Moždani udar - što, gdje i kako poslije?

[andy76]

mama je uspjela preživjeti ono što preživi 10 posto pacijenata, liječnici kažu da je čudo, sonde se riješila vrlo brzo nakon prelaska iz požeške u brodsku bolnicu, netko je imao volje i strpljenja da je hrani i to smo riješili. ostala potpuna oduzetost desne strane tijela s reakcijama trzaja mišića bedra na dodir po stopalu, ruka ništa. globalna afazija, govori samo o , a. može žmigati očima, isplaziti jezik, prepoznaje ljude, prepoznaje hranu po izgledu (bananu., lizalicu, jogurt), naravno u smislu da zna da je to za jesti. kateter, inkontinecija i dalje prisutni. prošlo je oko 6 tjedana od udara. konačno dočekali i te toplice u lipiku, nitko sretniji od nas jer smo mislili ako je u bolnici bila suradljiva i pokazivala napredak veći od očekivanog, tamo može biti samo bolje. kad ono šipak, doktorica je internista, ne neurolog. kontakt s dojmom da nisam sigurna jer zna o kojem pacijentu priča. otprilike ovog sadržaja - tak, ona je dementna, psihički je jako promijenjena (kao da zna kakva je bila prije), ne surađuje, tak, ništa posebno. ??!! logoped - u tjedan dana jedna terapija a eto, šta će kad ona ne surađuje. a ja je osobno u bolnici u jednom danu naučila isplaziti jezik i reći a.
pa da poludiš od muke, pa naravno da ne može biti pomaka ako se vježba 10 minuta s njom. to smo mogli i kod kuće. a nesuradljivost je pretpostavljam tipa glava lijevo-desno (osobi koja je zaboravila govoriti, upitno je razumijevanje) i onda ne kuži šta trea i ok, ne surađuje, ajmo sljedeći. ima li netko drugačija iskustva s lječilištem u lipiku?

[djedica2]

andy76 kaže:

pa da poludiš od muke, pa naravno da ne može biti pomaka ako se vježba 10 minuta s njom. to smo mogli i kod kuće. a nesuradljivost je pretpostavljam tipa glava lijevo-desno (osobi koja je zaboravila govoriti, upitno je razumijevanje) i onda ne kuži šta trea i ok, ne surađuje, ajmo sljedeći. ima li netko drugačija iskustva s lječilištem u lipiku?

@Andy76…..što se tiče tvojega iskustva po pitanju rehabilitacije u Lipiku, kao da si opisala i moj doživljaj istoga, tako da te utješim (ako što pomaže) da tvoja mama nije sama koja je tako doživjela “rehabilitaciju“. I sam sam doživio skoro isto “iskustvo“ sa rehabilitacijom u toj bolnici, samo sam imao sreće (ako se to može nazvati sreća, ali nadam se da je) da sam imao moždani sa slabijim udarom pa sam se bolje izvukao, ali puno više uz kućnu pomoć, tj…pomoć supruge), nego samo bolnice. Samo naravno dugotrajno je to bilo (tako se to meni čini,) da koliko toliko samostalno se brinem o sebi i sposoban sam za obavljanje životnih funkcija. Naravno radno, ili za nešto drugo više nisam sposoban, ali za sad još to nekako “guram“,……. i samo kažem još sam jedan dan proživio. LP.

[7777777]

Čitam sve ovo i plaši me.

Kakve ste simptome imali prije moždanog udara, može li se to nekako osjetiti? Što učiniti ako nema nikoga oko vas, a to vam se desi? Ako se padne u nesvijest, vjerojatno ništa...

[vkrnic]

Kakve ste simptome imali prije moždanog udara, može li se to nekako osjetiti? Što učiniti ako nema nikoga oko vas, a to vam se desi? Ako se padne u nesvijest, vjerojatno ništa...

; ako nema nikog kod vas ".ebo si ježa"..., ja sam imao dva moždana pa nisam pao u nesvjest.Skužiš po govor, licu, jedna strana tjela te prestane slušati, ako nemaš sreće obe.., sve u svemu i mene plaši moždani

[djedica2]

7777777 kaže:

Čitam sve ovo i plaši me.

Kakve ste simptome imali prije moždanog udara, može li se to nekako osjetiti? Što učiniti ako nema nikoga oko vas, a to vam se desi? Ako se padne u nesvijest, vjerojatno ništa...

Onda bolje da ne čitaš… Kad te plaši….. (izvini na maloj šali, ali sa šalom , dok se može šaliti, lakše prolazi ..). A što se tiče pitanja o simptomima ili predosjećaju o nadolazećem moždanom ..???.... iz svog doživljenog iskustva ti mogu reći da sam imao dva dana prije prvog moždanog osjećaj lagane nepravilne (u neodređenom smjeru) vrtoglavice , što je moja doktorica pripisivala da sam „ malo više popio“. Uz moje ubjeđivanje doktorice (što naravno nije vjerovala) da nisam popio i da ne pijem, naravno nije mi vjerovala a niti je posumnjala na neku bolest, već mi je dala neku inekciju ( na moje inzistiranje) protiv vrtoglavice, što naravno nije pomoglo. Tlak sam imao normalan, tako da i to je bilo isključeno, radi vrtoglavice….. vjerojatno mislila da umišljam ili sam popio. Ali na žalost se pokazalo da je to bio predznak moždanog, jer drugo jutro, poslije doručka uz veliku vrtoglavicu, počeo sam se nekako "gubiti", ali imao sam snage još samo pozvati mobitelom suprugu da mi je loše i da dođe kući s posla. …… i otišao sam u „carstvo kome“…(razlog moždanog je bio ugrušak u glavi na kraju karotide, ….navodno posljedica operacije kralježnice, na koju sam morao ići )…. Probudio sam se nakon tri dana u bolnici, ne znajući, tko sam, gdje sam, bez znanja govora, kao u nekom stanju između sna i jave. Poslije tog prvog promijenio sam obiteljskog liječnika, koji je me spasio od jakog drugoga moždanog, opisao sam mu skoro iste simptome, koje su mi se nakon 2 godine ponavljale, i sva sreća odmah me poslao sa sanitetom (kolima crvenog križa) za bolnicu, ja sam se putem uz vrtoglavicu opet počeo „gubiti“ i pred samim vratima hitne sam „otišao u carstvo kome“, ali na sreću samo negdje oko jednog sata….. eto mao u dugačko, ali to je moj „doživljaj“......što ne znači da mora biti neko pravilo. LP.

[Vida36]

Je li možda netko pije Martefarin?
Šta jedete od povrća? Vidim na uputama da se dosta toga ne bi smjelo jesti zbog vitamina K.
Djed mi je imao dva moždana udara u mjesec dana zbog ugruška. Napravljena mu je troboliza, jučer je otpušten iz bolnice, ali nismo dobili nikakve upute što se prehrane tiče.

[hrvoje666]

iskustva za bolesnike sa mozdanim udarom i da koliko kosta smjestaj + uputnica sa hzzo
btw mislim na doplatak na jednokrevetnu sobu
unaprijed hvala

[vkrnic]

iskustva za bolesnike sa mozdanim udarom i da koliko kosta smjestaj + uputnica sa hzzo
btw mislim na doplatak na jednokrevetnu sobu
unaprijed hvala

Uputnica za fizikalnu ne košta ništa , ako imaš dopunsko.Baš sam u Krapinskim toplicama, soba košta 60 kn dnevno; plus klopa naravno.Fizijatar odredi terapije...

[andy76]

djedice, kažete da niste mogli govoriti. recite mi samo jeste li bili toga svjesni? kad ste počeli pričati jeste li primjećivali da ne pričate kao ostali? ja nekad imam osjećaj da se moja mama napriča, oooaaudidid ninana i tako , s intonacijom rečenice kao da misli da priča normalno.
zaboravila je slova, čitati i pisati, ali meni zanimljivo, brojeve ne, snalazi se na satu i rješava jednostavne matematičke radnje na prste ( što sam probala s njom samo zbog provjere da vidim što sve zna, iskreno, nije mi to trenutno najbitnija životna potreba).
i onda se nekad i naljuti kad je ne razumijemo. ja provodim s njom najviše vremena pa pogađam njene misli doslovno.
sad je prošlo nešto više od 4 mjeseca od udara, sve moguće komplikacije su se stabilizirale, riješili smo se i katetera ali i dalje nosi pelene, samostalno jede lijevom rukom i općenito je solidno ojačala i razvila koordinaciju lijeve strane.
kod logopeda, na 2 put po 15 min je nismo vukli u bolnicu jer je to prenaporno za sve, ja radim s njom jer sam učiteljica a i imam nešto od literature, fizioterapeut svaki dan osim vikenda, privatni naravno, jer je još uvijek na listi čekanja iako joj je isti odobren pred sigurno već mjesec, dva.
ponekad mi se čini da će to stanje ostati trajno i to me baca u očaj, ponekad i nju jer je vodila dobar i društveni i fizički život i bila potpuno neovisna.
neurolog kaže da se takvi teški slučajevi oporavljaju i po 2 godine.
koliko je vama trebalo da svladate ponovno govor, čitanje, pisanje, hodanje, odlazak na wc i sl. ako su takve bile posljedice kod vas?
p.s. drago mi je da se javljaju i oni koji su preživjeli moždani, od vas jedinih možemo dobiti kakave takve povratne info iz prve ruke

[Auror@]

andy76 kaže:

djedice, kažete da niste mogli govoriti. recite mi samo jeste li bili toga svjesni? kad ste počeli pričati jeste li primjećivali da ne pričate kao ostali? ja nekad imam osjećaj da se moja mama napriča, oooaaudidid ninana i tako , s intonacijom rečenice kao da misli da priča normalno.
zaboravila je slova, čitati i pisati, ali meni zanimljivo, brojeve ne, snalazi se na satu i rješava jednostavne matematičke radnje na prste ( što sam probala s njom samo zbog provjere da vidim što sve zna, iskreno, nije mi to trenutno najbitnija životna potreba).
i onda se nekad i naljuti kad je ne razumijemo. ja provodim s njom najviše vremena pa pogađam njene misli doslovno.
sad je prošlo nešto više od 4 mjeseca od udara, sve moguće komplikacije su se stabilizirale, riješili smo se i katetera ali i dalje nosi pelene, samostalno jede lijevom rukom i općenito je solidno ojačala i razvila koordinaciju lijeve strane.
kod logopeda, na 2 put po 15 min je nismo vukli u bolnicu jer je to prenaporno za sve, ja radim s njom jer sam učiteljica a i imam nešto od literature, fizioterapeut svaki dan osim vikenda, privatni naravno, jer je još uvijek na listi čekanja iako joj je isti odobren pred sigurno već mjesec, dva.
ponekad mi se čini da će to stanje ostati trajno i to me baca u očaj, ponekad i nju jer je vodila dobar i društveni i fizički život i bila potpuno neovisna.
neurolog kaže da se takvi teški slučajevi oporavljaju i po 2 godine.
koliko je vama trebalo da svladate ponovno govor, čitanje, pisanje, hodanje, odlazak na wc i sl. ako su takve bile posljedice kod vas?
p.s. drago mi je da se javljaju i oni koji su preživjeli moždani, od vas jedinih možemo dobiti kakave takve povratne info iz prve ruke

Andy76, voljela bih pomoći, ako smijem, žao mi je da nisam ranije vidjela ovaj post...
Prije pola godine, ja sam bila u toj situaciji i tražila i tražila po internetu u potrazi za pomoći.. Mama mi je početkom 6. mjeseca imala težak moždani udar, ima 76 godina. Na moju ogromnu sreću, naišla sam na pravu stvar u pravom trenutku i od tada mi se mama počela rapidno oporavljati. Od 1.7. kada je potpuno nemoćna otišla u toplice tako da nisu mogli niti započeti s rehabilitacijom, pa do 1.9. kada je došla kući iz toplica, oporavila se fantastično. Nastavila je i kod kuće s laganom rehabilitacijom, da dodatno vrati finu motoriku i osjet u desnoj ruci, ali zaista živi gotovo kao da nije niti bilo moždanog.
Lijeka ima i vrlo je efikasan u popravljanju štete ali i prevenciji. Možemo se čuti na priv, da ne radim reklamu.. (Koga god zanima, slobodno se javite).

[djedica2]

andy76 kaže:

djedice, kažete da niste mogli govoriti. recite mi samo jeste li bili toga svjesni? kad ste počeli pričati jeste li primjećivali da ne pričate kao ostali? ja nekad imam osjećaj da se moja mama napriča, oooaaudidid ninana i tako , s intonacijom rečenice kao da misli da priča normalno.
zaboravila je slova, čitati i pisati, ali meni zanimljivo, brojeve ne, snalazi se na satu i rješava jednostavne matematičke radnje na prste ( što sam probala s njom samo zbog provjere da vidim što sve zna, iskreno, nije mi to trenutno najbitnija životna potreba).
i onda se nekad i naljuti kad je ne razumijemo. ja provodim s njom najviše vremena pa pogađam njene misli doslovno.
sad je prošlo nešto više od 4 mjeseca od udara, sve moguće komplikacije su se stabilizirale, riješili smo se i katetera ali i dalje nosi pelene, samostalno jede lijevom rukom i općenito je solidno ojačala i razvila koordinaciju lijeve strane.
kod logopeda, na 2 put po 15 min je nismo vukli u bolnicu jer je to prenaporno za sve, ja radim s njom jer sam učiteljica a i imam nešto od literature, fizioterapeut svaki dan osim vikenda, privatni naravno, jer je još uvijek na listi čekanja iako joj je isti odobren pred sigurno već mjesec, dva.
ponekad mi se čini da će to stanje ostati trajno i to me baca u očaj, ponekad i nju jer je vodila dobar i društveni i fizički život i bila potpuno neovisna.
neurolog kaže da se takvi teški slučajevi oporavljaju i po 2 godine.
koliko je vama trebalo da svladate ponovno govor, čitanje, pisanje, hodanje, odlazak na wc i sl. ako su takve bile posljedice kod vas?
p.s. drago mi je da se javljaju i oni koji su preživjeli moždani, od vas jedinih možemo dobiti kakave takve povratne info iz prve ruke

….andy76…..evo da ti opišem ukratko moje iskustvo,…..istina nisam mogao govoriti i kad sam slušao razgovore između drugih osoba, djelovalo mi je to kao da pričaju meni potpuno stranim i nerazumnim jezikom…….supruga mi je dolazila, kako u bolnicu, tako i na rehabilitaciju 2-3 puta tjedno, koliko je to dozvoljavala financijska a i njena radna obaveza, a iz njenog pričanja, što se ja tek djelomično sjećam, kaže da sam na nju gledao, kao na stranca, ali da je imala dojam da više gledam kao“kroz nju“. Moje prve razgovijetne riječi su nakon skoro tri mjeseca bile, da i ne, ….i to je bio početak “kontakta sa stvarnim svijetom“… naravno bio sam ovisan o pomoći u svemu, a najviše u hodanju a orijentaciji najviše, jer sam se “gubio“…nisam znao gdje sam, gdje je kuća, nikuda bez pratnje…. …tek nakon godinu dana sam počeo komunicirati i razmjenjivati, ali samo kratke rečenice,….otprilike i istim tempom se vračalo, čitanje i pisanje. Poslije te godine dana udario je drugi moždani, sva sreća slabiji,…….sreća stanje se nije pogoršalo, samo je malo zaustavilo i usporilo tempo oporavka. Poslije toga još je proteklo skoro godinu dana, da sam se vratio u koliko-toliko “normalan život“ . Pod “normalnim životom“ smatram to da nisam više ovisan i samostalno obavljam osnovne životne funkcije. Oporavio sam se SUPER, iako i sad nemam dobru orijentaciju, poznata mi je samo bliska okolina, a odlazak negdje dalje ili u koji veći grad to je za mene nemoguća misija i sad. Kada nešto čitam ili pišem, a tako i matematika, moram to po nekoliko puta ponoviti, prepraviti, dopisati, povezati, da to ima smisla. Složene funkcije nisam sposoban obavljati, iako sam prije moždanih bio pismen kako informatički tako i sa znanjem VSS. Evo sad ovaj odgovor pišem skoro cijeli dan, u wordu dio po dio……. i kako sam ga uspio sastaviti, ne zamjeri mi, ali nadam se da ćeš razumjeti . Tvojoj mami želim što brži i što bolji oporavak, a tebi snagu i strpljenja, nažalost to je bolest. Ako kako mogu pomoći sa svojim iskustvom, slobodno mi se obrati na majl: [email protected] LP.

[ekaliopa]

fermina-daza kaže:

"Teško!"

Ovu je riječ čula i moja prijateljica od liječnika nakon moždanog udara svoje majke. No, tvrdoglava kakva je i ne želeći samo tako odustati od majke zbog ovakvog odgovora, učinila je sve moguće da joj produlji život i podigne kvalitetu života. Pokrenula je sve svoje veze i resurse da majka dobije najbolju moguću i najprimjereniju njegu. Majka joj je tada imala oko 75 godina. Za HZZO samo financijski teret koji je još uz to ionako 'odradio' svoj statistički životni vijek.

Epilog - majka je poživjela još 6 godina, prohodala (ne baš poputno sigurno) i čak je svom fizioterapeutu isplela šal, malo šlampavo, ali je šal bio ispleten.


Majka druge prijateljice je također doživjela moždani udar u visokim godinama i bila upućena u Novi Marof. Njezine kćeri se nisu s tim pomirile, nego su iskoristile sve mogućnosti zdravstvenog sustava + dodatni angažman njegovatelja i fizioterapeuta i majka je živjela još tri godine nakon moždanog udara. Nije se mogla samostalno kretati, ali je mogla komunicirati s okolinom i samostalno jesti. Tri naporne, ali i sretne godine za cijelu obitelj, koja nije vidjela pacijenta nego svoju majku za koju su bili spremni učiniti sve, čak i kada je odgovor bio "Teško".

čitam ovih dana vaše postove, duže vrijeme sam izbjegavala (iz određenih razloga) tražiti informacije po netu, nakon što mi je mama doživjela moždani udar, prije dva mjeseca, i život mi se, kao i cijeloj obitelji, u potpunosti preokrenuo.

ključ je u ovom što sam boldala; za mene tj. za našu obitelj ova je situacija donijela niz otvorenih pitanja koje moramo riješiti, nije nam lako, ali ne posustajemo. mama je trenutno u toplicama i najveće je pitanje što i kako s njom nakon isteka dobivene rehabilitacije, s obzirom da se pomaci (naročito u fizičkom smislu) odvijaju puževim korakom, ali već dugo vremena je ona sasvim prisutna, komuniciramo s njom, za povrdne odgovore kimne glavom dolje-gore, za negacijske lijevo-desno, mi smatramo da ona sve razumije, iako nekad ne zna što bi odgovorila tj. nismo sigurni da se nečeg sjeća ili da zna odgovor, no s druge strane očigledno je da sve razumije, i još od prve bolnice smo ju uspjeli i nasmijati. posebno reagira na posjete, na prijatelje, kolege i članove obitelji koji nisu stalno prisutni, baš se onako razgali i vidi se da joj je drago što ih vidi. inače, prije nešto manje od mjesec dana je i prvi put progovorila (dobro sam), nakon još jedne traumatične epizode vraćanja iz toplica (o čemu ću možda kojom drugom prilikom), shvatila sam da se više pokrene na tom verbalnom planu kad je uznemirena ili nervozna, znači u situacijama neke promjene. ovih je dana progovorila i na engleskom i njemačkom jeziku,ali nepovezano tj. ne možemo razumijeti što nam želi reći.

ima tu dosta detalja i svaki čovjek je iskustvo za sebe. činjenica je jedna - često zaboravljamo koliko vrijedi kad smo zdravi i samostalno se krećemo i koliko nam zapravo znače neke osobe, s kojima se ponekad nismo razumijeli i bilo je svakakvih "tonova", bez obzira na povezanost, onu dublju, no kad se dogode ovakve situacije vidiš i želiš samo jedno - da se voljena osoba maksimalno oporavi i da ozdravi. sve drugo je efemerno, puno toga i nebitno, masa stvari s kojima se čovjek opterećuje kad je zdrav i samostalan.

sretno svima koji su se našli u sličnoj situaciji.

[djedica2]

ekaliopa kaže:

ima tu dosta detalja i svaki čovjek je iskustvo za sebe. činjenica je jedna - često zaboravljamo koliko vrijedi kad smo zdravi i samostalno se krećemo i koliko nam zapravo znače neke osobe, s kojima se ponekad nismo razumijeli i bilo je svakakvih "tonova", bez obzira na povezanost, onu dublju, no kad se dogode ovakve situacije vidiš i želiš samo jedno - da se voljena osoba maksimalno oporavi i da ozdravi. sve drugo je efemerno, puno toga i nebitno, masa stvari s kojima se čovjek opterećuje kad je zdrav i samostalan.

sretno svima koji su se našli u sličnoj situaciji.

Ekaliopa….ovaj zadnji odlomak, što si ga napisala, najviše mi se“zalijepio“, ……svaki od nas čovjek smo individua za sebe,…. (izvini ako nisam dobro shvatio tvoje mišljenje, ali ja sam ga tako razumio, iako sam samo njega pročitao najmanje 5x)…..pa ću ti pokušati prikazati svoje viđenje, samoga sebe poslije moždanih i psihičkih trauma koje nastaju poslije toga (barem kod mene, jer sam još i ratni PTSP-ovac, dragovoljac 2god., bez ikakvih povlastica)……pa evo da malo prikažem i svoj pogled mog daljnjeg života……. Kćer mi se udala 250 km udaljenosti i živi svoj život…..ne želim ju zamarati,… uz svoju borbu za život i sa svojim problemima. Trenutno supruga mi je u bolnici, srčani problemi i isto malo i depresija ju tuče, jer je ostala bez primanja, tehnološki višak, a sa odrađenim 33,5 godine staža, i nema uvjete za starosnu mirovinu, tako da živimo od moje invalidske od 1840 kuna. Živimo skromno, meni osobno je jedini “luksuz“ ovaj stari laptop i Internet preko susjeda uz naknadu….da malo pročitam gdje me što zanima, sad dok nije vrijeme baš za ići po vani. A kad nastupe ljepši dani onda malo po dvorištu i vrtu koliko-toliko nešto“čeprkati“, jer živim na selu. Sretan sam da imam svoj “kutak mira i privatnosti“, ne volim da me tko sažalijeva, iščuđava a niti da kome smetam,…. svjestan sam svoga stanja i mogućnosti,… uz ovu pamet dok to nekako ide, neka ide, a ako ne bude išlo malo jača doza lijekova mi je“pomoć“……eto tako ja gledam na to vrijeme što prolazi i svako veće prije spavanja pomislim.... još jedan dan je prošao.LP

[ekaliopa]

djedica2 kaže:

Ekaliopa….ovaj zadnji odlomak, što si ga napisala, najviše mi se“zalijepio“, ……svaki od nas čovjek smo individua za sebe,…. (izvini ako nisam dobro shvatio tvoje mišljenje, ali ja sam ga tako razumio, iako sam samo njega pročitao najmanje 5x)…..pa ću ti pokušati prikazati svoje viđenje, samoga sebe poslije moždanih i psihičkih trauma koje nastaju poslije toga

eto tako ja gledam na to vrijeme što prolazi i svako veće prije spavanja pomislim.... još jedan dan je prošao.LP

@djedice

nisam sigurna jesam li (ispravno) shvatila što Vam je možda "zasmetalo" u mom postu, no moguće je da se moja poanta iščitala i malo drugačije.

teško mi je ovih dana i poželjela sam napisati par redaka na ovoj temi, bez ulaženja u neke detalje. masa pitanja visi nam nad glavom, a naravno da vrtim film otprije udara i poanta koju sam iznijela je bila sasvim iskrena (privatno mišljenje) - čovjek, kad je zdrav, uzima mnoge stvari zdravo za gotovo i i kao da nije svjestan kakvo bogatstvo zapravo ima. naravno da time nije umanjenja vrijednost života svih onih koji se bore s raznim poteškoćama i narušenog su zdravlja (psihičkog, fizičkog), dapače, konkretno u našem slučaju, život nam je, zahvaljujući iskustvu s mamom, poprimio i neke nove dimenzije, koliko god bilo teško.

uvijek sam se divila ljudima koji su, boreći se s očiglednim preprekama i zdravstvenim poteškoćama zadržali volju za životom i na račun te volje izvukli iz sebe maksimum te snagom svog duha bodrili i onoga bez takvih očiglednih prepreka i poteškoća. ovo je osobni osvrt, osobno iskustvo.

nakon opisanog Vašeg iskustva, iskreno Vam želim da ustrajete hrabro i dalje, ne znam mogu li Vam nekako pomoći, no slobodno mi se javite, ako poželite.

još jedan dan je došao, prolazi, i novi će doći...svaki donosi nešto novo, ono što zapravo moramo proživjeti...

[djedica2]

nisam sigurna jesam li (ispravno) shvatila što Vam je možda "zasmetalo" u mom postu, no moguće je da se moja poanta iščitala i malo drugačije.


@Ekaliopa…..izvini ako sam tako napisao pa si shvatila da mi je zasmetalo nešto u tvom postu, ……. ne naprotiv,….. nije mi ništa zasmetalo, već sam samo htio (što iskreno izjavljujem ) prikazati da ima malo osoba kao Vi (..ili ti jer sam zaključio da si puno mlađa od mene) da razumije ovakvu situaciju. Iako sam se susretao sa dosta mladih osoba, niti jedna do sada, osoba, nije ostavila ovakav pozitivan dojam i takovo razmišljanje. Već sam imao osjećaj,….. ili je to samo tako u ovoj mojoj glavi ..??.. ..... da sam vidio nerazumijevanje ili čak odbojnost prema nama starijim i malo “defektnim“…… samo da navedem jedan primjer: imaš potrebu za pitati za vrijeme polaska autobusa, ili da se uvjeriš koji je od njih “moj“ (tj. Koji ide u pravcu moga sela)…… dobio sam ili negativne, ili neugodne, ili izbjegavanje odgovora…… ( a na kraju vidim tu osobu u istom autobusu….a gdje kad je potreba nekad čak i koji put ponoviti, jer u glavi je “mana“ da odmah od prve nekad ne može sve “uhvatiti“.) Hvala na postu i na odgovoru i sve najbolje mami, tebi i tvojoj obitelji. LP.

[ekaliopa]

djedica2 kaže:

@Ekaliopa…..izvini ako sam tako napisao pa si shvatila da mi je zasmetalo nešto u tvom postu, ……. ne naprotiv,….. nije mi ništa zasmetalo, već sam samo htio (što iskreno izjavljujem ) prikazati da ima malo osoba kao Vi (..ili ti jer sam zaključio da si puno mlađa od mene) da razumije ovakvu situaciju. Iako sam se susretao sa dosta mladih osoba, niti jedna do sada, osoba, nije ostavila ovakav pozitivan dojam i takovo razmišljanje. Već sam imao osjećaj,….. ili je to samo tako u ovoj mojoj glavi ..??.. ..... da sam vidio nerazumijevanje ili čak odbojnost prema nama starijim i malo “defektnim“…… samo da navedem jedan primjer: imaš potrebu za pitati za vrijeme polaska autobusa, ili da se uvjeriš koji je od njih “moj“ (tj. Koji ide u pravcu moga sela)…… dobio sam ili negativne, ili neugodne, ili izbjegavanje odgovora…… ( a na kraju vidim tu osobu u istom autobusu….a gdje kad je potreba nekad čak i koji put ponoviti, jer u glavi je “mana“ da odmah od prve nekad ne može sve “uhvatiti“.) Hvala na postu i na odgovoru i sve najbolje mami, tebi i tvojoj obitelji. LP.

hvala na odgovoru, djedice

postoje dvije solucije u ovakvim situacijama - ili pobjeći, ili ostati, suočiti se i napraviti sve što nam je u mogućnosti. strahovit je psihički, a i fizički angažman koji dajem(o), između odlazaka u bolnicu i pronalaženja riješenja za nju, misao u potpunosti posvećena mami uz sve ostale životne stvari koje se moraju riješavati (a i sitne radosti, barem na miru popiti kavu), neke su malo stavljene na stand-by, ali i one se paralelno vuku kroz svijest i čekaju da se riješe.

kad ste već spomenuli, i na taj način objasnili kako ste me zapravo doživjeli, reći ću Vam jedno - uvijek sam, još od malena imala izraziti senzibilitet za ljude koji nemaju tu "sreću" da veselo skakuću na zdravim nogama ili samostalno odlučuju o svom životu, ili su "nemoćni" u bilo kojem smislu, koliko god da me srce boljelo i boli u nekim situacijama. no, fascinantna je jedna stvar - susret primjerice s osobom u kolicima, osposobljenom toliko da se može samostalno kretati u njima i s vrlo otežanim govorom - i shvatiš koliko je osoba lijepa i zdrava u duhu, piše pjesme i fantastično "skenira" tvoja unutarnja "previranja" i još ti kaže - ne daj, se, moraš biti jaka, itd...ostaneš bez riječi i otada, u svakom trenutku kad pomalo "padneš", sjetiš se te i takvih osoba i pomisliš - Bože, imam sve što mi treba, hvala ti...kako bismo onda mogli ostati "slijepi" pri zdravim očima i ne pomoći, recimo u situaciji koju se Vi, djedice, opisali? ne samo da bi Vam morali dati odgovor, već Vam i pomoći da sigurno uđete u taj bus. to je zaista minimum koji možemo napraviti jedni za druge.

lijepi pozdrav, sretno Vama i familiji i ne predajte se. uvijek postoje ona vrata i prozori - otvoreni...

p.s. posebno me fascinirala još jedna osoba, Nick Vujičić. poznavajući taj duh i njegovu životnu priču, čovjek zaista teže odustaje od nekih ciljeva. u široj poveznici, voljela bih da ju i određeni zdravstveni kadar u našim bolnicama upozna, općenito zdravstveni sustav i ovi "odgovorni" - možda bi shvatili kako cilj zdravstva i zdravstvenog osiguranja nije "ispucati" prava po HZZO-i slično, i to za sve jednako (a nismo svi jednaki u bolesti), već kako svaki čovjek ima pravo na život i na maksimalni angažman/terapiju, kako bi se izvuklo iz njega sve što je moguće, a ne da te sistem limitira i stavlja pod razne uvjete.

nemam, također, ništa protiv ni kompletnog privatnog liječenja, u supermodernim, opremljenim i nadasve udobnim i ugodnim poliklinikama (koji nisu možda garancija za stopostotni oporavak i ozdravljenje a priori, ali barem ti se ne okrene želudac prilikom ulaska u njih). međutim, živimo li u sistemu koji će omogućiti ljudima da si zarade za taj i takav luksuz?

(isprika za offtopic)

[Sunshinex]

Pozdrav svima.
Danima već iščitavam stranice napisane na temu moždanog i napokon sam danas smogla snage da nešto i napišem.

Naime, prije točno 6 tjedana, moja mama, vitalna 58-godišnja žena u sekundi ostaje bez osjeta u desnoj nozi. Dolazi u KBC Firule gdje već nakon 2 dana postavljaju dijagnozu-gigantska aneurizma na mozgu. Šok, nevjerica, panika .... Situacija je tim gora što joj je od prsnuća aneurizme prije 15 godina umrla tada 43-godišnja sestra.
Nakon prvotnog šoka, dižemo na noge sve koje smo mogli dignuti. Želimo da mama što prije dođe na Rebro no na Firulama je zadržavaju jš punih 9 dana radi CT angiografije. Tog dana, dobija lagani moždani koji joj je djelomično oduzeo desnu ruku. Bodrimo je, stalno smo uz nju i prvi tračak svjetla je bio kad je dr. Paladino na Rebru potvrdio (nakon što smo uzeli sve njene nalaze i poslali ih njemu) da će je operirati.
Dan prije prebacivanja dobija trombozu vene u desnoj nozi. Ponovno padamo, dižemo se, čekamo ... O uvjetima, nebrizi i svemu ostalome što je moja mama doživjela (i hdB preživjela) na odjelu neurologije na Firulama neću ovom prilikom

Napokon stiže u Zagreb, sutradan embolizaciju aneurizme izvodi dr. Radoš (nije bila potrebna klasična operacija glave) koji na digitalnoj angiografiji u prednjem čeonom dijelu zamjećuje da je jedna mala žilica zakrčena. Kontrolna magnetska rezonanca će pokazati da je to bio drugi blagi moždani udar koji je djelovao na lijevu nogu.

Uglavnom, danas je točno 12 dana od embolizacije.
Na desnoj nozi može micati prstima, lijeva noga ima osjet, ali ne može je micati. Rukama se služi malo (drži mobitel, primi flašu s vodom) znači samo šake su ok s tim da su joj se mišići na rukama jako grčili, sad je nešto bolje.
Sutra je prevoze u Varaždinske toplice. Nekako smo se skupili pa tatu šaljemo s njom u privatnom aranžmanu na 2 tjedna.

I što sada? Kako joj ja mogu pomoći? U Zg sam pa ću kod nje u toplice moći subotom i/ili nedjeljom. Vidim po forumima da je teško dobiti produženje toplica, a ova 3 tjedna koja je sada dobila mi se čine prekratka za bilo kakav napredak. Mislim, ne očekujem da ona odšeta iz toplica, ali barem da se napokon riješi pelena i katetera jer ni nakon 6 tjedana se nije navikla na njih.
Toliko toga vrtim, prevrćem, radim planove, tražim, čitam, pitam a ne znam ništa više nego prije. Nekako se pokušavam pripremiti i izorganizirati za ono što nju/nas čeka nakon toplica, a ne znam od kuda krenuti

[djedica2]

I što sada? Kako joj ja mogu pomoći? U Zg sam pa ću kod nje u toplice moći subotom i/ili nedjeljom. Vidim po forumima da je teško dobiti produženje toplica, a ova 3 tjedna koja je sada dobila mi se čine prekratka za bilo kakav napredak. Mislim, ne očekujem da ona odšeta iz toplica, ali barem da se napokon riješi pelena i katetera jer ni nakon 6 tjedana se nije navikla na njih.
Toliko toga vrtim, prevrćem, radim planove, tražim, čitam, pitam a ne znam ništa više nego prije. Nekako se pokušavam pripremiti i izorganizirati za ono što nju/nas čeka nakon toplica, a ne znam od kuda krenuti [/QUOTE]


@Sunshinex…..izvini baš se puno ne razumijem u te stručne medicinske izraze,…..koliko sam prije možda i znao, puno mi se toga izbrisalo, jer ako si pročitala moje prijašnje komentare i sam sam preživio dva moždana. Mišljenja sam da je tvoja mama još u dobrim godinama (jer se oporavljaju i starije osobe poslije moždanog), a k tome još moja slobodna medicinsko laička procjena imala je male ili slabije moždane udarce (izvini ako griješim, ponavljam nemam dovoljno znanja, sudim to samo po tome što ne pišeš da je bila u komi kao ja) pa će se bez brige, oporaviti…… samo na žalost ne ide to takovom brzinom kakvom bi smo to mi htjeli (ono preko noći, …. probudiš se i sve je ok.) . Skupite snagu, strpljenje, pokušajte se što bolje organizirati i kroz određeno vrijeme će se vidjeti rezultati……. Kroz određeno vrijeme će se sve opet vratiti u normalu. Iskreno želim tvojoj mami što brži oporavak a tebi da to nekako za tebe najbolje organiziraš i sve što lakše prebrodiš. LP.

[ekaliopa]

Sunshinex kaže:

Nekako se pokušavam pripremiti i izorganizirati za ono što nju/nas čeka nakon toplica, a ne znam od kuda krenuti

to je pitanje s kojim se i mi suočavamo, i još ne znamo što ćemo i kako. termin 3+2 tjedna u toplicama je svakako prekratak i nedostatan za teže pacijente, znači za one koji ne reagiraju na terapiju prema očekivanju. mogućnost produženja boravka uz plaćanje postoji, ali ne za sve pacijente.

problem konkretno s mojom mamom je i taj što brigu oko nje ne može preuzeti jedna osoba, da je se okreće, napravi njega na kvalitetan način itd,+ još masa tehničkih pitanja (zgrada bez lifta, poslovne obaveze koje ne daju prostor da bdiješ nad nekim cijeli dan (u ovom periodu mogu biti posvećena svakodnevno), otac koji i sam ima svoje boljetice i ne može preuzeti sve na svoja leđa, itd), tako da razmatramo i smještaj u nekom domu, koliko god to ne htjeli, ali dugoročno gledajući zaista se nalazimo u zahtjevnoj situaciji, no vjera i optimizam ne popuštaju. naći ćemo već neko riješenje, ili kombinaciju riješenja.

teško, je, zaista teško i razumijem sve slične i/ili identične životne priče. bez određenih "ventila", čovjek se lako pogubi (prag tolerancije se snižava) u svemu tome.

sretno i Vama u situaciji u kojoj se nalazite.

p.s. ipak ću ovo napisati - meni je suludo, uz mnoge detalje koja sam, eto, zbog ove situacije bolje uočila, što se tiče našeg zdravstvenog sustava, meni je dakle suludo da u 21. stoljeću obitelj postavlja pitanje - što i kako dalje, kud i kako s osobom koja je nemoćna, nepokretna, slabo pokretna, itd... dakle, nakon, koliko ono? slučajeva moždanih udara unazad barem 20, 30 godina, još uvijek postavljamo pitanje "što i kako", umjesto da nam je društvo evoluiralo u toj mjeri da se na ta i takva elementarna pitanja odmah daju i adekvatni odgovori. da ne spominjem (ne)adekvatne domove, premali broj mjesta (znači premali broj adekvatnih domova/lječilišta), listu čekanja itd...već od riječi "stacionar" mi je muka, o interijerima da ne govorim(o)...

kućna njega je dobro riješenje i apsolutno poželjno - međutim, ako osoba ima određenu težinu (kilažu) koja zahtjeva najmanje dvije osobe da se njome bave, ako po HZZO-u osoba ima pravo na njegovateljicu 1xdnevno i fizioterapeuta 3x, ako se ne varam, sve ostalo se dodaje po privatnoj liniji, no u konačnici to znači da u stanu/kući gdje se bolesna osoba nalazi mora najmanje jedna osoba (dobrog zdravlja) dežurati cijeli dan da dočekuje i ispraćuje sve ljude uključene u njegu i rad s pacijentom. taj obiteljski engažman sam posebno istakla i pohvalila u svom prvom postu ovdje, i dobro je ukoliko se cijela obitelj uključi. no, što s poslovnim obavezama? što s članovima obitelji koji i sami trebaju određeni nadzor i ne mogu 24h dežurati i hendlati sve to? što s kateterom? što s nastavkom terapije, ako je potrebno, u vidu infuzije? puno pitanja, malo (trenutno) odgovora.

[Sunshinex]

ekaliopa kaže:

meni je dakle suludo da u 21. stoljeću obitelj postavlja pitanje - što i kako dalje, kud i kako s osobom koja je nemoćna, nepokretna, slabo pokretna, itd... u

Upravo to
Nađeš se pred zidom, a nikoga da ti pomogne. Barem savjetom. I osjećaš se tako maleno, nemoćno, nevažno.
Još mi je gore kad se pokušam staviti u maminu situaciju. Kako je tek njoj?
Koliko god će možda biti teško ako ne dođe do nekog oporavka, nama dom nije nikako opcija. Staviti mamu u dom bi njoj bilo ravno smrti (koliko god to dramatično zvučalo).
Tata je ok zdravlja, drži se. Sestra radi, živi relativno blizu roditelja i svakako će veliki dio tereta pasti na nju. I moja teta je spremna pruzeti dio brige. Ja sam nažalost 450 km od njih pa im nažalost ne mogu toliko fizički pomoći, ali sve financijske probleme sam preuzela ne sebe. Barem nešto. Voljela bih da mogu i više.

Uglavnom, idemo dan po dan pa ćemo vidjeti što i kako dalje.
Danas idemo kod nje u toplice, vozim tatu, a u tijelu mi takav grč. Gledam ga kako nastoji biti jak, a u očima mu toliki strah i tuga. I mislim si nije pošteno, jednostavno nije pošteno ....