rukopisi kaligrafa

[kaligraf]

misliš da je lako pobrojati zvijezde
a biti izgubljenog neba
rastočiti more u kapi kiše i zrna pijeska
a ne moći sakupiti prste
preploviti svijet do njegova kraja
a biti zaboravljen od vjetra

misliš da je lako pogasiti svjetionike
a ne probuditi se jutrom
znati kako se slažu boje u sumrak
bez oblaka i sunca
sklopiti oči i biti bez slika
a imati te u sjećanju

[kaligraf]

posve prazan stan.
na podu sjena prozora
na stolu ključevi.
zavjesa u pokretu
bila si nekad tu.

sačuvana u nježnosti
odsjaja na ogledalu
titraja na irisu.
zastala u koraku
skrivena u uzdahu.

odškrinuta vrata.
sat na ormariću
dubok rez u sjećanju
trak svjetla po krevetu
jecaj ostavljen na dnu.

[kaligraf]

u praskozorje kada mi se učiniš stvarna
nad gradom u rascvjetanim ružama vjetrova
na nebu u znakovima od crvenih oblaka
na zemlju spuštena sa suzama anđela
na licu u mekom dodiru usnama
zadrhtim kao da sam opet tvoj.
u to jedno svitanje kada se pronađem
u sudbini vječnih putnika
u žudnom zagrljaju ljubavnika
u očajnom sjećanju gubitnika
zadrhtim kao da sam opet tvoj.
dok snovima teturam iz noći izgubljenih mirisa
odbačen s oboda rotacije kuda kruže mi sjećanja
buncam na jastuku sam među nepoznatim otiscima
i zaveden igrom svjetla i sjene među zavjesama
zadrhtim kao da sam opet tvoj.

[kaligraf]

nađem se na putanji tvojih riječi
i ponesem dio strijelnog kanala u svome tijelu.
odbačen unatrag
zarotiran oko osi
ponovo izdahnem tankim mlazom krivnje
a ti opet preživiš na mojim usnama.
iza trake na mjestu radnje
istražitelj zavrti glavom
obriše kapi znoja rukavom
i prekrije plahtom.
bolje je šutjeti o tome.
prekid emocionalne aktivnosti uzrokuje polaganu smrt.
ali, tko je ukrao srce?
molim neka uđe u zapisnik:
srce... on nema srce...

[kaligraf]

u meni glasovi više ne žive
već gluh sam i sasvim sam
prahom tišine noć pretvaram u svitanje
svaki puta bez čarolije.
u tim odajama zabravljen od davnih vijekova
gotovo slijep prisjećam se njenih mirisa
pa drščući povlačim se po zidovima tamnica
i pužem nijem na koljenima da dodirom prstima
opet napipam da je ljepota skorena
po podu kuda je ljubav odavde pobjegla.

tko me to osudio na umiranje
pa pomilovao na vječno čekanje
tko je ponio ključeve ovih odaja
da više nikada
ne dotaknem
nju.

[kaligraf]

znao sam…
kada jednom poljubim tebe
u tebi biti će sve žene svijeta,
kao da ljubim kišu
i sve kapi s neba.
ipak sam htio…
osjetiti kako to prolazi ljubav preko usana
mada rastapa boju tvoga imena.
iako ti nisi obična
niti sam ja izabran
znao sam…
kada poljubim tebe
biti će kao da ljubim kišu.
tebe u svim kapima s neba.

[kaligraf]

sva moja buđenja izgledaju isto.
s pola života ulazim u svijet u kojem ne znam gdje si
s pola uzdaha u zbilju neizvjesnog dana polažem stopala
nevoljko otvaram oči da se u ogledalu pronađem
potom pjenu razmažem da se sakrijem.
lice od prve nehajno zarežem oštricom
pa promatram krv što kapa u kovitlac vode
gdje se rastvara moj DNA kod.
a u njemu imam djelić tebe.
iako u lancu koji mi život povezuje s tvojim
nedostaje bar jedna karika
i jedna kap moje krvi te otkriva i sakriva.
kako dišem osjećam
po meni struji ljubav
šifrirana u molekulama
slovima tvoga imena.

[kaligraf]

u onaj čas kada prestade vjetar i umiri se moj svemir
a ja prestadoh da drhtim i nastavih da se nadam
kada započeh da sanjam i osjetih ljubav
da li si sa mnom bila ti?

usred tišine koja mi ispuni rane
i spram milosti koja rastjera tuge usred tame
kada spoznah da je život kap Ljubavi vječne
da li si to sa mnom bila i ti?

i onda kada imah zatvorene oči da spriječim suze
kada bijah željan daha a bez mrve svjetla i kapi boje
vrati me blagi dodir ljubavi u život
da li si to bila ti?

[kaligraf]

znači, ovako izgleda noć…
zapetljan u crno klupko tamnih misli
u odsustvu svjetla postajem čuvar igraonice sjena
u sobi obloženoj tišinom uvjetno kažnjen sjećanjem
bez roka kušnje za svoje dobro
sjedim, ležim, šutim…
nazirem obrise predmeta od kojih većina godinama miruje
na istom mjestu stotine puta pretraženih do srži
bez prave stranice među razbacanim knjigama
s ilustracijom lika žene koja hoda kraj mene,
istrgnutom prije no što sam od knjižničarke
dobio datum bezuvjetnog povratka u stvarnost.
položim glavu na jastuk, zid, staklo…
time cijeli svemir postaje dodirnut mojim čelom
i ja postajem dio ovoga svijeta
a znam da mu nikada nisam niti ću pripadati.
pitam se…
kada umrem, putujem li kroz tamu u svjetlo ili obrnuto
i sjetim se da bacio sam leksikon u kojem je možda odgovor
onoga dana kada sam susreo ljubav
jer bio sam siguran: s njom se ne umire u tami.
sada otkrivam da mi život prestaje s danjim svjetlom
i da me noć velikodušno daruje s onim što jedino ima
zato sjedim, ležim, šutim
i čuvam sjene…

[kaligraf]

prestar sam ja za povratke.
previše je već tuđih ulica
stranih i bludnih koraka
zaboravljenih misli o sreći
čak i još da me voliš
teško bih opet prošao taj put.
ovako je besmisleno osvrtanje
jedan dan više-manje
pronađen ili izgubljen
zbroju rana na duši
ne donosi lijek.
ako raspišu nagradu
da otkriju moje tajno ime
o tebi ovisi da li ću umirati ušutkan
svojim riječima optužen i osuđen
ili ćeš i dalje čitati zabranjene stihove
ispisane po zidovima mračnih kolodvora
odakle mi jedino čežnje
vječno putuju u krug.

[kaligraf]

puno je toga ostalo u zraku.
sve što može postojati između dva života
treperi kao rastegnute kapi kiše između mog neba i dna.
znam koliko je stvarna opasnost od boli u traženju dijelova zbilje
među krhotinama na kojima je presječeno tvoje povjerenje
dok ovlaš milujem tanke, lelujave niti nedovršenih dodira.
još i danas strepim od svih nježnih, toplih misli u kojima si postojala
i proklinjem neizrečene riječi zbog kojih sam ostao bez nade
da u svemiru postoji ljubav koja se rađa samo za nas.
svitanje sasvim izvjesno donosi jutro kao i suton noć.
i vrijeme sasvim izvjesno donosi početak svega i neodgodiv kraj.
ti si činila svijet prihvatljivim mjestom za igru bojama
i bez tebe sasvim izvjesno je da tama postaje podloga
na kojoj po sjećanju slažem kompoziciju mutnih obrisa
svog jedino preostalog crno-bijelog sna.

[ambarr]

bravo za trud, kaligraf... moram priznati da su ti stihovi jako lijepi... nadasve njezni...

[kaligraf]

pogasim svjetla uz koja svako večer živim
time prešutno dopustim da opet dođeš
u tisućama iskričavih sjećanja
pa ti krenem u susret mislima praznim
kojima ti si i onda otišla.
bojim se kako nećeš prepoznati srce
koje je rane sahranilo pod ožiljcima
jer sam otisnuo svoje jedino lice
na dlanove izgubljen između maštanja.
i kidam dijelove noći
umjesto haljina željan dodira
lažem si a znam da nećeš doći
ni noćas na moju stranu svemira.

A što da ti kažem ...kad sve znaš....

Tužna je to priča.

Alč ne mora biti .
Mrzim patetiku.
Inertnost.
Bezvoljnost.
Daj ...učini...nešto....!




Pjesme su ti prekrasne....





Neke više...neke...

[kaligraf]

moj život je priča.
libreto za zborno pjevanje anđela
tijekom kojeg jedna po jedna gasi se svijeća
kako je propisano u knjizi darovanog vremena
onako kako su dani i noći posloženi kao domina.
baš tim redoslijedom sve ima početak i kraj
kao i tijelo koje izdaje snaga u odnosu na izazove
dok sve češće misli ne prodiru kao nekad do boli
samoća postaje mjesto gdje krvarim iz svakodnevnih rana.
svjestan da svatko u posljednjem času ostaje sasvim sam
bio bih izgubljen da se ne bojim uzaludnosti svog putovanja
pogotovo kad se na njemu zvijezde baš i ne čine bliže
unatoč tome dvojbe ne priznaju utjehe za kojima žudim.
i kako se sve kreće orbitom dan uvijek smjenjuje noć
neizostavno sa stanovišta tame u vidokrug ulazi svjetlo
pa dok se uspravljam osjećam
svaka je zora poziv na jedno uskrsnuće.

[kaligraf]

ispustim uzdah u svoj crno bijeli svijet
ugasim njime svijeće po podu
i time zaledim noć.
skinem košulju pa me okruži tišina
no nema mi spasa bez dodira
i po žicama potražim zvuk
u kojem još živiš ti.
ponavljam iste akorde stotinu puta
prstima nazirem taj nježan titraj
poput tvoga tijela na mojim rukama.
no davno ti si izgubljena u tom osjetu
i san gdje si nekada živjela
nikada se više neće pretvoriti
u neki tužni mol.

[kaligraf]

dopusti… ja bih da volim život u tebi
između svih život koje znam
u kojima vrijeme gubim
a zagrljaje čeznem
mirise slutim
sanjam.
dopusti… da budem bez riječi
makar onaj slijepi dio srca
u kojem nitko ne kuca
nikada kao ljubav.
dopusti… da dodirnem obraz
prstom po tragu kojim je prošla
zadnja misao na mene,
da volim sve što nitko
ne poznaje u tebi,
da znam smijem li
još uvijek šaptati
tvoje ime tiho
u sebi.

[kaligraf]

ja ne očekujem da me vole.
žudnja te slatke nježnosti
skorena je na dnu duše
i ne spavam više radi snova
jer sve su iluzije tuđa snoviđenja
iako bih trebao, takav naivan k`o dijete
koje o njima ne zna reći ni dvije, tri riječi.
svoje tajne ne šapćem anđelima
slaba su krila da me ponesu ka svjetlu
koje prebiva u svakoj zvijezdi.
ako ikada iz jedne te točke noćnog neba
u boli svitanja porodi se Sunce
ima nade da okupana u sjaju
s freske nastajanja žene
iskorači u moju zbilju naga,
baš Ona,
darovana za ljubav.

[kaligraf]

nikada više nećeš mi doći tako blizu
tik uz obraz moga srca
da spustiš šapat.
nikada više neću osjetiti da me razumiješ
kada me gledaš
jer ti u očima ne vidim svoj odraz.
prošlo je vrijeme kada si dolazila jer te ja trebam
da ostaviš s povjerenjem svaki svoj strah
i sate samoće da ih ispunim nježnošću.
nikada više tvoje se tajne u meni neće sakriti
nikada više tvoje nade sa mnom živjeti
nikada više nećeš me usnulog vidjeti.

znaš da jednom kad napustiš brod
on ne živi od čekanja
otisne se u pusta olujna mora
i dopusti da ga naposlijetku raznesu vali
na sve strane svijeta.

[kaligraf]

ležim sklopljenih očiju
u sjeni lunarne svjetlosti
među jastucima na kraju svijeta
tu gdje noć ima sigurno utočište
i svoje posljednje mjesto uzmaka.
u odsustvu boja među slikama
svjestan bivam da među tim negativima
nikada te više neću pronaći
u onim izgubljenim sjećanjima.
davno je prestalo boljeti
što te kroz život gubim polako
dok me dio po dio otpada
i lebdi tišinom kojom nas udaljava
sustav naših mjesečevih sjena.