Lav Nikolajevič Tolstoj

[treba1]

And now - Tolstoj

Tolstoy's parents died when he was young, so he and his siblings were brought up by relatives. In 1844, he began studying law and oriental languages at Kazan University. His teachers described him as "both unable and unwilling to learn."[6] Tolstoy left the university in the middle of his studies, returned to Yasnaya Polyana and then spent much of his time in Moscow and Saint Petersburg. In 1851, after running up heavy gambling debts, he went with his older brother to the Caucasus and joined the army. It was about this time that he started writing.

His conversion from a dissolute and privileged society author to the non-violent and spiritual anarchist of his latter days was brought about by his experience in the army as well as two trips around Europe in 1857 and 1860–61. Others who followed the same path were Alexander Herzen, Mikhail Bakunin and Peter Kropotkin. During his 1857 visit, Tolstoy witnessed a public execution in Paris, a traumatic experience that would mark the rest of his life. Writing in a letter to his friend Vasily Botkin: "The truth is that the State is a conspiracy designed not only to exploit, but above all to corrupt its citizens ... Henceforth, I shall never serve any government anywhere."

Djeluje mi nekako suvremeno, ne znam zašto. Btw. veliki jebač je imao mjesec u djevici, i bio je djevica, u horoskopu, a mars mu je bio u jarcu. To tek toliko jer mi idu na onu stvar.

[treba1]

Tolstoj bi vam danas bio isto što i za života, tada je bio protivnik crkve u okvirima carske Rusije a danas bi bio u okvirima radničke klase i države. Smatrao je da odnos čovjeka i boga treba biti individualan a ne nešto nametnuto od države ili bilo kakve druge institucije. Toliko o Tolstoju.

[treba1]

War and Peace

Voyna i mir (1865–69; War and Peace) contains three kinds of material—a historical account of the Napoleonic wars, the biographies of fictional characters, and a set of essays about the philosophy of history. Critics from the 1860s to the present have wondered how these three parts cohere, and many have faulted Tolstoy for including the lengthy essays, but readers continue to respond to them with undiminished enthusiasm.

The work’s historical portions narrate the campaign of 1805 leading to Napoleon’s victory at the Battle of Austerlitz, a period of peace, and Napoleon’s invasion of Russia in 1812. Contrary to generally accepted views, Tolstoy portrays Napoleon as an ineffective, egomaniacal buffoon, Tsar Alexander I as a phrasemaker obsessed with how historians will describe him, and the Russian general Mikhail Kutuzov (previously disparaged) as a patient old man who understands the limitations of human will and planning. Particularly noteworthy are the novel’s battle scenes, which show combat as sheer chaos. Generals may imagine they can “anticipate all contingencies,” but battle is really the result of “a hundred million diverse chances” decided on the moment by unforeseeable circumstances. In war as in life, no system or model can come close to accounting for the infinite complexity of human behaviour.

Among the book’s fictional characters, the reader’s attention is first focused on Prince Andrey Bolkonsky, a proud man who has come to despise everything fake, shallow, or merely conventional. Recognizing the artifice of high society, he joins the army to achieve glory, which he regards as truly meaningful. Badly wounded at Austerlitz, he comes to see glory and Napoleon as no less petty than the salons of St. Petersburg. As the novel progresses, Prince Andrey repeatedly discovers the emptiness of the activities to which he has devoted himself. Tolstoy’s description of his death in 1812 is usually regarded as one of the most effective scenes in Russian literature.

The novel’s other hero, the bumbling and sincere Pierre Bezukhov, oscillates between belief in some philosophical system promising to resolve all questions and a relativism so total as to leave him in apathetic despair. He at last discovers the Tolstoyan truth that wisdom is to be found not in systems but in the ordinary processes of daily life, especially in his marriage to the novel’s most memorable heroine, Natasha. When the book stops—it does not really end but just breaks off—Pierre seems to be forgetting this lesson in his enthusiasm for a new utopian plan.

In accord with Tolstoy’s idea that prosaic, everyday activities make a life good or bad, the book’s truly wise characters are not its intellectuals but a simple, decent soldier, Natasha’s brother Nikolay, and a generous pious woman, Andrey’s sister Marya. Their marriage symbolizes the novel’s central prosaic values.

The essays in War and Peace, which begin in the second half of the book, satirize all attempts to formulate general laws of history and reject the ill-considered assumptions supporting all historical narratives. In Tolstoy’s view, history, like battle, is essentially the product of contingency, has no direction, and fits no pattern. The causes of historical events are infinitely varied and forever unknowable, and so historical writing, which claims to explain the past, necessarily falsifies it. The shape of historical narratives reflects not the actual course of events but the essentially literary criteria established by earlier historical narratives.

According to Tolstoy’s essays, historians also make a number of other closely connected errors. They presume that history is shaped by the plans and ideas of great men—whether generals or political leaders or intellectuals like themselves—and that its direction is determined at dramatic moments leading to major decisions. In fact, however, history is made by the sum total of an infinite number of small decisions taken by ordinary people, whose actions are too unremarkable to be documented. As Tolstoy explains, to presume that grand events make history is like concluding from a view of a distant region where only treetops are visible that the region contains nothing but trees. Therefore Tolstoy’s novel gives its readers countless examples of small incidents that each exert a tiny influence—which is one reason that War and Peace is so long. Tolstoy’s belief in the efficacy of the ordinary and the futility of system-building set him in opposition to the thinkers of his day. It remains one of the most controversial aspects of his philosophy.

Btw. lik je bio kockar i vjerovao je da puno slučajnih okolnosti doprinose uspjehu ili neuspjehu. Btw. sam spomenuo da je bio djevica u horoskopu? X∞

[treba1]

Tolstoja je njegov narod, plemstvo, osudilo, zbog toga što nije bio dovoljno plemenit, kad si kockar ništa ti nije svetinja, pa je on našao za shodno da osudi društvo iz kojeg potječe.

[Walkman]

peronja kaže:

Stižu nam hladniji dani pa se bliži i vrijeme za Tolstoja. Za ovu zimu planiram ponovit Kozake te Rat i Mir. Obić stepu.

Započeo sam Rat i Mir.
Inače nikad nisam čitao Tolstojeva djela, sa Karenjinom sam samo okvirno upoznat.
Zasad je iznenađujuće lagano za čitanje, negdje sam na 200. stranici (znam, 1100 stranica to go ).
Zanimljiv mi je opis visokog društva u Rusiji, pa popizdija bi da živim u takvom okruženju. Nije ni čudo što je Bolkonski pobjegao u bojište

Ponajviše me iritira obilje francuskog u knjizi, zbog čega svako malo moram škiljiti u fusnote, inače bi čitanje išlo ko po loju.

[treba1]

Tolstoj nije volio previše vojnu disciplinu, vjerojatno bi ga ubili da nije na nagovor brata išao u vojsku, imao je dugove koji su mu vjerojatno samo jer je služio caru oprošteni.

The best generals I have known were... stupid or absent-minded men. Not only does a good army commander not need any special qualities, on the contrary he needs the absence of the highest and best human attributes -- love, poetry, tenderness, and philosophic inquiring doubt. He should be limited, firmly convinced that what he is doing is very important (otherwise he will not have sufficient patience), and only then will he be a brave leader. God forbid that he should be humane, should love, or pity, or think of what is just and unjust.
- Leo Tolstoy

But the peasants -- how do the peasants die?
- Leo Tolstoy

Everything that I understand, I understand only because I love.
- Leo Tolstoy

[sunshinestar]

Lav Tolstoj: Život kao umjetnost

Tolstoj je gotovo jedini ruski pisac koji je megapopularan na Zapadu. No on nije samo pisac, već i filozof, utemeljitelj nove religije, legendarni bradati starac koji je i ljeti i zimi hodao bos. Junak anegdota. Prorok. Guru. Čak „ogledalo ruske revolucije“, kako ga je zvao Lenjin. Tolstojev život je sam po sebi umjetničko djelo. Mogao bi biti siže romana koji ne bi bio ništa manje zanimljiv od Rata i mira.


U mladosti je sebe disciplinirao tako kao da će postati Supermen. Uopće se nije štedio. Držao je na ispruženim rukama teške rječnike, mlatio se užetom po golim leđima. Čeličio je volju, želio je postati čovjek comme il faut, pravi aristokrata. Izvrsno je govorio francuski, upucavao se gospođama, kartao se, i pritom je često gubio. Jednom je išao s bratom na ulici, ususret im je išao nekakav gospodin, a Tolstoj je nadmeno govorio bratu: „Očito je da je taj čovjek nekakvo smeće! - Zašto? - Pa ne nosi rukavice!“. Eto! Ako nema rukavice, dakle, nije čovjek.

Rat i mir
Strast za novim pojavama dovela ga je u rat. A tamo je dobio preobilje utisaka. Jednom mu je pored nogu na Kavkazu eksplodirala granata. Gotovo da je u planinama pao u zarobljeništvo Čečenima. Luđački je tjerao konja. Nakon Kavkaza otišao je na Dunav ratovati s Turcima, otamo u Sevastopolj. Rusija je čitavo vrijeme ratovala, pa i Tolstoj. Nisu bez razloga svi ti silni ratovi u njegovim knjigama.

Nakon što se vratio u Peterburg, počeo je objavljivati. Odmah je dobio najviša priznanja. Udovica cara Nikolaja I. plakala je nad njegovim Sevastopoljskim pričama, a Aleksandar II. naredio je da se prevedu na francuski. A Tolstoj na čudo svih: napušta svijet i odlazi na selo. Kao da ga je seosko gospodarstvo privlačilo više od književnosti. Voljeli su ga seljaci, no smatrali su da je plemić čudan: „Dođeš do plemića po naredbu, a on, zakačivši se jednim koljenom za trup drveta, visi glavom prema dole i njiše se; zamršene kose, lice mu se napunilo krvlju; niti da ga slušaš, niti da mu se diviš“. Tako je Tolstoj radio gimnastiku.
Na selu je radio sve sam. Kosio, vodio stoku na ispašu, učio seosku djecu. Tolstoj je na svoj način organizirao školu. Nije bilo nikakvih udžbenika, bilježnica i domaćih zadaća. Išao je s djecom u šumu i tamo je razgovarao o životu, pričao priče, odgovarao na pitanja.

Oženio se sa Sofijom Bers. Gotovo da im se svake godine rodilo dijete. Sofija Andrejevna bila je jedinstvena žena. Ne samo to da je podnosila nejednostavni Tolstojev karakter, već mu je i pomagala. Četiri puta (prema drugoj verziji sedam) prepisivala je Rat i mir, saslušavala ga a ponekad čak i savjetovala. Prava žena za jednog pisca.
Energije je imao za dvojicu. Uči grčki, starogrčki, čita kineske mudrace, pokušava voziti bicikl. Nikad se nije zatvaro u svoju čahuru. Brinuo se za seljake, vojnike, beskućnike. Tijekom gladi u središnjim gubernijama skupljao je novac za izgladnjele. Iz svih krajeva dolazili su u Jasnu Poljanu nesretnici. Znali su da će Tolstoj pomoći. Tako je postao moralni autoritet, simbol poštenja i milosrđa. Nešto poput Ghandija ili Martin Luthera Kinga.

Kao šezdetogodišnjak proživio je duboku krizu. I stvaralačku, i duševnu. Razočarao se u književnost, civilizaciju, ljude. Jednostavno rečeno, bio je već umoran od svega. Pojavile su se misli koje su ga tjerale na samoubojstvo. U svijetu ne postoji harmonija, jači tlače slabije, ljudi troše svoj život na ispraznu zabavu. Tolstoj to više nije mogao gledati. Tad se pojavila „tolstojevština“, počeo je propovjedati asketizam i pasivni otpor nasilju i zlu. To su bila dva glavna postulata njegove nove religije. Bit je jednostavna: treba podijeliti bogatstvo, otići među narod, živjeti jednostavnim životom. Doduše, Tolstoj nije podijelio svoje bogatstvo te nije otišao sa svojeg imanja. I sam je znao za tu proturječnost, mučilo ga je to strašno. „Zar ću umrijet“, pisao je, „a da nisam proživio ni jednu godinu izvan te lude, nemoralne kuće, ni jednu godinu humano, odnosno na selu, a ne u plemićkoj kući, u izbi među radnicima, hraneći i odjevajući se kao i oni, te govoreći bez stida svima tu istinu koju znam“.

Nakon revolucije 1905. u državi je počeo teror. Tisuće ljudi završilo je zbog svojih uvjerenja u zatvorima, u progonstvu, na robiji, a Tolstoja nitko nije smio ni taknuti. Pisao je ministrima da je korijen zla u njemu, Tolstoju, da je čudno kažnjavati one koji šire njegov nauk, a da se pritom njega ostavlja na miru. Tolstoj je želio patiti, mučila ga je savjest. „Ništa me ne bi tako zadovoljilo i donijelo mi takve radosti“, pisao je, „kao da me bace u zatvor, dobar, pravi zatvor: smrdljivi, hladni, bez hrane. To bi mi u ovoj poodmakloj dobi donijelo iskrenu radost i zadovoljstvo“. No očito da je imao poseban status te ga nitko nije smio dirnuti.

Smatrao je da su njegovi rođaci luđaci, a oni su to isto mislili za njega. Žena mu je čak savjetovala da ode u toplice, da se liječi od rastresenosti. Ona ga je iskreno voljela, no nije ga uopće shvaćala. Kako se netko može odreći novca, zemlje, prava na svoja umjetnička djela? Kad je inzistirao na tome da će otići, prijetila mu je samoubojstvom. Jednom se zaista išla baciti, kao Ana Karenjina, pod vlak. Jedva su je odgovorili od te nakane. Tad je rekla da ako krene dijeliti imanje, nad njim će se ustanoviti skrbništvo. Dakle, trebali su ga strpati u ludnicu. A imanje bi svejedno ostalo u rukama obitelji.
No ipak je otišao. Jedne noći, kradomice od svih. Ženi je ostavio pismo u kojem je pisao da ne može više živjeti u toj raskoši koja ga okružuje, da želi provesti posljednje godine života u samoći i tišini. U vlaku se prehladio. Na stanici Astapovo skinuli su ga, bolesnog, iz vlaka. Posljednje sate života Tolstoj se nalazio u potpunom bunilu. „Ali seljaci, seljaci kako oni umiru“, govorio je. „Očito ću umrijeti kao grešnik“. Pred samu smrt rekao je gledajući ispred sebe: „Ne znam što da radim!“. A posljednje Tolstojeve riječi su bile: „Postoji takva masa ljudi na svijetu, a vi gledate na jednog Lava“.

Tolstoj je gotovo jedini ruski pisac koji je megapopularan na Zapadu. No on nije samo pisac, već i filozof, utemeljitelj nove religije, legendarni bradati starac koji je i ljeti i zimi hodao bos. Junak anegdota. Prorok. Guru.


http://hr.rbth.com/arts/2014/03/29/l...ost_26357.html

[treba1]

Ma lik je štitio seljake i nije volio napučena mjesta, to je poznata stvar. Drugo je nešto ovo Rusko idealiziranje lika i djela Staljina, Lenjina i tako redom. U odnosu na te seljake je bio grešnik i to je uvijek napominjao, seljaci su bili svetinja, idealizirao je selo i oponašao seljake. To je bilo vrijeme moralnih vrijednosti i moraliziranja, vidi Dostojevski, pa nije mogao puno pobječi iz okoline u kojoj je živio, svi su oni bili nužno i heroji. Na zapadu mnoge pisce nisu vrednovali kao u Rusiji jer ih nisu idealizirali kao u Rusiji.

[treba1]

još samo da mi ne pobjegne ć i bit će sve u redu : )

[bhavatarini]

sunshinestar kaže:

AKo je neko spamer, onda si ti sa svojim postovima koji nemaju veze s temom.

Pa da, nisi ti (samo) spamer. U pitanju je običan jeftini post hunting.
Daj pročitaj tog Tolstoja i Dostojevskog, umjesto što im ovako glupo zatrpavaš teme i reci nešto pametno i nešto svoje. Koja je poanta ovoga?
A istu stvar posvuda radiš. Šta si na Jezikoslovlju isto nedavno bio napravio, fuj, mislila sam da će mi oči otić od silnog rolajzanja.

[Walkman]

Rat i mir sam nedavno dovršio.
Najbolji roman koji sam ikad pročitao.
Ja ne mogu vjerovati da me roman od 1200-1300 stranica toliko držao napetim, kao ovaj.
Ne mogu mu oprostiti masivno korištenje francuskog (nek se vidi da se kurčim s tim što znam 12 jezika) te onaj finalni esejistički dio od 40-ak str., ali priča debelo nadmašuje nedostatke.
Žao mi je što je Tolstoj ubio Bolkonskog, po meni najimpresivniji lik u romanu.
Genijalno opisuje rat, što je tim impresivnije jer vremenski nije bio prisutan u tom ratu .
Ne znam zašto to nismo imali za lektiru u srednjoj. Usprkos količini stranica, roman je mnogo, mnogo zanimljiviji od većine romana koje sam morao onomad čitati.

P.S. Nedavno sam pročitao i Uskrsnuće.
Osim zanimljivog Nehljudova, roman mi je nevjerojatno slab, uzevši u obzir autora romana.
Naivna radnja (baš svi su pristali na Nehljudovljove želje, I don't think so), glupa Maslovljeva, kretenski kraj... Strašno razočaranje.

[mimma7]

meni uskrsnuće nije bilo loše, ali čitala sam ga u srednjoj školi, pitanje je kako bi mi sad išlo.

[Gustowny]

nije najveci ali ima segmenata koje mu visoko cijenim.
naravno, bila je tlaka citati ga kao obaveznu lektiru, no retro, u sjecanju ostaju samo biseri a sve drugo je na razini sapunjare.

dio ane karenjine od levinovog odlaska k materi do aninog samoubojstva mi je nesto najljepse ikad napisano, wirginia woolf i drugi pisci struje svijesti su mogli samo slinit na taj dio. takodjer primjer pisca koji voli svoj lik i to pokazuje (dvije najvoljenije osobe autora tolstoja su pierre bezuhov i ana karenjina). aleksej karenjin koji je zamisljen kao negativna, nesimpaticna osoba mi je jedan od najdrazih likova, a konstantin levin, zamisljen kao nadasve pozitivan lik mi je bio nepodnosljivo dosadan (kako kod prvog citanja tako i danas) i da sam bio na mjestu kiti zagutio bih ga prve bracne noci.
o ratu i miru ne znam sto bih rekao osim da me se dojmio opis odnosa kneginjice marje s ocem diktatorom.

nisam ga dugo citao pa cu samo postavit dva meni najljepsa ulomka iz ane karenjine:

- Daj obuci crni kaput da bi odmah mogao svratiti do grofice Bolj.
- Ama zar je to baš tako potrebno?
- Ah, svakako! Grof je bio u nas. Eh, zar je to teško? Svratiš, sjedneš, porazgovaraš pet minuta o vremenu, ustaneš i odeš.
- Eh, nećeš mi vjerovati, toliko sam se od toga odvikao da me prosto stid. I šta? Došao tuđ čovjek, sjeo, sjedio malo bez ikakva posla, njima zasmetao, sebe oneraspoložio te otišao.
Kiti se nasmija.
- Pa valjda si ti išao u posjete kao momak?
- Išao sam, ali me uvijek bilo stid, a sad sam se tako odvikao da bih bogme radije dva dana bio bez ručka nego da učinim taj posjet. Toliko me stid! Meni se sve čini da će se oni uvrijediti, kazat će: zašto ovaj dođe, a nije imao nikakva posla?
- Ne, neće se uvrijediti, ja ti za to odgovaram - reče Kiti smiješeći se dok mu je gledala u lice.

.................................................. ..................................


- Možda ne primaju? - reče Levin ulazeći u predvorje doma grofice Bolj.
- Primaju, izvolite molim - reče vratar okretno mu skidajući bundu.
"Baš mi se nimalo ne ide - mišljaše Levin uzdahnuvši dok je skidao jednu rukavicu i popravljao šešir. - Eh, zašto li ja idem? Pa šta ja imam s njima razgovarati?"

Prolazeći kroz prvi salon, Levin na vratima susrete groficu Bolj koja je zabrinuta i stroga lica nešto naređivala sluzi. Spazivši Levina ona se osmjehne i zamoli ga da pođe u drugi manji salon odakle su se čuli glasovi. U tom su salonu u naslonjačima sjedile dvije grofičine kćeri i jedan, Levinu poznat moskovski pukovnik. Levin im priđe, pozdravi se te sjede pored divana držeći šešir na koljenu.

- Kako zdravlje vaše žene? Jeste li bili na koncertu? Mi nismo mogli. mama je morala biti na zadušnicama.
- Da, čuo sam... Baš nagla smrt - reče Levin.
Dođe grofica, sjede na divan te i ona upita za ženu i za koncert.
Levin odgovori te ponovi pitanje o nagloj smrti Apraksine.
- Ona je uostalom uvijek bila slaba zdravlja.
- Jeste li bili jučer u operi?
- Da, bio sam.
- Luka je bila vrlo dobra.
- Da, vrlo dobra - reče on pa, budući da mu je bilo posve svejedno što će o njemu misliti, uze ponavljati ono što je već stoti put slušao, o osobitoj darovitosti ove pjevačice. Grofica se Bolj pretvarala da sluša. Zatim, pošto je on prilično dugo govorio te ušutio, uze govoriti pukovnik koji je do tad šutio. Pukovnik isto tako započe o operi i o rasvjeti. Naposljetku, rekavši nešto o predviđenom folle journee kod Tjurina, pukovnik prasne u smijeh, zagrmori, ustane i ode.
Ustane i Levin, ali po grofičinu licu primijeti da njemu još nije vrijeme za odlazak. Treba ostati još časak-dva. zato sjedne.
Ali budući da je jednako mislio o tome kako je sve to glupo, nije nikako mogao pronaći predmet za razgovor pa je ušutio.
- Vi ne idete na javnu sjednicu? Kažu, jako je zanimljivo - uze grofica.
- Ne, obećao sam svojoj belle-soeur da ću doći po nju - reče Levin.

Nasta šutnja. Mati se i kćeri još jednom zgledaše.
"Eh, rekao bih, sad je vrijeme", pomisli Levin te ustane.
Dame mu stegoše ruku i zamoliše da ženi isporuči mille choses.

Htjela je da se baci pod prvi vagon kad je svojom sredinom došao do nje. Ali je crvena torbica, koju je ona bila započela skidati s ruke, zadrža, te je već bilo kasno: sredina prođe mimo nju. Valjalo je čekati idući vagon. Obuze je osjećaj nalik na onaj što ju je podilazio kad se pred kupanje spremala da uđe u vodu, i ona se prekrsti. Vična kretnja znaka križa izazva u njenoj duši čitav niz djevojačkih i djetinjskih uspomena, i odjednom pršte mrak koji joj je sve bio prekrivao, i život joj se u jednom mahu ukaza sa svim svojim svijetlim prošlim radostima. Ali ona nije skidala očiju s točkova drugoga vagona koji se primicao. I upravo u trenutku kad se sredina točkova poravna s njome, ona odbaci crvenu torbicu pa se, uvukavši glavu među ramena, baci pod vagon na ruke te se lakim pokretom, kao da se sprema odmah opet ustati, spusti na koljena. I u isti taj mah ona se prestravi od onoga što čini. "Gdje sam? što to činim? Zašto?" Htjela se podići, odbaciti se nazad; ali nešto golemo, nesmiljeno lupi je u glavu i povuče za leđa. "Gospode, oprosti mi sve!" progovorila je osjećajući da se više ne može boriti. Seljačić onaj, mrmljajući nešto, radio je oko onog željeza. A svijeća pri kojoj je ona čitala knjigu prepunu nemira, obmana, nevolja i zla, planu svjetlošću življom no ikad, osvijetli joj sve ono što joj je prije bilo u mraku, zapucketala je, stala blijedjeti te se zauvijek ugasla.

[Andreas Sam]

Velika literatura prevedena na scenski jezik privlači pažnju čitajuće publike, što je bazični adut Krojcerove sonate, nove predstave Opere i Teatra "Madlenianum". Sledeći adut je Irina Dečermić, preciznije – činjenica da je ona, pijanistkinja po obrazovanju, adaptirala novelu Krojcerova sonata Lava Tolstoja i delove iz Dnevnika Sofije Tolstoj i dramatizovala ih, da u predstavi glumi Sofiju Tolstoj i Ženu, da svira na sceni, da je autor kostima, ali i da je predstavu režirao njen suprug Goran Šušljik, a da joj je partner u ulozi Poznjecova Žan-Mark Bar, bivši suprug.

...

Krojcerova sonata Irine Dečermić, kao i Tolstojeva, priča je o muškarcu i ženi, braku, ljubomori, slobodi, muzici...

"VREME": Zna se da je Tolstoj zaplakao dok je slušao Betovenovu Krojcerovu sonatu na koncertu na svom imanju, i da je posle toga napisao istoimenu novelu. Da li je Sofija Tolstoj u svom dnevniku objasnila šta ga je potreslo?
IRINA DEČERMIĆ: U dnevnicima je samo zabeležen taj trenutak, nema objašnjenja. S obzirom na to da je Tolstoj bio veliki poznavalac muzike, emocije koje je u njemu ona izazivala sigurno nisu bile površne. Muziku je doživljavao kao ljubavni čin. U Krojcerovoj sonati je spojio ženu i muziku. Kad Poznjecov, glavni lik novele, ubija svoju ženu, time Tolstoj ućutkuje i muziku koja je u njemu probudila strasti kakve u njemu budi žena. U jednom periodu svog života Tolstoj je želeo da se odrekne muzike, smatrao je da je nezdrava insistirajući na folklornoj muzici koju su pevali mužaci na njihovom imanju. Njegovu suprugu Sofiju je to užasavalo zato što je njoj muzika bila beskrajno važna. S obzirom na to da su njih dvoje stalno vodili ljubav i rat u isto vreme, možda je Tolstoj odlučio da se odrekne ljubavi prema muzici kako bi napakostio Sofiji. Sofija je to doživljavala kao da se on odriče nje.

U Krojcerovoj sonati Tolstoj tvrdi da je muzika kriva za zločin.

Tolstoj je morao nekog da okrivi i da Poznjecova oslobodi bola zbog ženine prevare. Ali i po tome se vidi da Tolstoj piše na fascinantan i jedinstven način o muzici. Ako on tvrdi da muzika budi takvu emociju da može da izazove zločin, znači da je on u samoj muzici, u centru njene suštine, znači da on, iako je možda ne razume, oseća muziku. A to, naravno, boli.

Poznjecovljeva supruga, koju on ubija, nema ime. Ona je samo – žena. Međutim, Tolstoj ima lepo mišljenje o ženi kao takvoj. Da li zbog svoje supruge Sofije? Kakva je ona bila?

Tolstoj se divio ženi, i na neki način ju je branio pravdajući njene greške muškim ustrojstvom na koji su žene morale da pristanu. On je na strani žene. A Sofija, ona me je fascinirala. Imam utisak da je živela pet života, bila je ono što mi danas zovemo – moderna žena. Imala je neverovatnu snagu, zamislite biti majka trinaestoro dece, vodila je računa o imanju dok se Tolstoj bavio svojim genijem. Bio je to ozbiljan posao u kome s eona ponekad nije snalazila pa je bilo krađe, štete, gubitaka. Istovremeno bila je Tolstojeva sekretarica, svake večeri je prepisivala njegove škrabotine svojim urednim, lepim krasnopisom. Zamislite da nakon celog dana posla morate da sedite i sređujete tekstove muža koji vas pritom još i kinji. Sofija mu je bila saradnik, zna se da mu je ona savetovala kako treba da izgleda balska haljina Ane Karenjine, sve dok se u njemu nije desio revolucionarni prevrat i dok im u kuću nisu došli Čertkov i ostali navodni njegovi obožavaoci i sledbenici. Sofija se bavila fotografijom u vreme kad je fotografija bila nešto sasvim novo, želela je da uči, da napreduje. Njene fotografije su fantastične, slikala je. Pitam se kad je sve to stizala da uradi. O Sofiji se govorilo da je bila tvrda, nešarmantna, neduhovita. Ja mislim da ona nije imala uslove da bude drugačija, i da se fantastično držala s obzirom na njegovu genijalnost i njegovu narav. Bila je čvrsto zakovana za zemlju dok je on leteo svetom sa svojim idejama. Uostalom, od onog drugog zavisi kako ćete vi da se osećate i koliko ćete biti šarmantni i duhoviti. On je stalno bio u prevrtanjima da li je voli ili mrzi, stalno joj je pretio da će otići i molio za oproštaj. Otišao je tek pred smrt. Njihov ljubavni odnos je bio kompleksan zato što je Tolstoj želeo da se oslobodi strasti koju je ona budila u njemu. On je u njoj video neprijatelja. Bilo ga je stid seksualnosti, o tome govori u Krojcerovoj sonati. I hteo je da je se oslobodi. Ispostavilo se da je u pravu, da svet zaista ide u pogrešnom pravcu. Lepota više ne teži samoj sebi, već seksualnosti. A seksualnost je postala mamac. Retko koja mlada osoba danas ne oseća pritisak da mora da izgleda kao hiljadu dolara. Cilj je da se bude poželjan da bi se neko namamio, a ne da se bude lep lepote i uživanja radi. O tome piše Tolstoj.

I vaša predstava, naravno poštujući Tolstojevu novelu, poručuje da je brak poguban po ljubav.

Brak je partnerstvo, vi u braku delite sve, delite život. I kao i u svakom partnerstvu, i u braku ste ravnopravni. Za to se zalaže moderna žena. Moderan muškarac, u svom kodu instinktivno ne prihvata ravnopravnost u partnerstvu. On ima veliki zadatak da redukuje sebe kako bi postao partner modernoj ženi. U braku vi ili postajete žena koja služi svome mužu, ili ste na pijedestalu. Ni jedno ni drugo nije prirodno. Zato je između njih konstantna borba. Tolstoj kaže da žena, umesto da je muškarcu pomagač u kreaciji sveta, ona mu je neprijatelj. I obrnuto.

(deo intervjua sa Irinom Decermic koji je objavljen u nedeljniku Vreme, br. 1278, jul 2015.)