Natrag   Forum.hr > Društvo > Povijest > Domovinski rat

Domovinski rat Domovinski rat bez politike

Odgovor
 
Tematski alati Opcije prikaza
Old 29.05.2018., 14:27   #1
Rat u Mostaru

Skoro je nevjerojatno , a na to su i ranije forumaši upozoravali da na ovom podforumu koji je dosta toga obradio iz ratova na ovim područjima, danema topica o ratu u Mostaru. prvo onoga sa tzv JNA i srpskim snagama pa onda između HVO-a i tzv ABih. A to je uz Vukovar i Sarajevo mjesto gdje je bilo najviše ratovanja u urbanom prostoru sa teškim razaranjima i bitkama. Pogotovo kad se uzme šire područje Mostara. Rat sa tzv JNA i Srbima, rušenje svih mostova osim starog mosta koje je izvršila tzv JNA, borbe u Podveležju i velika stradanja HVo-ea, operacija Bura, napad tzv ABiH na Mostar 09.05, pa napad na HVO iznutra od vojnika Muslimana pripadnika HVO-a u Sj. logoru i Bijelom Polju.

Vekliki i skoro nepoznati ratni zločin koje su izvršile srpske snage na području Sutine-Uborka sa preko stotinu ubijenih civila

Napadi Armije na dubravsku visoravan što bi više spadalo pod hercegovačko ratište općenito, napadi na Raštane, kako kažu sudionici jedini pokušaj napada HVO, preko Kočina, pa operacija Neretva 93 i napad muslimanske vojske na Hum, pa u širem području velika operacija 4-og korpusa prema Nevesinju i vojsci tzv RS, pod kodnom oznakom "Jesen 94" koja je završila pogibijom 82 borca 4-og muslimanskog korpusa.

Ima toga što nisam naveo, ali ovdje imamo direktnog sudionika sa strane HVO-a pod nickom okobrb koji može dosta toga reći o ovim stvarima a naravno ako još tko ima kakvih saznanja, iz prve ruke da se priključi okobrbu a mi sa strane možemo komentirat i izvlačit zaključke.
sedan is offline  
Odgovori s citatom
Old 29.05.2018., 15:19   #2
Pozdravljam otvaranje teme i živo me zanima naučit nešto više o ratu u Mostaru.

Nikad mi nije bilo jasno kako se Momčilo Perišić izvukao za zločine u Sutini i Uborku, ono tamo je ravno Ovčari praktički.
__________________
Nismo ti i ja skupa pecali Megalodone po Privlaci.
Bubochka is offline  
Odgovori s citatom
Old 29.05.2018., 16:34   #3
Menbi interesantno bilo cuto kolika je uloga Juke Prazine, pretpostavljam da nije bio dugo u Mostaru ali sa iskustvom urbanog ratovanja u Sarajevu gdje su njegovi ljudi zaista bili vjesti jer se vecinom radilo o mangupima koji se ne plase nicega, rekao bih da je dosta znacio u danima kad se tuklo oko Vranice.

Takodje, cuo sam dosta prica od zetove rodbine iz Cima (mnogi imaju stanove pa recimo da zive na prostoru cijelog zapadnog Mostara) da su Tutici bili strah i trepet, nisu se libili pljacke i slicno. Koliko je to istina, ne znam.
dimnjacar is offline  
Odgovori s citatom
Old 29.05.2018., 18:09   #4
Ono o čemu se posebno malo zna, jer je zasjenjeno hrvatsko-bošnjačkim ratom, je rat 92-e sa Srbima. Volio bih čuti od izravnih sudionika ili od ljudi koji bolje poznaju problematiku, kako to da su odustali od lijeve obale grada? Prijetilo im je okruženje pa su se morali povući, ili nisu imali dovoljno ljudstva? Tehnike su sigurno imali... Nisam shvatio iz onoga što sam čitao da su se u samom gradu vodile neke prejake ulične borbe s njima tijekom oslobođenja.
__________________
lemonzoo kaže:
nije zabranjeno iznositi argumente u korist ruske invazije, sve dok se netko ne naslađuje nad ubijanjima i sličnim stvarima, i dok se ponaša civilizirano
IamBlackShip is offline  
Odgovori s citatom
Old 29.05.2018., 18:27   #5
Baš gledam ovo;
https://www.youtube.com/watch?v=PaFeDoCHrsM
Po muslimanskoj ratnoj propagandi, Bijelo polje je "oslobođeno" u roku od par sati, na partizanski način, gdje je jedna osoba samo bacajući metke protjerala 5 puta više hrvatskih branitelja.
__________________
Hold Infinity in the palm of your hand
And Eternity in an hour
Wikiceha is offline  
Odgovori s citatom
Old 29.05.2018., 19:14   #6
https://hercegbosna.org/forum/rat-bi...va-93-t42.html

Ovdje imate o operaciji armije "Neretva 93" tu imate i postove od "Okobrba"
Kasnije cu postaviti tekst covjeka iz prve ruke koji je bio na polozaju u Bijelom Polju, tj. onom dijelu gdje su se nasi uspjeli odrzati.
Koga zanima tu je i foto arhiv Mostara 1992. do 1998. cisto da se vidi zestina sukoba http://www.cidom.org/?page_id=258
Vrh napada is offline  
Odgovori s citatom
Old 29.05.2018., 19:20   #7
Quote:
Wikiceha kaže: Pogledaj post
Baš gledam ovo;
https://www.youtube.com/watch?v=PaFeDoCHrsM
Po muslimanskoj ratnoj propagandi, Bijelo polje je "oslobođeno" u roku od par sati, na partizanski način, gdje je jedna osoba samo bacajući metke protjerala 5 puta više hrvatskih branitelja.
Kada ti dojucerasnji suborac bane na vrata u 5 ujutro i uperi ti oruzje u ledja, kako drugacije nego za par sati, rijec je o zabadanju noza u ledja i to najgore vrste. "Problem" HVO-a Bijelo Polje je taj, sto su u sastavu imali veliki broj muslimana, tako da im nije bio problem uraditi to sto su uradili. Isti nacin kao i sa Sjevernim logorom. Inace, mislim da se tema trebala otvoriti sa nekim kartama razgranicenja i kronoloski poredanim dogadjajima, ovako ce nekome sa strane biti tesko shvatiti sto i kako se odvijalo, pa evo za pocetak Lipanjske zore i oslobadjanje Mostara od cetnika i JNA

https://hr.wikipedia.org/wiki/Operacija_Lipanjske_zore
Vrh napada is offline  
Odgovori s citatom
Old 29.05.2018., 19:24   #8
Mislim da bi Okobrb mogao najbolje odraditi kronologiju, naravno ako se covjeku da pisati, ja dosta toga znam iz prve ruke, ali tesko da mogu odraditi kronologiju, posto je nevjerojatan broj dogadjaja koji su se odvijali
Vrh napada is offline  
Odgovori s citatom
Old 29.05.2018., 19:33   #9
Quote:
IamBlackShip kaže: Pogledaj post
Ono o čemu se posebno malo zna, jer je zasjenjeno hrvatsko-bošnjačkim ratom, je rat 92-e sa Srbima. Volio bih čuti od izravnih sudionika ili od ljudi koji bolje poznaju problematiku, kako to da su odustali od lijeve obale grada? Prijetilo im je okruženje pa su se morali povući, ili nisu imali dovoljno ljudstva? Tehnike su sigurno imali... Nisam shvatio iz onoga što sam čitao da su se u samom gradu vodile neke prejake ulične borbe s njima tijekom oslobođenja.
Treba gledati siru sliku i onda ce se shvatiti zasto su se povukli i pobjegli bez prevelike borbe, kada padaju gradovi i prostor oko tebe, u prostoru siroko oko mostara, sto ti drugo preostaje nego se povuci, ovako samo mozes ostati u okruzenju. To dobro znaju oni sto su se povukli prema Buni, istocno od Mostara, u koju su se usetali bez znanja da je vec oslobodjeno. Zaginulo ih je dosta
Vrh napada is offline  
Odgovori s citatom
Old 29.05.2018., 20:50   #10
Bijelo Polje-Mostar

https://i.imgur.com/Xc2qewV.jpg

https://imgur.com/a/HvTGl1j

Tekst je preuzet sa web stranice ljubuski.net opisuje ratne dogadjaje od strane ljubušaka koji su bili na liniji razdvajanja u prigradskom naselju Bijelo Polje

Autobus je polako vozio kroz Mostar, skrenuo je negdje lijevo prema Rudniku i toj primitivnoj željezničkoj postaji gdje nas je čekao fantomski vlakić Remo. Remo je dobio ime po vlaku koji nas kao regrute nekad iz Čapljine istim putem vozio na služenje JNA. Kad se autobus zaustavio, izišli smo i stali u red ispred tog metalnog čudovišta koji je sličio na veliku riblju konzervu u koju se samo moralo ulazit sa strane. E, tek je tu napravljena prozivka nakon koje smo jedan po jedan ulazili u Remu. Svi smo ušli na isti metalni otvor kroz koji je ušao i strojovođa. Kad je strojovođa pokrenuo motor, vidjeli smo da se motor nalazi odmah pored njega sa desne strane i da nema nikakve haube na njemu - to je već na startu stvaralo nepodnošljivu buku.

Nakon što su zazvonila teška metalna vrata osjetio se pokret vlaka po šinama. Uskoro je nastala takva buka, škripa i lupetanje metalnih ploča, pa se više uopće nije čuo onaj početni zvuk motora. Držali smo širom raširene oči i gledali u mračnom pravcu u kojem gleda strojovođa i čudili se kako već dugo jurimo kroz mrkli mrak a da još ni u što nismo udarili. Jedini tračak svjetlosti koji smo vidjeli bila je skroz slaba žaruljica na instrument tabli ispred strojovođe koja je stalno podrhtavala. Ako postoji zemaljski put koji vodi izravno u paka, on bi mogao izgledat upravo ovako, - gore od ovog ništa ne postoji!!! Kao vječnost je trajala ne snošljiva buka i naš uporni pogled u mrkli mrak preko neke sićušne žaruljice ispred strojovođe. Više nisam bio siguran ili mi se pričinja ili taj pakleni stroj stvarno usporava. Dugo je trajalo to usporavanje da bi napokon prešlo u jednolično klepetanje i konačno zaustavljanje. Kad smo shvatili da to čelično čudovište nije probilo nikakva paklena vrata, niti smo uletjeli u očekivanu vatrenu buktinju - došlo je vrijeme za izlazak.

Prilikom izlaska iz paklenog stroja vidimo ispred sebe siluete ljudi koji nas dočekuju i tiho usmjeravaju prema nekakvom strmom silazu. Malo podalje, opet nas dočekuju druge osobe, oni nas šutljivo usmjeravaju prema obali Neretve. Tek kad se ispred nas pojavila Neretva, zbog vode površine malo nam se popravio vidik. Tu su nas zadržavali kako bi jedan od drugoga bili u rastojanju desetak koraka. Svaki je od nas slijedio siluetu suborca ispred sebe i ubrzo se pojaviše bačve na vodi i uska staza od dasaka preko njih. Prije nego sam zakoračio na daščanu stazu uočio sam onog ispred sebe kako je lijevom rukom dohvatio sajlu koja sluzi kao držač. Nismo se žurili, polako smo izmjenjivali korake i pažljivo pomicali lijevu ruku po sajli koja je ulijevala kakvu takvu sigurnost. Kad sam prevalio put do blizu sredine Neretve, zapazim onoga ispred sebe kako je ispustio iz lijeve ruke onu sajlu i skroz usporio kretanje. Bilo mi je to neshvatljivo da se ispušta sajla iz ruke, jer nam je ona bila jedina sigurnost za ravnotežu. Nisam shvatio zašto je onaj ispred ispustio sajlu sve dok nisam stigao na isto mjesto. Na tom sam je mjestu i ja morao ispustit iz ruke, jer je Neretva svojom strujom vode zategla i povila stazu i bačve pod našim nogama, pa nam je sajla postala predaleko. Raširio sam noge koliko sam mogao i tako sa njima malo po malo puzao po uskim daskama.
Vrh napada is offline  
Odgovori s citatom
Old 29.05.2018., 20:52   #11
Bijelo Polje Mostar 2

Stalno sam imao na umu, ako slučajno padnem u vodu isti ću tren biti na dnu Neretve! Na sebi sam nosio tešku pancirku, zatim preko nje prsluk sa desetak punih okvira streljiva i pune džepove streljiva u refuži. Preko toga sam nosio pištolj ispod lijevog ramena, a opet preko svega imao sam obučenu jaknu sa dvogledom preko i sa jednom bombom u džepu. Najteži mi je bio ranac na leđima zbog dodatnog streljiva i nekoliko bombi, još sam na ranac uvezao i vreću za spavanje. Puška mi je stalno bila u desnoj ruci i držao sam je uvijek ispred okvira na pola. Uporno sam pratio onoga ispred kad će opet dohvatit sajlu, nekoliko je puta ispružio ruku ali bi je opet vratio. Napokon kad je onaj ispred mene stalno imao ispruženu ruku i malo ubrzao, - znao sam da se sajla opet primakla dovoljno blizu. Vječnost iza toga, ispred nas se ukazala lijeva obala Neretve i tvrdo tlo pod nogama.

Nisam vidio tko nas je dočekao na drugoj strani, slijedio sam onoga ispred, a on ostale. Zaobilazimo oko napola izgorjelih kuća, nailazimo na razorene dijelove pročelja, izvaljene prozore i razasute komade; stakla, cigle i žbuke pod nogama. Svi bi ti detalji izranjali iznenada i jedva bi ih uočavali u mrkloj noći. Tiho je, trenutno nema nikakve pucnjeve, ulazimo u jedno dvorište, pa onda oko nekih vreća sa pijeskom i balvana u široku prostoriju neke kuće. Tu se napokon pojavi malo svjetlosti, netko zavrne još jednu sijalicu i osvijetli cijelu prostoriju i desetak naših vojnika koji su nas čekali. Ne mogu se načudit kako ti ljudi izgledaju, svi zabradatili i prljavi, odmah traže tko ima cigara. Dok drže među prstima cigare ističu im se pocrnili prsti i svi vonjaju na barut. Kako kojeg od njih prepoznajem samo me više šokira njihov izgled. Nećemo se tu dugo zadržat, uglavnom, vidjeli smo da nam je tu centar veze, logistika, prva medicinska pomoć i zapovjedništvo. U stvari, zapovjedništvo je na drugoj strani Neretve u Vojnom, tamo je i glavni sanitet. Na našoj je strani samo ono minimalno potrebno za funkcioniranje jedne borbene skupine. Na brzinu su nam pokazali, onako orijentaciono, u kojem se pravcu nalazi koji položaj.

Već se izdvojila skupina bojovnika koja će preuzet položaje na desnom krilu pod nazivom; "Andora". Svi smo se ostali zaputili kroz nekakve tranšeje u obliku isušenih kanala koji uokolo krivudaju i vode na sve strane. Tranšei nisu bili toliko duboki, morat ćemo hodati stalno pogureno, jer se između kuća i vikendica pojavljivao brisani prostor, a to je sve u dometu snajperista. Moja se skupina zaustavila pored jedne vikendice u kojoj će nam biti boravak. Naš je borbeni položaj u sredini, pod nazivom "Lekine kuće". Ostali su produžili još dalje prema položaju "Kopenhagen". Ostavili smo dio opreme u vikendici i odmah se uputili sa jednim vojnikom na borbeni položaj. Tamo su na Lekinim kućama ostali njegovi suborci, a on je samo došao po nas da nas upozna sa cijelom primopredajom položaja. Cijeli put do položaja vodio je opet kroz tranšeje, koji se često račvaju i trebalo je odmah upamtiti svako koliko puta treba propustiti račvanje da bi skrenuli u pravcu naših položaja.

Nakon nekoliko minuta pogurenog hoda pred nama se ukazao dugi ukošeni kameni zid od prilike dva metra visine. Ovaj što nas vodio nasloni leđa na taj zid, polako udari po njemu lijevim dlanom i tiho nas upita:
"Je li znate šta je ovo?" Svi rekosmo da pojma nemamo, valjda je taj odgovor očekivao te odmah reče:
"Ovo vam je onaj magistralni put za Sarajevo!"
A mi svi skupa u jedan glas, ko iz nekog zajedničkog čuda:
"Zar je to ona magistrala!!!?"

Samo nas je taj magistralni put razdvajao od neprijateljske strane, i oni su imali slične tranšee samo što smo ih mi teško uočavali sa naših položaja. Za razliku od naših tranšea koji su kopani tako da se onaj iskopani materijal izbacivao pored i stvarao se vidljiv grudobran. Oni su taj materijal nakon iskapanja negdje sklanjali, tako da se na njihovim širokim ledinama preko magistrale nije moglo gotovo ništa vidjeti što se tiče iskopavanja. Tamo na njihovoj strani noć bi se pretvarala u velike ratne aktivnosti. Prvo bi osjetili kako nam oko glave prozuji kugla da bi nakon toga čuli pucanj i po njemu zaključili iz kojeg pravca zapucaju. Isti tren smo im uzvraćali ali i imali u pameti da nam s tim često žele skrenuti pažnju na nešto manje važno. Na takav su način odvraćali pozornost sa onoga koji u tom trenutku puže prema našim položajima ili od onih koji koriste noć za kopanje tranšea. Mi smo u svakom slučaju pažljivo osluškivali što se dešava sa druge strane magistralnog puta. Bio je velik rizik izvirivat glavu i na kratko osmotrit okolinu. Kad bi izvirivali dok pucamo ili osmotrimo; sve je moralo trajati maksimalno dvije sekunde, - dovoljno za kratki rafal ili ciljano izviđanje prema određenoj točki.

Na položaju "Lekine kuće" imali smo veliki problem zbog jedne kuće koja se nalazila odmah preko puta, svega dvadesetak metara od magistrale. Iza te su nam se kuće stalno privlačili ali nikad odatle nisu pucali. Samo bi u noći dobro izoštreni sluh mogao čuti krckanje stakla ili komada cigle ispod njihovih nogu. Na to su nas upozorili i oni naši suborci koje smo zamijenili. Posebno su nas upozorili da pripazimo jer sa tog mjesta znaju cesto bacati kamenje, - pričalo se kako su nekom našem vojniku na takav način razbili glavu. Bilo je puno problema na cijeloj dužini bojišnice upravo sa tim njihovim dobacivanjima svime i svačim sa druge strane. Kad smo god začuli da nešto lupne iza nas, isti bi se tren bacali na zemlju, nikad se nije znalo jesu li bacili kamen ili bombu.

Imali smo i velikih problema sa njihovim eksplozivnim naprava kućne izrade. Obično su koristili neke šerpe i lonce napunjene eksplozivom i čavlima uz još kojekakvih metalnih sitnih predmeta. To su nam dobacivali sa nekakvim katapultom ručne izrade. Oni koji su doživljavali iskustva sa tim "Bosanskim loncem" kažu da bi sve to prvo zaklepetalo tamo gdje padne, nakon toga bi se neko vrijeme iz lonca dimio fitilj pa se imalo vremena sklonit prije eksplozije. Prvu smo noć na Lekinim kućama dežurala sva šestorica skupa, imali smo dva bunkera uz magistralu od balvana i vreća sa pijeskom. Kad se počelo svitati vršili smo osmatranje iz bunkera kroz mali uski otvor, koji je bio namijenjen za puškarnicu. Samo što moja skupina iz bunkera nikada nije pucala, jer nam je bio pogodan za osmatranje i nismo željeli skretati pozornost neprijatelju na bunker. Za pucanje smo koristili vanjske položaje između vreća pijeska poredanih krajem magistrale. U bunkeru je bilo stalno mračno, pa bi po danu iz tame mogli duže osmatrat cijeli predio na njihovoj strani.

Ujutro kad se počelo razdanjivat, prvo smo uočili mali potočić lijevo od nas koji je protjecao skroz odozgo preko ravnice iz pravca nekog naselja. Na mjestu magistrale gdje se nalazio mostić, bila je sa gornje strane postavljena debela mata od betonske armature, a služila je kao zaštita da nam se ne privuku kroz potočić ispod mosta. Kad sam to jutro ugledao da se na njihovoj strani nalazi naša crkva sa visokim zvonikom, koja je od prve linije udaljena svega stotinjak metara; s obje sam se ruke zgrabio za glavu, nisam mogao vjerovati svojim očima.

Suborci su me pitali: "šta ti je....šta ti je?" Rekoh im sad ćete čuti, zgrabio sam telefon, odmah zavrtio i tražio nekog od glavnih zapovjednika. Ne znam koga su mi dali ali sam ga odmah pitao znade li reći koja je budala od naših generala postavila prvu liniju u blizini naše crkve koja se nalazi pod njihovom kontrolom? Valjda sam ovog sa druge strane naglo zatekao sa pitanjem, pa me on upita kakve to ima veze gdje se nalazi crkva?
Rekoh mu: "Momče, imaš li ti išta u glavi, znaš li ti da naš niti jedan vojnik neće nikada pucati prema našoj crkvi, zar ti nije jasno da oni tamo to koriste kao idealno mjesto za snajpere i osmatranje??"

Ma, nisam ja čeka njegov odgovor, ljutito sam bacio slušalicu, netko ju je od momaka podigao. Nisu samo snajperi prijetili sa crkvenog tornja i sa crkve, dvogledom sam pažljivo prebirao sve isturenije kuće; na svakom krovu kuće bilo je tu i tamo na mjestima malo odignutih crjepova, - nema dvojbe, to im je moglo samo služiti za snajpere i osmatranje.

S vremenom smo se navikavali da se često ne izlažemo mogućim pogledima sa crkvenog tornja i bilo kojem krovu i manjem otvoru na njihovim kućama. Mi smo na Lekinim kućama pravili smjenu svakih dva sata, po trojica dva sata na položaju i dva sata tamo u vikendici u vreći za spavanje. Topli obrok smo dobivali već u jutarnjim satima koji se razvozio u karjoli. Mi smo za dostavljača jednoglasno odabrali našeg Radu. Rade nam se istu večer na lijevoj obali povjerio da nema nikakva iskustva sa ratovanjem. Skroz nam otvorio srce i dušu, rekao je da zna pucati i da se neće nigdje micati sa onoga mjesta gdje ga ostavimo. Svima je bilo smiješno kad je rekao da to imamo u vidu i ako do nečega dođe da ga nebi slučajno zaboravili. Bio je stariji od sviju nas pa smo mu ponudili da ostavi pušku i uzme karjolu što je on jedva dočekao. Tek će nam kasnije biti svima jasno da je Rade cijelo vrijeme bio izložen većoj opasnosti od mnogih nas.
Vrh napada is offline  
Odgovori s citatom
Old 29.05.2018., 20:53   #12
Bijelo Polje Mostar 3

Noći su bile ledene, studen bi stezala najviše pred zoru. Ponekad smo puštali rafale i kad nam ništa nebi bilo sumnjivo, tek toliko da samo malo na vrućoj puščanoj cijevi ugrijemo promrzle prste. Stalno su gore s Veleža preko onih poljana i vinograda puhali studeni vjetrovi. Dok bi samo na kratko izvirili glavu i osmotrili okolinu preko magistrale; prvo bi na licu osjetili bol od udara vjetra pa tek onda studen. Za to je vrijeme na nas pao odmah u početnim danima jedan snijeg, od čega je kiša pola otopila, a ono se drugo zaledilo. Drva za ogrjev bila su mokra, pa smo sve češće ložili parket sa poda vikendica. Ako je bilo vedro sunce bi počelo malo grijati tek oko podne, nakon toga ubrzo bi ga izgubili iza brda na desnoj strani Neretve. Jedne prilike dok je sunce tako grijali, mi čekamo smjenu a naš Rade navratio sa karjolom da pokupi prljave sude od ručka. Nas smo dvojica nešto pričali i gledamo prema našoj trojici koji kroz tranše idu prema nama. Malo su više bili opušteni, nisu se uopće dovoljno sagnuli, a kad su došli blizu nas skroz su se uspravili prije nego je trebalo. Samo smo čuli kako nam je iznad glave naglo prozujao hitac u njihovom pravcu i nakon toga smo čuli pucanj iz pravca zvonika crkve. Sa vrha grudobrana gdje se taman zatekla njih trojica, u zrak je poletjela zemlja i sitno kamenje, tako da je to stvorilo zavjesu kroz koju ih više nismo mogli vidjeti. Kad se sve to opet sleglo njih vise nismo vidjeli. Bilo nam je jasno da su naglo spustili glave - ali nismo znali je li itko od njih trojice pogođen. Sad isčekujemo da se iz tranšea bar netko od njih pojavi ili da poviču i pozovu u pomoć. Nakon nekog vremena izlaze pognuta samo dvojica, ja se skočim i zavičem; "Di vam je Markan?!!!" A onaj će ti prvi samo onako hladno, pokaza prstom preko sebe i reče: "Eno ga tamo, osta je traži metak." Ne mogu vjerovat šta govori pa se skočim i otrčim prema njemu. Kad on tamo, stvarno, ćućnuo uzeo okvir od puške i prpa iznad sebe gdje je udarilo ono zrno. Ne mogu sebi objasniti kako nam sve te ratne strahote i opasnosti s vremenom postanu svakodnevna normalna pojava, a sve ono što završi bez posljedica odmah pretvaramo u humor i šalu.

Nakon svega Rade prvi progovori i upita nas: "Samo malo ljudi da vas pitam, recite vi meni; je li ono što je prozujalo taj snajper o kojem se priča?!" Rekosmo mu da je i šta mu još nije jasno? Rade: "Ma, sad je meni tek sve jasno. Sve ove dane ja slušam kako mi to isto stalno zuji oko ušiju dok vozam karjolu po položajima. Stalno sam mislija da to gađaju vas, pa, promaše vas ili se odbije od magistralu i prozuji iznad mene. Kad ne, vidi molim te oni su stalno gađali mene i srećom svaki put promašivali!"

Jedan mu od naših reče: Ee, moj Rade da je tebe gađao snajper on te nebi dvaput zaredom promašija." Ja: " Ipak mislim da je Rade u pravu, njega su snajperisti namjerno promašivali jer su mislili da je on njihov i da ga držimo kao zarobljenika koji nas posluživa." Svi se nato nasmijaše, a Rade najviše od svih te doda: " Je, je, to si dobro reka! Sad se vi pazite, možda se oni tamo smiluju na mene pa me krenu oslobađat!" Dok Rade to govori izuva čizme i pokazuje žuljeve: " Vidite li vi ovo, napravili bi mi veliku uslugu ako me dođu oslobodit?"

Već smo svi dobro zabradatili, prsti su nam crni od baruta, a u jutro se više nitko ne umiva. U stvari, mi jutro više ne doživljavamo kao prije, jer svakih se dva sata uvlačimo u vreću za spavanje da bi se malo zgrijali, a u tom vremenu san osvoji onda kad treba ići opet na položaj. Cijela je naša bojišnica pod stalnom vatrom, a kako neće biti kad je ovaj dio Bijelog polja najuže grlo za komunikaciju istočnog djela Mostara s ostatkom Bosne. Ono što vidim na karti nikako ne sluti na dobro. Srpske su postrojbe u podnožju Veleža, mi smo prešli lijevu obalu Neretve samo na ovom dijelu mostarskog ratišta, tako da Muslimanima ostaje pestotinjak metara slobodnog koridora. Znali smo dobro da nam nikada neće dati mira sve dok nas ne vrate na drugu stranu Neretve, a ujedno su strahovali da mi ne krenemo u akciju kako bi im prekinuli taj koridor. Naši suborci na desnom krilu, na položajima Andora, imaju problema sa snajperistom kojeg su davno locirali u jednoj kući. Taj se snajperista dobro utvrdio i neda im mira. Tražili smo da naš tenk sa druge strane Neretve sravni tu kuću. Pričalo se da ju je tenkista namjerno promašivao jer mu je to bila kuća od prijatelja.

Bio sam u vreći za spavanje kad su me iz sna trznuli kratki rafali naših PAM-ova, koji su stacionirani preko Neretve skroz gore u brdu. Ti su protuavionski mitraljezi počeli stalno gađati njihove položaje na našem lijevom krilu. Znali smo da se nešto ozbiljno događa i odmah smo požurili pojačat naše položaje. Već se vijest telefonom proširila po svim bunkerima. Saznali smo da je na Kopenhagenu snajper pogodio našeg Tadiju. Tadija je ranjen i treba ga hitno preko Neretve dopremit u sanitet, zato PAM-ovi tuku po njihovim položajima da ih ometaju, jer to je jedini način da se Neretva može uz veliki rizik preći po danu. Tadija se cijelo vrijeme dobro držao, suborci su mu odmah zaustavili krvarenje i dobro zavili lijevu ruku ispod ramena i već je bio u lađi na Neretvi. Pitam ove što su ga previjali: " Jeste li vi sigurni da je on ranjen samo u ruku?" Rekoše da su mu samo na ruci vidjeli krv i da se dobro drži, sam je ušao u lađu i nije dao onom zarobljeniku da mu pomogne. To sam ih pitao jer sam se sjetio jednog doktora iz Prozora. Taj nas je u ratnoj bolnici upozorio kad smo dovezli jednog našeg ranjenika da drugi put dobro pregledamo svakog ranjenika, jer se desi da ranjenik iskrvari na ranu koja se na vrijeme ne uoči. Tadija je ranjen na jednom mjestu gdje nije bilo iskopanih tranšea, pa se taj dio morao na rizik pretrčavati. Tad su ih bila dvojica skupa, priča nam ovaj drugi još dok su ranjenog suborca vozili preko Neretve: "Ja sam pretrča prvi, on je malo sačekao i kad je krenuo trčati čuo se pucanj. Mislio sam da je ga promašio jer je i dalje trčao. Blizu mene je malo usporio, vidio sam da je blijed u licu i poče padati po meni. Ja sam ga dočekao na ruke i spustio u zaklon!" Dok smo još bili na okupu stigla je vijest iz saniteta sa druge strane: Tadija je ranjen u ruku, metak je nastavio put i prošao mu kroz cijelo tijelo i zahvatio pluća. U sanitetu se bore da mu zaustave krvarenje i sad se čeka noć kako bi Remo mogao doći po njega ...(nastavlja se)
Vrh napada is offline  
Odgovori s citatom
Old 29.05.2018., 21:04   #13
Bijelo Polje Mostar 4

Ranjavanjem našeg suborca na "Kopenhagenu" neprijatelji u nama probudiše pravu ratnu zvijer, ranjenu zvijer koja se osjeti ugrožena i odluči skupo prodati svoju kožu. Svi smo odjedanput postali nabrijani, svi traže dodatne zalihe streljiva i bombi. Oni koji su u Ljubuškom najviše zagovarali da se bojkotira odlazak na ratište, sada su naglo postali ratoborniji od drugih.

Jedan je bojovnik u našem skladištu pronašao cijeli arsenal borbenih sredstava koje još nismo koristili, a sve je to ostalo iza postrojbi od kojih su Ljubušaci preuzeli položaje na lijevoj obali Neretve. On je na bunker donio raketne bacače koje smo zadnji put vidjeli u JNA. Svi smo se odjednom naprezali da se prisjetimo kako se sa tim rukuje, znali smo da je to RB, i da ima veliku razornu moć. Bio je zelene boje i trebalo ga je svaki put sastavljati iz nekoliko dijelova prije ispaljivanja projektila. Svega smo se prisjetili još nam je samo ostala jedna dvojba; - nismo znali kako se gore sa vrha rakete skida ona tanka aluminijska kapica. Neki su počeli govoriti da to uopće ne treba skidat, već da se ta kapica pri udaru iskrivi i aktivira udarnu iglu koja je odmah ispod - ali i da ni oni nisu baš sigurni u to što govore. Jedan je Radišćan predložio da tu kapicu pokušamo nasilno skinuti, - dala se okretati lijevo desno ali nije išlo, mislili smo da je od stajanja malo zapekla. Taj naš suborac nije imao mira dok nije pronašao neka velika kliješta i donio ih na bunker. Jedan je od suboraca čvrsto držao među nogama onu raketu, dok je on kliještima još više razmigavao poklopac na vrhu nje.

Sve mi to postade malo neozbiljno pa se zaklonim sa druge strane bunkera. Netko mi od okupljenih reče - pritom se dobro nasmija:
"Slobodno se ti vrati ovamo, ako nešto krene po zlu ovome se nigdje ne možeš sakrit - ovo će te naći i sa te druge strane!"
Kad smo se prestali tome smijati, valjda je nekom od naših još ostalo malo pameti u glavi pa reče:
"Okanite se više toga i meni se sad misli vraćaju, mislim da se taj osigurač uopće ne skida sa rakete! Već, poslušajte mene što ću vam predložiti; - dajte jednu ispalite tako sa tim, pa ako tamo ne eksplodira znati ćemo ko je bio u pravu!"
Radišćanin: "A, šta ako ne eksplodira, pa, oni tamo skinu osigurač, i, iz ruke nam je bace i vrate nazad?"
E, tom se odgovoru više nismo smijali, ja im rečem kad je već tako neka onda tu raketu ispali tamo na one široke ledine gdje je neće naći, - ta imamo ih dosta. Nisu ni komentirali moj prijedlog, već odmah stadoše montirat raketu na bacač, a oni su drugi dijelovi već bili kompletirani. Pokazaše prstom pogodan pravac, ovaj usmjeri RB prema tamo i još jednom provjeri jesmo li se svi sklonili da nas iza ne zahvati plamen. Kad je oko nas sijevnulo i kad je onaj plameni vjetar svu suvar sa lišćem i prašinom smeo u potočić pored nas; sklonimo dlanove s ušiju u kojima je još zujalo, te započmemo virkati gdje će pasti raketa. Potom je gore na ledinama opet sijevnulo, uokolo se naglo povalja suha trava i nisko raslinje da bi se sekundu dvije iza toga začula snažna eksplozija. Dok je još u daljini tutnjalo i dok se još razlagala jeka u podnožju Veleža, naši se dečki stali veselit i skakat koda su dobili zgoditak na lotu, zatim su odmah počeli kovat planove koje ciljeve po redu treba gađati. Za početak smo ipak odlučili sačekat noć i prvi sumrak, jer još nismo uvježbali rukovanje sa raketnim bacačem pa će nam trebati više vremena od dvije sekunde za izvirivanje preko magistrali i ciljanje u metu.

Dok smo se mi još trudili oko tih razornih raketnih bacača, i detaljno dvogledom prebirali po krovovima kuća i odabirali mete na način što bi uočavali malo odignute pokrovne cigle; - za to su vrijeme naši suborci, do nas na lijevom krilu "Kopenhagena" opet stupili u kontakt sa neprijateljima i odavno se
sa njima dovikuju. U glavnom, s obje su strane frštale psovke i prijetnje, pritom nije nedostajalo kratkih rafala posebno s naše strane.

Jednom se našem suborcu iz Veljaka razveza jezik, svi smo se divili njegovim grlatim dosjetkama koje su onog tamo dobro izbacivale iz takta, a nas cijelo vrijeme zabavljale. Najjača mu je bila ona kad je doviknuo:
"Balijaaaaa,.... evo ti jedan pozdrav iz našeg dijela Hercegovine..."
Nakon toga je zareva ko kenjac:
"Iiaa,..iiaaaa....iiiiaaa... iaa.... prr...prrr!!"
Vrh napada is offline  
Odgovori s citatom
Old 29.05.2018., 21:05   #14
Bijelo Polje Mostar 5

Ma šta kenjac, na takav orginalan način, ni jedan kenjac drugog kenjca ne može oponašat! Svi smo se jedva suzdržavali od glasnog smijanja, jer smo željeli čuti što će onaj tamo odgovorit na taj magareći pozdrav. Nije se dugo čekalo odgovor, tamo između onih napola porušenih kuća kroz sumrak doleti jasan glas: "keenaaac!!" E, više se nismo mogli suzdržat, dečki su se držali za stomak od smijeha samo zato što onaj tamo nije znao reći "kenjac". Naš je Veljačanin sa njim razveza cijelu raspravu, a nama pripremio pravu kazališnu predstavu, u kojoj mi kao publika stalno vrebamo kako bi upucali jednog glavnog glumca. Nije ga bilo lako upucat jer je često mijenjao položaj i dovikivao iza sigurnih zaklona. Veljačanin ga uporno pita kako mu je ime, a kako se taj svaki put na to oglušava on mu sam dade ime; "Ramo". Između ostalog stade Ramu podbadat kad misli doći na more i je li se sjeća kad se zadnji put okupa u moru. Nato će ti Ramo njemu kad je on bio u Sarajevu i kad misli doći na " Bašćaršiju". Veljačanin se glasno nasmija i dovikne njemu: "Šta ću ja tamo bleso jedan??!!" Ramo odmah iza toga posla odgovor: "Da te ukokamo ko onog vašeg jućer!"

Ajme, šta napraviše te riječi u nama, ja osjetih da mi se kosa podiže na glavi, svi smo u isti tren zarafalali po njima. Onaj je naš Radišćanin otišao u tako ludu krajnost da nam se krv sledila gledajući što radi. On nije puca iza grudobrana ko mi, već je u dva skoka skočio na magistralu i onako hodajući gore po cesti i nasumice pucao na sve strane prema njima. Kad smo mislili da će skočit dole u zaklon jer mu je sanžer već pri kraju, ali ne, kad ga isprazni promjeni okvir i drugi ispuca do kraja. Vidio je i on kasnije koju je ludost napravio, dok je sjedio i prinosio cigaretu ustima, vidno su mu podrhtavale ruke. Nešto kasnije dečki odu kod našeg suborca iz Veljaka i sa njim razrade plan kako bi se moglo najlakše ukokat Ramu. U glavnom dogovor je bio da mi više ne pucamo, već da pustimo njega i Ramu da se sami dovikuju, pa kad on uhvati zgodnu priliku ima ga namjeru potegnut raketnim bacačem. Za to smo vrijeme mi izvršili smjenu i već se tamo u vikendici utopljavali u vrećama za spavanje. Kako na vikendici nije bilo prozora do nas je jasno dopirao glas Veljačanina koji uporno doziva Ramu. Moj suborac koji je bio u svojoj vreći na drugom kraju prostorije iznenada reče: "Eno, opet mu se Ramo odazva!"

Suborac mi se još povjeri kako ga ove ratne okolnosti jako zabrinjavaju, ulijevaju mu neki nemir i napetost, reče da ima osjećaj kako je njih tamo na drugoj strani više nego mravi. Rekoh mu da ne dijelim njegovo mišljenje i da mislim kako je njih puno manje nego nas. Moja ga izjava živo zainteresira pa me poče zapitkivat kako to zaključujem. Tražio sam od njega da mi obeća kako nikome neće reći ono što sam ja zaključio i što mu namjeravam povjeriti. Kad mi je obeća da neće nikome prenosit moje mišljenje, svojom sam ga izjavama ostavio bez teksta!
Rekoh mu: "Jesi li zapazio dok se Ramo dovikuje da njegovi njemu sa lijeve i desne strane sa onih položaja nikada ne pucaju prema nama?"
Suborac: "To sam zapazio ali mislim da ne pucaju kako ga nebi ometali."
Ja: "A, jesi li zapazio da oni isti njegovi na položajima njemu sa strana nikad ne pucaju u isto vrijeme skupa?"
Suborac: "I to mi je upalo u oči, ali, kakve to veze ima kad tko od njih puca i šta sa tim hoćeš reći?"
Ja: "E vidiš, moje je mišljenje da je Ramo noćas ostao sam na njihovom položaju. Prvo se dobro s jednog mjesta izviče, zatim otpuže na položaj sa strane i pusti nekoliko rafala, potom opet otpuže kroz tranšeje na drugu stranu i ponovi isto."
Suborac: "Kako možeš tako,… olako vadiš zaključke ko iz rukava, pa, .... ovo je rat čovječe, ..ovdje se gine?!"
Ja: "Ja ti ništa ne lupam na pamet, ovu smo mi istu ratnu foru prodavali njima na Crnim Vrhovima. Tamo smo dosta puta bili prisiljeni sami provesti noć na brdu. Bilo je najgore kad je potpuna tišina i kad se dugo bulji u noć ispred sebe. Nakon nekog vremena imaš osjećaj da se drvo miče tamo ispred tebe. Tada ne smiješ nikako protrljat oči pa se opet zagledat u istom pravcu, jer ti tek tada sva drveća počnu šetat ispred očiju. Zamisli samo koji je to stres kad si sam i kad je oko tebe potpuna tišina, stalno imaš osjećaj da ti se netko privukao iza leđa i da ti drži nož iza vrata. Puno je lakše kad pucaju prema tebi barem znaš gdje se trenutno nalaze, nije ni čudo što su mnogi naši suborci davno počeli gubit živce. Zato smo tada i mi često pucali, malo zapucaš iz svog automata, pa polako odeš do mitraljeza pustiš nekoliko rafala, malo sačekaš pa opet zavrljaciš jednu bombu. E, tako ti isto radi ovaj Ramo!"
Suborac: "Zar si ti stvarno siguran da je Ramo sad sam na onom njihovom položaju i što si tražio od mene da to nikome ne govorim?!"
Ja: "To je samo moje mišljenje koje temeljim na vlastitom ratnom iskustvu, a što neću da moje mišljenje dođe do naših momaka je razlog da se ne opuste i počnu se junačit ko naš Radišćanin. Trebamo imati stalno na umu da je jednako ubojita jedna puška ko i njih pedeset!"

Neko smo vrijeme šutjeli, nikako nismo mogli razabrat šta Veljačanin dovikuje Rami, ali som zato čuli često revanje koje nas svaki put nasmijavalo. Brzo su prošla dva sata, još imamo vremena popit čaj koji je napravio naš treći suborac, koji se ujedno trudio da u šporetu cijelo vrijeme gori vatra i koliko toliko ugrije hladnu prostoriju.

Još se nije počelo svićat, to je pravo vrijeme kad topli čaj pripremi tijelo za dočekat hladnu zoru. Suborci nas na položaju dočekaše sa novim vijestima; - rekli su da je Veljačanin locira Ramu, samo se čeka da počne svićat da ga može precizno naciljat raketnim bacačem. Nebo je iz časa u čas sve više poprimalo plavu boju, slabije zvijezde se davno ugasile još su ostale one najsjajnije.
Veljačanin poslijedni put poziva Ramu: "Ramooo...Ramooo, sad ću te gađat raketnim bacačem, nemoj poslije reć da te nisam upozorija!!!"
Ramo: "Ublehašu jedan,.... koće tebi dat raketni bacač,.. to ti nikad nisi vidija!!!"
Kad je Veljačanin pred očima uspio poredat nišane sa pravcem između dvije kuće i sa zidom ispod kojeg se Ramo svu noć izrugiva i prijetio; - još je Ramo nešto dovikivao, ali, odjedanput sijevne i zemlja se trene! Potom u trenu sijevne i na njihovoj strani, a do nas obje eksplozije skupa jedna za drugom doletiše.

Odjedanput je sve utihnulo, oblak prašine i dima dugo je lebdio nad njihovim položajima. Očekivali smo da će neprijatelji odmah po nama uzvratiti paljbom iz svih raspoloživih oružja. Ali ne, dugo se ništa nije događalo, prvi je Veljačanin počeo dozivati Ramu: "Ramooo!..Ramooo!.. Ramooo!" S druge strane nije dolazio nikakav glas niti očekivana pucnjava. Za to je vrijeme naš Veljačanin slagao stihove i pretvorio ih u tužaljku, bolje reći kuknjavu kojom je iz svega grla tobože oplakivao Ramu: "Ramo, Ramooo, družeeee … Ramoooo, što mi odeeee.. tako ranooo?!!"

Kad se dobro razdanilo neprijatelji su opet pokazivali moć svoga naoružanja. Snajperski hitci bili su češći, uveli su novu vrstu streljiva koje se rasprskavalo nakon što bi zujnulo oko nas. Rasprskavalo se u zraku popraćeno pucnjem, nakon čega je opet u djeliću sekunde dolazio pucanj sa mjesta odakle je ispaljeno. Nije nedostajalo niti onog bacanja kamenica, bombi, kao i onih eksplozivnih "Bosanskih Lonaca". Mi smo pojačali naše položaje, smjene nismo pravili, već bi u vikendicu povremeno odlazila po dvojica da se malo odmore ili zagriju.

Pala je noć kad je moj suborac otvorio vrata od vikendice, došli smo da se malo odmorimo, još nije ispušta šteku iz ruke, već mi skrenu pozornost da i ja pogledam što je na njoj. Šteka na vratima bila je probušena snajperskim hitcem, to se moralo desiti taj dan, jer nam prije pod rukom ništa nije zapinjalo. Rekoh suborcu; "Tek sad trebamo svi biti zabrinuti, tek ih sad na drugoj strani ima ko mravi!"

Nakon kraćih odmaranja te noći, nas dvojicu je opet na bunkeru zateklo svitanje, nije bilo vjetra ali je zato mraz sve okova oko nas. Nestrpljivo sam isčekivao još malo svjetlosti kako bi mogao dvogledom prebirati njihove položaje. Tiho vrijeme i jutarnji mraz u vrijeme izlaska sunca, uz dobar dvogled otkrivaju svaki trag bilo kakvog ljudskog bića i na većim udaljenostima. Prvo sam dvogledom preletio po kućama u daljini koje su već bile obasjane prvim zrakama sunca. Pod ovakvim vremenskim okolnostima nije moguće sakriti dim prve jutarnje vatre, koju u vrijeme ovakve studeni mora naložiti svako ljudsko stvorenje, - bilo da se želi zgrijati ili napraviti kavu i čaj. Tamo u daljini, nije se mogla procijenit svaka kuća iz koje se izvija dim, ali i ono što sam vidio upućuje na zaključak o prisutnosti većeg broja vojske nego do sada. Već je sunce obasjalo i one nama bliže kuće i njihove položaje oko njih. Na tako kratkom rastojanju ne može se dvogledu sakriti niti dim cigarete, pa, ni ljudski dah, koji se izdiže iza utvrđenih grudobrana. Dok sam pažljivo očima određivao područje ispred nas u kojem bi valjalo usmjerit dvogled, ono što mi iznenada iskoči pred oči natjera me da se naglo trznem unazad. Suborcu doviknem da pogleda u pravcu gdje mu upirem prstom, kad i on pogleda sav problijedi i reče: "Kad su mogli postavljat zastavu a da ih nismo čuli?!"
To nam je jutro pred očima osvanula velika zelena zastava, i, sa crnim slovima ispisana imena po njoj. Nije trebao dvogled, imena su se jasno mogla čitati, ispisana velikim crnim slovima jedna ispod drugih. Bili su rukopisi različiti, očito su svi željeli vlastoručno ostavit potpis, a prvo ime odozgo je bilo; "ADIS". Veliku zelenu zastavu na metalnim cijevima, koje su nadostavili jednu na drugu, provukli su kroz krov kuće i visoko je visjela iznad krova i nama pred očima…
(nastavlja se)
Vrh napada is offline  
Odgovori s citatom
Old 29.05.2018., 21:10   #15
Bijelo Polje Mostar 6

Nisam znao da će jedna neprijateljska zastava, koja je istaknuta na rubu bojišnice zapaliti tako veliki ratni plamen u mojim suborcima. Vijest se isti tren proširila cijelom bojišnicom, tako da su oni suborci skroz tamo s Andore nakon isteka smjene pohitali prvo do nas, pa, tek se onda vraćali na spavanje. Svakom je od njih bio cilj da tu zastavu pogledaju iz blizine, i, nakon što pročitaju imena na njoj da je dobro zarafalaju.

Ta nam je navala bojovnika na bunkeru stvarala veliku zbrku, moraš svakog upozorit kojem se djelu njihovih položaja ne smiju izlagat, gdje se moraju saginjat skoro do zemlje i gdje treba pretrčavat brisani prostor. Nije mi bilo drago što će neprijatelji na tom djelu položaja zapaziti naše povećane aktivnosti pa će nam tu nagomilat svoje vojske, koja će opet idućih dana nama šestorici stvarat velike probleme.

Kad smo shvatili da nema koristi puštat rafale po zastavi, na njoj se nisu vidjele nikakve promjene, nisu se vidjele ni rupice od rafala - netko se od naših dosjeti boljem rješenju: Prijedlog je bio da svi precizno ciljamo u onaj dio jarbola koji viri tik iz krova kuće. Mislili smo da možemo uzastopnim preciznim hitcima, u jedno mjesto jarbola, oslabit onu metalnu dugu cijev koja se nakon nekog vremena mora od težine presaviti i pasti. Jedan bi suborac promatra dvogledom gdje pogađa koji hitac, ako je bio blizu cilja malo bi ga navodio, a koji bi dosta promašivali tražio je da odustanu i da ih netko drugi mijenja. Pritom nije nedostajalo humora na račun onih koji su promašivali, ovaj bi sa dvogledom znao reći: "Prijatelju, koju ti kuću gađaš?!!" Uglavnom, na jarbolu su bila vidljiva oštećenja ali je zastava još tamo stajala. Iz našeg zapovjedništva sa druge strane Neretve, ponudili su da odlučimo hoće li pozvati naš tenk da on "potegne" tu zastavu i kuću odozgo sa brda. Ja sam jedini bio koji se tome protivio, uz odgovor da nije potrebno i da samo malo nedostaje pa da se jarbol slomi. Nije to bilo ni blizu istine, samo sam želio sakrit od suboraca svoje traume koje sam doživio prvim vatrenim tenkovskim krštenjem na stolačkom ratištu.

To se desilo u ljeto 92. kad smo mi Ljubušaci preuzeli položaje na Drenovcu. Moja je skupina bojovnika preuzela položaj Dvojku među porušenim kućama odmah uz cestu koja se spušta u Stolac. Dolje niz cestu, stotinjak metara niže, vidio se oštećeni đip u kojem je od tenkovskog projektila proteklih dana ranjena novinarka Vesna Karuza, a njen vozač poginuo. E sad, među našim bojovnicima već su kolale priče na račun naših vojnika koji se nisu usudili sići i pogledat taj đip iz blizine. Njima se prebacivalo kako ne smiju sići do tog auta, a da je jedna žena unatoč upozorenju skupila hrabrosti i odlučila cijeli taj put od Stoca do Drenovca prijeći na rizik. Nama je bila namjera na brzinu pogledat oštećeno auto i tako se ubrojiti među one bojovnike koji nisu strašljivi. Nakon što smo krenuli sa položaja niz cestu, naši su suborci na drugim bunkerima čuli kako su Srbi upalili tenk, ali nas nisu uspjeli tako brzo obavijestit da se vratimo. Mi smo kratko razgledali đip, prednji kraj mu je bio uništen od tenkovskog projektila koji ga gađao iz mjesta Veliš. Mjesto Veliš je srpsko neprijateljsko uporište, tamo su naši suborci opet čuli zvuk istog tenka koji je u tom trenutku ciljao nas. Da li smo mi mogli čuti taj tenk u to nisam siguran, a i da smo ga čuli nebi nam to puno značilo jer nismo imali dovoljno ratnog iskustva. U glavnom, to mirno ljetno jutro skroz nam je odvuklo pozornost od ratne stvarnosti, u nama je prevladala mladalačka želja da među suborcima istaknemo svoju odvažnost.

Dok smo se onom cestom opet vraćali prema položajima, misli i pogledi bili su nam usmjereni prema krdu konja, gledali smo neke konje kako lutaju uokolo i pasu napola sprženu travu. U tom smo trenutku osjetili snažnu eksploziju u zraku, koja se začula svuda oko nas. Uz eksploziju nastale su snažne vibracije, osjetili smo ih kao snažan vodeni val koji te iznenada udari u prsa, naglo ponese u stranu i opet vrati nazad. U istom trenu jedna je kuća ispred nas bila obavijena oblakom prašine, a iz pravca nje začuo se zvuk teškog čelika koji prolama zidove kuće. Sve se to opet pretvorilo u eksploziju od koje je zemlja zadrhtala pod nogama. Još se nisu ni počele stišavati te eksplozije i vibracije da bi ih sustigla na kraju ona još jedna jača zakašnjela eksplozija tenka. Ta je zadnja eksplozija bila popraćena jakim podrhtavajućim udarom nakon čega je sve utihnulo. Uopće nisam znao da li je stvarno sve utihnulo ili sam trenutno postao gluh?

Eto, to je moje vatreno iskustvo s tenkovskim projektilom koje ne bi želio ponovno proživljavat u svojoj blizini! Nije mi bilo nikakvo opravdanje što moji suborci navaljuju da naš tenk preko naših glava mora gađati neprijateljsku zastavu odmah nedaleko ispred nas.
Vrh napada is offline  
Odgovori s citatom
Old 29.05.2018., 21:15   #16
Bijelo Polje Mostar 7

Teško mi je palo razočarenje suboraca dok su promatrali kako polako osvaja noć naše brdo na drugoj strani Neretve, tamo gdje se nalazio spreman tenk da nas oslobodi poniženja i cjelodnevne agonije s neprijateljskom zastavom. Kad sam im rekao da imam ideju kako minobacačem precizno gađati ciljeve u mraku, i da ih mi možemo na jednostavan način navoditi da pogode kuću sa zastavom, nisu mi odmah povjerovali ali su ipak bili zainteresirani. Meni je u tom trenutku bilo važno uvjeriti ih u ispravnost moje ideje, a hoće li nam zapovjedništvo odobrit tu operaciju i hoće li na smjeni biti sposoban minobacačlija, e, to je sasvim druga priča. Ja sam dečkima razvezao svoju priču kako su me davno naučili kako precizno izračunat na kojoj je daljini od mene udario grom u vrijeme grmljavinskog nevremena. Objasnio sam da se na mjestu udara groma u istom trenu pojavi skupa svjetlosni bljesak i udar groma, a što smo dalje od tog mjesta, udar groma vremenski kasni zbog spore brzine zvuka. Za čudo svi su znali da je brzina zvuka 330 metara u sekundi, tako da mi je sve ostalo bilo lako objasniti.
Ušli smo u bunker, netko je držao baterijsku lampu, a ja sam pravilno pred njima postavio i otvorio kartu. Tražio sam da netko od njih odredi jednu točku tamo daleko u neprijateljskim položajima. Obilježili smo točku, izišli van iz bunkera i u prirodi odredili ispruženom rukom pravac te točke. Zatim smo po karti izračunali da je ona od nas udaljena točno tri kilometra i četiri stotine metara. Moje je pitanje njima glasilo: "Ako naš minobacač pogodi tu točku i mi u daljini iz tog pravca vidimo samo bljesak od eksplozije, za koliko sekundi nakon bljeska svjetlosti mi moramo ovdje gdje se nalazimo čuti eksploziju?" Lakše su sračunali nego sam mislio, još su sami povukli crtu na karti između one točke i točke na njoj gdje se nalaze naši minobacači nama iza leđa na drugoj strani Neretve. Dok su dečki zvali naše zapovjedništvo i tražili da odobre minobacačku vatru na onu zastavu i kuću ispred nas, mene je zabrinjavala sigurnost našeg bunkera. Veliko je pitanje, ako na tako malom razmaku mina slučajno pogodi nas, hoće li naš bunker izdržat silinu eksplozije? Sjedio sam sa strane i promatrao naše suborce kako se izmjenjuju na telefonu s našim zapovjedništvom i živo im tumače kako mi možemo precizno izračunati gdje će pasti prva mina, nakon toga oni na minobacaču sami znaju koliko moraju skraćivat domet projektila. Napokon, naši se tamo na drugoj strani smilovaše, nerado odobriše gađanje cilja koji je preblizu našim položajima. Dogovoreno je da će naš zapovjedni centar na drugoj strani Neretvi biti kao posrednik u stalnoj vezi s nama i sa onim našim minobacačem gore na brdu. Nama je rečeno da uđemo u bunker i da pažljivo gledamo gdje će pasti prvi projektil koji je namjerno usmjeren da malo prebaci cilj. Uskoro smo začuli gore u brdu onaj prepoznatljivi podmukli udar minobacača dok ispaljuje minu. Kad smo čuli zviždanje u zraku znali smo da je mina daleko od nas, odmah smo izvirili glave i gledali gdje će se pojaviti onaj bljesak od eksplozije. Netko je imao štopericu na satu, netko je baterijom pratio sekundaču, ja sam se oslonio na odbrojavanje sekundi na prste. Kad se u daljini uočio bljesak, svi smo krenuli sa odbrojavanjem vremena i štopali ga u trenutku eksplozije. Ja sam ocijenio da je projektil mogao pasti oko kilometra daljine od nas, ali sam šutio i čekao one koji su dobili preciznije podatke. Precizno štopanje vremena je pokazalo da je mina pala ni manje ni više već 900 metara od nas. Pronašli smo točku eksplozije na karti, povukli crtu sa točkom gdje se nalazi naš minobacač i zaključili da je cilj na istoj crti i da treba samo smanjiti domet za 850 metara do željenog cilja. Javljeno je našem zapovjedništvu da im gore prenesu naše mjere, a mi smo se sklupčali u stranu bunkera. Kad se čuo onaj podmukli udar minobacača začepili smo uši i otvorili usta.

Znao sam da je ovo velika ludost što radimo, ova će pasti prije nego joj čujemo zviždanje kroz zrak i neće biti nikakvog razmaka između bljeska svjetlosti i eksplozije.

Kao da je vrijeme stalo, u grlu sam osjećao kako mi otkucava srce! Bljesak i eksplozija pojaviše se skupa u istom trenu, osjetih kako me tlo ispod udari u tijelo. Pala je ispred nas, jer nam nekakav sitniš i prašina nagrnu kroz osmatračnicu u bunker. Sa rukom na brzinu napipam telefon i zavičem: "Žara!.. Reci im gore da fermaju, nas je zasulo, nabilo nam pun bunker prašine!"
S druge strane začuje se Žarin paničan glas, "Ne može se fermat, još su dvije u zraku!!! Ostanite u zaklonu, ... sklonite se, sklonite se!!!"

Još nam je preostalo toliko vremena da smo se uspjeli ogrnuti svatko svojom prašnjavom jaknom, zabili smo palce u uši, otvorili usta i čekali da "Ruski rulet" završi do kraja…. (nastavlja se)
Vrh napada is offline  
Odgovori s citatom
Old 29.05.2018., 21:16   #17
Bijelo Polje Mostar 8

Dvije eksplozije koje su zaredale jedna za drugom, dobro su nam protresle kosti, obe su pale opet blizu ispred nas gdje smo snažno osjetili i prvu. Pravo je čudo kako nas od zadnje dvije zaobišla ona gusta zagušljiva prašina, ali opet nije nedostajalo sitnog materijala koji je sve uokolo zasuo nakon eksplozija. Počeli smo polako, jedan po jedan, izlaziti iz bunkera i pomalo otresat prašinu sa sebe. Vani je bio mrkli mrak, ipak smo s poteškoćama razabirali siluete grudobrana uz ukošenu kamenu podzidu magistralnog puta, puta koji je na desnu stranu od nas vodio prema Mostaru, a lijevo prema Sarajevu.

Nama odavno po mraku nije trebala baterija, za dva tjedna koliko smo već tu upoznali smo na pamet gdje nam se što nalazi. Točno smo znali koliko nam koraka treba zakoračiti od ulaza bunkera na lijevu stranu do prvog grudobrana i koliko još treba koraka produžit do ledenog potočića u blizini. Na desnu stranu od bunkera bilo se lako snaći u mrkloj noći, barem nije trebalo brojit korake kao na drugoj strani da nebi zakoračili u potok. Tamo se moralo isto kretati uz sami zid magistrale, onim uskim utabanim puteljkom prema jedinom visokom boriću, uz koji se trebalo svaki put očešat da bi ga se zaobišlo i produžilo do zadnjeg grudobrana na toj strani. Ja sam sebe u mrklim noćima uvježbavao da svaki put uspijem na pamet dotaknuti sve ono oko sebe što sam trebao dotaknut po danu. Bilo je tih detalja dosta, pri ulazu u bunker točno se znalo na koji kamen se trebalo naslonit lijevom rukom, koliko se trebalo sagnut da glava prođe ispod drvenog nadvratnika, preko kojeg su poredane grede i opet iznad vreće sa pijeskom.

Nevjerojatno je kako se vremenom sami od sebe izoštre osjećaji za prostor koji nas okružuje! Postalo nam sasvim normalno, dok polako idemo od grudobrana do grudobrana, na pojedinim mjestima ispružiti ruku, kako bi malo odmaknuli granu koju prethodno uopće ne vidimo u mraku. Nakon izlaska iz bunkera svi smo se ushodali lijevo-desno, a kad bi ispod noge osjetili nove sitne predmete, njih smo donosili u bunker, pa bi ih na svjetlu baterije analizirali. Bilo je tu i sitnih komadića pokrovne cigle pa smo se ipak nadali da je barem jedna mina uništila onu zastavu koja je visjela iznad krova jedne kuće i nas cijeli dan bola u oči.

Nestrpljivo smo čekali zoru, ostatak noći je protjecao u potpunoj tišini, čuo se samo žubor potoka lijevo od nas. Čulo se i krckanje sitnih komadića cigle kad bi na njih stali s teškom vojničkom čizmom u mrklom mraku. Ja sam, u samo svitanje, imao običaj proviriti glavu između vreća pijeska i bacit kratko pogled niz magistralu - put Mostara. Odmah bi me preplavila sjećanja kako sam tim putem često jurio autom, a da mi nije bilo ni na kraj pameti da ću nekad tu sa strane puta ležati u rovu s puškom u ruci, i da će me od neprijatelja dijeliti samo ta asfaltna glatka traka puta. Kad bi bacio pogled na lijevu stranu, tamo se pogled nije daleko pružao kao na suprotnoj strani. Odmah je nedaleko od nas započima dugi betonski zid od našeg katoličkog groblja, koji se malo povijao u lijevo, slijedeći tako traku magistralnog puta. Na tom smo položaju glavni bunker imali van groblja, ali su osmatračnice i puškarnice bile unutar cijelog groblja. Groblje je bilo krajnja točka pojasa, na lijevoj strani Neretve, pod našom kontrolom. U nastavku prema Sarajevu nalazila se spaljena benzinska crpka, a iza nje naša crkva s visokim zvonikom i njihovi položaji unutar crkve. Mi nikada nismo pucali prema našoj crkvi, strpljivo smo ih čekali ne bi li izišli samo malo bliže pumpe prema groblju, ali, oni se na tom dijelu baš nisu često pojavljivali.

Dok smo još uokolo lagano hodali i tupkali u mjestu, ne bi li malo zgrijali tabane, od tabana led počinje osvajati cijelo tijelo, a posebno pred zoru. Onaj tko se opusti i ne vodi računa da mora u čizmama stalno migeljat prstima ili barem tupkati u mjestu, toga u kratkom vremenu s tabana osvoji led i cijeli ga dan drži drhtavica. Netko je od naših počeo komentirat kako se u toj tihoj noći jasno čuju zvukovi, pa i oni najslabiji dok nešto krcka ispod naših nogu, pa makar to bila tanka mala grančica ili komadić cigle, stakla. Ja im kazah kako ne bi bilo loše kad bi one naše vreće s praznim konzervama, staklenim galonima i bocama, donijeli ovamo i sve izbacili gore na magistralu. Stalno se čudim kako je magistrala čista, kao da je svaku noć netko mete. Mislio sam da izbacimo gore svu staklenu ambalažu, neka se pritom porazbija, zatim one prazne konzerve da zaklapaju, a staklo da zaškripi u slučaju da se neprijatelji počnu neprimjetno privlačit preko magistrale. Nisam ja sve ni razložio, dečki su već shvatili što želim s tim postići i već dogovoriše kako će svaki od nas pri dolasku na smjenu ponijeti sa sobom vreću ili dvije te ambalaže, koje su bile složene tamo oko vikendice. Na prvi pogled to je bila zanimljiva ratna taktika koja bi otkrila neprijatelje pri pokušaju da nam se privuku i uđu u naše tranšeje. Kasnije će praksa pokazat da mi je to bila najgluplja ratna ideja koja je samo meni mogla pasti na pamet!!
Vrh napada is offline  
Odgovori s citatom
Old 29.05.2018., 21:19   #18
Bijelo Polje Mostar 9

Nikad se nije oduljilo čekanje zore kao tada, nasmijali smo se kad je netko od naših rekao: "Do sada je svaki put svanjivalo valjda će opet!"

Opet je svanulo, ona su tri minobacačka projektila potpuno izmijenila krajolik. Kuća na kojoj se jučer vijorila neprijateljska zastava nije više imala niti jedne cigle na sebi, samo su još na njoj ostale drvene grede i poprečne štrike. Metalna cijev koja je držala zastavu bila je skroz presavijena, a negdje na pola nje još je ostao visjeti samo komadić isparane zastave koji je izgledao kao neuredna krpa okačena samo jednim krajem. Tu smo noć opet poremetili raspored smjena, netko je išao napravit čaj i svi smo skupa još dugo ostali na položaju i na račun njihove zastave zbijali šale. Najjača je bila kad je netko rekao: "Neka im taman ostane ona cijev na krovu, kad budu opet stavljali ciglu mogu na nju objesiti košulje!!"

Dobro se razdanilo dok smo još bili tu svi na okupu, povremeno su dolazili i drugi suborci izbliza vidjeti koji su krndiš napravili naši momci s minobacačem proteklu noć. Mi smo opet uspostavili redovne smjene, pa smo nas trojica krenuli, pognuti, jedan za drugim prema našoj vikendici. Ja sam im rekao da oni samo produže, a ja idem na kratko navratit na jedan naš susjedni položaj koji se nadovezivao desno od nas. Bilo mi je nešto sumnjivo, na tom su položaju naši suborci u početku bili dosta aktivni a nema više onog čestog puškaranja. Ako je jedan položaj manje aktivan, on nam predstavlja slabu točku preko koje nas mogu iznenada napasti i pritom se dočepat naših tranšeja. Svi smo bili svjesni mogućih posljedica ako bi se samo jedna manja neprijateljska skupina uspjela ubacit u naše tranšeje, - e, tad se nebi znalo tko pije a tko plaća.

Skrenuo sam u tranšej na lijevo, a moji su suborci produžili dalje prema vikendici. Taj se naš položaj, prema kojem idem, naslanjao na jednu potpuno razorenu kuću. Glavni bunker je bio malo ukopan, jer magistrala na tom dijelu nije bila visoko iznad zemlje. Put kroz tranšej me vodio ravno na ulaz u bunker, pa sam već iz daljine primijetio jednog suborca koji se na samom ulazu spustio do zemlje i nešto prevrtao u rukama. Bio mi je okrenut leđima i uopće nije primijetio dok sam mu prilazio, puška mu je stajala prislonjena na strani dalje od njega, i kad sam došao pored te puške tek mu se tad javim. Suborac se naglo trznuo, dobro sam ga iznenadio, a kad me prepozna samo je nešto prekrio šatorskim krilom i naglo se ustao. Ja sam ostao i dalje pored njegove puške, samo sam se oslonio na lijevu stranu uz nasip pored. Bio sam već ljutit, kako neću, on tako tu opušten, sam, još i nezainteresiran. Mi tamo cijelo vrijeme muku mučimo neprijateljima pokazati spremnost kako ih možemo dočekati, ako im slučajno padne na pamet krenuti u napad prema nama. Podsjetim ga što je govorio nekad prije, i pokazivao spremnost da se treba odlučnije suprotstavit Muslimanima, i, kako im treba uzvratiti istom mjerom na svim razinama. Moj se suborac opet drznu i poče branit svoje mišljenje od prije:
"Jee, tako mislim i sada, trebali smo ljubuškim Muslimanima iz Gradske vratit istom mjerom!! Oni su naše izbjeglice iz Bosne protjerali, naši se nisu imali vremena niti obuti, a mi njihovim danima prije najavljivali da se spremaju za odlazak! Sve što su imali u kućama uspjeli su na vrijeme sklonit ili rasprodati!!"
Dok ga tako promatram kako se prema meni okrenuo i stao se derati, još se nakostrušija ko mačak u zatvorenom prostoru kad ga netko stjera u kut. Postadoše mi jasni njegovi ratni motivi, obuze me neki čudan gnjev i bacim oči na ono što je maloprije ogrnuo šatorskim krilom. Naglo se skočim, odgurnem ga u stranu u nogom otkrijem ono što je prekrio. Kad ugledam što skriva od mene, on opet započe drskim glasom: "Šta je.. šta ti imaš protiv toga? Vidiš li kako se drugi obogatiše, a nisu ni vidjeli rata...."

Još je mislio govorit ali ja sam ga naglo prekinuo jer mu je cijev moje puške već upirala u grudi. Ruke su mi počele drhtat, sav sam se od bijesa tresao, upirao ga naglo uz bunker i samo čekao da još nastavi sa pričom. Pritom sam ga još poticao da nastavi:
"Ajde! Ajde, nastavi đubre jedno,… još ti samo malo fali da krozate pustim rafal, a ovaj ću ti ratni plijen svojom rukom ugradit na grob da ti ostane kao spomenik i sjećanje na tvoj ratni put!!!"

Ratnog sam profitera sve jače pritiskao i prisiljavao ga da se spusti prema zemlji. On se polako spuštao, a ja se sve jače tresao i čekao da samo izusti bilo što i da odmah pustim rafal kroz njega. Kad sam se napokon uvjerio da mu je od straha život klonuo, sjedio je na zemlji, ruke držao mlitavo i ramena objesio. Na licu mu se vidio vapaj koji moli za milost samo što riječi nije smio upotrijebit. Tu ga takvog ostavim sjediti, okrenem se i pođem nazad. Kad sam napravio tri koraka, naglo se okrenem da provjerim je li još u istom položaju ili se drznuo pa poletio da se dočepa puške, bio sam spreman preuhitriti ga i prvi zapucati. Sjedio je tamo, laktove oslonio na koljena i, s glavom među dlanovima, buljio zamišljeno ispred sebe. Pored njega je stajalo rašireno šatorsko krilo, a na njemu veliki elektro motor koji je na jednom kraju imao široku platu za pilanje drva. Na drugom je kraju bio ugrađen veliki rotacijski brus sa zaštitnom maskom. Oni nosači ispod, koji su morali biti pričvršćeni negdje za neko postolje, on je to nasilno stukao sjekirom ili nekim velikim čekićem. Sve je to imao namjeru umotat u šatorsko krilo uvezat remenom i ponijeti kući kad nam dođe smjena.

Dok sam se kroz tranšeje vukao prema spavaonici, još sam se sav tresao. Sebe više nisam mogao prepoznati, nisam to više bio ja koji se nekad uzdao u Božji sud koji će lopovima i svima suditi po njihovoj zasluzi. Samo je malo falilo, mržnja me osvajala, umalo nisam presudio vojniku sa kojim sam skupa došao boriti se na istoj strani. Nekad je moj nutarnji mir bio za mene svetinja, to je poseban Božji dar za koji bi se pripremao postom o kruhu i vodi, i uz redovnu molitvu u svojoj osami. Sve je to bila samo priprema slobodnog prostora u srcu, u koji je Bog preko nedjeljne mise pohranjivao obilje darova koje sam stalno olako rasipao i često puta ostajao prazan i jadan kao tada kad umalo nisam ubio svog suborca.

U vikendici sam zatekao svoje suborce koji su stigli prije mene, taman otvorili riblju konzervu i počeli jesti, njih su dvojica petkom tako postili. Meni su na kraj šporeta stavili pola štruce da se dobro ugrije i malo zapeče da počne odozdo zagarat, znali su kako ja stalno radim kad postim. Dok sam se raspremio, oprao ruke i umio, taman je zamirisao i moj kruh. Sva smo trojica sjedili za stolom, jeli u tišini i šutili. Ja sam odlučio ne prepričati im što mi se tamo na bunkeru maloprije dogodilo, ne želim i njih uznemiriti, to im je sada najmanje potrebno. Sjetim se da su me nedavno pitali kako ja tumačim Božju zapovijed "Ne ubij" i kako se to uklapa u moj post, vjeru i ovaj rat? To su me mnogi često pitali, svima sam govorio da ja Bibliju čitam između redova kako bi je pravilno shvatio. Govorio sam da je Mojsije bio najveći Božji miljenik koji je došao u situaciju da mora ubijati. Ubio je Egipćanina iz potrebe, a ne iz mržnje, ubio ga da bi spasio život jednom iz svog naroda. Sami pokušaj ubijanja iz mržnje vodi u propast onoga tko nosi mržnju u sebi. To sam bio trenutno ja, znao sam što me počelo razarati, samo sam težio vratiti mir u srce i potisnuti mržnju iz sebe. .(nastavlja se)
Vrh napada is offline  
Odgovori s citatom
Old 29.05.2018., 21:27   #19
Bijelo Polje Mostar 10

Prvi me put na ratištu probudila tišina! Odgovarala mi toplina vreće za spavanje i, još nisam želio otvarat oči, nastavim skladno disat i poželim se opet vratiti u san.

Nije tišina dugo potrajala, začujem PAM-ove i naglo se trznem! Moji su suborci još sjedili za stolom, na istom mjestu gdje su iza ručka ostali sjediti kad sam išao malo prileći. Panično zavičem:
"PAMovi!!"
Obojica njih prasnu u smijeh i okrenu se prema meni.
Rekoh: "Otkud sad PAMovi dole na Andori, ono ne mogu biti naši, naši su na drugoj strani Neretve skroz u brdu?!"
U trenu mi pade na pamet da su položaji Andora najosjetljiviji ako ih se tuče PAMovima. Taj se dio Bijelog polja nalazi na brisanom prostoru bez ikakvih prirodnih zaklona. Naši se položaji protežu šljunkovitim dijelom uz magistralu - put Mostara, sve do spaljenog doma časnih sestara koji je trenutno u Muslimanskim rukama. Moji se suborci još ne prestaju smijati, a ja im nastavljam i dalje panično govorit:
"Budu li dovukli PAMove u onaj dom, iz te ih zgrade nitko živ neće više istjerati!?"
Napokon mi rekoše da se umirim, i da ne trebam paničariti jer to pucaju naši dečki s Andore. Kazaše kako su oni sve to već provjerili na licu mjesta, mene nisu htjeli budit jer su, kako rekoše, vidjeli da spavam ko mala beba. Jedan suborac sve ukratko objasni:
"To što se dešava tamo na Andori može samo pasti na pamet našim Ljubušacima!! Zamisli samo što im je palo na pamet; donijeli na položaj metalnu bačvu, sa jedne joj strane isjekli i izvadili dno, a onu drugu stranu probušili na sredini, probušili je tek toliko da mogu provući vrh puščane cijevi. Bačvu postavili gore na magistralu i zamaskirali je vrećama pijeska. Kad se uvuče vrh cijevi kroz tu rupu i puca prema njihovim položajima pojedinačno, bačva pojačava zvukove i funkcionira ko veliki zvučnik, a pucnjevi svojom silinom nadjačavaju i PAM. Naši su danas prije sat-dva prvi put probali tu napravu, rekoše da je tamo među njima nastala velika panika, nije im jasno iz čega ih tučemo.

"Upitam ih gdje su našli te bačve i možemo li mi koju dobiti?"
Posvjedočiše da ih ima još tamo na obali Neretve, stoje složene blizu one skele i ako odmah ne odemo po njih da će ih vojska razvući po drugim položajima, jer hoće sad svi da imaju takvu "makinju" na svom bunkeru. Htjedoh se izvući iz vreće i da odmah krenemo ali me onaj drugi suborac zadrža i reče:
"Sačekaj još trenutak, imamo ti štošta kazat što se dogodilo dok si ti spavao!"
Nas smo dvojica nakon ručka išli nositi one vreće ambalaže i izbacivali ih tamo na magistralu kako smo dogovorili. Izbacili smo prazne konzerve, a staklenu ambalažu bacali visoko da se razbija. Ja sam za to vrijeme iz bunkera s dvogledom osmatra njihove položaje ispred nas, i nešto mi upalo u oči što nisam vidio do sada.
"Reci mi, kad si ti zadnji put sve detaljno osmatra i je li tebi išta novo upali u oči?"
Ja: "Tamo nema puno detalja da bi mi mogli promaknuti neki novi ako se pojave. Ispred nas je široka ledina, desno je ona kuća odmah uz magistralu, na lijevu stranu potok i preko potoka započima naselje sa kućama, - među njima je bila i ona zastava. Od sitnih detalja ispred nas na ledini ima jedna potezna mina, kroz dvogled se vidi i zategnut konac na njoj, to već znate! Ne znam ja tko ju je postavio ali je ona trenutno jednaka zaštita i nama i njima. Tu minu nije teško iz puške pogodit i aktivirat, ali neka je tamo, nama je glavno da znamo za nju. Nego, što me toliko ispitujete, što ste vi zapazili a da je meni to promaklo?"
Suborac: "E, vidiš, tamo od te mine lijevo prema potoku vidi se još jedan njihov bunker, a znamo da ga ti nisi nikad spominjao!"
Ja: "Ne mogu se načudit da su ga baš tu podigli i da je nama to promaklo?! Mogli su ga napravit jedino u protekle dvije noći, tamo ga prije nije bilo, a mi ga valjda nismo mogli zapazit jer nam je pozornost odvlačila ona zastava!"

Taj nam je novi bunker ispred naših položaja poremetio sve planove, došli smo na položaje prije vremena i detaljno izviđali cijeli prostor oko njega. Dobro su ga utvrdili, još su ispred postavili zid od elemenata cigle, malo rastavljenih elemenata da kroz njih imaju vidik i da im zid ujedno bude zaštita od naših raketnih bacača, - tako da se barem prva raketa aktivira i zaustavi na zidu.

Još upitam svoje kome su sve o bunkeru pričali, rekoše da to trenutno znamo samo mi. Ja im predložim da o njemu nikome ništa ne govorimo, a kad ga naši suborci sa susjednih bunkera zapaze, reći ćemo im da smo ga mi davno uočili, samo da nam nebi prebacivali kako dovoljno ne vodimo računa što se događa ispred nas. Ako kažemo da su nam ga tek sada tu pred nosom podignuli, izazvati će nam probleme ko i ona zastava, sva će vojska nagrnuti da ga se odmah uništi.

Cijelo smo vrijeme pokušavali zanemariti taj novi bunker ali nije išlo, oči su nam stalno letjele prema njemu. Doživljavali smo ga kao novu provokaciju koja nas opet počela nagrizati iznutra. Nikad jedna nevolja ne ide sama, one kad krenu obično zaredaju jedna za drugom. Nije potrajalo dugo vremena, uslijedila je provokacija kojoj smo sami doprinijeli, odnosno ja i moja ideja da se na magistralu izbace one prazne konzerve kako bi zaklapetale ako nam se neprijatelji budu potajno privlačili.

Zapuhaše prvo vjetrovi sa Neretve i počeše koturati one prazne konzerve s jedne na drugu stranu magistrale. Tek nam tada postade jasno koju smo budalaštinu sebi kupili, i sami sebi iznad glava izazvali nesnošljivo orgatanje. Samo što bi vjetrovi sa Neretve malo popustili, odozgo sa snježnih vrhova Veleža začuli bi silovite vjetrove dok nam se približavaju i obrušavaju niz strme planinske klance. Nadolazak tih vjetrova, još iz daljine, najavljivalo je bučno orgatanje po krovovima kuća. A, kad bi se obrušili na ravnice, kroz stabla bez lišća, put bi nastavili zviždeći do naših položaja. Ti vjetrovi nisu bili ni nalik onim našim vjetrovima s Neretve. Oni s Veleža nisu imali strpljenja polako koturati konzerve s jedne na drugu stranu magistrale među onim bankinama, već bi ih odmah u naletu prevrtali jednu preko druge, pa bi nam mnoge letjele preko magistrale blizu glave. Sve je očitije da mi nismo ostali sami na krvavom bojištu na lijevoj obali Neretve, već se u rat uključile i prirodne sile koje jedna drugoj prkose na istoj crti našeg ratnog poprišta i tako nam zadaju nove brige i mnoge nevolje.
Suborci nam pokazuju ožiljke po bunkeru i po vrećama pijeska na grudobranima, i vele da su sve to napravili hitci s novog njihovog bunkera. Ja im rečem da postoji jednostavan način kako bi mogli uništiti taj bunker, ali da to nebi smjeli izvoditi bez suradnje s našim zapovjedništvom. Kad sam im spomenuo naše zapovjedništvo; svi skupa dreknuše, i rekoše da šta njih imamo pitat kad za dva tjedna koliko smo ovdje nitko iz zapovjedništva nije došao posjetiti nas.
Ja: "Za ovu moju zamisao trebamo potpunu suradnju ne samo sa našim zapovjedništvom već sa zapovjedništvom cijelog mostarskog ratišta!"
Suborac: "Ako je tako, ako moramo nekoga pitati da uništimo jedan običan neprijateljski bunker, onda je bolje neka ga tamo!"
Ja: "Garantiram vam da smo ga sposobni uništit samo mi, ali to će povući za sobom druge probleme koje trebamo rješavat svi skupa!"

Moji suborci nisu bili zainteresirani za moje nove ratne ideje, valjda nisu željeli riskirati kao s onim praznim konzervama, koje i najmanji vjetar kotura po magistrali. Još nismo preuzeli smjenu kad je zazujao telefon u bunkeru, naš je suborac dugo pričao sa nekim. Nakon toga reče:
"Zovu vas da se vratite dole u onu kuću, dečki nešto pronašli, valjda je zbog toga došlo među njima do nesuglasica."

Još mi reče da im objasnim što se ne može uništavat bunker bez suglasnosti zapovjedništva, i kako bi to izveli?
Ja: "Sami bunker nije teško onesposobit! Dolje imamo dovoljno drvenih greda, koje trebamo ispiliti na mjeru. Ušli bi ispod mosta u potok, grede bi sa gornje strane mosta posložili jednu na drugu i napravili ustavu. U potoku ima toliko vode da bi se naglo počela podizat, i u roku sat vremena bilo bi je metar u njihovom novom bunkeru. Ono što bi nakon toga uslijedilo povuklo bi za sobom cijelu vojnu operaciju širih razmjera. Svi njihovi položaji ispred nas do jutra bi bili pod vodom, kao i sva teška ratna oprema. Muslimanske snage bi morale silovito odgovoriti, jer bi im u pitanje došao cijeli ovaj koridor, kao jedina komunikacija njihova dijela Mostara sa Sarajevom. Vidite li sada kako je lako uništit neprijateljski bunker i kako je teško preuzeti odgovornosti koje bi uslijedile. Ovu ideju moramo prvo preko naših operativaca proslijedit u glavni stožer HVO-a, a oni je moraju razradit i pretvorit u vojnu operaciju pomicanja naše linije obrane."
Vrh napada is offline  
Odgovori s citatom
Old 29.05.2018., 21:29   #20
Bijelo Polje Mostar 11

Nisam odavno doživio da moje suborce tako vidljivo šokiraju moje ratne ideje, jednako su bili iznenađeni jednostavnom izvedbom, kao i složenim posljedicama koje bi uslijedile. Napokon jedan suborac uzdahnu i reče: "Dobro čovječe Božji, reci nam odakle ti vadiš te ratne ideje?"
Ja: "Eee, moj prijatelju, u tome ti počiva moć moje molitve i posta srijedom i petkom o kruhu i vodi! Po tome ne mislim da sam veći vjernik od vas, naprotiv, smatram sebe velikim parazitom koji je samo pronašao način kako se mogu koristiti neiscrpne Božje milosti. Mislim da sam jedan od rijetkih koji je pravilno shvatio poruku Kraljice Mira iz Medjugorja: 'Draga djeco, molitvom i postom mogu se i ratovi zaustaviti...' Svaki ratnik preko molitve i posta prvo spozna svoje slabosti, i, nakon toga shvati da je svaka mogućnost primirja korisnija od nastavka rata. Isto tako, onaj ko je sposoban spoznati svoje slabosti, lako spoznaje slabosti svojih neprijatelja, pa, ako propadne pokušaj primirja zna pronaći pravi način kako privesti rat u svoju korist. Dakle, misli se na zaustavljanje rata i preko ratne pobjede!"
Jedan od suboraca: "Dozvoli, samo trenutak, kažeš da si pored ovih mogućnosti što možemo iskoristiti u našu korist, spoznao i naše slabosti koje bi koristile našim neprijateljima ako za njih slučajno saznaju, reci, koje su naše trenutne slabosti."
Ja: "Muslimanska strana trenutno ima lakšu mogućnost da nam zada težak udarac, u boljoj su poziciji od ove koju mi imamo. Vidjeli ste onu glavnu široku vodovodnu cijev koju je naša inžinjerija presjekla kad je kopala naše tranšeje. Taj vodovod ide skroz odozgo s Muslimanskih područja koji su oni zatvorili početkom sukoba. Valjda ventil od velikog pritiska malo propušta, pa, mi iz te cijevi još koristimo vodu za piće tako što stalno pomalo teče po djelu tranšeja. Da kojim slučajem naši neprijatelji samo malo više razmišljaju svojom glavom, vidjeli bi sa crkvenog tornja da je ta glavna vodovodna cijev kopanjem tranšeja presječena. E, bilo bi im dovoljno da u po bijela dana skroz odvrnu taj ventil i puste vodu. Mi se nebi uspjeli niti snaći a tranšeji bi bili puni vode, ta bi nas voda splakala ko pokisle miševe u Neretvu. Ako bi netko od nas uspio izići iz te kaljuže, te bi izbušili njihovi snajperisti sa crkvenog tornja. Nakon toga, bila bi im dovoljna jedna mala skupina specijalaca, koja bi prošetala preko magistrale i pokokala one od nas koji bi još malo migeljali u blatu."

Moji su suborci ostali skroz zapanjeni, još im kažem da o svemu malo razmisle i da budno motre njihove položaje, a da mi idemo skoknuti tamo gdje postoje ljepše teme od ovih ratnih... (nastavlja se)
Vrh napada is offline  
Odgovori s citatom
Odgovor


Tematski alati
Opcije prikaza

Kreni na podforum




Sva vremena su GMT +2. Trenutno vrijeme je: 08:59.