Zadaćnice - spojeno

[plavi-safir]

Da mogu..
Vratila bih vrijeme..
Tebe, mene i mamu u njemu..
Vratila bih se u tu prokletu 1991 godinu..
Ili bih se vratila unazad da se rodim ranije i da te godine budem starija..
Da dodjem i kazem ti;ajmo iz ovog grada..ajmo tata,ajmo mama!!
Ne postoji utjeha ne postoji lijek za neke boli..
Ni svjetlo za odredjene tame..
Počiva moj san u tome da mogu,
Ali nemogu, znam, realno je i svjesna sam-nema promjene sudbine..
Nema bjezanja od zapisanog u nebeskim zvjezdama..
Da mogu vratila bih se u vrijeme kad sam jos imala oca i majku..
Vratila bih se u dane kad sam se igrala u nasoj ulici Budžak,
pod brezama i kada smo mi djeca na ljuljama pjevali prve hitove od Tajči..
Vratila bih se kada smo ili u kino kod Doma,na bazene ili kada me mama vodila u vrtić..
Da mogu rekla bih ti da nema nase sreće poslije..
Da lančić koji ćes mi skinuti s vrata nikad mi neces vratiti i da ce on biti dio dokaza tvoje smrti..
Da mogu rekla bih ti da jos trpim sve nepravde nanesene tebi..ida se ponavljaju,,
da mogu pokazala bih ti slike tvoje unuke..koja ima tvoje oči..
I da su nam napravili nepravdu-nasi najblizi..
Rekla bih ti kako je majka sa tobom izgubila sve..
Kako sam ja tvojim odlaskom i majku izgubila..
Kako si je poveo sa sobom,njenu dušu..
Kako je sat stao te 1991.godine..
Da mogu..ne bi postojala ploča mramora..
Ne bi postojalo stotine djece bez očeva ,majki bez sinova,zena bez muzeva..
Da mogu izbrisala bi citavu povjest od 1991 do 1995.
I pisala bih novu..
Sretniju..
Pametniju..
Koja bi mjenjala ljudske sudbine..
Nek se raspadne jugoslavija..ali bez tolikih zrtava..
Neka Tudjman bude predsjednik,neka bude Alibegović neka bude Milošević..
Ali neka ne bude rata..
Da mogu mjenjala bih povjest..
ionako nam nije dobro..
Dio moje i tudjih obitelji je na rubu sirotinje..
Mi mladi nemamo posla..
Ni stariji nemaju posla.
LJudi prodaju sve sta su krvavo stekli..
LJudi su ogorčeni,depresivni,otudjeni..
Čovjek je čovjeku vuk...
Nitko nije istinski sretan do kraja..
toliko je prevara,razvoda,nasilja nad zenama djecom ,medjusobno..
Toliko je ubojstava,silovanja,toliko krivih ponasanja,ljutih bitaka,
toliko koprcanja čovjeka da ostane čovjek a svi ga tjeraju da bude divlja zvjer..
Da mogu vratila bih vrijeme..
Ono neko vrijeme kad je čovjek bio čovjek,imao posao,imao obitelj i bio sretan..
Bas sretan!!

[Meadow]

Temu je izabrala stara natjecateljica i po prvi put pobjednica, Depeche Extreme:

Depeche Extreme kaže:

evo, sjetila sam se teme neka bude "forum hr. i ja"

znači; pišimo o tome kako smo se registrirali/što nam je dobrog donio/kako smo upoznali nove ljude i proširili horizonte itd.


sretno svima!

Tema je otvorena do nedjelje navečer, 9. prosinca.

[plavi-safir]

Dosla sam u tesko vrijeme svog zivota..
taman sam s muzem dogovarala da se razdvojimo..
Slučajno sam naletila na ovaj forum..
Trazila sam pomoć,savjet bila u jako teskoj situaciji..
Onda sam srela tu njega,dugo vremena smo se dopisivali..divan jedan forumas,bistar,pametan,kulturan i pravi prijatelj!!
Nikada ga necu zaboraviti i uvjek cu biti zahvalna..
Dolazila sam s mobitela sve do prosle godine, tek tada s kompjutera..
I bila tema mnogih rasprava,tema..
I vječno kontra svega malo eto islustrirana,malo neobična i eto jos sam tu..

A zatim sam se sprijateljila s divnom zenom;EmiliaK
Zbog nje sam često na forumu,rado se dopisujemo,da smo blize vjerojatno bi bile i "fizički" prave prijateljice!!
Ona me je naučila kako jos ima divnih,hrabrih i pametnih zena u svjetu!

Eto,to je za mene najbolje od ovog foruma..

A naravno mnogo je zanimljivih forumasa..
imam par Forumasa koje uvjek čitam s velikim zanimanjem:

1...pozitivaX...iznimno vrijedna forumašica od koje se mnogo pametnog,dobrog moze naučiti,ima zanimljiv stil pisanja i jako energičan i neobičan tok misli.
2..Lord Byron..iako često se "zakačimo" na temama.volim ga čitati..
3...Susjed Grga i njegova tema "Hoću samo da me prodje"
4...rosita22...njezna i aktivna forumasica
5...Monica.B je zanimljiva u raspravama!!

I nadam se da ce biti sve vise ovakvih forumaša i da se ovaj forum neće ugasiti kroz iduće godine!!

[dodo89]

doso sam zbog problema sa kompom, cak nesto nisam sam znao popraviti i kao i inace ne dobijes koristan odgovor jer ti tema ode u offtopic cim se odlogiras. bio sam jos klinac pa me zainteresiralo kad sam vidio da pise erotika i seks, pa reko idem vidjeti tamo mozda su tamo sve manekenke spremne za seks sa mnom. naravno nije bilo seksa, barem ne za mene i kak sam ja citao te teme tamo nije mi nista bilo jasno ko pise takve gluposti toliko, mislio sam da sam slucajno na vicevima mislio sam i mislio, dok se nisam dosjetio (baltazar ) pa gle kolko je tu decki i cura tak blesavo, ja nikada ne bi radio pola od tih gluposti sta su oni napravili. kasnije sam prolistao i usamljena srca, kad vec nemam curu...tamo jos gora situacija, zabrijao sam si da nisam ja mozda neki cudak pa ne radim sve to. dosao sam i do podforuma zivot u dvoje, jebote tamo ima i puno starijih od mene naspram kojih sam ja zreliji barem 15 godina ili je to samo moje neko logicno razmisljanje
tako kad sam ja skuzio koliko ima ljudi sa takvim blesavim pitanjima mislio sam im pomoci, barem pokusati im prikazati nesto sto bi bilo realno, da nije iz njihovog ludacki opsjednuto zaljubljenog pogleda. jesam se zajebao tu gadno. oni nisu uopce dosli po pomoci i poslusati savjete (cast iznimkama, jako ih je malo) nego su dosli dobiti opravdanje za svoje glupave postupke. moji postovi su sad kakvi jesu jer ne mogu odoliti da ih ne nahranim time cime zele. ostao sam na forumu cisto iz dosade, vjerojatno sam se i navuko malo...
pozdrav moje najdrazem forumasu kojeg volim citati i koji me naucio kolko sam dobar ...dodo89
ispricavam se na losem pisanju slobodno smijete editirati mala i velika slova

[Lastan]

Došao sam… davno. Pred više od 12 godina.

Bogovi, star sam. Skoro onoliko star koliko su mi tada neki davali.
Ali nije to sad bitno.

Nije bitno ni koliko sam točno ljudi ovdje upoznao. Upoznao sam ih mnogo. Zaboravio još više.
Najmanje je bitno zašto sam točno došao (bilo mi je dopizdilo monotono svađanje po Usenetu s kriplovima koji su me uvjeravali da se u rock glazbi skrivaju sotonističke poruke, a netko mi je rekao da je ovdje zanimljivo; počeo sam čitati i odlučio odgovoriti na ponešto – i nije neka priča, zar ne?) i o čemu sam točno i kako pisao.

Ne bih vjerojatno ovo pisao – kao što već dugo nisam ovdje ništa slično napisao – da nisam, baš na ovom ovdje podforumu, par tema iznad, saznao da je jedna stara forumašica umrla pred pet godina.
A ja nisam pojma imao.
Živjeli smo u susjednim kvartovima, a ja nisam pojma imao.
Sjedili bismo do sitnih jutarnjih sati pred njenom zgradom, a ja nisam pojma imao.
Pretresli smo uživo koješta što nismo stigli ili htjeli na forumu – a ja svejedno pojma nisam imao.
Upoznao sam joj kćer – tada još ni u školu nije išla – i sad joj se ne mogu sjetiti ni imena.
Sjećam se da su prije spavanja, umjesto molitve, imale dobre želje za sve ljude.

Nije što sam star.
Nije ni što su forumska poznanstva, kao i sva druga, nestalna. Ni što se zbližimo i udaljimo a da se zapravo i ne maknemo s mjesta.
Nego što ni ovdje, sada, ne bih mogao – ni uz najbolju volju – nekome ovdje dočarati makar djelić osobe koje više nema.

I sad se samo sjetim priče s početka jednog kineskog filma: Jedan je pjesnik u kamen uklesao pjesmu naslovljenu “Gubitak”, najbolju pjesmu koju je ikad napisao. I onda je dlijetom uništio sve znakove osim naslova. Jer gubitak ne možeš vidjeti; možeš ga samo osjetiti.
Ništa. Bit će uskoro vrijeme za spavanje. Nisam baš čovjek za dobre želje, ali možda ode jedna. Za dianu.

[Thora]

Završila sam ovdje slučajno, guglajući analni seks. Smiješno je to što se, kad pomislim na razne ljude i iskustva koja sam skupila ovdje, osjećam poprilično usrano i izjebano.

[Tomislav B]

Forum hr.

(8.) Krvave oči se dlana trepću i suze liju, gledajući kako,
(10.) Čudaci seru govna zvjezdana sjaja,
(12.) Napoleon prodire u Rusiju, a Ustaše i Partizani kolju se i osvajaju terene, napredujući, stalno napredujući,
(14.) Izjebane i ostavljene djeve režu virtualne vene natpajuć' ekrane suzama i žući, a oni neopoganjena kurca psovkama i očajem i čežnjom,
(16.) Mudraci ispisuju crno, a i plavo, crveno, zeleno, žuto kaljajući beskrajnu plahtu,
Izljevi, prcanje, sranje. Lova, lova, lova! Poneki biser. Lova! Fak! Šit! Faking šit!
Dosta! Dosta! (17! 17! 17!)

Dosta.

(18.) U retrovizoru mrka faca, a do face dobra maca. Sivo ili sunčano, mirno je, na putu prema Centru.

[Meadow]

Lastan je, kao jedan od najuvjerljivijih pobjednika do sada, odabrao novu temu:

Lastan kaže:

Zabavlja me ovih par dana ova PUA pa sam mislio nešto kao “Zavedi me” (uz moj veto na “Pokaži sise.” ), ali mi je palo na pamet nešto možda i bolje: “Ja kao stalker”.

Čuli ste pobjednika: jeste li ikada stalkali? Ako da, koga, kada, kako i zašto; ako ne, zašto ne i zašto ne biste? Kakva su vam bila dosadašnja stalkerska iskustva i jeste li se pronašli u toj ulozi? Možda maštate o stalkanju nekoga? Koga? Na koji način? Pokušajte se zamisliti u ulozi stalkera i.... Pišite.


Tema je otvorena do nedjelje navečer, 16. prosinca.

[Tomislav B]

OH, SANDRA, JEDINA LJUBAVI MOGA ŽIVOTA!

Na putu u školu, spazio sam Sandru sa torbom na ramenu kako izlazi iz zgrade kraj koje svaki dan prolazim i kako također kreće prema školi. Sandra i ja smo išli u isti prvi razred srednje. Iznanadio sam se da stanujemo u istoj ulici.
Nisam je još upoznao, a nisam joj prišao ni tada na ulici, jer mama mi je rekla da nije pristojno smetati nepoznatim ljudima, a posebno je ružno smetati djevojkama. Djevojke su nježna i osjetljiva bića, pa bi se mogle jako uznemiriti i preplašiti kada im priđe muškarac.
Idućeg jutra, Sandra je izašla baš u trenutku kada sam prolazio ispred njenog ulaza. Pozdravila me i nasmijala se i izgledala je srdačno. Krenuli smo zajedno prema školi. Bilo mi je neugodno i odlučio sam da joj se ne obraćam ako me nešto ne pita. Do škole nismo progovorili ni riječi, a cijelim putem trudio sam se da gledam ravno ispred sebe. Ipak, nisam si mogao pomoći da je ne pogledavam krajićkom oka. Bila je najljepše biće sa kojim sam se ikada družio.
Tjednima sam nekoliko puta dnevno masturbirao radi tog događaja.
Nakon zadnjeg večernjeg drkanja, dok bih zapadao u san, zamišljao bih razne scenarije...

... ja i Sandra putujemo istim brodom, koji potone i nitko ne preživi brodolom, osim nas dvoje. More nas izbaci na tropski pusti otok. Sagradimo kolibu od palminog lišća. Ona sakuplja voće, a ja pecam ribu i mi zajedno živimo na otoku.

... zamišljao sam kako sa alpinističkom opremom silazim niz Sandrinu fasadu i ulazim joj u sobu. Ona je odjevena u slatku svilenu pidžamicu, grli svoju omiljenu lutku i gorko plače jer je nešto jako tišti, a ja je grlim i tješim, pa izvodim na kremšnite i toplu čokoladu.

... našu školu osvoje četnici. Grupa četnika zaskoči Sandru u školskom hodniku, obore je na pod i strgnu joj odjeću. Ja slučajno naiđem iza ugla i vidjevši to, u meni se probudi strašan gnjev, pa napadnem naoružane četnike i surovo ih pobijem golim rukama! Nakon toga, zagrlim uplakanu malu, slatku, nježnu Sandru koja je ostala samo u poderanom bijelom donjem rublju, pa je tješim. I zatim je, grleći je, odvedem, naravno, na kremšnite i toplu čokoladu.

Najčešće bih zamišljao kako joggiram po Maksimirskom parku, i iznenada na šumskoj stazi naiđem na Sandru.
Ona mi tada kaže da me baš čekala jer je odlučila izgubiti nevinost upravo sa mnom. I onda nas dvoje odemo sa staze i legnemo u paprat...

Uglavnom, bila mi je stalno u mislima, stalno sam je gledao na satu i krišom mjerkao pod odmorom. Kada bih išao u školu, razmišljao sam kako bi bilo lijepo da opet izađe iz svog ulaza baš kada ja prolazim, pa da hodamo zajedno po ulici. Pred Božić, pričao sam nešto sa dečkima na školskom stubištu, kada je prošla pored nas. Da pokažem dečkima kakav sam frajer, povikao sam: „Sandra! Vidimo se na polnoćki!“
Zastala je i gledala me dvije sekunde i nastavila silaziti.
„Ovaj pogled nešto znači!“ rekli su dečki.
„Tako je“, rekoh. „Omiljeno slovo abecede mi je „S“.
U tom trenutku, sve mi u glavi se posložilo! Sandra živi u mojoj ulici. Sandra mi je u mislima. Sandra me pogledala. Nije bilo sumnje, suđeni smo jedno za drugo!
Počeo sam ranije ići u školu, i stajati na uglu čekajući da je vidim kako izlazi iz zgrade, pa na određenom rastojanju hodati iza nje, uživajući u pogledu na njena leđa.
Nagledao sam se leđa moje drage Sandre, najljepšeg bića na svijetu!

***
Počela je nova školska godina. Te jeseni, u drugom razredu, Sandra je bila drugačija, promijenjena. Nije više nosila slatke pastelne džemperčiće i haljinice, nego nekakvu crnu odjeću... bila je našminkana... a u kosi joj obojeni pramenovi! Glasnije se smijala i pričala. I psovala je! Bio sam iskreno šokiran kada sam je vidio da puši pred školom. Cigareta je oskvrnula njena slatka mala usta, a crni dim njena plućica!
Nije mi išlo u glavu zašto se odijeva i ponaša tako ružno i čini stvari štetne za zdravlje!
Bilo je to kao da je na ljetnim praznicima neka zla sila hipnotizirala moju dragu i natjerala je da se ponaša kao zločesta djevojka!
Ali moja ljubav prema njoj bila je tolika da me to nije smetalo. Onoga trenutka kada ona tu ljubav spozna, skinut će tu odjeću i šminku, odbaciti cigarete i među nama će sve biti kao prije!

***
Sakriven u grmlju u parku, promatrao sam Sandru kako sjedi na klupici sa nekim dečkima i curama koji su bili odjeveni u kožne jakne. Neki su imali čudne frizure. Pored klupe je bila gajba pive. Oni piju alkohol!
A u razredu sam čuo i priče da navečer izlaze u klubove gdje se pušta bučna muzika! I ostaju do zore!
Takvi dečki i cure su loši, oni će popustiti u savladavanju gradiva i propasti u životu, rekla mi je mama.
A jednoga drugog dana, vidio sam Sandru kako se LJUBI sa nekim mladićem. I taj mladić je imao crnu kožnu jaknu i neurednu frizuru i izgledao kao propalica obična! Uhvatio me očaj u kakvo loše društvo je Sandra upala! Pokušavaju je iskvariti! Ali neka, mislio sam. Ovo je samo loša faza u njenom životu i ta će faza proći. Ja sam pravi dečko za nju. Ja sam fin, kvalitetan mladić koji redovito piše zadaće.
Sve mamine prijateljice kažu da sam dobar i pristojan. Mama je ponosna na mene.
Odlučio sam pokazati Sandri koliko sam dobar i za njen rođendan sam kupio lijepu čestitku sa srdašcima i anđelom. Znojeći se od straha, ušuljao sam se u hodnik njene zgrade i selotejpom je zalijepio na njena vrata iza kojih se čula ogavna muzika i galama, pa pobjegao. Nisam napisao ništa na čestitki, ali snaga moje ljubavi je tolika, da će ona ZNATI i SHVATITI!
Istoga dana, u dućanu sam kupio knjigu sa pjesmama Frederica Garcie Lorce, sa tvrdim koricama na kojima je bila nacrtana vrlo lijepa slika, lice djevojke koja plače držeći ružu, a u pozadini je silueta konja u galopu naspram zalaska sunca.
Spremio sam tu knjigu u ormar, za dan kada će doći prilika da joj je poklonim.
Ta knjiga je još u ormaru.

***
Prolazile su godine, krišom sam gledao i slijedio Sandru, slijedio je poslije škole, sve do sumraka, kada sam se vraćao kući, a ona odlazila bog zna gdje. Čekao sam da dođe pravi trenutak da je upoznam.
Pri kraju 4. razreda, shvatio sam da ću, želim li da me Sandra zapazi, morati postati kao i oni propalice i huligani sa kojima se družila. U ime ljubavi, morat ću učiniti korak u provaliju!
Kupio sam pivo. Kupio sam kutiju cigareta „Kolumbo“. Nabavio sam nekakvu „punk“ muziku. Muzika mi se nije svidjela, za razliku od alkohola i nakon nekoliko pokušaja, cigareta, ali silom sam je slušao dok sam pio i pušio u svojoj sobi.
Sandra će znati da pijem, pušim i slušam glasno „punk“ muziku kao i ona. Srodne duše se osjete.

***
Srednja škola je završila. Sandre i onih njenih propalica više nije bilo po kvartu. Slučajno sam neke od njih vidio u gradu, bili su odjeveni u urednu odjeću i niske cipele. Licemjeri jedni nedosljedni! Sandra je otišla na neki faks. Više je nisam viđao. Nisam ni znao živi li još u mojoj ulici. Ja nisam uspio upisati nijedan faks.
Počeo sam zalaziti u jedan kafić i u njemu bih sam sjedio i pio dok se ne napijem, a onda bih se vraćao kući, gdje sam živio s mamom, u moju sobicu.
Prolazeći pored Sandrine zgrade, zastao bih i neko vrijeme gledao u zamračeni prozor. Zamišljao sam Sandru kako baš tada slučajno otvara prozor svoje sobe i kada pogleda na ulicu, vidi me kako se sa cigaretom u ustima, pijan kasno navečer vraćam kući.
I tada bi konačno shvatila da sam pravi čovjek za nju!

[Depeche E.]

Bio je to kišan i sumoran ljetni dan koji nikako nije odgovarao mojem veselom raspoloženju koje se kao i
uvijek najbolje odrazi na mojem osmijehu koji mi cijeli dan oboji u veselu boju koja mi daje ogroman entuzijazam.

Došla sam na posao spremna za nove radne pobjede!

Nisam ni slutila da ću postat predmet nečijeg stalkanja.
Mora da je bila sudbina jer sam tog dečka ja stalkala par mjeseci prije!


No, 'ajmo ispočetka.


Kako sam radila u Cinestaru, taj dan stajala sam na ulazu gdje je komunikacija sa ljudima najopuštenija i najzabavnija.
A to je ono što me veseli. Dnevno onuda prođe zaista mnogo ljudi od kojih sam neke zapamtila, a neke ne.

Ono što je poboljšalo moje ionako dobro raspoloženje bilo je par rečenica koje sam izmijenila sa nekom curom i to mi je na lice izmamilo zaista iskren osmijeh i sama pomisao na taj događaj dala bi mi neku novu dozu veselja

A baš tada naišao je on.

Primjetila sam kako gleda prema meni i smiješi se prekrasnim i srdačnim osmijehom.
A ja idiot, skrenula sam pogled jer nisam mogla vjerovat da mi se smiješi dečko zbog kojeg sam se vozila
stanicu više i hodala po kiši te pregledala svih 600 frendova na fejsu jednog frenda kako ga ne bih pronašla.

Nisam uspjela.
A on je sada tu.

Prestajem bit najveća moguća p**** ikad, ali prekasno. Njega više nema. Otišao je. Jednako kao i moje veselje.
Ostao je samo oklop idiota, a unutar njega košmar i uzbuđenje zbog cijele situacije koja mora da je sudbina.

Ali mislim si: "Pa ako je već došao u kino, morao je kupit kartu. Možda film još nije počeo. Ima vremena. A možda NE!"

Osjećaj neke nade i spoznaje da je nada kurva. Tragično je.

Preostalih sat vremena osjećala sam se kao robot.
Osmijeh nije bio ni približno srdačan kao ranije tog dana.
Nisam se mogla trgnuti iz tog stanja.

Sve dok opet nisam ugledala poznat ruksak, poznate tenisice i veoma poznate oči koje su mi se već prije smiješile.

Poželjela sam da imam ogledalo.
Poželjela sam da mi kosa nije rasčupana kao da me netko češljao vilama.
Na pamet mi je palo da nisam našminkana!

Kriste!
Gotovo je.

Prođoše mi nada da se smiješio meni. Sigurno je netko bio iza mene
Ali sjetih se one izreke koja ide ovako nekako: "Nasmijano lice najbolji je make up.", ili tako nešto
Nebitno, ja sam sebe uvjerila da su se za time povele mnoge žene i uspjele čak i bez šminke osvojit muškarca svog života.

Prikazivao se neki megapopularan film. Mislim da je bio Prometej! Bilo je mnogo ljudi, ali svi oni bili su nebitni u usporedbi sa jednom osobom.

"Potrgat ću mu kartu. Imat će nešto što smo oboje dodirnuli, možda i sačuva kartu.
Znam! Kao slučajno ću ga dotaknut.", a luđak u meni govorio mi je da mi još samo nedostaje
i ona ideja o tome da mu isčupam vlas kose te ju odnesem na DNA analizu i tako ga nađem.

Da, taj način stalkanja još nisam isprobala!


A realnost govori da se ne zajebavam i ne zanosim jer život nije film i tip me se neće ni sjetit.

Konačno dolazi red na njega i ekipu sa kojom je došao u kino.
Trgam karte, sretna sam jer predmet mog stalka upravo prolazi pored mene te mi se obraća!
Ne, nije me pitao u koju dvoranu treba ić. Nije me pitao je l' može dobit ray banice umjesto 3D naočala.

Ne sjećam se točno o čemu je bila riječ, no znam da smo pričali jedno pola minute koje su postale
opsesija mome umu i ženskoj analizi svake izgovorene riječi i upućenog pogleda.

Čak nisam mislila da će mi to uspjet, ali nekako sam cijeli taj događaj zametnula u kutak uma misleći
kako nema šanse da ga nađem. Mislila sam kako će on ostat moj izgubljen slučaj u mojoj stalkerskoj karijeri

Prvi put u životu počela sam razmišljat o tome jesam li ja netko koga drugi stalkaju.
Nisam bila sigurna u to.

Sve dok nisam došla doma, upalila lap te na fejspuku ugledala zahtjev za prijateljstvom.
Moja intuicija uzrokovana tome što sam vodeni znak i osjećam morske mjene, plime, oseke
i ostala astrološka sranja, govorila mi je kako se radi o nečem velikom. Sudbinskom!

Kliknula sam i vidjela neko totalno random ime i šest zajedničkih prijatelja.
Vođena račjom intuicijom, prihvatila sam zahtjev i počela pregledavat svih 500+ slika

Skoro me šlag strefio
Imala sam znojne dlanove kao pred popravni ispit iz matematike u prvom srednje
Pomislih da je nemoguće!

To je dečko iz kina!
Dečko kojeg sam viđala u gradu.
Dečko zbog kojeg sam postala predmet stalkanja.
Ali onog najljepšeg i najuzbudljivijeg za nas oboje

Kasnije smo izašli van i bilo je odlično, ali par dana nakon, bivšem dečku akka "jebaču šansi", odlučujem dat još jednu zlatnu priliku da bude najbolji dečko ikad i tako možda propušila priliku da u ovako mladim godinama nađem ljubav života, a jednog dana unucima prepričavam ovo što sam prepričala vama Tako da nije bilo ništa od moje stalkerske romanse

[Meadow]

S obzirom da se ovaj tjedan forumsko pučanstvo nije moglo odlučiti za jednog pobjednika, te su Tomislav B. i Depeche Extreme završili s jednakim brojem glasova, ovaj tjedan imamo dvije teme.

Depeche Extreme kaže:

evo, neka naslov moje bude "zbog tebe"

uvijek postoji osoba zbog koje smo napravili nešto što prvotno nismo mislili da hoćemo.
zbog nekoga smo mijenjali sebe, zbog nekoga smo se smijali, tugovali, trudili se da nas primjeti itd.

svima želim puno inspiracije

Tomislav B kaže:

Naslov moje teme je: "Zbog mene".

Pišite o tome što je netko uradio za vas ili što ste vi priuštili sami sebi. Budite sebični.

Čuli ste postavljače teme:
što ste radili zbog drugoga? Zbog koga/čega ste se mijanjali, tko vas je tjerao u plač, a tko u smijeh... zbog koga ste se trudili biti primjećeni? Kako je to sve izgledalo?


Jeste li možda bili razlogom tuđe promjene, tuge, smijeha? Što su drugi radili zbog vas? Ili ste si možda priuštili nešto što je imalo poseban značaj u vašem životu.... ako da, što? Stavite naglasak na sebe i pokušajte dočarati.


Sretno svima!


Tema je otvorena do nedjelje navečer, 23. prosinca.

[Depeche E.]

Zbog tebe obojit ću raspoloženje u šarene boje.
Zbog tebe učinit ću sve kako bi bio dobre volje.
Zbog tebe pročitat ću par redaka poezije da probam shvatit što je tebi u tome lijepo.
Zbog tebe pokušat ću razumjet što je pisac time rek'o.
Zbog tebe mi neće bit problem ustat u 3 ujutro i izać van jer vrijeme provedeno sa tobom adekvatna je zamjena za san.
Zbog tebe ću bit sretna i smijat se, svaki dan naći ću još jedan razlog zbog kojeg vrijedi voljet te.
Zbog tebe ću ponekad bit ljuta i bit će bolje da se skloniš sa puta.
Zbog tebe ću ponekad bit tužna i nemoj me ništa pitat jer bi porcija sarkazma ironije i cinizma mogla bit ružna.

Zbog tebe ću jednog dana u odabiru "njega" imat kriterije više Zbog tebe ću se pitat zašto život čudne priče piše

[filla]

Prvi put, zbog tebe, objavljujem prvi tekst o tebi nastao 2003. godine.

"U ove kasne sate ili bolje bi bilo reći rane, jer je skoro jutro, pokušavam se sjetiti nekih ljudi kojih sam nekad znala ili ih barem poznavala. I tako prevrćući jednu po jednu ladicu moga sjećanja, nađoh i njega u nekoj ne posve zabačenoj, ali ipak dobro skrivenoj ladici.
E Boze sto su to bila vremena... Posljednji put mi je poslao poruku za Bozic ili Novu Godinu (nije dobro pohranjena informacija) i od tada ništa, ništa već dugi niz godina. Ne znam što je s njim. Je li živ uopće? Ma ne zamjerim mu ništa. Životne sekunde idu dalje a s njima i Život.
Ipak znala sam jednom jednog Tužnog pajca, ne sasvim dobro, ali sam ga znala ili barem poznavala. Tako sam voljela njegovu britkost uma, tu oštrinu mišljenja, taj kritički stav prema životu i općenito svemu u njemu. Nekada sam slušala Balasevića tako smo se i upoznali. Sada kupujem sve njegove CD-ove, ali ne slušam ga, možda jednom opet počnem tko zna... možda.
Eh, taj Tužni pajac uopće nije bio tužan, možda malo ružan, ali nije smetalo, inteligencija je sve to nadomjestila.
Da, rekoh nekad sam slušala Balaša iz dana u dan, sada on budi neke uspomene od kojih postanem sjetna i melankolična, a to mi je u ovoj fazi mog života doista nepotrebno. Mogla bih se upitati: “Pa zašto su lijepa sjećanja nepotrebna?” Od sjećanja čovjek ne živi, ne diše sjećanja i ona mu ne pomažu razmišljati. Nepotrebna su možda i zbog pretjeranog analiziranja nekih rijeci i rečenica kojih se i danas sjećam kao da su jučer izgovorene.
Znala sam jednom... bolje reci upoznala sam jednom iznenada jednog Tužnog pajaca, skoro u isto vrijeme koje je sada, nekada u kasno proljeće. Možda sam ga se i sada zbog toga sjetila, tko zna. Naglo sam upoznala i naglo prestala poznavati i počela se sjećati. Ispočetka češće, a s vremenom sve rjeđe i rjeđe. Ali još uvijek je tu u nekoj ladici od ružinog drveta, sjajnoj i složenoj u mojoj glavi. Ta ladica se svaki put sama otvori i po njoj informacije počnu ludovati kao lišće u jesen koje vjetar tjera sve dalje i dalje. Otvori se kada dođem kući i sjednem za računalo, tu sve to počne. I onda ponovo analiziranje, prisjećanje uvijek iznova i iznova. Onda odem od kuće pa me mjesecima nema, zaboravim, umorim se beskrajnim analiziranjem tih skrivenih podataka u obliku nekada davno rečenih riječi.
Nekada sam znala ili barem poznavala osobu toliko različitu od mene same, ali i od ostalih ljudi. Nekada !!!
Sada više ni sa kim ne zalazim po mulju duše, držim se površine, tako i sjećanja postaju površna, ne želim imati još jednu ladicu punu informacija za bespotrebno i beskrajno analiziranje. Vise i ne pišem duge e-mailove, izbrisala sam imena ulica i gradova jer sam se prestala nadati ponovnom susretu. Nadam se samo da je još živ, i da je dobro, da me se ponekad sjeti kao sto se sjetim i ja njega. To je u životu važno, sjećanja, uspomene i poneka lijepa riječ.
Sve je ostalo isto osim tog malog poznanstva koje je preraslo u jedno lijepo sjećanje. Jednom sam znala ili barem poznavala, a sad se samo sjećam i sjećanje je skoro dovoljno. Ipak, ostaje samo pitanje jesam li jednom znala ili barem ponavala jednog Tužnog pajaca ili je sve to meni samoj smjestila moja mašta?"

[Tomislav B]

Počela si čitati knjige koje inače ne bi čitala.
Počela si gledati filmove koje nikada ne bi gledala.
Počela si zalaziti na mjesta na koja ranije ne bi.
Draga, ne moraš mijenjati svoj ukus.
Nazivaš me da pitaš kako sam, što radim, jesam li vidio to i to na televiziji, čuo tu i tu pjesmu.
Nazivaš me zabrinuta kada sam prehlađen ili kada me stisnu rokovi.
Nazivaš me i samo kažeš da me želiš čuti.
Ali, dušo, ne moraš trošiti impulse.
Poklanjaš mi stvari.
Rekla si da dolaziš kod mene.
Super ideja. Ali ako si mislila biti negdje drugdje, slobodno budi negdje drugdje.
Zašto mijenjati sebe radi nekoga drugoga?
Budi svoja!
Vjerujem u jednakost muškaraca i žena.
Ti si feministica. Podržavam te 100%!
Trošiti impulse, novac i vrijeme. Ha, ha, ha! Bezveze!
Dosadne, sitne stvari.
Sreli smo se, očito je da smo kliknuli, pa zašto inzistirati na banalnostima?
Odrasli smo ljudi, živimo živote.

Rekla si mi da odjebem od tebe i gonim se u pizdu materinu.
Ne razumijem. Zašto to tako grubo, dušo?
Ništa nisam uradio.
Apsolutno ništa.

[Terranea]

Vadim svoju prašnjavu biciklu iz spremišta i pičim prema tebi. Iako ne znam jesi ti uopće tamo. Radi se o čistoj matematičkoj brojalici: ujutro, popodne, ujutro, popodne- bingo! U ponoć bi trebao izaći.

Stižem pola sata ranije radi mjera predostrožnosti. Lagano kiša počinje padat. Razmišljam hoću li stajati na stanici i praviti se da nekog čekam ili ću se kao vozikati ispred tvoje zgrade od posla i glumiti da upravo tu prolazim i izustit nehajno "bok, bok" i malo pročaskat.

Dijelić sekunde sam sebi retardirana u toj misiji, al potiskujem to u glavi za one trenutke poslije kad ću si objasnit: "Al niko ne zna da sam to sve iscenirala, a i s vremenom ću se uvjerit da se to sve spontano dogodilo." Blaženo neznanje, blaženo negiranje. Ponoć kuca, nestrpljenje raste. 5 minuta prolazi jako sporo. Priviđa mi se od svakog ko prolazi da si ti. 10 minuta prolazi. Odlučim da je vrijeme da se provozam ispred tvoje zgrade jer ćeš sigurno izać, a moram biti sigurna da ćeš ići pravim smjerom.

Događa se scena svih glupih američkih filmova. Meni pada lanac s moje sjebane bicikle. To me ne iznenađuje jer se znalo događat i prije. Siđem s nje da ga vratim na mjesto, al se on toliko zapetljao oko zupčanika da ga ne mogu vratit nazad. Počinje takav pljusak i ja stojim sa strane ko debil i pokušavam to namijestit. Koji otužni prizor. Prolazi mi kroz glavu kako bi umrla da sad prođeš tim putem jer šta ću reći "ej bok, pao mi lanac, jel mi možeš pomoći?"

Osjećam se ko najveće govno i odjednom pronađem ostatak odbačene vjere u sebi i počnem se sa svemirskom pobožnoću molit da ne prođeš tu. Mrzim svoju biciklu iz dna duše, prezirem je svakom svojom porom i razmišljam da je bacim u grmlje i odem na tramvaj. Drugima ću pričat da su mi je ukrali. Ipak, odlučim je potezat do stanice šta je poprilično teško jer se zadnje kolo ne okreće zbog lanca koji se zapetljao.
Stojim na stanici i propuštam zadnji noćni tramvaj jer je previsok da u njega pentram biciklu i ogromna je gužva. Stojim pokisla na kiši, s posranom biciklom i čekam još pola sata. Mozgam koga bi mogla zvati u ove sate da dođe po mene, al se ipak odlučim da će moja sramota ostat moja. Besramno uvlačim biciklu u bus i slušam negodovanja i smijuljenja i tad odlučim da je naša priča stvarno gotova jer to više nema smisla.

Dolazim kući, svlačim se, tuširam i odlazim u krevet s idejom da zauvijek zaboravim da sam zbog tebe bila debil, iako ti to ne znaš. Iako niko ne zna.

[otkaz]

Postao sam sve što nisam.
I postat ću još i više.
Postao sam sve što nisam htio.
I postat ću još i više.

Postao sam arogantan,
A postat ću i bahatiji.
Sada sam i drzak
A biti ću i bezobrazniji.

Više se ne smijem previše,
A smijat ću se još i manje.
Ne pjevušim više,
Niti ću melodije više proizvesti.

Posvadio sam se s ljudima,
Ogradit ću se od svih.
Propio sam dušu,
Propalica ću postat.

Sve što mrziš,
Tebi u inat ću postat.
Kad me ne voliš,
Mrzit ćeš me.

Ravnodušnost,
Ne mogu je podnijeti.
Ravnodušnosti neće ni biti.
Ne od tebe…

[RedHairFairy]

Zbog tebe i dalje osmijeh na licu nosim
i svim tužnim stvarima uporno prkosim.
Zbog tebe se nisam u potpunosti raspala
svaki put kad sam posrnula il pala.

Uvijek si tu kad sam razočarana i tužna
i tješiš me da sve to bit će samo uspomena ružna,
podsjećaš me da oko mene ima puno lijepih stvari
i ne daš da neuspjeh raspoloženje mi pokvari.

Zbog tebe još uvijek sunce mi sije
i nakon svake kiše donosiš mi dugu,
zbog tebe moje srce veselo se smije
i svojim poljupcima uvijek otjeraš tugu.

Zbog tebe moj život ima novi smisao
i u mom srcu ostaje velika nada
često se sjetim sveg lijepog što si mi napisao
a neke od tih misli čuvam još i sada.

I što god da me muči
ti uvijek način nađeš
kako na pravi put me izvući
i rješenje mi pokažeš.

Zbog tebe ostajem jaka
a moje boli postaju tiše,
i tvoja riječ svaka
čini da volim te sve više.

[Meadow]

I tjedan zadaćnica iza nas, donio je dvije pobjednice: RedHairFairy i Terraneu, koje su zadale nove teme:

RedHairFairy kaže:

Pišite što ste osjećali kad ste nekom rekli zbogom (za kraj) ili kad je vama netko neplanirano rekao zbogom.

Ili nek ova zadaćnica bude vaše zbogom nekom s kim se niste uspjeli oprostiti.

Terranea kaže:

Evo naslov: "Ponos i predrasude" . Ljubavne, prijateljske, društvene, religijske, nacionalne..name it.

Zbogom - jedna riječ, tisuću asocijacija i pregršt emocija.

Ponos i predrasude - možda one u okolini koja vas okružuje, one s kojima ste se osobno susreli, iskustva koja su vas obilježila.... ili možda, pronađite inspiraciju u svjetski poznatom i ekraniziranom djelu Jane Austen, i pišite.



EDIT:
Zbog Nove godine, ovaj krug traje još jedan tjedan:

Tema je otvorena do nedjelje navečer, 6. siječnja.

[Nikefor]

Negdje, u beskonačnoj zvezdanoj prašini, tako sjedila je sa svojim mislima socijalna šeprtlja. Bila je mlada duša, koja koja je sanjala o revoluciji koja će mijenjati svijet i svijest. I ne samo sanjala, nego ju i ozbiljno planirala. Nije imala imena ni identiteta, jer se osećala mnogo starijom od toga - njen boravak u svijetu i svijesti je bio kratak, ali tako nekako anakron, ne-temporalan. On se osećao kao da je oduvek bio ovdje. Naravno, bio je samo zaglavljen u oblacima, sa kojih je tek počeo silaziti.

U prvih 18 Zemljinih revolucija svojeg bivanja, on nikada nije niti želio istinski postojati, jer je postojanje prezirao, ili bolje reći, mislio je da ga prezire, dok je okrutna i teška, tako nemilosrdna istina njegove nesreće bila potisnuta mnogo godina. Njemu su njegove visoke sfere bile ujedno i njegov najveći zatvor. Tako katarzično, tako uzvišeno, tako glupo i prezira dostojno. Utvarao si je da je čisti subjekt saznanja, ono što su Kant božanski i Schopenhauer zvali genijem. Taj njegov zatvor je bio ujedno i njegova sreća - kad je došlo vreme da svojoj ćeliji kaže 'zbogom', bio je na rubu svemira, izvan veselja, pročišćen od zadovoljstva.

Revolucija sa kojom će započeti je ipak trebala biti revolucija u svijesti samoj - Nema poricanja, da su njemački idealisti dotakli Apsolutnu Ideju u prvenstvu subjekta. Njegova nova potreba je bila za suputnicima u egzistenciji - socijalnoj šeprtlji je trebao izlaz, sreća, bijeg. I, pronašao je, u oceanu ljudi sličnih problema, drugaricu prema kojoj je počeo gajiti strasti. Ona je bila - čisti subjekt saznanja, i prepoznao je to odmah, ali dogodile su se horde prošlih događaja koji su svu nadu izgonili iz raja, prognali sav eudaimonion poput crnog legla gnusnih gmažućih zveri.

Ona je postojala. Bivstvovala u svijetu. i bila je istovremeno osećajna, ali opet tako nekako udaljena od njega, jer je on bio socijalni retard. Ona je, ona je.... znala sve što on zna, voljela je sve što on voli, razumjela je što on razumije, ali ona je za razliku od njega istinski postojala. Samo finalna melodija iz Overture 1812 Čajkovskoga može opisati njenu prisutnost u svemiru.

Dogodilo se to, da mu ona, njegova oslobodilica iz zatvora visokih sfera, nije željela pokazati put do zaboravljene kuće, već mu je samo otključala ćeliju duha. Susret sa njom oči u oči iza mudrih naočala bio je sublimno iskustvo, tako grandiozno i neponovljivo, poput slamanja Prometejevih lanaca i odlaska u Carstvo Slobode. Nitko nikada u bučnom i smrdljivom tulumu na kojem je to bilo nije osetio tako intenzivnu i neuravnoteženu, čistu i primordijalnu Sreću. Želio je, nadao se, tome da će ju iznova susresti - ali odgurnut je natrag u skromne odaje koje su imale veličanstvene tapete, odnosno, natrag u čvrstu kontrakciju sebe. Ona nije željela njegovu opstojnost.

Još uvijek pamti nježnu beštiju, i premda je svojoj ćeliji rekao zbogom, njoj nikada nije. On je za sublimnu drugaricu bio samo naporna budala. Ali, ..... nije bilo dopušteno reći ali.

[Depeche E.]

Iako sam bez osjećaja jer od srca mog prijatelja odvojen bivam,
samome sebi neću dopustiti da se pred njegovom tugom skrivam.

Reći ću mu riječi ove jer vidim da mu trenutno sve lađe nizvodno plove.

Prijatelju;

Nakon rečenog "zbogom", fizički može otići sva'ko,
ali iz srca otjerati tu osobu nikada nije lako.

Život čudne zaplete i rasplete piše i doći će trenutak kada ćeš tu riječ izgovoriti baš ti,
a naći ćeš se i u situaciji kada će ta riječ, izrečena tuđim usnama, cijelo tvoje biće u trenu blokirati.

No kada ju netko tebi kaže, ta riječ još dugo odjekivat će cijelim bićem tvojim,
ali sjeti se da sam i Ja netko i da u tebi postojim.

"Zbogom" - ponekad ćeš to reći sa tugom ili sjetom,
mislit' ćeš kako si izgubio tešku bitku u borbi sa svijetom.

Ja sam razuma glas koji bi mogao pružiti ti toliko željeni spas,
jer Prijatelju, ja zajedno sa tobom osjećam i patim bol koja prožima nas.

Bit će teško, ali pustimo da se dojmovi slegnu u tišini,
razmišljat ćemo zajedno i trudit se da taj "zbogom" otjeramo ka tmini.

Srce, znam da sa mnom nećeš lako na zelenu granu ni ovaj put,
ali Ja sam dio tebe i neću dopustit da njezino "zbogom" tvoju vjeru u ljubav nepovratno stjera u kut!