Kronični osjećaj dužnosti - "Što bi se moralo"

[BlueMarine]

Da li ste i vi takvi, da uvijek dužnost stavljate ispred osobnih želja? na primjer, meni se dešava, da ako nekom nešto obećam ili dam riječ da mi je to nevjerojatno teško prekršiti. Uopće ne mora biti davanja riječi. Dovoljno je da kažem da ću doći tu i tu i da odlučim da neću ići. Nakon toga me razdire takva strahovita krivnja, da je to nevjerojatno. Uopće ne mora biti nešto preozbiljno. Uvijek sam takva bila. Dok su drugi ljudi svašta obećavali i nisu izvršili ništa ili se s nekim nešto dogovoriš a vrlo ti jednostavno javi da nemre itd, ja takva nisam ni najmanje. Zato sam uvijek šizila na takve ljude i ispadala u njihovim očima nenormalna, pa bi me i otkantali što sam takva. A ja mislim da je dati i održati svoju riječ najbitnije u životu i ne želim to kršiti za ništa. Tad se užasno sramim sebe. Taj osjećaj neke dužnosti u meni, kad vidim da je nekom do nečeg stalo je nevjerojatno jak u meni i tako mi teško pada da to prekršim. Sve bi to lijepo zvučalo da ovo nije 21.stoljeće, nitko se ničega ne drži, a ovo moje pripada valjda vitezovima srednjeg vijeka, tako mi se čini.. I problem mi je, kad moram izvršiti nešto s nekim koga ne trpim. Onda me osjećaji razdiru. Kad me netko pita za pomoć, isto to uvijek moram učiniti.. Fakat sam čudak.
Da li netko od vas ima to isto u sebi ili je ovo moje ekstrem?

[wolfmaiden]

ja u sebi imam snažan, ali poprilično zdrav osjećaj dužnosti. stvari do kojih mi je stalo izvršavam jer su meni bitne, ne zato jer ih netko očekuje. ne stavljam dužnost ispred osobnih želja jer najčešće ne obećajem stvari koje su suprotne onom što ja želim, ako ipak obećam, onda je to zbog moje promišljene odluke pa me ne muči suprotnost s mojim željama, jednostavno izvršim i idem dalje.

koji je u stvari tvoj problem? olako obećavaš stvari pa te poslije grize što ti savjest ne dozvoljava da ih ne ispuniš, a smatraš da druga osoba to ne zaslužuje? ili te jednostavno muči što današnji svijet nije više sličan tebi pa da više drži do svoje riječi?

[DjevicaizSparte]

BlueMarine kaže:

Da li ste i vi takvi, da uvijek dužnost stavljate ispred osobnih želja? na primjer, meni se dešava, da ako nekom nešto obećam ili dam riječ da mi je to nevjerojatno teško prekršiti. Uopće ne mora biti davanja riječi. Dovoljno je da kažem da ću doći tu i tu i da odlučim da neću ići. Nakon toga me razdire takva strahovita krivnja, da je to nevjerojatno. Uopće ne mora biti nešto preozbiljno. Uvijek sam takva bila. Dok su drugi ljudi svašta obećavali i nisu izvršili ništa ili se s nekim nešto dogovoriš a vrlo ti jednostavno javi da nemre itd, ja takva nisam ni najmanje. Zato sam uvijek šizila na takve ljude i ispadala u njihovim očima nenormalna, pa bi me i otkantali što sam takva. A ja mislim da je dati i održati svoju riječ najbitnije u životu i ne želim to kršiti za ništa. Tad se užasno sramim sebe. Taj osjećaj neke dužnosti u meni, kad vidim da je nekom do nečeg stalo je nevjerojatno jak u meni i tako mi teško pada da to prekršim. Sve bi to lijepo zvučalo da ovo nije 21.stoljeće, nitko se ničega ne drži, a ovo moje pripada valjda vitezovima srednjeg vijeka, tako mi se čini.. I problem mi je, kad moram izvršiti nešto s nekim koga ne trpim. Onda me osjećaji razdiru. Kad me netko pita za pomoć, isto to uvijek moram učiniti.. Fakat sam čudak.
Da li netko od vas ima to isto u sebi ili je ovo moje ekstrem?

Odgovornost je prekrasna osobina kojoj bi svi trebali težiti bez obzira na stoljeće i okolinu u kojoj žive. Odgovornost prema bližnjima je dio tebe i - dugoročno - u velikoj si prednosti pred onima koji ne drže do svoje riječi, bez obzira kaj ti se tak ne čini. Stvarno, jesi; jer ti osjećaj za druge otvara put k nekim suptilnim dimenzijama, empatija i odgovornost su izvrstan put prema otvaranju svojeg duha.

Ukoliko naučiš postavljati granice.

Tvoj problem nije (koliko iščitavam iz napisanog, a možda griješim) to kaj okolina ne drži do svoje riječi i kaj tebe u tom kontekstu "otkantavaju" i drže za čudakinju. To je samo signal nekongruentnosti onog kaj ti svjesno hoćeš izraziti i onoga kaj se skriva ispod svjesne namjere. Ne želim ti implicirati skrivene namjere (i ne poznam te), ali kad se radi o autentičnoj odgovornosti- znakovit je osjećaj usklađenosti osjećaja i radnji (znači- nikad ne moram izvršiti nekaj s osobom koju ne trpim). U krajnjoj liniji, prestaje postojati polarizacija vanjskog svijeta (oni koji ne drže dogovor) i unutrašnjeg (ja koja ga se držim).

Radnje koje proizlaze iz takve odgovornosti uvijek impliciraju i povratnu spregu- odgovonost prema vlastitom biću. U primjeru osobe koju ne trpiš- ako ti prisustvo te osobe toliko šteti- naučiš joj izravno reči što ne želiš napraviti za nju ili- ukoliko ste bliske- iniciraš razgovor o svojim potrebama (a one uključuju npr. nekašnjenje...). Hm, kad bi to bilo tak lako... to uopće nije lako kao ni bilo kakav rad na sebi, jer uključuje suočavanje sa slobodom, a sloboda je zastrašujuća. Sloboda isključuje prisilne radnje, a to u prvoj mjeri djeluje ko nedostatak smjera.

Ovo kaj sam nadrobila zvuči kao totalno teoretiziranje, znam, ali ni na jednoj temi ne pišem (ne zaintrigira me) ako nema uporište u mom životu. Ova itekak ima, upravo zbog teškoća koje sam imala s uspostavljanjem balansa u području: kak reči ne, a ne osjećati se loše (ne povrijediti drugog).
A eto, počela sam odlukom da neću izbjegavati neugodna sučeljavanja.

Sjećam se prijelomnog trenutka: bila je jedna frendica koju sam cijenila više nego ona mene. Davala mi je dvosmislene signale- kad se vidimo- kao sva sretna (a opet malo iznad moje malenkosti), kao uživa u mojem društvu, a nakon toga- kao da izbjegava druženja.... kasni po 1 sat, ja čekam na snijegu... ne javlja se na mob pa dođe s nekom debilnom isprikom...pa čujem da nekaj grdo priča o meni, ona se kune da nikad ne bi... klasično hranjenje ega mojom "lojalnošću". To je trajalo par godina, sve dok nisam završila fax i vratila se iz ZG. Otvoril se prostor za češća druženja, ona nije imala vozačku... i svaki put kad je trebalo voziti nju, brata, baku... nazvala je mene. Ja sam ostavljala obaveze i jurila da bi njih odvezla u gorice. Svađala se s dečkom- digla se iz kreveta u 5 ujutro da bi išla po nju pijanu u obližnje mjesto na koncert. Na kraju sam dva put vozila (i nju i ljude koje je na koncertu upoznala) i zaradila ispovraćani mamin auto. Eh, trpjela bi ja to ko zna do kad da me dečko nije ostavil. Rekel je nekaj u ovom smisllu: "Ti nisi normalna, ponašaš se ko zadnja krpa. Ne vidiš da sve zanemaruješ zbog njezinih prohtjeva...nauči se cijeniti sebe i onda se možemo ponovo razgovarati) "

Bila sam strašno tužna i u tim snažnim osjećajima koji su me razdirali prepoznala sam glas razuma. Glas razuma koji mi je prišapnul da nema teorije da baš svi budu zadoovljni, da baš svačije potrebe budu namirene.. i da ako udovoljavam jednom (frendici npr)- zakidam druge (dečko npr). Malo, po malo, logički sam zaključila da prvo moje potrebe moraju biti ispunjene, da bi uopće mogla odrediti neke prioritete u zadovljavanju tuđih (a dečko, sadašnji muž je sigurno bil veći prioritet od te frendice). Odgovornost prema sebi mora postojati ko preduvjet odgovornosti prema drugima. I tak sam počela govoriti ne. Prvi put je to bilo tiho, s velikim osjećajem srama i dobru dozu crvenila. Tad sam se sjetila svih onih dečki s kojima sam se ko mlađa ljubila, jer mi ih je bilo žal. To mi je dalo hrabrosti da se sljedeći put ne osmjehnem uz nelagodu kad neko uz zakašnjenje od 1 sat veli: "Oprosti, gledala sam zabranjenu ljubav". Zapravo, dalo mi je hrabrosti da nikog ne čekam duže od 10 min i da toj osobi sljedeći put saspem u facu sve kaj mislim...

Film se počel odmotavati. Danas dužnost osjeća prvenstvano iz nutra, prema situaciji, a ne uvijek kad me neko zamoli ili nametne nekaj. Išlo je polako, ali moj savjet ti je da se prvo naučiš reči: "NE", bez obzira na sram, krivnju ili bilo kaj.

Odluči početi danas i sljedećih par dana vježbaj reči jedno jasno glasno i otvoreno NE- neću, ne mogu, ne želim i ne tiče me se! Dužnost prema tebi samoj

[Kama]

BlueMarine kaže:

Da li netko od vas ima to isto u sebi ili je ovo moje ekstrem?

mislim da si jednostavno tako odgojena. i vjerojatno mlada. kasnije jednostavno otupiš.

[Žulaj]

BlueMarine kaže:

Da li ste i vi takvi, da uvijek dužnost stavljate ispred osobnih želja? na primjer, meni se dešava, da ako nekom nešto obećam ili dam riječ da mi je to nevjerojatno teško prekršiti. Uopće ne mora biti davanja riječi. Do.......

......... Fakat sam čudak.
Da li netko od vas ima to isto u sebi ili je ovo moje ekstrem?

nisi čudak, ima nas još

mene zna oprati krivnja i ak se usudim poželjeti nekaj kaj se kosi s nekim moranjima

[albaharija]

BlueMarine kaže:

Da li ste i vi takvi, da uvijek dužnost stavljate ispred osobnih želja? na primjer, meni se dešava, da ako nekom nešto obećam ili dam riječ da mi je to nevjerojatno teško prekršiti. Uopće ne mora biti davanja riječi. Dovoljno je da kažem da ću doći tu i tu i da odlučim da neću ići. Nakon toga me razdire takva strahovita krivnja, da je to nevjerojatno. Uopće ne mora biti nešto preozbiljno. Uvijek sam takva bila. Dok su drugi ljudi svašta obećavali i nisu izvršili ništa ili se s nekim nešto dogovoriš a vrlo ti jednostavno javi da nemre itd, ja takva nisam ni najmanje. Zato sam uvijek šizila na takve ljude i ispadala u njihovim očima nenormalna, pa bi me i otkantali što sam takva. A ja mislim da je dati i održati svoju riječ najbitnije u životu i ne želim to kršiti za ništa. Tad se užasno sramim sebe. Taj osjećaj neke dužnosti u meni, kad vidim da je nekom do nečeg stalo je nevjerojatno jak u meni i tako mi teško pada da to prekršim. Sve bi to lijepo zvučalo da ovo nije 21.stoljeće, nitko se ničega ne drži, a ovo moje pripada valjda vitezovima srednjeg vijeka, tako mi se čini.. I problem mi je, kad moram izvršiti nešto s nekim koga ne trpim. Onda me osjećaji razdiru. Kad me netko pita za pomoć, isto to uvijek moram učiniti.. Fakat sam čudak.
Da li netko od vas ima to isto u sebi ili je ovo moje ekstrem?

Prekrasno si opisala kako funkcioniraju instalirani programi koji ometaju tvoju stvarnu frekfenciju, ono što ti doista jesi. Dobro je što si počela intenzivno razmišljati o tome, pa kada ti bude toga dosta , vjerojatno ćeš se okrenuti sebi i početi rješavati probleme, počni što ranije da kompozicija koju vučeš za sobom ne bude prevelika.

[ruza_crvena7]

BlueMarine kaže:

Da li ste i vi takvi, da uvijek dužnost stavljate ispred osobnih želja? na primjer, meni se dešava, da ako nekom nešto obećam ili dam riječ da mi je to nevjerojatno teško prekršiti. Uopće ne mora biti davanja riječi. Dovoljno je da kažem da ću doći tu i tu i da odlučim da neću ići. Nakon toga me razdire takva strahovita krivnja, da je to nevjerojatno. Uopće ne mora biti nešto preozbiljno. Uvijek sam takva bila. Dok su drugi ljudi svašta obećavali i nisu izvršili ništa ili se s nekim nešto dogovoriš a vrlo ti jednostavno javi da nemre itd, ja takva nisam ni najmanje. Zato sam uvijek šizila na takve ljude i ispadala u njihovim očima nenormalna, pa bi me i otkantali što sam takva. A ja mislim da je dati i održati svoju riječ najbitnije u životu i ne želim to kršiti za ništa. Tad se užasno sramim sebe. Taj osjećaj neke dužnosti u meni, kad vidim da je nekom do nečeg stalo je nevjerojatno jak u meni i tako mi teško pada da to prekršim. Sve bi to lijepo zvučalo da ovo nije 21.stoljeće, nitko se ničega ne drži, a ovo moje pripada valjda vitezovima srednjeg vijeka, tako mi se čini.. I problem mi je, kad moram izvršiti nešto s nekim koga ne trpim. Onda me osjećaji razdiru. Kad me netko pita za pomoć, isto to uvijek moram učiniti.. Fakat sam čudak.
Da li netko od vas ima to isto u sebi ili je ovo moje ekstrem?

iste smo. nema šanse da ću odbit nekog ko me pita za pomoć ma koliko teško mi bilo. i onda ispadam ulizica, čudakinja i kaj sve ne.. al ja ne mogu ne pomoć, ne bit ''tu''.. najčešće su ljudi nedovoljno zahvalni na tom al ja ne odustajem. onda špotam samu sebe zakaj nemrem bit barem na 3 mjesta istovremeno jer najčešće moje slobodno vrijeme propada a neznam reć ne

[colour]

BlueMarine kaže:

Da li ste i vi takvi, da uvijek dužnost stavljate ispred osobnih želja? na primjer, meni se dešava, da ako nekom nešto obećam ili dam riječ da mi je to nevjerojatno teško prekršiti. Uopće ne mora biti davanja riječi. Dovoljno je da kažem da ću doći tu i tu i da odlučim da neću ići. Nakon toga me razdire takva strahovita krivnja, da je to nevjerojatno. Uopće ne mora biti nešto preozbiljno. Uvijek sam takva bila.

ukoliko ne misliš što govoriš, onda je sasvim jasno da ti je teško izvršiti i da se okolnosti promijene ili da su već i bile takve samo ih ti nisi takvima percipirala
filtriraj obećanja
naravno da ne moraš formalno "dati riječ", dovoljno je reći da ćeš nešto, i time se obavezati
a otkazati te navesti razlog, nema tu ničeg neobičnog

no, ukoliko ti se to redovito događa, onda je do tebe, nije vjerojatno da često mijenjaš odluke nekim "prirodnim" slijedom, ako je doista često, vrati se na ono "što obećaješ" i "zašto", jer često se obećaje, daje riječ, štogod... iz razloga manjeg otpora, naime čisto da se zavara sebe (manje druge), tj. da se makne iz potencijalno opasne situacije te da se ne mora objašnjavat, već olako kaže (i pri tom laže)... učinit ću ja to i to, no kad dođe "na naplatu" iliti na izvršenje, onda se pokaže koliko tko misli ono što kaže

Dok su drugi ljudi svašta obećavali i nisu izvršili ništa ili se s nekim nešto dogovoriš a vrlo ti jednostavno javi da nemre itd, ja takva nisam ni najmanje. Zato sam uvijek šizila na takve ljude i ispadala u njihovim očima nenormalna, pa bi me i otkantali što sam takva.

pa ako ti javi da ne može i usput da shvatljivo razumno obrazloženje, ne trebaš predbacivat
također, ukoliko trčiš da pod svaku cijenu učiniš što si rekla, a često nešto govoriš unapred, to te mora opterećivat, dakle, umiri se i nema potrebe uvijek govorit... ja ću ovo, ja ću ono.... razmisli prije, dovoljno je prešutit ono što ti prvo padne na pamet jer isto tako često ne možeš stajat iza toga pa u interesu sebe i drugog , ali prvenstveno sebe.... odšuti (svakako postoje kriteriji, ne?)

A ja mislim da je dati i održati svoju riječ najbitnije u životu i ne želim to kršiti za ništa. Tad se užasno sramim sebe. Taj osjećaj neke dužnosti u meni, kad vidim da je nekom do nečeg stalo je nevjerojatno jak u meni i tako mi teško pada da to prekršim. Sve bi to lijepo zvučalo da ovo nije 21.stoljeće, nitko se ničega ne drži, a ovo moje pripada valjda vitezovima srednjeg vijeka, tako mi se čini..

dati riječ nije najbitnije, niti bitno
pametno je i odgovorno ne dati riječ ukoliko znaš da nećeš moći, htjeti, željeti...
ili ukoliko ne znaš hoćeš li moći
a održati riječ je odraz zrelosti, ozbiljnosti... no opet, ne pod svaku cijenu, ukoliko ne možeš.... onda tako i kažeš
neodgovorno je ne učiniti ništa

I problem mi je, kad moram izvršiti nešto s nekim koga ne trpim. Onda me osjećaji razdiru. Kad me netko pita za pomoć, isto to uvijek moram učiniti.. Fakat sam čudak.
Da li netko od vas ima to isto u sebi ili je ovo moje ekstrem?

ako nekog ne trpiš, što radiš s njim?
ako već radiš, onda izvršavaš obaveze, a davanje obećanja nije obaveza

ps: danas su posivili svi koje quotam

[lahor]

Ono što bi se moralo - po meni, osjećaj za luzere. Ali ako baš morate raditi ono što bi se moralo, pa tko će vam zamjeriti osim eventualno vi sami sebi? No, ne tražite onda još i podršku (ili tražite, whatever) da radite ono što bi se "moralo".

Jel vam tako lakše? Onda dapače

[pukovnikz]

Česta pogrešk odgovornih ljudi je da i od drugih očekuju odgovornost, mislim da ako očekujemo odgovornost od svih onda je bolje biti manje odgovoran ali ne očekivati odgovornost.

Inače sama odgovornost koja nije uvjetovana ponašanjem drugih, je osobina zrelih i plemenitih ljudi.

[Vilenica]

ovo je problem "ne mogu reći NE", pa i po vlastitu štetu

pretjeran osjećaj dužnosti, neprimjeren. strog odgoj, jaki super ego, bla bla.

baš kako je napisala Djevica iz Sparte: dužna si prije svega prema samoj sebi. ne prema nekom strogom sucu koji te muči osjećajem krivnje.

[zdrafko mamich]

kažu oni koji su uspjeli, koji su samostalni i ne ovise o nikome: U jednom trenutku čovjek treba prestati raditi ono što se od njega očekuje!

[vigilanty]

Dvje su vrste 'moranja':

- pogodbeni 'moram' - to je produktivno i zdravo 'moram', jer je u skladu s društvenom realnošću i potiče na korisne akcije (recimo, dobivanje poželjnog posla, stjecanje korisnog znanja, materijalne neovisnosti i sl.)

- apsolutistički 'moram' - nezdravo i neproduktivno, dovodi u pitanje vrijednost i valjanost osobe koja to od sebe zahtjeva, uzrokuje tjeskobu, te ometa dolaženje do poželjnih ciljeva (nema prostora za prilagođavanje okolnostima koje se mogu promijeniti, nema prostora za pogrešku i nesavršenost - što je iracionalno).

[universe_king]

Mislim da moja cura boluje od toga. Npr. dolaze nam gosti popodne ili navečer, a ona večer prije navije sat da se ustane rano ujutro i sve počisti (čisto je inače, ali ona to riješi u detalje), onda odlazi u kupovinu i kupi sve moguće što bi netko mogao poželjeti (ne daj bože da netko pita sok od ananasa, a mi to nemamo). Što se tiče posla, odma rješava sve što ima neki rok, a onda tek odmara. I najvažnije - nikad ne kasni
Da znam da zvuči bolesno ali jbg. Malo ima problema s tim "moranjem", ali bolje i ta mana nego neka druga :P
I čini mi se da je malo tjeskobna, al neće da prizna. Valjda je navikla tako funkcionirati.

[vigilanty]

Control freak

[ARTETUREN1]

carstvo slobode i carstvo nužnosti

[Tamara,]

ova tema izgleda kao blaga verzija mog problema
ja sam svoje stanje nazvala Prostorna i vremenska rastrganost

to je mix grizodušnja, krivnje, osjećaja dužnosti, vraćanje prošlosti, straha od budućnosti, straha za najbliže, tjeskobe, panike...
a jednom riječju bi mogla to recimo nazvati negativne misli

- vraćanje događajima kada sam pogriješila i prepuštanje osjećaju krivnje zbog istih, predbacivanja samoj sebi
- perfekconizam
- u isto vrijeme me npr frendica zove za pomoć i sestra i tata. što god od toga da odaberem, cijelo vrijeme se grizem zašto nisam ono drugo napravila. i pola dana nakon toga ja si predbacujem jer sam propustila npr tati pomoć, a otišla sam frendici pomoć. ja sam loša kćer. loša sam sestra. kako će sad moja sestra sama. kako će oni? da sa bar isla tati pomoc. jel on sad tužan? krivo sam odlučila.
- što god da nekome ne pomognem od mojih bližih ljudi, jer npr na poslu sam i ne mogu, grize me i mislim da će svijet propast
- npr žena prosi. imam samo kunu sitno. dam joj. kasnije nađem još 2kn sitno i mene to grize. da sam bar vidjela te 2kn još. da sam joj bar dala. te misli me napadaju još 10 puta taj dan sa užasnom tjeskobom
- neodlučnost


Jel itko ima ideju što je to, kako to riješiti? jel znate za neku literaturu vezanu uz to?
ka-ta-stro-fa

[MalaPlavaLajava]

Ti si tako odgojena i to je posljedica nekih nezdravih stavova i okolnosti, ali neću o tome.

Dat ću ti jedan pametan savjet - prije nego nekome nešto obećaš, dobro razmisli jel ti to želiš ili ne želiš i koliko je to TEBI BITNO da bude tako.....kad počneš manje obećavati drugima, imat ćeš više slobode za sebe, postat ćeš opuštenija, a s vremenom onda i tolerantnija prema drugima u tom segmentu....

[8MaBos]

BlueMarine kaže:

Da li ste i vi takvi, da uvijek dužnost stavljate ispred osobnih želja? na primjer, meni se dešava, da ako nekom nešto obećam ili dam riječ da mi je to nevjerojatno teško prekršiti. Uopće ne mora biti davanja riječi. Dovoljno je da kažem da ću doći tu i tu i da odlučim da neću ići. Nakon toga me razdire takva strahovita krivnja, da je to nevjerojatno. Uopće ne mora biti nešto preozbiljno. Uvijek sam takva bila. Dok su drugi ljudi svašta obećavali i nisu izvršili ništa ili se s nekim nešto dogovoriš a vrlo ti jednostavno javi da nemre itd, ja takva nisam ni najmanje. Zato sam uvijek šizila na takve ljude i ispadala u njihovim očima nenormalna, pa bi me i otkantali što sam takva. A ja mislim da je dati i održati svoju riječ najbitnije u životu i ne želim to kršiti za ništa. Tad se užasno sramim sebe. Taj osjećaj neke dužnosti u meni, kad vidim da je nekom do nečeg stalo je nevjerojatno jak u meni i tako mi teško pada da to prekršim. Sve bi to lijepo zvučalo da ovo nije 21.stoljeće, nitko se ničega ne drži, a ovo moje pripada valjda vitezovima srednjeg vijeka, tako mi se čini.. I problem mi je, kad moram izvršiti nešto s nekim koga ne trpim. Onda me osjećaji razdiru. Kad me netko pita za pomoć, isto to uvijek moram učiniti.. Fakat sam čudak.
Da li netko od vas ima to isto u sebi ili je ovo moje ekstrem?

Ima nas još takvih. Osobno mislim da je to stvar odgoja i osobne ljestvice vrijednosti. Danas je ljestvica vrijednosti okrenuta naglavačke-šteta...

Stara narodna mudrost: "čovjek se drži za riječ, a stoka za rogove".

[chica bonita]

bluemarine razumijem te skroz...ali s vremenom se stvari iskristaliziraju i ljudi koji nisu vrijedni tvog vremena, ako imaš sreće, sami se pokupe i odu..neke stvari moraš obaviti (odgovornost) neke ne.

naučimo svi to, pa tako ćeš i ti