj da se na kraju svodi na životarenje(samo drugačije upakirano).
Realno život 90% ljudi je životarenje, kad se sve zbroji i oduzme.

A čiju bi guzicu trebali štovati ako ne svoju?

[Happyning]

Moguće da je to zbog kontaminacije "internet mentalitetom". Svašta se na njemu ima vidjeti te si u glavi zamišljati bajne scenarije. Ali život nije Hollywood ali za poneke u mašti je to slučaj.
Ima tu prste i individualna kronična upala ljenosti i još ponešto.

Malo je šokantno, zapravo tužno, uvjeriti se koliko je danas teško naći par dodatnih ruku da ti pomognu na sat dva i pri tome pošteno zaraditi 100-200 kuna.
Ali, ne glatko te odbiju i kažu kao nemaju vremena, a unutar sebe niti časti da nešto malo polu-fizički odrade. A i u međuvremenu tijekom tog posla bilo bi i riskantno propustiti po koju porukicu na svom smart fončeku. Ali najači argument im je da imaju i svojeg tateka i mameka, bakicu i dedeka, vrijednu i brižnu suprugu ili supruga koje mogu lukavo guliti.

A ironija je da te ti isti ljudi drugi dan dođu žicat 2kn za kaffe aparat ili cigaretu dok se onak ponosno prse pred tobom i tipa :"Ej stari moj! Imaš pljugu?"
komično nakaradno ali i stvarno žalosno.

Nekoliko sam puta osobno a i putem razgovora čuo kako mnogi u metropoli imaju stav:"Nema šanse da ja svakodnevno radim od 7 do 15 sati!"

A kako bi mogli imati vremena za još i to kad
cjelodnevno žicaju, smišljavaju razne načine prevencije da im neko slučajno ne nađe posao; pa još i uz lukavo moljakanje, čak znaju i po koju jadnu suzicu pustiti.
Jednostavno su pre-facebukirani.

I sam se slažem da je uz sve te poslove nemoguće svakodnevno raditi od 07-15h! Ajoooj pa treba i svakodnevno putovati na posao i sa posla. Ooo, No Way!!

Takvih usjedlica koji maštaju o brzoj i lakoj lovi, filmski životnom stilu, bilo mladih ili starijih je uvijek bilo i uvijek će biti.

Vrijeme je nekako brže, zahtjeva sve više i kao da svatko ima sve manje vremena; ali ne mislim da je u današnje vrijeme nešto pogodnija klima za virus koji izaziva upalu ljenosti i identifikaciju u filmske dive.

Takvim ljudima nije nimalo ugodno ni lako koliko god mislili ili se uvjerili da mogu stalno živjeti na tuđi račun. Stvarnost za njih nakon nekog vremena može biti doslovno o/krut(n)a.

Sreća je samo u tome što takvi ne prevladavaju jer tko zna na što bi današnjica ličila da su u većini.

[bubula]

@blort Ničiju.

@Happyning Potpisujem sve primjere, sa svima sam se susrela i to me potaklo na razmišljanje o temi. Moguće je i stvar moje osobne sredine i ljudi kojima sam trenutno okružena da mi se čini da je takvih primjera među vršnjacima sve više i više i da situacija postaje alarmantna i da sve više ljudi ima za opći cilj u životu plovit linijom manjeg otpora i komocije vlastitoj guzici umjesto bilo kakvog rada, napretka i produktivnosti jer su to "obaveze" Nadam se da sam u krivu

[afos]

I feel called

Nebi reko da je preuzimanje obaveza u ranijoj dobi (dvadesetima) poprimilo negativne konotacije, čak štoviše osobno, a i iskustvo okoline mi daje za pravo da mislim upravo suprotno.
Istina je da ta pojava uzima sve više maha, al sad baš da društvo na to gleda sa odobravanjem nebi reko.

Osamostaljenje=vlastiti krov nad glavom
Podstanarstvo kao opcija u kojoj te jedna neplaćena stanarina dijeli od ulice je ajmo reć najprihvatljivija opcija za većinu moje populacije.
I to je ok, dok znaš da imaš backup kod roditelja.
Raditi isključivo za "vlastiti" krov nad glavom hmm ne zvuči baš primamljivo.

Treba uzeti u obzir i to da je sa većim standardom došla i veća nesigurnost/nestabilnost.
Sigurnust, stabilnost u tom je kvaka. Prebrzo smo napredovali, taj napredak je pregazio mnoge, svjedočili smo/svjedočimo na dnevnoj bazi turbo ubrzanoj svakodnevnici koja one najranjivije nemilosrdno gazi i to je ostavilo traga.

[bubula]

afos kaže:

I feel called

Nebi reko da je preuzimanje obaveza u ranijoj dobi (dvadesetima) poprimilo negativne konotacije, čak štoviše osobno, a i iskustvo okoline mi daje za pravo da mislim upravo suprotno.
Istina je da ta pojava uzima sve više maha, al sad baš da društvo na to gleda sa odobravanjem nebi reko.

Osamostaljenje=vlastiti krov nad glavom
Podstanarstvo kao opcija u kojoj te jedna neplaćena stanarina dijeli od ulice je ajmo reć najprihvatljivija opcija za većinu moje populacije.
I to je ok, dok znaš da imaš backup kod roditelja.
Raditi isključivo za "vlastiti" krov nad glavom hmm ne zvuči baš primamljivo.

Treba uzeti u obzir i to da je sa većim standardom došla i veća nesigurnost/nestabilnost.
Sigurnust, stabilnost u tom je kvaka. Prebrzo smo napredovali, taj napredak je pregazio mnoge, svjedočili smo/svjedočimo na dnevnoj bazi turbo ubrzanoj svakodnevnici koja one najranjivije nemilosrdno gazi i to je ostavilo traga.

S ovim drugim dijelom mogu reći da se generalno slažem.

Ali, što se tiče i podstanarstva i "rađenja za krov nad glavom", nekako to više gledam iz perspektive da ako si u takvoj situaciji, da ćeš se puno prije potruditi i više "zagristi" u životu da se iskopaš iz toga, nego ako živiš u lagodnom status quo i ne mičeš se s mjesta. Ponavljam, ne govorim tu o ekstremnim slučajevima kad je netko zaista na rubu egzistencije, nego mi se zaista čini da ima sve više slučajeva gdje i roditelji više potiču djecu da ostanu doma i ugađaju im u željama i materijalno financiraju razno razne stvari.

[Jack Van Ras]

bubula kaže:

Ne znam spada li ovo pitanje na ovaj PF (ili je li već bilo postavljeno), ali mi se čini da bi tu mogla dobiti najzanimljivije odgovore.

U zadnje vrijeme sve više primjećujem kao da se sve više mladih iracionalno boji svih životnih obaveza i odgovornosti. Dvadesete godine postale su sinonim za "iživljavanje", koje u prijevodu i u praksi najčešće znači odugovlačenje sa studiranjem, život na grbači roditelja i cuganje vikendom. Nešto što se prije gledalo negativno i devijantno, sada je takoreći norma, dok se bilo kakvo preuzimanje obaveza u životu gleda s izrazito negativnom konotacijom i ostavlja se do nekih "idealnih" srednjih tridesetih koje su izgleda postale psihološka (iako više mislim biološka) granica za započet odrastao život.

"Polako s faksom, dovoljno ćeš se mučit kad se zaposliš i imaš obavezu do kraja života".
"Nemoj sad u ozbiljnu vezu/brak, treba se iživiti imaš vremena kasnije za te obaveze".
"Djeca su velika muka i obaveza nemoj si to tako mladom priušitit"
"Nemoj uzet psa/papigu/zlatnu ribicu to ti je velika obaveza"

Što mislite zašto je to tako?
Otkud taj preokret u percepciji što je prihvatljivo, a što negativno u životu?
Zašto se osamostaljenje i kretanje u "odrasli" život počelo gledati s tolikom stigmom i negativnom konotacijom?

Nova su vremena. Baš pratim jednu temu gdje 40-godišnjaci igraju Playstation.

Mame uspavaju klinca pa gejmaju.

Svega je po malo. Red konzumerizma, red društvenih mreža, red tehnologije, red hedonizma, red kućnog neodgoja i trash medija nas je pretvorio u puer i puelle aeternuse.