Povijest Crkve: Arije
ARIJE – KRATKI ŽIVOTOPIS
Arije je rođen u Libiji oko 260. god. Bio je učenik Lucijana Antiohijskog, gdje je završio njegovu teološku školu. God. 306. upetljao se u shizmu Meletiusa iz Likopolisa. Pod biskupom Ahilijasom Aleksandrijskim ponovno se vraća u Crkvu i biva zaređen za svećenika. Biskup Aleksandar ga postavlja za svećenika u aleksandrijskoj gradskoj četvrti Baukalisu.
Arije je sa svojim naučavanjem započeo oko 318. god. zbog čega je opet je dospio izvan Crkve, bježi “lucijanovcu” Euzebiju Cezarejskom, te ga jedna tamošnja sinoda ponovno vraća u Crkvu. Ponovno se vraća u Aleksandriju, ali ga sinoda egipatskih biskupa ponovno stavlja izvan Crkve. Konačno, na Nicejskom koncilu Arijevo je naučavanje definitivno odbačeno i proglašeno herezom, a Arije je kao heretik svečano ekskomuniciran uz pristanak cara Konstantina, koji ga je prognao u Iliriju, ali ipak 328. god. vraća iz izgnanstva. Zbog utjecaja Arijevih pristaša na cara, on ga je 335. god. odlučio ponovno rehabilitirati. Svečano primanje u Crkvu trebalo se zbiti 336., ali je Arije umro dan prije same svečanosti primanja.
Svoja naučavanja je Arije iznio u djelu “Thalia” (Gozba). To je djelo bilo odlukom Nicejskog koncila zabranjeno.
ARIJEVSKI SPOR I NICEJSKI KONCIL
U ovom dijelu koju obrađuje samu tematiku rada ću nastojati iznijeti činjenice vezane uz samu Arijevu nauku, njezine postavke, razvoj, osudu, ali i na ostatke, odnosno modificirana naučavanja sve do konačnog gašenja ove hereze. Zbog toga će se neki podaci koju su navedeni u Arijevom kratkom životopisu životopisu nužno ponavljati, ali sada gledani iz druge perspektive.
ARIJANIZAM – POSTAVKE
Aleksandrijski prezbiter Arije je u vremenu od 318. do 319. godine u svojim propovijedima i katehezama iznosio svoje shvaćanje Logosa i njegov odnos prema Ocu. Njegovo bismo naučavanje mogli svesti na slijedeće:
- jedan je Bog Otac koji je tako transcendentan da nije mogao samo neposredno stvoriti svijet, On je neodređen, vječan i nevidljiv
- Bog ne može neposredno stupiti u dodir sa svijetom; Bog je iz ničega stvorio Logosa svojom voljom, a ne od svoje Biti; Logos je stvoren iz nebitka
- Logos, graditelj svijeta, nije zato vječan kao Otac, Logos je suvječan Ocu, jer je bilo vrijeme kad ga nije bilo; on je stvoren prije drugih bića
- zato Logos nije Sin Božji ni pravi Bog, nego je po svojoj naravi promjenjivo stvorenje, svojom biti posve različit od Oca, sposobno za zlo kao i za krepost
- Logosa uza sve to možemo nazivati Sinom Božjim jer ga je Bog kao svoje prvo i najplemenitije stvorenje posinio; kad Logos nazivamo Bogom to činimo samo u prenesenom značenju.
ARIJANIZAM PRIJE NICEJSKOG KONCILA – POČECI I RAZVOJ
Navedeno naučavanje je imalo veliki odjek i dobar prijem u njegovoj zajednici, te među klerom i Bogu posvećenim djevicama, dok su drugi pak njegovo naučavanje u potpunosti odbacivali.
Kada je Arijev ordinarij, aleksandrijski biskup Aleksandar, čuo za ta prepiranja, nije još shvaćao težinu novonastalog naučavanja. Smatrao je Arijevo naučavanje teološkim promišljanjem pa je pozvao Arija i njegove protivnike na sučeljavanje. Kao zaključak tog sučeljavanja, biskup Aleksandar se priklonio Arijevim protivnicima, te je zatražio da Arije napusti svoje naučavanje.
Pošto Arije nije želio prestati naučavati svoje shvaćanje o Logosu, Aleksandar se našao pred velikim problemom, te ga je udaljio iz Crkve. Arije je, s druge strane, svoje naučavanje s uspjehom proširio izvan granica svoje biskupije jer ni čitav prostor Egipta nije bio jedinstven glede tog teološkog pitanja. Odlučujući je korak bilo Arijevo slanje pisma Euzebiju Nikomedijskom u kojem je razložio dotadašnje rasprave u Aleksandriji, te je problem arijanizma prešao lokalnu razinu i postao svecrkveni problem. Sam je Euzebije pristao uz Arijeve misli i naučavanje te je i sam postao njezinim širiteljem.
Aleksandar je sada bio primoran načiniti neke odlučnije korake. Stoga je sazvao 319. (320.) godine egipatsku sinodu na kojoj se okupilo stotinjak biskupa. Rezultat te sinode je bilo stavljanje Arija i njegovih istomišljenika izvan Crkve. Arije se u međuvremenu sklonio kod svojeg istomišljenika Euzebija Nikomedijskog koji je vodio spretnu obranu Arijevih ideja. Zbog toga je pridobio dio klera na svoju stranu, te su sada mnogi vršili pritisak na Aleksandra da se izmiri s Arijem, pogotovo nakon ispovijesti vjere u kojoj je Arije tvrdio da ispovijeda ono isto što ispovijeda i sam Aleksandar.
Spor je poprimio još šire razmjere kada je za njega saznao papa Silvestar, te sam car Konstantin koji je za spor saznao preko biskupa Istoka. Car je baš u to vrijeme (324. god.) pobijedio svojeg protivnika Licinija koji je u svojem dijelu carstva progonio kršćane, te je želio i vjerski mir u carstvu. Konstantin je, međutim, bio poprilično neupućen u cijeli spor jer ga je shvatio kao filozofsku raspravu. Stoga je poslao svojeg biskupskog savjetnika sa Zapada da detaljnije ispita cijelu stvar oko spora. Bio je to Osija, biskup Córdove, koji je nosio carevu poruku u Aleksandriju. Iz tog se pisma vidi da se rasprave vode oko rečenice Svetog pisma: “Jahve me stvori kao počelo svoga djela, kao najraniji od svojih čina, u pradoba” (Izr 8,22) koja je za Konstantina bila apsolutno bespotrebna, pa je naredio da se obojica protivnika izmire: “... Razmišljao sam o tome kako je vaš spor buknuo i što je posrijedi, pa sam stekao uvjerenje da je zapravo riječ o tričariji. Ni na koji način ta stvar ne zaslužuje da se zbog nje toliko jadikuje.”
Ovaj carev čin svjedoči o plitkoći njegovoga poznavanja bîti Crkve i poznavanja Kristova lika. Na sreću, njegov izaslanik, biskup Osija, je pravovremeno shvatio da je dubina problema mnogo veća od onoga kako su ga prikazivali Arijevi pristaše, a osoba koja je bila bliska caru Konstantinu i koja je tvrdila da se cijeli spor vrti samo oko igre riječi bio je crkveni povjesničar Euzebije, biskup Cezareje. Osija je nakon svog povratka iz Aleksandrije caru razložio pravu bit problema, te je Konstantin odlučio po prvi puta sazvati sve biskupe Istoka i Zapada da odluče i presude u novonastaloj situaciji. Tako su počele pripreme za održavanje prvog općeg crkvenog sabora.
NICEJSKI KONCIL I NJEGOVE ODLUKE
Sazivanje koncila se pripisuje samom caru Konstantinu koji je na koncil pozvao sve biskupe kršćanskog svijeta. Svi su biskupi bili carevi gosti. Kao mjesto održavanja koncila Konstantin je dao na raspolaganje jednu dvoranu svoje carske palače u Niceji, te mogućnost besplatnog prijevoza sredstvima državne pošte. Povijesni zapisi o broju prisutnih biskupa su različiti kreću se od 250 (Euzebije), pa do 300, odnosno 318 (Atanazije). Od ukupnog broja biskupa samo su ih petorica došla sa Zapada, predvodio ih je carev savjetnik i najvjerojatnije papin predstavnik.
Sabor je zasjedao od 20. svibnja do 25. srpnja 325. godine. Car se osobno pojavio, te je održao govor na latinskom jeziku pozivajući na mir. U rasprave tijekom sjednica se nije miješao, a riječ je prepustio biskupima koji su predsjedavali saborom. Ne zna se, međutim, koliko je zasjedanja bilo i kojim su redom tekla, no čini se da su pobornici arijanizma odmah preuzeli inicijativu na saboru, te su ponudili svoju formulu vjere. Među njima se najviše isticao nikomedijski biskup Euzebije. Predvodnik protivnika arijanizma i branitelj ispravne kršćanske vjere je bio sv. Atanazije, koji je kao mladi đakon došao iz Aleksandrije prateći svog biskupa Akeksandra. Kompromisni prijedlog između dvije nepomirljive strane je ponudio otac crkvene povijesti Euzebije, biskup Cezareje, koji je na koncilu preporučio da se prihvati simbol krštenja što je bio u upotrebi u njegovoj biskupiji. I biskup i car su prihvatili ovaj simbol krštenja kao ispravni, ali su ga i nadopunili kako bi bilo spriječeno svako tumačenje u duhu arijanizma. Konačno je sastavljen simbol vjere koji je u potpunosti definirao vjeru u Sina (Logosa): “Vjerujem... u jednoga Gospodina Isusa Krista, jedinorođenoga Sina Božjega. Rođenog od Oca prije svih vjekova. Boga od Boga, svjetlo od svjetla, pravoga Boga od pravoga Boga. Rođena, ne stvorena, istobitna (όμοούσιος) s Ocem, po kome je sve stvoreno.” Ovakvom formulacijom pobijaju se Arijeve postavke kako je bilo vrijeme kada Logos nije postojao, te da je stvoren iz nebitka.
Ovo Vjerovanje su potpisali svi biskupi na koncilu osim Arija i još dvojice biskupa. Ostali pristaše arijanizma (oko 15 biskupa) su potpisali to Vjerovanje tek pošto im je car zaprijetio progonom. Među supotpisnicima su bili i Euzebije Nikomedijski i Euzebije Cezarejski iako su u sebi i dalje podržavali arijanizam. Za Arija je to bila izdaja. Sam Konstantin je Vjerovanje propisao kao zakon, Arijevo naučavanje proglasio herezom, njega prognao u Iliriju, a njegove spise uništio.
Više
Linearni mod
