Tijekom proteklog ljeta rekao sam jednom Englezu: "I don't like England". On je odgovorio: "Why?". Ja sam kazao: "They killed Native Americans, Native Australians, every... " On je na to rekao: "Everywhere, but that is now a history". To je sada povijest. Da je bar tako! Najžalosnija su činjenice da kolonijalni zlotvori nikada nisu kažnjeni i da kolonijalna carstva u mnogim segmentima funkcioniraju i danas. Ona su se samo formalno raspala. Prava na iskorištavanje rudnih bogatstava obično imaju kompanije u vlasništvu bivših kolonijalnih gospodara. Kad je prolazilo portugalsko predstavništvo na otvaranju Olimpijskih igara u Rio de Janeiru, svi su glasno zapljeskali kao da se osjećaju i dalje čvrsto vezanima za bivše tutore.
Portugalci su se naselili na tuđoj zemlji u Angoli, njih 350 000, te na tuđoj zemlji u Mozambiku, njih 200 000. Luanda je smatrana trećim najvećim portugalskim gradom nakon Lisabona i Porta. Angolski domorodački vitezovi podigli su 1961. godine junačku pobunu u kojoj su u jednom mahu poklali oko 2 000 pripadnika portugalskoga okupatorskog aparata, što je najveći broj ubijenih europskih gadova u oslobodilačkim akcijama afričkih naroda južno od Sahare.
Neovisne afričke zemlje moraju plaćati bivšem agresoru kolonijalni porez, otplatiti infrastrukturu koju im je Francuska izgradila kako bi bolje bezobzirno pljačkala sva prirodna i kulturna bogatstva koja je mogla ponijeti! To bi bilo kao da netko uđe u tvoj stan, ti ga nakon nekog vremena istjeraš i onda si mu godinama primoran plaćati ono što je svojevoljno radio po tvom stanu. Oslikavanje zidova, renoviranje zahoda, mijenjanje parketa i ulaznih vrata... On svo to vrijeme nije plaćao stanarinu, otimao je i puštao stanare, te zarađivao. Prije bi Francuzi morali plaćati beskrajnu odštetu Afrikancima koje su ugnjetavali.
http://net.hr/danas/svijet/francuska...500-milijardi/
VISOKA CIJENA SLOBODE
FRANCUSKA UBIRE KOLONIJALNI “POREZ”: Od 14 afričkih zemalja godišnje dobije 500 milijardi $
Četrnaest afričkih zemalja, nekadašnjih francuskih kolonija, iako su odavno stekle nezavisnost, još i danas plaćaju porez svome kolonizatoru – Francuskoj!
Kada je Sékou Touré odlučio 1958. izvući Gvineju iz kolonijalnog ropstva i povesti je putem nezavisnosti, elita u Parizu toliko je bila bijesna da je odlučila uništiti sve što je njezina uprava stvorila u toj zemlji. Tri tisuće Francuza napustilo je uskoro Gvineju odnijevši sa sobom svu imovinu koja se mogla ponijeti, a uništivši sve što nije moglo s njima: škole, vrtiće, zgrade javne uprave, automobile, traktore… Neki su čak na odlasku otrovali konje i krave na svojim farmama, a hranu u skladištima uništili. Smisao tog bjesomučnog čina bio je poslati poruku drugim francuskim kolonijama da će cijena njihove emancipacije biti vrlo visoka.
Slobodni, ali siromašni
Strah se nakon toga uvukao među afričku političku elitu, piše Mawuna Remarque Koutinin, izdavač i mirovni aktivst, u tekstu objavljenom u on-line magazinu Silicon Africa. Nakon događaja u Gvineji nitko nije smogao hrabrosti slijediti primjer Sékou Touréa čije je čuveno geslo bilo: “Radije ćemo uživati slobodu u siromaštvu nego bogatstvo u ropstvu”.
Sylvanus Olympio, prvi predsjednik Republike Togo, malene države u zapadnoj Africi, pronašao je kompromisno rješenje s Francuzima. Nije želio da njegova zemlja i dalje bude pod francuskom vlašću, pa je odbio sklopiti nastavak pakta o kolonizaciji kakav mu je predložio tadašnji francuski predsjednik Charles De Gaulle.
No, pristao je plaćati godišnji porez Francuskoj za sva materijalna dobra koja je stvorila u njegovoj zemlji. To je bio jedini uvjet da ih Francuzi ne bi, kao u Gvineji, na odlasku uništili. Međutim, iznos kolonijalnog poreza koji je Togo trebao platiti Francuzima bio je ogroman i iznosio je te 1963. godine gotovo 40 posto tadašnjeg državnog budžeta.
Budući da se Togo našao u teškoj financijskoj situaciji, Olympio je, kako bi izvukao zemlju iz te stuacije, odlučio ukinuti dotadašnji kolonijalni novac FCFA (Franak za francuske afričke kolonije ili kraće – kolonijalni franak) i uvesti vlastitu valutu.
Ubojstva i državni udari
Dana 13. siječnja 1963. godine, tri dana nakon što je Togo počeo tiskati vlastiti novac, skupina profrancuskih vojnika ubila je predsjednika Olympija. Njih je predvodio bivši pripadnik francuske Legije stranaca, narednik Etienne Gnassingbé koji je za taj krvavi posao od Francuza navodno bio nagrađen sa 612 američkih dolara. Olympijev san bio je izgraditi neovisnu, suverenu i samostalnu zemlju, ali Francuzima se ta ideja nije sviđala.
Dana 30. lipnja 1962. godine, Modiba Keita, prvi predsjednik Republike Mali, odlučio je poput Olympia u Togou, povući kolonijalni franak, valutu koju su Francuzi nametnuli u dvanaest svojih afričkih kolonija. Za Keitu, koji je težio socijalističkoj ekonomiji, bilo je jasno da bi nastavak pakta s Francuskom bio teret daljnjem razvoju zemlje. No i Keita će, poput Olympija, postati žrtvom. Neće ga, doduše, ubiti, ali će 19. studenog 1968. biti svrgnut u državnom udaru kojeg je predvodio još jedan bivši legionar, poručnik Moussa Traoré.
Tijekom tog dramatičnog razdoblja borbe afričkih zemalja za oslobođenje od kolonijalnog ropstva, Francuska se s punim povjerenjem mogla osloniti na bivše pripadnike Legije stranaca koji su izveli većinu državnih udara protiv legalno izabranih predsjednika.
Legionari ruše vladare
Tako je 1. siječnja 1966. bivši legionar Jean-Bédel Bokassa predvodio državni udar protiv Davida Dackoa, prvog predsjednika Centralnoafričke Republike. Dva dana kasnije, Maurice Yaméogo, prvi predsjednik Gornje Volte, današnje Burkine Faso, svrgnut je u državnom udaru kojeg je predvodio Aboubacar Sangoulé Lamizana, još jedan bivši legionar koji je prethodno sudjelovao u gušenju oslobodilačkih ustanaka u francuskim kolonijama Indoneziji i Alžiru.
U listopadu 1972. Mathieu Kérékou, dotadašnji tjelohranitelj predsjednika Republike Benin Huberta Maga, predvodio je državni udar. I Kérékou je, pogađate, prethodno prošao obuku u francuskim vojnim školama.
U proteklih pedeset godina u Africi se dogodilo ukupno 67 državnih udara u 26 zemalja od kojih su 16 bile francuske kolonije (Togo, Tunis, Obala Bjelokosti, Madagaskar, Ruanda, Alžir, Mali, Gvineja…). Čak 61 posto državnih udara dogodilo se na području frankofonske Afrike.
Bez Afrike bili bi siromašni
Francuska se očajnički i žestoko, bez obzira na cijenu, borila da zadrži svoje afričke kolonije. U ožujku 2008. godine, bivši francuski predsjednik Jacques Chirac izjavio je:
“Bez Afrike, Francuska bi dospjela u društvo zemalja Trećeg svijeta”. Njegov prethodnik, François Mitterrand još je 1957. proročanski ustvrdio: “Bez Afrike, Francuska neće imati budućnosti u 21. stoljeću”.
U ovom trenutku, čak 14 afričkih zemalja dužne su Francuskoj, kroz kolonijalni ugovor, davati 85 posto svojih novčanih rezervi Francuskoj središnjoj banci.
Otkidaju od usta i daju Francuskoj
Iako je zapadni svijet odbacio takav zao kolonijalni sustav, Francuska nije spremna napustiti ga joj svake godine, kroz tzv. kolonijalni porez, donosi navodno oko 500 milijardi dolara.
Koutinin piše kako se afričke čelnike često optužuje za korupciju i služenje tuđincima, a na štetu vlastitih nacionalnih interesa, no postoji objašnjenje za takvo ponašanje. Oni naprosto rade tako jer se boje da će biti ubijeni ili svrgnuti, tvrdi Koutinin.
Odredbe Kolonizacijskog pakta iz 1950. godine
Teško je povjerovati kakvih se ugovornih obveza moraju držati bivše francuske kolonije u Africi, danas formalno neovisne države. Evo nekih ključnih stavki:
KOLONIJALNI DUG Sve novonastale “nezavisne” države trebaju otplatiti infrastrukturu koju im je izgradila Francuska tijekom kolonizacije;
NACIONALNE REZERVE Sve bivše kolonije moraju deponirati svoje novčane rezerve u Francuskoj centralnoj banci. Gruba je procjena da Francuska godišnje “ubere” oko 500 milijardi dolara od zemalja koje praktički i nemaju pristup svome novcu;
PRIRODNI RESURSI Francuska ima ekskluzivno pravo na novootkrivene prirodne resurse na teritorijama bivših kolonija;
JAVNI NATJEČAJI Bivše kolonije moraju na natječajima dati prednost francuskim firmama;
VOJSKA I VOJNI SAVEZI Svi koji žele steći čin u vojskama svojih zemalja moraju proći obuku u Francuskoj. Države su obvezane na savezništvo s Francuskom u slučaju rata te imaju zabranu ulaska u vojne saveze s drugim zemljama;
SLUŽBENI JEZIK Obveza je da francuski bude službeni jezik tih zemalja i da se koristi kao jezik u obrazovnom sustavu;
PODNOŠENJE RAČUNA Države moraju Francuskoj slati godišnje izvještaje o svojim financijskim stanjima.
Stvarno žalosno razmišljaš.
Pa Alžirci mahom svoje porijeklo vuku od okupatorskih arapsko-beduinskih plemena koja su stigla na ta područja u 11. stoljeću i opustošila ih, a domicilno berbersko stanovništvo asimilirala, arabizirala i/ili potisnula u unutrašnjost. 
Linearni mod
