Contra punkt

[contra rationem]

5. Februar 2015

Nisu znali za izlaze iz tisućgodišnjih vrtova. Pokopani u strahu sigurnih masivnih lanaca. Bezbožno bijeli. Nikad nećemo stići. Skrivenih kopjejki. Iz prvog svjetskog rata. Slali smo zlatnu golubicu. Opjevanu. Rozi obrisi nevoljenih zasuna iza kojih lovci kradu nedogledane ipsilone. S one oblasti kristala. Stigli smo među mrtve. Među prvima. Henok je rekao da ispitam onu okladu. I posvemašnji gubitak Vremena, koje bi nekad zzzzzujalo čuvajući tišinu. Razdrobili smo grubo nas nestale. Broji od sna.

[contra rationem]

6. Februar 2015

Oni su znali za staništa u rumenom, bez da daju i jedan srebrnjak za dužnike što su klečali moleći. Tri su dana prošla pod kamenjem. Odbili su novoosjenčane bridove i nijemo su gledali u otvorene oči koje nisu vidjele ništa. Za travom zaneseni. Pristigli u nikad oročenu zemlju. Kojom sad gladuje i ista crna ptica što se krijem od tvojih prstenova. Značiš zrakom. Kao ja.

[contra rationem]

"Kupi mi skočimiša!", moljakala sam te, no ti si grickao prljave nokte i dobro se zabavljao. Vani je mirisalo na još jednu kišu. Dalekim svijećama drugih i ni jednog ostanka na onoj strani. Zato zabrinuta sam i za tebe.

"Nikada više neću moći otići", pomišljala sam i gledala u razigranog crnog skočimiša iza rešetaka. Par novčića za kavu, još jedna užicana cigareta... I ovo putovanje je iza nas, ne trebaš me više. Vrijeme gladi, vrijeme ocvalosti.

Buljim u žarulju i jedva da se sjećam.

[contra rationem]

Vožnja noćnim tramvajem u krugove i jutarnja kava na kafe-aparatu Zapadnog kolodvora. Nekad smo noćivali na Ribnjaku, u parku, na ispruženom vojničkom šatorskom krilu na travi. Nožem smo izboli rupu u zemlji da zataknemo svijeću i jeli sendvič od užicanih novčića. Kad bi pala kiša, skrili bi se u garažu Langić i tamo čučali do jutra. Sjećaš li se? Pod spomenikom, onim obeliskom na Ribnjaku uvijek su bile svijeće i porculanski i plastični anđeli. Ukrala sam i dvije plave platnene ruže, još uvijek ih čuvam. Kao i palice za bubnjeve i početnicu za bubnjanje, skupa s ruksakom, koji je netko tamo zaboravio nakon noćne tervenke. Još jednom ću odande do Mirogoja, paliti svijeće za one kojima ne znam groba. Kao i za tebe. Pili smo tamo butelje talijanskog vina, sjećaš li se?

[contra rationem]

Maloumne zebnje, čeznutljivo odmicanje granica, još jedan nemoguć bijeg, za prolaznike kroz eone, pripijene uz pločnik uzajamnih htijenja, zrnja, znamenja, obamrlo povlašteni, na grobovima drugih, odsutnost. Mrzim sebe kroz prozore.

[contra rationem]

Na poslijetku sve bijaše čađa. Vino je ispijeno. Trublje su prodane. Doušnici su zauzeli svoja počasna mjesta. Malograđani likuju. Ptice su izvezli u velikim korabljama s onu stranu noći. Blaga je noć. Ne vide se zvijezde.

[contra rationem]

Da li si me mrzio, ne znam. Nije ostalo ništa oko mene, od mene. Bila sam na odlasku, kad su me ulovili.

Moli još jednom samnom, ti, koji si mrzio anđele. Nije ništa ostalo.

Od svih prolazaka vlakova, pamtim samo ono jedno, kad sam promijenila prezime. Preziru me i žele da ostanem dolje. Ti, koji si prolazio kroz osamu zidova i ruševina, mirišući na groblje. Prema svim tim lažima ispijenih kava i poslanim pisamcem s našim fotografijama u jedan samostan. (Izgledali smo ko dezerteri, poslani od same ruke zla.) Očijukala sam s tvojom uniformom iz drugog svjetskog rata, pronađenom na otpadu, s kojom si se kočoperio. Nađi bar jedan razlog da ostanem ovdje. Nije ništa ostalo.

[contra rationem]

17. Februar 2015

Naš umor otkrili su perači prozora pričvrščeni na užad, na 9. katu naše ostakljeno- nevjerničkog nebodera, koji je bacao tanku dvoglavu sjenu kroz sve ulice posmrtno drhtavog grada. Yap.

[contra rationem]

17. Februar 2015

Naši kremeno-kameni odlasci iscrtavali su bakrenozlatne rubove materie prime sa svim postojećim lukovima i kandelabrima optočenim vješalicAma što su naša slova pridržavala vrlo čvrsto. Potkopani kanali pod oslovljenim labirintom sjenčali su nam smrt kroz koju bi se provlačili pažljivo kad da padamo zračnim tunelima i ne nadajući se paperju snova....

[contra rationem]

That Night, I Drank Deeply

Nitko me nije zvao s one strane i nikoga na pregači snova, opcrtanoj noćnim ružama, kamenjem trgovinskih laveža i ljepilom smrti. Kao turobni prekidač neishranjenog vremena i otpada, što je pritiskao ulaze na vječita stovarišta, rascvjetanih kolodvora osame. Ozeble mi noge. Ponad plutajućih svijeća na rubovima štednjaka, neispeglanih plahti i olova. Umjesto njega, tišina. Njegovani viličari i opustjela ravnina između dvaju nedostižnih svjetova, po poredanim nazubljenim ogradama jedne od mogućih ruševina. Nisi više mogao piti i pred još jedno jutro na asfaltnoj uzbrdici kamenovanih i oljuštenih bedara neprenosivog znanja... "Kazni me", jecao si, ali čaša zelenog bila je prazna i nisam prilazila napuštenom ružičnjaku. Pozobali su svo oruđe i neprohodne granice novog roblja, kao i zaleđenog rublja, potpisujući se tu i tamo na zidove, ne pripovjedajući više o vječnosti.

Gubitnički pokroviteljski netko me potapšao po ramenu, nogom zavitlao kamen i udaljio se zviždučući niz grobove. Debele zavjese bile su pokidane i mogao se vidjeti mjesec. Uzalud.

[contra rationem]

Nisam ništa dotakla. I opet pjevaju mrtvi u mojoj sobi. Ugasile su ruže kamenovane obrise tračnica i ništa od svjetla. Po prvi put od nestanka. I mi izmičemo traganju i strancima iz one zemlje u koju htjedosmo poći. Gradovi ne izranjaju više iz tvojih hipnotiziranih očiju. Žadom i zlatom ispunjeni, tako da ne istrunemo. Nema ljekovitih noći iza spuštenih zavjesa i nisam ovdje. Žrtvovala sam sve svoje tornjeve za jedan napušteni san...

[contra rationem]

U ćeliji

Ispeglali su naše zavjese do mrtvila sjena. I ni jedna noć nije sjala, okrunjena kamenjem iskona. Na tavernama su gazili cjepanice i blještale su oči mjesečeve krvi. Kao pijuni pojedeni u slavu obješenih lutaka, gore ispod zabranjenog grada. I nismo stigli ni o drugoj ljestvici poslaganoj. Hodnicima bezazlenog ogledanja o strunjače i otežale sive ogrtače i ograde. Zavojima zavezani, nevidom, pri slaboj svijeći na izdahu. I ni jedno četvrtasto okupljanje oko čaše. Ispili su vjetar o prekršenim obećanjima. Dosta dugo me već drže omamljenu i nepostojeću. Izvana, kao i iznutra, istrunulo, izblijedjelo. Pogaženo riječima i slutnjom. Odrvenilo mi tjeme. Dođi još jednom, pokrij me!

[contra rationem]

Potpisom mrtvih. Ne znajući za izlaze. Dok gorjele su svijeće i neprestana misao na nedohvaćen hram. Postadoh ubojicom same sebe. Nisi me pozvao na koncert limene glazbe na tvom posljednjem putu. I dok ovlaš brišem krizanteme s očiju i ne progledavši. Daj mi još jednu maramicu, pod visokim čelom noći i njegovih očnjaka, očijukajući s tugom. Dva tri reda nepročitane knjige o Bogu i zlu: Ono asocijalno je u biti kreativno, ono alternativno i devijantno ustvari je nešto autentično, ono pak anti-autoritarno zapravo je nešto vitalno, ono anti-institucionalno je humano... "Vremena su teška za sve", kaže moj poznanik, "Treba čekati proljeće..." Na proljeće će izrasti narcise na tvom grobu i sve će biti ponovno lijepo kao prije. "Stavi me ad acta", molila sam Boga prije spavanja.

[contra rationem]

Jedan po jedan utonuli smo u san... Među grumenima zemlje te ne pronađoh. I nepce noći stiskalo je glave ispred oltara nepristiglih. Jabukovačom zaliveno čekanje i noći bez mirisa soli, kao što je ova, stvaraju mučninu u želucu. Grobovi su okićeni anđelima i ni jedan tvoj i moj. Ogledalo mi kaže da godine su prošle i ne izgleda više ustrajno iskušenje mog ispuhanog srca, koje se smrežuralo kao crveni balon.

Volim gubiti vrijeme, ali je vrijeme protiv mene. Sjela sam na peron i buljila u sat. Možda koji vlak dođe, dok još budem na ovom zabitom kolodvoru, gdje proveli smo vječnost.

"Tražim damu herc, a nailazim samo na pikove dame", jednom je netko rekao. Ali je danguba ostala piti i kartati s društvom do jutra, a ja u ponoć više nisam stigla kući i još sjedim i promatram tračnice.

Mušice su se skupile oko prazne čaše i upala sam u zečju jamu. (Nitko ne voli ostarijele djevojčice, kao što sam ja.)

U vrtu mučenja nije svjetovno ono što je ovdje, i ne čujem više iz daljine tajni svijet, koji preklinje izgubljene da se vrate. I nema više puta kojim su došli.

[contra rationem]

Jučer je trebalo poći za izmaglicom i ne vratiti se. Ugođene krizanteme pjevaju u suglasju i žalim za izgubljenim vrtom. Poezija je istekla i hlape osmice. Čeznutljivo gorući za kapljom nevidljivog.

tri koraka
i ni jedna zvijezda
za izmirenje
mrtvih
neprospavanom stazom gorućeg kamena
snimajući posljednji film
u čast besplatne coca cole
i vrtoglave potrošnje cigareta
s one obale
pošalji mi pozivnicu

[contra rationem]

Ostali su samo odlasci. Lanterne i škripanje snijega pod čizmama. Svećenik me ponudio čajem: "Polako, dijete...", izustio je. Dim strvine što se kotrljala klisurom. Opisala sam te ponad vode. Nisam model i galoni i galoni meskalina trebali bi mi da ostanem pribrana. Izbjeglica sam od ružnih ptica što mi ispunjaju postelju. Zvona. Tako i tako sam pala. Koferi su prazni i skrivam se ponekad u njima. Ti, zlatni sine gube, odavno si mrtav i gledaš kroz luknju na nebu. Sve će proći... Trese se tvoj odsjaj i nestaje. Nekad sam išla iznad svemira i nevinih mrtvih, gledajući planete i čitajući ti iz dlana. Sve prolazi i sve je dosadno. Kao samo umiranje. Smiju mi se tvoje kosti i ne šalješ mi špijune da mi poruče još jedno zbogom. Griješiti je ljudski. Sve je ljudski. Ne plači, čekat ću na tebe, bez smrti koja pada ovu noć... Ne plači... Sve prolazi.

[contra rationem]

Nisam razumijela

"Sad ste napokon razumni.", kimala je psihijatrica, stavljajući potpis na još jednu inekciju haldola. "Zadovoljni smo s vama."

Izašla sam van i udahnula još jednu kišu. Moja majka je mrtva, noćas ću je ubiti, kako mi i priliči po dijagnozi. Ništa čudno. I Bog je mrtav, zar ne?

"Haldol blokira dopamin", dodala je još veselo psihijatrica, "Jer povišeni dopamin izaziva euforiju, maniju i psihozu."

Blokirali su mi pitanja i odgovore, čuvara groblja i čuvara stepeništa, devu i ušicu, tramvaje na kiši...

Sutra će biti lijep proljetni dan. Sutra ću se napokon ubiti.

[contra rationem]

Čavlići u srebrnoj lubanji nedovršenog odlaska i tako gnjevni, kao u krugu, plutajući leđno i gutajući okrnjenu sol. Naraštajima nepotrebnih čestica, okrunjenih velikim Ja u napuštenim odajama ptica, gdje ljubili smo se lani i izazivali gladne promatrače i oboružane mrtvozornike na još jednu kamenu svadbu. I nije dovoljan izlazak gromoglasnog mjeseca, koji se poput gljive sakrivao na obrušenim ostacima potkrovlja. Noć nije dovoljna. Skitanje je pohranjeno u muzičku kutijicu pod ključem. A vabi me još jedan korak u tminu...

Možeš li me još uvijek prepoznati? Iz onog što je ostalo od negdašnjeg carstva... Nosili smo crne prugaste košulje i rugali se plišanom medvjediću na uzglavlju.

[contra rationem]

Minirali su mi sjećanje na ostavštini rupčića za pozdrav. Zato očekujem još jedno gladovanje i prehranjujem se samo vremenom koje neće doći. Izmaglicom, prašinom od kovitlaca budnih i onih izronjenih iz sna, kao i posljednjim srkom kave na bolesničkoj postelji. Ostavljam te mrtvima da te tješe i negoduju za ravnicom i pokunjenim mačkom na obzoru. To je onaj tvoj, što su ga ubili utjerivači duhova iz kontejnera, ili ipak ti, mazeći mu pritom uši. Plutaju otoci po zaboravljenim zdanjima noći. Samo nenastanjena mjesta zaborava.

Idem. Na zabranjena mjesta, putem kojim se nije smjelo ići, do još jednog ograđenog grada s one strane svoda. Lađom koja se rađa iz čežnje čekanja i još jedne prazne zelene boce. Kažem idem, i palim cigaretu.

[contra rationem]

Okrunili su me maznim bedemom, mrzovoljnom glasolalijom tuđinca i onog koji nije smio doći. Jedem crvljive jabuke na trulom kovčegu. Lupkajući petama za odsutnim vilama i osuđenicima noći. Travnjacima gladnih i nepodobnih. Što ondje traže rukotvorine palih na lančanom nizu saturnalija. Zlatni lanac na okovanoj nozi. Pogodujem molitvama mrtvih da ručicama tegobnih ponoći, što pristaju jučerašnjoj zipki i oblačićima dima u stradanju, dodaju još jedan ipsilon. Sve u blagotvornom neznanju.

"Jaku vruću kavu, prosim!", digla sam na zdravicu, očekujući praznu sobu da me slijedi.