Natrag   Forum.hr > Društvo > Povijest > Domovinski rat

Domovinski rat Domovinski rat bez politike

Odgovor
 
Tematski alati Opcije prikaza
Old 09.04.2011., 10:00   #41
Quote:
TinkiVinki kaže: Pogledaj post
Hvala na zaista dobrom i detaljnom odgovoru,mislim da je Tudjman cvikao od Srbije i da bi se tesko odlucio za napad na SBO jer je tu bila blizina granice i velika mogucnost da VJ reaguje sto se vidi i u Brionskim transkriptima de kaze svojim generalima onako ostro"nesmemo se dati isprovocirati i dati povoda Jugoslaviji da udje u rat ",iz ovoga se jasno vidi koliko se on bojao reakcije VJ.
Ali da bi bilo krvavo izmedju HV i 11 ISK SVK bilo bi.
nije nitko cvikao ni sumnjao u ishod nego je tuđman bio realan covjek koji je zelio izbjeci nepotrebne zrtve na obje strane a vi se sprdate s njim
on je bio vrlo mudar politicar i zelio je prvenstveno sve najbolje za svoj narod
imali smo snimljeno svaki pedalj tadasnje sr jugoslavije sve do novog sada i znali smo za svaki vas topnicki polozaj a posto smo imali ograniceno raketa za orkan one su trebale udarati po najudaljenijim mjestima koncentracije vaseg topnistva u vojvodini da se doslo do sukoba...
Mustang51 is offline  
Odgovori s citatom
Old 09.04.2011., 13:18   #42
Quote:
baranjac13 kaže: Pogledaj post
Bio je jos jedan zanimljiv slucaj, kada su nasi inzinjerci pustili niz Dravu splav sa ogromnom kolicinom trotila i aktivirali ga daljinski ispod Dravskog mosta, most naravno nije bio srusen ali se od eksplozije zatresao ceo Osijek i zavladala je opsta panika.
Istina je da se zatresao cijeli Osijek. Popucala su stakla na kućama kilometrima daleko od mjesta eksplozije. Opća panika je kvalifikacija koju ćeš morati dodatno obrazložiti jer ne odgovara onome čega se ja sjećam. Možda određenu pomutnju dok se nije saznalo o čemu se radi. Krivo su vas obavijestili o psihološkom učinku toga pokušaja.
__________________
"you don't need a weatherman to know which way the wind blows"
Tuli_Kupferberg is offline  
Odgovori s citatom
Old 10.04.2011., 14:29   #43
Quote:
Tuli_Kupferberg kaže: Pogledaj post
Istina je da se zatresao cijeli Osijek. Popucala su stakla na kućama kilometrima daleko od mjesta eksplozije. Opća panika je kvalifikacija koju ćeš morati dodatno obrazložiti jer ne odgovara onome čega se ja sjećam. Možda određenu pomutnju dok se nije saznalo o čemu se radi. Krivo su vas obavijestili o psihološkom učinku toga pokušaja.
Eksplozija se dogodila oko 5km uzvodno od Osijeka, oko 29km na Dravi od ušća u Dunav kod vikend naselja Karašica kod Josipovca, ekspozija je bila snažna i bilo je ribe po kukurizima oko Drave, evo slika:

http://img577.imageshack.us/img577/6817/eksplozija.jpg

Tako da nema govora o smišljenom daljinskom aktiviranju eksploziva ispod dravskog mosta u Osijeku kako baranjac13 navodi!
Falkon is offline  
Odgovori s citatom
Old 10.04.2011., 19:20   #44
Ostanimo ponizni...

Jesmo ih sprašili (žao mi je što nisam sudjelovao) , ali imajmo na pameti da su nam oni sami otvorili vrata pobjede , i to upravo sa svojom bahatošću i gledanjem na Hrvate kao na genocidne bečke konjušare...

Nemojmo sad mi bit kao oni da im stajemo na žulj na svakom koraku , da još ne bi postali kao oni... ovo govorim baš zato jer sa njima i sam prečesto izgubim živce...



U vezi Baranje i istočne Slavonije 1995. treba reći dvije jednostavne istine...

Prvo , Jugoslavija je tamo 1995. i bila u uključena u rat , jer su tamo držali vojsku iz Srbije , i to profesionalne vojnike i rezerviste koji su tamo dolazili po naredbi iz Beograda... a i paravojne jedinice isto su tako dolazile po naredbi , zna se čijoj... tko misli drugačije misli krivo , i to je njegov problem...

Možemo govoriti jedino o dovlačenju dodatnih snaga VJ...

Istočnoslavonski korpus do 1995 brojao je službeno oko 20 000 vojnika (neslužbeno više) , a nakon Oluje preko 30 000 vojnika... ovo ni približno nisu bili domaći borci jer ih oni ni približno ne mogu toliko skupiti... ni približno... Na 70 000 podunavskih Srba ne možeš skupiti više od 7000 vojnika , a pogotovo ih ne možeš skupiti u situaciji u kojoj Srbi oko Vukovara 1991. preko televizije prijete domaćim ljudima da se vrate u borbu za Vukovar i poginu kao i oni koji su ostali... Trenutno ne vidim načina na koji su podunavski Srbi 1995. mogli skupiti više od par tisuća boraca... i nemojte ni gubiti vrijeme na priče o mobiliziranim babama , jer one su mobilizirane do trenutka dok ne dobiju metak u čelo - onda su opet civili... civili nisu bili po tim popisima (možda pokoja iznimka)...


Drugo , pomeli bi ih jer takva im je sudbina...


Baranjac , ti možeš mislit da to nije tako , ali ako ste tamo u Baranji imali samo 20-tak mrtvih (niste) , onda o održavanju položaja u teškoj situaciji znaš koliko i ja...

Niste 1991. bili kadar zaustaviti ofanzivu na vama tada najvažniji dio ratišta - Zapadnu Slavoniju , gdje deseci tisuća vojnika JNA nisu bili kadar zaustaviti 12 naših nepotpunih , maltene golorukih brigada , a zaustavili bi našu cijelu vojsku u trenutku kada ste svjesni da ste izgubili rat...

Kad bi vam došli Tigrovi i Gromovi , ostale bi vam samo duge kolone i živčani slomovi...

Meni je drago da ti i tvoja obitelj ovo niste morali doživjeti , ali još mi je draža pomisao na ogromnu snagu Hrvatske Vojske koja je tako velika da su oni s vaše strane , koji se zbilja razumiju u odnose snaga , odlučili pred tom silom položiti oružje prepustivši područje mirovnoj reintegraciji , procjenjujući očito da je poraz neizbježan...

Hvala vam na tom priznanju !!!

Budući da je to područje bilo zaštićeno područje UN-a , Srbija je itekako imala politički okvir za vojno djelovanje i nema šanse da bi vi nama to prepustili sve do trenutka dok ne biste bili potpuno sigurni da ga vojno ne možete zadržati...

Ti kažeš: "Ne bi Milošević dopustio još jedan egzodus"...

Pa za njega je ova odluka o mirnom prepuštanju Baranje i Slavonije bila gora od egzodusa... čovjek se posrao na vlastiti posao i u srpskoj si povijesti zaradio ime izdajice...

A što se tiče morala Srba iz Srbije u ovome ratu , dovoljno je samo pitati zašto u Srbiji nije bilo prosvjeda za povratkom krajine , niti bilo kakve dreke oko prepuštanja Slavonije "ustašama"... zašto obični Srbi nisu digli glas , kao što je slučaj sa Kosovom... ?

E pa zato što takva vrsta morala među Srbima ne postoji...

Zadnje uređivanje Keva : 10.04.2011. at 19:27.
Keva is offline  
Odgovori s citatom
Old 12.04.2011., 02:41   #45
Quote:
Keva kaže: Pogledaj post
Ostanimo ponizni....
Iskreno ti čestitam!!! Ovdje je sve rečeno.

Zadnje uređivanje rezon@tor : 12.04.2011. at 12:09.
makaay is offline  
Odgovori s citatom
Old 26.06.2011., 18:30   #46
Smiješna stvar o kojoj do neki dan ( proslava 20. godina 107. brigade) nisam razmišljao je ta da Srbi nikada nisu bili do Drave. Osim pokojeg odvažnog snajperista koji nas je patio na području Bistrinaca. A i on je toliko bio stručan da nikada nije mijenjao položaj pa je i završio tako, viseči u nekim rašljama na topoli dobrih dva - tri tjedna dok ga jedne noči nisu skinuli. Rekoh smješno je to. Čamiš tamo na bentu a od tebe do Drave šuma i ne znaš koga u toj šumi ima. A bilo je. Koliko puta smo ih gledali kako igraju nogomet na tabli pored Gakovca, ili vade repu. Al čudno ovi što vade repu imaju stražu ili... Jake vojske. Dođeš im u bunker, ukradeš neki komad oružja čisto da se imaš preseravat pred svojima di si bio i skuže te i tu počne pucnjava, ti bris u šumu al oni ne idu za tobom. Čudno.
Pa stave cigu pred šumu i daju mu kalaš i sanduk municije da plaši divljač jer su im aktivirala minska polja. A u prvim redovima stari Mađari i naši koji su ostali. A ovaj "pravi" negdje u Jagodnjaku ispija x-to pivo i zavija Marš na Drinu. Kako ona stara kaže : " Sačuvaj me Bože srpskoga junaštva..." Dobro ima i nastavak.
Znate zašto smo mi dobili ovaj rat osim toga što smo branili svoje i branili se srcem. Zato što smo bili budale i kreteni kojima nije trebo alkohol i droga ( ne kažem da ga nije bilo). Odvažni i domišljati. Sjetim se lažnih minobacačkih baterija. Odmakneš se jedno kilometar od položaja, nasječeš ravnih komada drveta veličine cijevi minobacača i fino obojaš, postaviš kad gle. Helikopter se diže i snima pa snima. Pa onda drugi dan kad počnu udarat po " položajima" a ti fino sjediš u rovu i umireš od smjeha. I tuku li ga tuku. Samo vi tucite dečki. Budale šta sa kažem.
bujtar is offline  
Odgovori s citatom
Old 14.09.2011., 15:43   #47
Quote:
baranjac13 kaže: Pogledaj post
SBO- skracenica za Sremsko Baranjsku Oblast

Nisi me smorio pitanjima, ne brini.

1995.....

Pocetkom 1995 u Baranji je bilo relativno mirno, nije bilo borbenih dejstava, nasa vojska se nalazila na linijama odbrane koje su bile iste kao i 1992. U te tri godine nije se puno promenilo u organizaciji Srpske Vojske Krajine, dok je Hrvatska Vojska dosta ojacala, mi smo toga bili svesni i pocelo se raditi na tome. U razgovoru sa jednim oficirom UN, Belgijancem, (u Baranji su bili stacionirani vojnici iz Belgije) krajem 1994, rekao mi je da bi u slucaju napada Hrvatska Vojska bila za manje od 3 sata u Belom Manastiru i na Dunavu, neki nasi vojnici i podoficiri su se na to samo podrugljivo nasmejali, medjutim ja moram priznati da on nije bio daleko od istine. Kada sam vec spomenuo tog Belgijskog oficira moram da kazem da nas je redovno obavestavao o rasporedu hrvatskih snaga, brojnom stanju, tehnici itd.
Mi nismo imali organizovane rezervne polozaje, u slucaju napada i pada prve linije mi bi smo morali improvizovati odbranu negde u dubini Baranje,nismo vise imali premoc u oklopu jer su se oklopne jedinice JNA povukle u Srbiju 1992 a nama su poslali stare T-34, nedostajalo je skolovanih oficira, desavalo se da cak komadant bataljona bude obican vojnik, doduse dobar i proveren borac ali bez nekog velikog vojnog znanja. Toga je svestan bio i komadant Baranjske Divizije Pukovnik Stojan Mladenovic i te 1995 se krenulo na reorganizaciju a posebno posle "Bljeska" jer se znalo da je "drugo poluvreme rata" na pragu a vremena bilo sve manje.
Pitate me za moral...opisat cu vam kakav je bio moral u Baranji posle Oluje ali to moramo podeliti na dva dela; na civilni deo stanovnista i na vojnike; Civili su bili dosta uplaseni, nepoverljivi prema vlasti i politici, ogorceni, tu i tamo se pricalo kud ce ko ako Hrvati napadnu ali sto je interesantno niko nije napustao Baranju cak ni u oktobru 1995 kada se ocekivao napad niko nije otisao iz Baranje cak ni zene i deca imucnijh ljudi, funkcionera, politicara itd svi su ostali, ipak smo mi Baranjci malo drugaciji mentalitet od Dalmatinaca a to se moze objasniti tako sto je svako imao nekoga u vojsci a sad cu vam opisati stanje morala u vojsci; moral u vojsci je na veliko iznenadjenje bio jako dobro, a sada cu vam objasniti i zasto;
1- vojnici nisu imali puno izbora, bili su dosta razocarani u sve sto se desavalo, bili su stavljeni pred zid... ili ce se boriti i pobediti ili ih ceka njih i njihove familije izbeglistvo u u Srbiji a to znaci sportske hale, javne kuhinje...
2-politicki vrh Srbije je video da ne mogu dozvoliti jos jedan egzodus Srba jer bi to verovatno znacilo i njihov kraj pa su resili da se ovaj teritorij brane po svaku cenu, zato su poslali veliki broj vojnika i tehnike u SBO sto je vojnicima iz Baranje ulivalo samopuzdanje i nadu da nisu prodani
3 - izvrsena je totalna mobilizacija, sve sta je moglo nositi pusku nosilo je a koji nisu bili u stanju da nose ili nisu hteli iz verskih ili nacionalnih razloga regrutovani su civilnu zastitu, sanitet, radne jedinice itd...
4- komandant Baranjske Divizije je stalno bio na prvim linijama sto je vojnicima dalo do znanja da on ne planira da bezi i to je jos vise ucvrstilo moral
5-svima je vise bila puna kapa izdaje i povlacenja, bilo je vreme da konacno Srpska Vojska zabelezi pobedu i svi su u to verovali

Pitate te me sta bi bilo da je HV napala....mi sada mozemo da nagadjamo sta bi bilo kad bi bilo ali jedno je sigurno bilo bi puno krvi i sa vase i sa nase strane.
Ja sam citao kako je trebao izgledati napad na Baranju; napad bi se izveo tako sto bi se Baranja podelila na tri dela vatrenim kanalima ili ti "vatrenim kocijama" izbilo na Dunav, opkolile nase snage i navele na predaju, to lepo zvuci na papiru ali moje licno misljenje je da je HV napala ne bi dobro prosla.

U jesen 1995 otpocela je operacija odbrane Baranje pod nazivom "Bedem" mi smo bili jako dobro ukopani, u dubini od nekoliko kilometara imali smo nekoliko linija odbrane na kojima su bili vojnici spremni za borbu, doslo je jako puno dugih cevi i oklopnih jedinica (doduse starije proizvodnje) koje su bile rasporedjene po celoj duzini odbrane, tako da smo se u zargonu salili da necemo uposte morati puske koristiti, doslo je jako puno vojnika i policajaca iz Srbije, dobrovoljaca, profesionalnih vojnika ali i mobilisanih izbeglica. U mestu Knezevo nalazili su se padobranci 63 Brigade, dosli su pripadnici Crvenih Beretki pod komandom Pukovnika Vasilija Mijovica, ako ste gledali emisiju Jedinica znate o kome pricam, svako raskrsce u Baranji je pretvoreno u utvrdu, bunkeri su bili na svakom koraku, dobili smo i nekoliko helikoptera Mi-8 i Gazela naoruzanih Maljutkama za protuoklopnu borbu. I ne treba zaboraviti da je sa druge strane Dunava vojska tadasnje SRJ bila spremna da stupi u borbu a sto bi verovatno i ucinila da je HV napala a to bi znacilo totalni rat na Balkanu. Jos jedna jako bitna stvar u odbrani bila je i geostrateski polozaj Baranje, koja je bila okruzena dvema rekama i Madjarskom granicom tako da i nije bas bilo puno mesta na kojima bi se mogao izvesti proboj.

Sto se tice izvidjacke jedinice Nevidljivi, ona se nalazila na linije fronte prema Osijeku i u Kopackom Ritu, poznat mi je taj slucaj kada su napali taj kamion koji je vozio smenu na prvu liniju.
U jesen te 1995 bilo je povremenih carki i artiljerijskog napucavanja ali nista ozbiljnije, secam se da su u reonu lugarnice Staro Selo pripadnici 107 Brigade HV iz Valpova cesto provocirali gadjajuci nase bunkere preko Drave dok nasi nisu zestoko uzvratili na vikend naselje kod Narda gde su se nalazile njihove jedinice, nije mi poznato da li je u tom napadu bilo zrtava.

Bio je jos jedan zanimljiv slucaj, kada su nasi inzinjerci pustili niz Dravu splav sa ogromnom kolicinom trotila i aktivirali ga daljinski ispod Dravskog mosta, most naravno nije bio srusen ali se od eksplozije zatresao ceo Osijek i zavladala je opsta panika.

U Kopackom Ritu cesto se znalo desiti da se nase jedinice moraju povuci iz bunkera i rovova zbog izlivanja Drave, tako je doslo i do jednog okrsaja posto su Hrvati dosli do nasih rovova misleci da nema nikoga unutra, kada su prisli dovoljno blizu nasi vojnici pripadnici 60 Brigade su ih zasuli rafalima i bombama tada su Hrvati imali cini me se 2-3 poginula.
Nije bilo panike??? Ti pricas bajke, ja sam bio u Baranji citavo vrijeme rata. Kazes bio je mir, a to sto ste tromblonirali i minirali kuce Hrvatima i Madjarima koji su ostali u Baranji i maltretirali nas, to si zaboravio..
Ja mogu reci da je bilo totalno rasulo, pogotovo kad je pao Knin. Bio je muk. Nije lijepo sto to kazem, ali bas je bilo krasno gledati kamione kako idu za Srbiju, jer oni koji su imali para su vec krenuli u bezaniju (koji su imali stanove, kuce po Srbiji). Dakle, ostala je sirotinja u Baranji, takve je bilo vecina, svi koji su se dovoljno nakrali su zbrisali za Srbiju.
Nikakvog znacajnog otpora ne bi bilo, jer je Baranja jos i ravnica i lakse je prodirati. A o tome sto vam je belgijski oficir javljao, heheh. Pricao je i meni nizozemski oficir za srpke polozaje u Zapadnoj Slavoniji, da to Hrvati nikad nece osvojiti kako su ovi ukopani - sve je bilo rijeseno brzo.
Steta sto vas HV nije pregazio, znam da bi bilo zrtava, ali to ste zasluzili za sva zla koja ste radili u Baranji i za sve ono granatiranje Osijeka i ubijanje civila.
rampage is offline  
Odgovori s citatom
Old 17.09.2011., 04:29   #48
Drugog travnja 1992. oko 22,00 sata primili smo zapovijed za napad na Baranju.
Prema planu koji nam je bio izložen napad se trebao odvijati na cijeloj
liniji obrane od mađarske granice do Kopačkog rita. Uz potporu artiljerije,
tenkova bili smo uvjereni u puni uspjeh.
Strahovali smo, ali se i radovali što ćemo konačno protjerati četnike.
Moj je vod dobio zadatak da zauzme cestu između Torjanaca i
Nevesinja.
Bio sam zadovoljan što nećemo voditi borbe u naselju.
Pokret je bio u 01,00 sat. Kamionima smo stigli do obale Drave pa
čamcima na polazni položaj.
61
Raspoređeni u šumi, čekali smo svitanje, drhtali od prohladnog jutra,
straha, uzbuđenja, neizvjesnosti.
Izviđači su krenuli za mraka i na cijeloj liniji napada u 06,00 sati otvorili
vatru na stražare na nasipu.
Na pravcu je napada 1. satnija predvođena zapovjednikom Antunom
Petrovićem došla do samog nasipa i uz pomoć izviđačke postrojbe „Crne
vrane“ napadala „karaulu“.
Tu je poginuo Josip Vrbanić Beli iz Rakitovice i Željko Tomić, prognanik
iz Baranje. Teško je ranjen Gotal, a Vladimir Žanić je pogođen snajperskim
metkom u glavu te je preživio samo zahvaljujući odličnoj američkoj kacigi
koja je usporila metak.
„Karaula“ je gotovo potpuno uništena, a neprijatelju naneseni veliki
gubici u ljudstvu.
Na pravcu napada 3. satnije imali smo također teške gubitke, ali i
uspjeha.
Pokušat ću detaljnije opisati tijek napada na ovom pravcu. Ova je knjiga
premala da se opišu svi događaji toga dana, no događanja na ovom dijelu
crte bojišta smatram posebno bitnim jer je to jedino mjesto gdje smo uspjeli
probiti prvu crtu obrane neprijatelja i voditi borbu s druge strane nasipa.
Opisujem subjektivno, prema vlastitom sjećanju i sjećanju nekolicine
suboraca. Nemam namjeru davati konačne sudove, već samo pokušati
opisati događaje, atmosferu i vlastite osjećaje. Neki detalji su mi zasigurno
promakli, neki su iz drugog kuta gledanja izgledali drugačije. Za neke sam
situacije zaključio da zaslužuju detaljniji prikaz, kao i postupci pojedinaca
koji mogu služiti na ponos njima, njihovim potomcima, Hrvatskoj vojsci i
narodu.
Nakon što su izvidnici izvršili prvi udar, stvorili su prostor za prolaz preko
nasipa, no greškom veze nisu nam mogli odmah javiti o svom uspjehu pa
smo izgubili tempo napada.
Lijevo i desno od nas čula se puščana i mitraljeska paljba, izmiješana s
detonacijama tenkova i topova.
Nakon gotovo sat čekanja, zapovjednik satnije Drago Lazar naredio
je pokret. U borbenom smo rasporedu krenuli kroz šumu prema nasipu s
kojeg se čula sporadična pucnjava. Na tristotinjak metara od nasipa šuma
se iznenada prorijedila i našli smo se na otvorenom prostoru. Ispred nas
se nalazio rov s mitraljezom koji nas je zasipao rafalima. Polijegali smo iza
rijetkih hrastova. Mitraljez je bušio stoljetno hrašće i debele topole kao da su
od papira, a po nama je padalo iverje.
Više smo od pola sata ležali i puzali od drveta do drveta sklanjajući se od
mitraljeza i strahujući od minobacača 60 mm koji nas je „tražio“ po šumi.
Nevjerojatno je kako nitko nije bio pogođen.
Tristotinjak metara od mitraljeskog rova, udesno, na nasipu se nalazio
vojnik koji je cijelo vrijeme nešto nerazumljivo vikao, dizao pušku, skidao
kacigu, skakao, no mi nismo bili sigurni je li naš izvidnik ili kakva četnička
zamka.
Tek kasnije smo saznali da je to bio naš izvidnik Zvonko Šatović koji
Akcija “Baranja” 3.4.1992. je doslovce izgubio glas i živce pokušavajući nas dozvati da dođemo do
63
nasipa.
Kada je izvidnik Ivica Đakovac osobno došao i javio da moramo odmah
krenuti, pokrenuo nas je na izuzetno uspješan juriš do samog nasipa. Gotovo
stotinu boraca u trku prema nasipu uz gromoglasni „ uraaa“ te istovremenu
pojedinačnu i rafalnu paljbu natjeralo je neprijateljskog mitraljesca na
bijeg.
Prilikom dolaska na nasip pretrčali smo preko jednorednog minskog
polja poteznih protupješačkih mina. Izuzetna je sreća da niti jednu nismo
aktivirali.
Nismo, srećom, nastavili trčati jer je s druge strane neprijatelj bio utvrđen
jače nego smo pretpostavljali, a u zasjedi je stajao i oklopni transporter s
protuavionskim mitraljezom.
Kada je transporter počeo prilaziti nasipu, Zdravko Knežević – Krke ispalio
je kumulativnu tromblonsku minu koja je detonirala tik do transportera. U
punom se gasu transporter dao u panični bijeg kroz rijetku šumu poskakujući
na neravnom terenu. Krke opali još jednu minu i opet promaši za metar-dva,
a ovaj nastavi juriti šumom te se više nije niti pojavljivao.
Tad započne paljba po našem lijevom boku.
Slavka Rontu je metak prostrijelio kroz obje butine. Pitam ga može li
micati prstima, on razgovara kao da se ništa nije dogodilo i objašnjava da
osjeća obje noge i da može micati stopalima i prstima. U tom sam trenutku
bio sretan zbog njega. Imao je jedva dvadesetak godina, bio je uvijek
izuzetno borben i prihvaćali smo ga gotovo kao maskotu voda. Sada će ga
odnijeti u sanitet, ide u bolnicu, neće imati teže posljedice, a mi nastavljamo
u neizvjesnost.
Zamjenik zapovjednika 3. bataljuna Zvonko Grgurić naredio je silazak s
nasipa. Bilo mi je žao jer smo toliko čekali taj trenutak, konačno ga osvojili,
a sad moramo sići dolje.
No mitraljeska vatra se pojačala i po desnom boku.
Jedan vojnik pada kao pokošen, pregledavaju ga ne nalazeći ranu, a on
nakon kraćeg vremena ustaje. „Dobro je“, viču, „to je od šoka“.
Vidim da nema smisla ostati na nasipu pa privijem kalašnjikov uz tijelo i
otkotrljam se niz nasip.
Gotovo da sam legao preko potezne rasprskavajuće mine.
Uzmem je u ruke i vidim da je osigurač više od pola izvučen jer je netko
vjerojatno zapeo kada smo jurišali na nasip. Pokušam ga ugurati nazad,
no nije se dao. Sad me već lagano hvatala panika. Pokušam lijevom rukom
izvaditi kolčić na koji je nabijena ne bih li izvadio eksploziv, no ne uspijevam
jer je čvrsto nabijen.
64
Pogledom potražim pomoć.
Ugledam nasmijano lice Damira Pavina zvanog Čonč koji je već nekoliko
minuta gledao kako se mučim. Puzeći mi je prilazio. Zamolim ga da odvrne
tijelo mine, dok ja već znojnog čela čvrsto držim upaljač. Kad smo rastavili
minu, kažem mu neka je baci, a on je brižljivo sprema u ruksak govoreći kako
još ne znamo gdje ćemo danas završiti pa bi nam mogla zatrebati.
Iz daljine, s lijeve strane, čuli smo zvuk tenkovskog motora: to idu naši
tenkovi koji su prešli Dravu na gatskoj skeli. Radovali smo se jer kada dođu,
više neće biti prepreka koje ne možemo savladati.
U košmaru zvukova izdvaja se poseban zvuk tanadi koja se zujeći
približava i para travu po sljemenu nasipa, a nas zasipa pijeskom po kacigama.
Zvuk naizgled nevin i bezopasan.
Zvuk koji donosi krv i smrt.
Iz blizine prepoznajem glas izvidnika Darka Stankovića koji je mislio da
imam snajper pa me zove da idemo zajedno srediti lijevi mitraljez.
U moju ulogu me vrati zapovijed zamjenika zapovjednika bataljuna
Zvonka Grgurića:
„Zapovjednici vodova, preuzmite zapovijedanje vodovima“, nadjačavao
je zvuk pucnjave.
Okupljam gotovo cijeli 1.vod i dio pridodanih izvidnika, protuoklopnog
voda i inženjeraca u kanalu pored prosjeke.
Izvidnici su iz rova na sljemenu nasipa uz pomoć odjeljenja za
protutenkovsku borbu pokušavali uništiti bunker iz kojeg nas je cijelo
vrijeme mitraljez zasipao rafalima.
U rov na nasipu uskoči Boris Žigić zvani Pekar i gađa bunker raketnim
bacačem 90 mm.
Prebacivanje kroz uski koridor preko nasipa se nakon nekoliko
bezuspješnih pokušaja uništavanja desnog bunkera odvijalo pod unakrsnom
vatrom dvaju mitraljeza.
Nasip su pretrčavala po dvojica vojnika, uz istovremenu paljbu po lijevom
mitraljezu, kako bi ga prisilili da bar na tren prekine s vatrom.
Kada bi uskočili u rov na vrhu nasipa, isto bi se ponavljalo prema mitraljezu
iz desnog bunkera, samo je sada brisani prostor bio puno duži. Vojnici bi
trčali, a od mitraljeskih rafala oko i između njihovih nogu poskakivao bi
pijesak i busenje trave.
Neposredno prije nego će uskočiti u rov na nasipu, Vladu Rittgassera
pogodi zrno u vrat. Jako je krvario, no nisu mu bile ugrožene vitalne
funkcije.
„Što da radimo s njim?“ viču iz rova.
65
„Bacite ga nazad“, odgovaram i dvojica ga izbacuju niz padinu.
Vlado se uz jauke kotrljao niz nasip, a mi ga uvlačimo u kanal gdje mu
bolničar Jovo previja ranu i nosilima ga prebacujemo na sigurno.
Povremeno po nama padaju grane topola i hrastova, isječene
mitraljeskom i minobacačkom vatrom.
Gotovo nam usporeno preko glava preleti tromblonska mina i padne iza
nas ne eksplodirajući.
Ljudi na nasipu ne izdržavaju dugo pod stalnom vatrom mitraljeza pa
šaljem svog kurira Vladu Rastiju da zamijeni umorne izviđače.
Zvuk tenkovskog motora s lijevog krila izmiješan s detonacijama i
pucnjavom i dalje se povremeno pojačava, no tenkova nema na vidiku. Tada
nismo znali da je tenk zapao na prelasku preko mostića i da uopće neće
doći.
Dolazi zamjenik zapovjednika 3. satnije Mirko Šimara i pita koliko vojnika
ima preko. Nismo ni znali da su već dva zapovjednika voda Mirko Culek i Ivo
Crnčan - Brko među prvima prešla nasip.
„Tko će preko od nas dvojice?“ pita Mirko. „Moramo organizirati ljude i
proširiti koridor.“
„Svejedno je“, odgovaram. „
Idem ja, a ti ostani ovdje, pobrini se da svi prijeđu pa se vidimo preko“,
bile su njegove zadnje riječi prije nego se sa svojim vezistom Kazimirom
Fabijančićem uputio preko nasipa.
Više ga nikad nisam vidio.
__________________
Ne cveta cveće ni u naše preduzeće
martin23 is offline  
Odgovori s citatom
Old 17.09.2011., 04:29   #49
Nedugo zatim, dok je mijenjao spremnik kalašnjikova, Dražena Kaučića
pogodi metak u pušku i odbije se u podlakticu.
Kao crvena ruža rascvate se mišić i navre krv.
Jovo ga povuče u kanal i previje ruku te ga šaljemo do glavnog saniteta.
Pitam ga treba li mu pratnja jer do Drave ima oko dva kilometra. „Ne
treba“, kaže, sam će. No javlja se jedan od kurira.
„Ja ću ga otpratiti“. Njegov ga zapovjednik zove da se vrati nazad, no ovaj
ubrzanim korakom nestaje u šumi.
Snajperist Stevo Tkalac umoran silazi s nasipa i kaže da ne može nikako
pogoditi mitraljesca pa se mijenjamo za oružje i ja uzimam snajper.
Damir Pavin polako izvadi dvogled iz ruksaka, sjedne na rub nasipa i
kaže: „Samo ti gađaj, a ja ću pratiti pogotke“.
„Podbacil si za 20 centimetara“, komentirao bi hladnokrvno dok sam
pokušavao pogoditi komadić mitralješčeve kacige.
Djelovao je smireno kao da smo na streljani, a ne u pravom ratu.
Na drugoj strani nasipa bilo je već 20-tak vojnika. Kada je došao Mirko
Šimara, krenuo je zajedno s Mirkom Culekom, Ivom Crnčanom – Brkom i
Daliborom Vukovićem očistiti lijevi bunker, a druga grupa vojnika je krenula
do ruba šume kako bi kontrolirala cestu Torjanci-Jagodnjak.
Krećući se kroz šumu, naišli su na neprijateljske stražare koji su prvi
otvorili vatru i uplašeno počeli vikati. Uzvratili su vatru i začuli su se krikovi
pogođenih. No iz zemunice su izašli i drugi neprijateljski vojnici.
Mirko Šimara je pogođen u trku. Pao je, pozvao Brku koji je dopuzao do
njega pokušavajući ga odvući do zaklona, no Mirko mu je umro na rukama.
Uto je pogođen i Mirko Culek.
Do zadnjeg su ostali dosljedni sebi, hrabri i odlučni i u času smrti.
Poginuti u obrani domovine časna je smrt, no poginuti u jurišu na
neprijateljski bunker velika je hrabrost. To su pravi heroji Domovinskog
rata, to su heroji hrvatskog naroda.Svi koji smo ih poznavali, takve ćemo ih
pamtiti.
Ohrabreni četnici su pojačali vatru, a naši borci Brko i Dalibor su se morali
povući.
U isto je vrijeme grupa vojnika s Mladenom Dukmenićem - Šjorom i
Josipom Posavcem - Rašom prošla šumarak i izbila na polje odakle se vidjela
cesta Torjanci -Nevesinje.
Iz pravca Jagodnjaka kretala se kolona kamiona i tenkova.
Kada mi je kurir Vlado Rastija koji je bio u rovu na nasipu, doviknuo
tu vijest, rekao sam mu neka Šimara traži putem radioveze artiljerijsku
„zaprečnu“ vatru.
Nakon dovikivanja s vojnicima na drugoj strani nasipa, Vlado mi odgovara
da je Mirko Šimara mrtav. Ta riječ „m r t a v“ čudno je zvučala, bez jeke, iako
je iz sveg glasa uzviknuta u šumi.
Djelovala je tako konačno, završeno, kao da se poslije nje nema više što
reći niti pitati.
„I Culek je mrtav“, dovikuju Vladi, a on prenosi meni, „a ne znamo gdje
je vezist“.
Naš je vod predstavljao desni bok napada bataljuna, a desno od nas su
napadali Valpovčani. Između nas i njih je bio razmak od petstotinjak metara
i cijelo smo vrijeme iz njihovog pravca slušali pucnjavu i detonacije. Sada se
već pomalo smirivala.
Dolazi kurir zapovjednika satnije i govori kako je akcija završena, da se
trebamo povući te da su to već gotovo svi učinili.
Gotovo je trideset ljudi još preko nasipa, vičem im da se povlače po
dvojica, dok pucamo po lijevom mitraljezu.
Ljudi su već umorni, neki naglavačke uskaču u rov na nasipu pa trčeći
padaju niz nasip i valjaju se preko nas.
U trenutku kada Brko uskače u rov na nasipu, Rastija upravo mijenja okvir
kalašnjikova. Pod rafalom mitraljeza ne može podići glavu, već samo ispruži
kalašnjikov i pusti rafal. Gledam kako nekoliko metara ispred njega meci
„oru“ po pijesku nasipa i dovikujem mu da podigne cijev.
Kada već svi odlaze od nasipa, prilazi mi Mirko Kalmar sa svojim
kalašnjikovom i spremnikom od 70 metaka, liježe pored mene i puca na
mitraljez dok ja dopunjavam spremnik snajpera.
Većina je već daleko od nasipa, no on zna da naših još ima preko i da im
treba pomoći te dolazi iako ga nitko nije zvao.
Posljednji prelazi inženjerac Zdravko Falamić kojeg požurujem, a on
odgovara da ne može brže jer nosi protutenkovske mine. Ja mu vičem da ih
baci, no on kaže da neće jer su skupe.
Vojnici su se umorni i razočarani što je napad prekinut a da četnike nismo
protjerali, povlačili u neredu. Idemo kroz šumu i kupimo dijelove opreme.
Vraćamo se na polazne položaje i zapovjedniku satnije Dragi Lazaru
podnosimo izvješće.
Rezultat cjelodnevne borbe bio je dva mrtva i četiri ranjena borca treće
satnije.
I kad se već veći dio postrojbe prebacio preko Drave, dolazi zapovijed
da se ukopavamo na polaznim položajima i spremamo za odbijanje
protunapada koji se očekuje.
Prasak ispaljenja i detonacije iz pravca Belišća. Cijelo punjenje višecijevnog
raketnog bacača palo je na šire područje Belišća. Pomislili smo da počinje
baražna vatra, spremaju se na napad.
Prilazi mi jedan mladi vojnik i kroz plač govori: „Ne mogu više, dosta mi
je...“ Dajem mu dvije tablete za smirenje i šaljem da ga uz pratnju odvezu na
drugu obalu..
S grupom vojnika se ukopavam između dva punkta da nas teže pronađu.
Dopunjavamo spremnike kalašnjikova, a na ručnim bombama stiskamo
osigurače kako bismo ih mogli brže izvaditi.
Minute su beskrajno duge, a svaki šum vjetra i lom grana diže adrenalin.
Šaljem jednog vojnika u Gat da ostatku voda prenese naredbu da se
vrate.
To i nije bila prava naredba, više molba da nam dođu pomoći jer ne
smijemo napustiti položaj.
Nije prošlo niti sat vremena kad ugledam gotovo cijeli vod kako se vraća
i preko otoka žuri prema nama kao da nisu cijelu noć i dan ratovali. Ne mogu
opisati koliko sam bio sretan.
Ponovno zauzimamo položaje 8 i 9 okruženi brojnim sanducima,
oruđima, alatom.
Neočekivano stiže Valent Topolovec, kaže da vidi jesmo li živi jer su se svi
vratili, a nas još nema.
Stiže i logistika, donose nam ručak i večeru istovremeno.
Tad shvatismo da smo gladni.
Pred sam suton stižu pripadnici odjeljenja veze i skidaju telefonske
kablove, odnose radio-uređaje i antene.
Pitamo što je s nama, hoće li doći smjena ili moramo ostati cijelu noć?
Kažu da ne znaju.
Nervoza raste iz sata u sat. Živci popuštaju, još jedan vojnik čupa kosu,
plače. Iz džepa vadim zadnje apaurine i šaljem ga uz pratnju preko Drave.
Sad nas je još manje.
Kako noć pada, strah polako ovladava. Četnicima je stiglo pojačanje,
sredili su se, po svim pravilima ratovanja trebao bi odmah uslijediti protuudar
dok se mi još nismo prestrojili ili najkasnije u ranu zoru.
Svi su napeti, svaki zvuk nam se čini da netko dolazi, šulja se, pucaju
grančice, šuška vjetar, sve nam je sumnjivo.
Na osmici je umalo poginula jedna srna jer se pojavila iza rova i svojim
hodom, sličnim čovjekovom, uzbunila cijelu desetinu.
Hodam s kurirom od punkta do punkta, pokušavam smiriti ljude, a i sam
skrivam vlastiti strah.
Svaki se tren iz pravca nasipa začuje rafal, a mi pomislimo: „Ovo je znak
za napad, sad će ..!“
Mrak se već uvelike spustio nad šumu. Dolazim na devetku, a svi su
napetih pušaka u rovu, uvlače i mene u rov i šapću: „Sad su bili tu“.
Pitam ih kako znaju, a oni odgovaraju: „Fučkali su nekoliko puta da vide
da li smo tu, nakon toga su otišli. Sad znaju.“
Napeto svi osluškujemo svaki šum.
Prije nego su se izvidnici povukli, Dario Kadić mi je ostavio nekakav
detektor infracrvenog zračenja koji bi trebao u noći otkrivati kretanje ljudi.
Pogledam kroz njega niz prosjeku. Skala indikatora se zacrveni do kraja.
„Što vidiš?“ nestrpljivo pitaju.
„Ma nema ništa“, odgovaram uplašen, nadajući se da su ipak jeleni.
Da sam kojim slučajem rekao da je nešto na prosjeci, mislim da bi vrlo
brzo ostali bez municije.
Sad već i sam vidim da ovdje ne možemo dočekati jutro. Odlučili smo
prvo prebaciti tehniku i municiju, a na kraju se i sami prevesti čamcima na
desnu obalu. Oko 1 sat iza ponoći došli smo u Gat.
Tek smo tada razriješili misterij zvižduka koje smo čuli. Naime, kako smo
ostali bez sustava veze, zapovjednik satnije Drago Lazar poslao je Damira
Stražanca da nam kaže da se povučemo. No Damir nije bio siguran jesmo li
na položaju pa je vrlo oprezno prilazio i zviždeći provjeravao gdje smo. No
kako nije čuo odgovor, zaključio je da nas nema pa se vratio ne znajući koliko
nas je taj zvižduk uznemirio.
Cijela je akcija bila dobro zamišljena i da je napad bio na cijeloj fronti
od mađarske granice do Kopačeva, sigurno bi uspjeli istjerati četnike iz
Baranje.
No u napad je tog jutra krenula samo 107. brigada s nešto više od 1500
vojnika u prvoj liniji.
Poslije sedam godina sam razgovarao s jednim od članova Štaba za
obranu Baranje, koji kaže da su oni „procenjivali kako nam za uspeh napada
treba barem 11 hiljada vojnika, a nakon prvih sati napada uvideli su da ih
napada najviše 7 hiljada.“
U analizama nakon napada su naše gubitke „procenili“ na oko 1500
ljudi.
U strahu su stvarno velike oči.
Povlačenje ukupnog ljudstva i tehnike bilo je sutradan 4. travnja i od tada
više nismo prelazili Dravu.

Davorin Strišković, Pričuvni satnik HV-a
__________________
Ne cveta cveće ni u naše preduzeće
martin23 is offline  
Odgovori s citatom
Old 21.09.2011., 11:57   #50
Quote:
rampage kaže: Pogledaj post
Nije bilo panike??? Ti pricas bajke, ja sam bio u Baranji citavo vrijeme rata. Kazes bio je mir, a to sto ste tromblonirali i minirali kuce Hrvatima i Madjarima koji su ostali u Baranji i maltretirali nas, to si zaboravio..
Ja mogu reci da je bilo totalno rasulo, pogotovo kad je pao Knin. Bio je muk. Nije lijepo sto to kazem, ali bas je bilo krasno gledati kamione kako idu za Srbiju, jer oni koji su imali para su vec krenuli u bezaniju (koji su imali stanove, kuce po Srbiji). Dakle, ostala je sirotinja u Baranji, takve je bilo vecina, svi koji su se dovoljno nakrali su zbrisali za Srbiju.
Nikakvog znacajnog otpora ne bi bilo, jer je Baranja jos i ravnica i lakse je prodirati. A o tome sto vam je belgijski oficir javljao, heheh. Pricao je i meni nizozemski oficir za srpke polozaje u Zapadnoj Slavoniji, da to Hrvati nikad nece osvojiti kako su ovi ukopani - sve je bilo rijeseno brzo.
Steta sto vas HV nije pregazio, znam da bi bilo zrtava, ali to ste zasluzili za sva zla koja ste radili u Baranji i za sve ono granatiranje Osijeka i ubijanje civila.
Dragi moj Rampagne,
da je došlo do napada nitko ne bi bio nedodirljiv pa bi možda stradao i ti i tvoja familija.
U Baranji je bilo stradanja, trombloniranja kuća, protjerivanja, krađa, ubojstava, zlostavljanja, ali je bilo i pomaganja, nesebičnosti i prijateljstava, već prema tome kakav je tko bio čovjek. Velika većina Baranjaca nije htjela ovaj , niti bilo koji rat što se vidi po tome da su ga morali proizvesti i silom nametnuti krajem osmog mjeseca kada se već svugdje dobrano ginulo.
Jedna od najnepoštenijih i najironičnijih posljedica rata jest fakat da se oni koji su ga proizveli i započeli nekako u najvećem broju izvuku, bogatiji i moćniji nego što su bili. Velika ironija rata je što se onda oni koji su stradali svete na najslabijima koji nemaju nikakve veze s njihovim stradanjem dok su njihovi krvnici negdje daleko, sigurni, bahati, opasni i nemilosrdni.
Kada bi dolazilo do bilo kakve opasnosti proizvođači rata bi uvijek nalazili razlog da budu negdje u pozadini na sigurnom, pa čak i u gepeku ,kako se priča za ne samo jednog ratnog vođu na obje strane.
Stanove u Srbiji su imali samo oni koji su se pošteno nakrali i uvijek imali rezervnu varijantu. Većina je ostajala i 91. kao i 98. nakon mirne reintegracije.
Onome koji se nije imao čega stidjeti nije pala ni dlaka s glave, bilo je neizvjesnosti, kolektivnog nepovjerenja, tjeranja s posla, protekcije i politike dvostrukih aršina na čemu su neki Hrvati dobro zaradili, ali nije bilo ubojstava i težeg fizičkog maltretiranja što je posljedica mirne reintegracije.
Vojni napad je bio totalno nepotreban i sulud jer se tek tada ne bi nikako znalo kako bi se završilo u Bosni, a i u Hrvatskoj. Ratne akcije su nepredvidljive jer ipak se radilo o dvije podjednako brojne i obučene vojske budući da je i Vojska YU ipak bila dobrano uključena u Slavoniji i Baranji, zajedno sa mobiliziranim krajišnicima od kojih su mnogi bili željni osvete.
Zato, kako je ispalo, odlično je ispalo, unatoč svim teškim zločinima koji su se dogodili, a nije se trebao dogoditi niti jedan da je bilo drugih političara i malo naknadne pameti koju, nadam se sada imamo.
bubiša is offline  
Odgovori s citatom
Old 21.09.2011., 12:35   #51
Bubiša HV je zauzeo Mrkonjić Grad I Šipovo, 99% etnički Srpske općine duboko u Bosni na teškom terenu, Baranja bi lako pala,samo bi bilo puno razaranja,jer bi se prvo išlo bombardirati
__________________
.
Michael Collins is offline  
Odgovori s citatom
Old 21.09.2011., 13:07   #52
Quote:
bujtar kaže: Pogledaj post
Smiješna stvar o kojoj do neki dan ( proslava 20. godina 107. brigade) nisam razmišljao je ta da Srbi nikada nisu bili do Drave. Osim pokojeg odvažnog snajperista koji nas je patio na području Bistrinaca. A i on je toliko bio stručan da nikada nije mijenjao položaj pa je i završio tako, viseči u nekim rašljama na topoli dobrih dva - tri tjedna dok ga jedne noči nisu skinuli. Rekoh smješno je to. Čamiš tamo na bentu a od tebe do Drave šuma i ne znaš koga u toj šumi ima. A bilo je. Koliko puta smo ih gledali kako igraju nogomet na tabli pored Gakovca, ili vade repu. Al čudno ovi što vade repu imaju stražu ili... Jake vojske. Dođeš im u bunker, ukradeš neki komad oružja čisto da se imaš preseravat pred svojima di si bio i skuže te i tu počne pucnjava, ti bris u šumu al oni ne idu za tobom. Čudno.
Pa stave cigu pred šumu i daju mu kalaš i sanduk municije da plaši divljač jer su im aktivirala minska polja. A u prvim redovima stari Mađari i naši koji su ostali. A ovaj "pravi" negdje u Jagodnjaku ispija x-to pivo i zavija Marš na Drinu. Kako ona stara kaže : " Sačuvaj me Bože srpskoga junaštva..." Dobro ima i nastavak.
Znate zašto smo mi dobili ovaj rat osim toga što smo branili svoje i branili se srcem. Zato što smo bili budale i kreteni kojima nije trebo alkohol i droga ( ne kažem da ga nije bilo). Odvažni i domišljati. Sjetim se lažnih minobacačkih baterija. Odmakneš se jedno kilometar od položaja, nasječeš ravnih komada drveta veličine cijevi minobacača i fino obojaš, postaviš kad gle. Helikopter se diže i snima pa snima. Pa onda drugi dan kad počnu udarat po " položajima" a ti fino sjediš u rovu i umireš od smjeha. I tuku li ga tuku. Samo vi tucite dečki. Budale šta sa kažem.
Uh, malo si se prešo.
Točno je da do 95-te srpska vojska nije imala položaje na Dravi, ali 95-te jeste, kod Narda, Bistrinaca, Belišća i Valpova.
91. valjda nitko nije shvatao ozbiljno da se događa rat pa se čak nisu ni rovovi kopali do kraja 10. mjeseca, položaji su bili ispod benta, spavalo se na Žido pustari u nekim levim smjenama sve do napada ZNG na Torjance kada je poginulo nekoliko mještana. Činjenica je bila da je bilo baš jako neorganizirano, išlo se više kao na izlet u šumu dok nisu počele pogibije, nazovi boraca, koji su kuhali paprikaše i nisu čak niti stražu držali. No, kada je počelo hladnije vrijeme, napravljeni su kvalitetni bunkeri iz kojih se, možeš misliti stražarilo. Činjenica jest da se bojalo popeti na bent, jer gotovo nitko nije imao nikakvo iskustvo i gotovo svi su izvučeni iz kafića i civilnog života, rat nam je bio više virtualna igra na TV-u. Čak ni onda nismo shvatali koliko je sve ozbiljno, koliko je stradao Vukovar, kako se ruši Osijek , ma zabadalo se glavu u pijesak.
Od početka 92. grade se veliki rovovi i trašeje na bentu u koje se od tada redovito ide, dok na Dravu idu izviđači i diverzanti. No, pitanje je koliko su i kamo uopće išli. Lako je moguće da Dravu nisu ni vidjeli iako su se često hvalili kako su nekome poštedjeli život, a onaj sa suprotne strane im se zahvaljivao.
Budući da nije bilo nikakvih napada, došlo proljeće, prišuljao se i UNPROFOR mislilo se da se više ništa neće dogoditi pa se lijepo opustilo.
3. april je bio dan jedine bitke u Baranji u kojoj je sudjelovalo više tisuća ljudi, ali ne na jednom mjestu.
Bijaše to dan koji se dugo prepričavao u Baranji na srpskoj strani, moto je bio " A gde si ti bio 3. aprila"?
Bio je to važan dan jer se 95 % muškaraca u uniformama, nazovi vojnika, po prvi put susrelo sa zujanjem metaka i granatama koje detoniraju blizu.
Svi smo imali neku vrstu uniforme, ali smo se međusobno razlikovali ko i civili jer smo često hodali u vlastitim jaknama, kapama, patikama i cipelama, stavljali kapu Crvene Zvezde, ma svašta, dok su drugovi specijalci imali već po 3 uniforme, kampanjole i automobile i Boga pitaj šta još.
No 95. se išlo do Drave, napravljeni su položaji i držale redovite smjene, iskopani bunkeri, rovovi i tranšeje, napravljeni rezervni položaji i poljski WC-i.
Siguran sam da većina nas nisu bili nikakvi vojnici, služili smo JNA, znali sastavit i rastaviti pušku i sve onako teorijski, ali bez borbenog iskustva ništa to ne vrijedi. I nije nam se niti malo ratovalo, htjeli smo da sve to već jednom završi kad je moralo početi. Nismo bili niti malo nasilni, kupovali smo recimo mlijeko i jaja po pijačnim cijenama u N. Bezdanu sa većinski mađarskim i hrvatskim stanovništvom, što ne znači da nije bilo grupa koje su nekoga maltretirale, moja to nikako nije. Čak ni kuću u kojoj smo bili nismo niti malo devastirali, ostavili smo ju kakva je bila, što ne znači da drugi nisu počupali cijevi iz zidova i razbili kadu i WC školjku.
I naravno, uvijek kada su naši vrli specijalci nekamo išli, bili su u borbi, pobili par stotina ustaša, krali im iz bunkera, šetali po Osijeku, poštedjeli nekome život, i doživjeli stotine različitih zanimljivih situacija, a istina je da su uglavnom pušili par stotina metara dalje od položaja na bentu videći Dravu samo u mislima. No, na Dravi su ipak bili srpski bunkeri i nazovi vojnici 95. godine, na početku nitko nije znao točno što bi, između nije bilo potrebe, a 95. se bilo i na svu sreću nije trebalo.
bubiša is offline  
Odgovori s citatom
Old 22.09.2011., 17:00   #53
Quote:
bubiša kaže: Pogledaj post
Uh, malo si se prešo.
Točno je da do 95-te srpska vojska nije imala položaje na Dravi, ali 95-te jeste, kod Narda, Bistrinaca, Belišća i Valpova.
91. valjda nitko nije shvatao ozbiljno da se događa rat pa se čak nisu ni rovovi kopali do kraja 10. mjeseca, položaji su bili ispod benta, spavalo se na Žido pustari u nekim levim smjenama sve do napada ZNG na Torjance kada je poginulo nekoliko mještana. Činjenica je bila da je bilo baš jako neorganizirano, išlo se više kao na izlet u šumu dok nisu počele pogibije, nazovi boraca, koji su kuhali paprikaše i nisu čak niti stražu držali. No, kada je počelo hladnije vrijeme, napravljeni su kvalitetni bunkeri iz kojih se, možeš misliti stražarilo. Činjenica jest da se bojalo popeti na bent, jer gotovo nitko nije imao nikakvo iskustvo i gotovo svi su izvučeni iz kafića i civilnog života, rat nam je bio više virtualna igra na TV-u. Čak ni onda nismo shvatali koliko je sve ozbiljno, koliko je stradao Vukovar, kako se ruši Osijek , ma zabadalo se glavu u pijesak.
Od početka 92. grade se veliki rovovi i trašeje na bentu u koje se od tada redovito ide, dok na Dravu idu izviđači i diverzanti. No, pitanje je koliko su i kamo uopće išli. Lako je moguće da Dravu nisu ni vidjeli iako su se često hvalili kako su nekome poštedjeli život, a onaj sa suprotne strane im se zahvaljivao.
Budući da nije bilo nikakvih napada, došlo proljeće, prišuljao se i UNPROFOR mislilo se da se više ništa neće dogoditi pa se lijepo opustilo.
3. april je bio dan jedine bitke u Baranji u kojoj je sudjelovalo više tisuća ljudi, ali ne na jednom mjestu.
Bijaše to dan koji se dugo prepričavao u Baranji na srpskoj strani, moto je bio " A gde si ti bio 3. aprila"?
Bio je to važan dan jer se 95 % muškaraca u uniformama, nazovi vojnika, po prvi put susrelo sa zujanjem metaka i granatama koje detoniraju blizu.
Svi smo imali neku vrstu uniforme, ali smo se međusobno razlikovali ko i civili jer smo često hodali u vlastitim jaknama, kapama, patikama i cipelama, stavljali kapu Crvene Zvezde, ma svašta, dok su drugovi specijalci imali već po 3 uniforme, kampanjole i automobile i Boga pitaj šta još.
No 95. se išlo do Drave, napravljeni su položaji i držale redovite smjene, iskopani bunkeri, rovovi i tranšeje, napravljeni rezervni položaji i poljski WC-i.
Siguran sam da većina nas nisu bili nikakvi vojnici, služili smo JNA, znali sastavit i rastaviti pušku i sve onako teorijski, ali bez borbenog iskustva ništa to ne vrijedi. I nije nam se niti malo ratovalo, htjeli smo da sve to već jednom završi kad je moralo početi. Nismo bili niti malo nasilni, kupovali smo recimo mlijeko i jaja po pijačnim cijenama u N. Bezdanu sa većinski mađarskim i hrvatskim stanovništvom, što ne znači da nije bilo grupa koje su nekoga maltretirale, moja to nikako nije. Čak ni kuću u kojoj smo bili nismo niti malo devastirali, ostavili smo ju kakva je bila, što ne znači da drugi nisu počupali cijevi iz zidova i razbili kadu i WC školjku.
I naravno, uvijek kada su naši vrli specijalci nekamo išli, bili su u borbi, pobili par stotina ustaša, krali im iz bunkera, šetali po Osijeku, poštedjeli nekome život, i doživjeli stotine različitih zanimljivih situacija, a istina je da su uglavnom pušili par stotina metara dalje od položaja na bentu videći Dravu samo u mislima. No, na Dravi su ipak bili srpski bunkeri i nazovi vojnici 95. godine, na početku nitko nije znao točno što bi, između nije bilo potrebe, a 95. se bilo i na svu sreću nije trebalo.
Bubisa, nista osobno - tebe ne krivim. Nego opcenito bih naglasio ove cinjenice, pa sad ti meni reci jesam li u pravu:

1. Rat u Baranji su poceli lokalni Srbi uz pomoc JNA, ja i svi moji smo rat docekali goloruki. Nikakvog oruzja nismo imali i nismo imali pojma sta se dogadja, do tada smo zivjeli u bratstvu i jedinstvu sa susjedima Srbima, Madjarima i Hrvatima u jednom mjestu (nije bitno). Ajde reci mi gdje su Hrvati to isprovocirali sukob u Baranji?

2. Pouzdano znam da su se lokalni Srbi, dojucerasnji prijatelji naoruzavali, oruzje se iz Srbije prevozilo u traktorima (koji su bili napunjeni sa psenicom, mekinjama i slicno), dakle jos jednom - zasto ste se naoruzavali za koga? Ja vam nisam bio prijetnja. Jel ona visoka funkcionerka SDS-a u to vrijeme uhvacena sa punim gepekom oruzja (VIDA ili kako se zvala) - tko je od nas Hrvata/Madjara imao oruzje?

3.Nitko od najboljih prijatelja Srba nam nije rekao da sklonimo djecu i sebe jer ce biti sranja, mada su svi to ucinili prije nego ce Baranja biti "oslobodjena" - ne znam od koga ste je oslobadjali - od koga ste bili ugrozeni??

4. Zasto je Zuti iz kukuruza likvidirao one ljude u autobusu kad su se vracali s posla izmedju Sirina i B. Manastira? Jel znas za taj dogadjaj? Kome su ti ljudi bili krivi? Dobrano prije rata, zasto onda Srbi nisu digli svoj glas.

5. Zasto je likvidirana policijska patrola kod Remonta u BM-u? Jesu li to bili pomahnitale ustase? Dobrano prije rata, zasto onda Srbi nisu digli svoj glas.

6. HDZ nije bio na vlasti u Baranji, nije bilo "povampirenih" ustasa - zasto ste se naoruzavali, tko vas je ugrozavao? Tko je od Srba bio uznemiravan ili izgubio posao?

7. I nakon svega su tvoji Srbi radili sranja po Baranji, zbog cega, koji je bio razlog? Zasto onda nisi pricao, kako sad pricas - kad je sve gotovo.

Mislim, mene bas briga, ali mnoga pitanja Bubisa su neodgovorena. Zasto su nakon rata Srbi u Jagodnjaku, Ugljesu i slicno zakopali oruzje, zasto oruzje nije predato? Ako su svi za mir, itd... Tko vas sad ugrozava?
rampage is offline  
Odgovori s citatom
Old 23.09.2011., 17:34   #54
Zanimljiva je ovo tema, ima ovdje dobrih komentara i sa jedne i sa druge strane. Ali ima jako puno onog "što bi bilo kad bi bilo", znam i mi se ponekad zanesemo tako o nekom drugom ratu "što bi bilo kad bi bilo" da nas niste vi pobjedili (u onom davnom ratu), a sad se i vi vodite tom idejom, ali ima jedna mala sitnica. Istočna Slavonija je bila do zuba naoružana svime i svačime i moral do neba i još više i sad kažete da ste nas mogli poraziti, ali vi ste ste predali bez borbe, ejjj!!! bez borbe, a srbi ratnici od prethistorije, a srbi neustrašivi, a srbi naoružani do zuba. Ipak je netko procijenio da su oni tamo preko Drave (u ovom slučaju mi) ipak malo bolje naoružani, izvježbani i iznad svega motivirani. Ako mislite da ste vi bili motivirani za obranu, a što mislite kako je bilo motivirano 90% Hrvatskih vojnika koji su trebalo osvojiti još samo Vukovar, opet eejjjjjjjj!!! VUKOVAR simobol cijelog Domovinskog rata. A hrabri srpski ratnici potpisali mirnu reintegraciju ili običnim riječnikom rečeno predali se podvijena repa.
Vi nemožete shvatiti što je Vukovar i što bi akcija za oslobođenje Vukovara značila za Hrvate, puno se tu pozivate na silnu tehniku itd. itd, vi ste tehniku imali i 1991 i to puno više tehnike i vojske koja je bila gotova, ustrojena, spremna za borbu, ali niste shvatili srce, obranu Domovine srcem, snalažljivošču i vrlo malo tehnike. 1995 smo imali puuuuuno više tehnike, obučene vojnike i opet ono što vi niste imali ali ni shvačali, imali smo srce i ogroman moral i želju za završetkom rata, naravno oslobođenjem Vukovara
Jedina i najvažnija stvar koju ističem spašeno je jako puno života s obje strane, ali ishod te akcije bio bi isti kao i ishod Oluje
__________________
BAREM 40 MIG 29 M U HRZ
mač33 is offline  
Odgovori s citatom
Old 24.09.2011., 15:16   #55
Quote:
Michael Collins kaže: Pogledaj post
Ma daj čovječe, pa Grahovo ili Mrkonjić Grad su bili simboli četništva i najokorjelija uporišta u WW2, sa 99% Srba, na teškom terenu,pa smo ih porazbacali.

Ovi u Podunavlju su imali najviše okrvavljene ruke, zbog Vukovara ali i desetaka sela, da je bila operacija, to bi zapamtili gore nego Oluju
Ja mislim da bi sve zavisilo od toga koliko bi se umješala Vojska Jugoslavije, naravno daje Hrvatska jača od Krajine, ali sa zaleđem Jugoslavije boga pitaj što bi se desilo. Problem kod oslobađanja Hrvatske vojske je taj što nigdje nije bio pružen pravi otpor, osim kod Petrinje pa je ipak tamo trebalo prebaciti novog komandira i promjeniti taktiku, jer je došlo do velikih problema. Mrkonjić grad i Šipovo su bili napušteni budući da su se raspale prednje linije obrane pa je došlo do masakra onih kojih su ostali.
Meni je jasno da je HV bila u velikoj moralnoj prednosti, puna entuzijazma i volje za olobađanjem teritorija, ali baš je dobro što nikada nećemo saznati koliko bi ljudi nepotrebno poginulo.
bubiša is offline  
Odgovori s citatom
Old 24.09.2011., 22:01   #56
Quote:
bubiša kaže: Pogledaj post
Hoćeš li nam reći koje su to gluposti i neistine da saznamo nešto više?
Sad sam ponovno pročitao temu od početka do kraja. Sinoć su me naživcirali upisi sa prve strane tako da moram priznati da sam ostatak letimično pogledao.

Tebi se ispričavam, s tvojim upisom od 05.11.2010., 12:19 se slažem do zadnjeg slova.

Ne želim u neke detalje, ali recimo brojke s obje strane u raspravi su napuhane i neistinite. Nije istina da je jedan gardist došao na vrh benta i poginuo. Taj koji je poginuo na bentu mi je bio najbolji prijatelj. Ja sam recimo prešao bent i živ sam kako vidiš. Nažalist bio sam na drugom dijelu fronte.

Naših je bilo 15-tak mrtvih, od toga par mojih jako dobrih prijatelja. Od naših najviše su nastradali na Bakangi. To je preko puta Belišća prema Baranjskom Petrovom Selu. Osobno sam bio lijevo od njih na pravcu Novo Nevesinje gdje su borbe bile nešto manjeg intenziteta koliko sam mogao usporediti po pričama kolega koji su bili na Bakangi.

O organizaciji, borbenom djelovanju i ostalim stvarima ne bih trošio vrijeme.

Tebi osobno, još jednom isprika. Jednostavno sam previdio tvoj upis.
krix is offline  
Odgovori s citatom
Old 05.04.2012., 23:27   #57
Kaže starosjedilac mađar iz Zmajevca da su u Batini 1992. na mostu žene i djecu puštali,a uške prisilno vračali natrag,bila je velika panika među srbima,i Beli Manastir i okolica se puno više bombardiralo,kaže vojni ciljevi,a ne par granata kao što srbi kažu.

Zadnje uređivanje DARIOHOS : 05.04.2012. at 23:28. Reason: pravopis
DARIOHOS is offline  
Odgovori s citatom
Old 06.04.2012., 00:01   #58
Jesu li Mađari mobilizirani u srpske milicije nakon okupacije, a kako su se ponašali 1991.,je li ih bilo u ZNG-u kao u Laslovu(Slavonija) recimo?
__________________
Everybody Makes Fun Of The Redneck-Until the Zombie Apocalipse!
Kyle Reese is offline  
Odgovori s citatom
Old 07.04.2012., 14:10   #59
Quote:
Kyle Reese kaže: Pogledaj post
Jesu li Mađari mobilizirani u srpske milicije nakon okupacije, a kako su se ponašali 1991.,je li ih bilo u ZNG-u kao u Laslovu(Slavonija) recimo?
Nisu ih mobilizirali,ali su ih istjerivali iz svojih domova,a što se tiče mobilizacije u ZNG,tu nema ništa sporno,ako imaš hrvatsko državljanstvo,moraš se odazvati,a pošto su srbi okupirali hrvatski teritorij,nisu imali pravo na mobilizaciju.Inače se čudim tomu,inače su Rome mobilizirali,ali siguro su se bojali nauditi mađarima.
DARIOHOS is offline  
Odgovori s citatom
Old 12.04.2012., 13:07   #60
Quote:
DARIOHOS kaže: Pogledaj post
Nisu ih mobilizirali,ali su ih istjerivali iz svojih domova,a što se tiče mobilizacije u ZNG,tu nema ništa sporno,ako imaš hrvatsko državljanstvo,moraš se odazvati,a pošto su srbi okupirali hrvatski teritorij,nisu imali pravo na mobilizaciju.Inače se čudim tomu,inače su Rome mobilizirali,ali siguro su se bojali nauditi mađarima.
Baš me zanima tko ti je sve to napričao?
Mađari su, baš kao i svi ostali, bili mobilizirani u TO Baranja. Neki kao vojnici, drugi kao radni vod. Mađara je na popisu stanovništva 1991. bilo 9 tisuća, 1992. tijekom rata 8 tisuća, a 2001., 7 tisuća.
Tijekom akcije Hrvatske vojske 3.aprila 1992. niti jedna granata nije pala na Beli Manastir, nije bilo panike, već bolje reći iznenađenja, odziv i odlazak na mjesto napada skoro pa u punom broju tada mobiliziranih vojnika. Nije sporno da su neke "važne" face imale neodložne poslove u Srbiji, naravno sa porodicama, ali je sve to prebrzo završilo tako da se do 11 sati znalo da je napad odbijen i da do nikakvog većeg upada Hrvatske vojske nije došlo, i da tada ne može ni doći.
Ne treba pisati bajke, o tobože nekom uspjehu koji je spriječila nečija izdaja, jer je po meni ovo bila veoma nespretno i nesretno urađena akcija u kojoj je poginulo 60-tak vojnika sa jedne i druge strane.
bubiša is offline  
Odgovori s citatom
Odgovor


Tematski alati
Opcije prikaza

Kreni na podforum




Sva vremena su GMT +2. Trenutno vrijeme je: 21:21.