Natrag   Forum.hr > Društvo > Psihologija > Psihokauč

Psihokauč Prozac Nation

Odgovor
 
Tematski alati Opcije prikaza
Old 30.09.2018., 11:05   #1
Paranoična ljubomora - iskustva s oba kraja spektra

Priča kreće krajem moje osnovne škole kad se jedan od roditelja uvjerio kako u je drugi nevjeran. To su bile epizode paranoje popraćene depresijom, odvajanjem od cijele obitelji, uhođenjem, verbalnim maltretiranjem. To bi trajalo dan, dva, nekad tjedan. Osobno sam bila uključena u epizode jer me drugi roditelj tražio pomoć i često sam vodila razgovore s paranoičnim roditeljom. i dan danas mi je teko zaboraviti taj stakleni zaluđeni pogled dok samouvjereno opisuje priču u detalje formuliranu u svojim mislima. Cijela obitelj je strepila od nove epizode koje su se katkad ponavljale nakon nekoliko tjedana ili mjeseci, a katkad i do godine dana. Sve je trajalo više od deset godina kada je paranoični roditelj napokon prihvatio redovno uzimati terapiju za paranoičnu shizofreniju (s svakim pokušajem da se skine s ljekova epizode bi se vraćale).

I tako, dovoljno godina nakon toga, nakon što sam sama ušla u ozbiljnu vezu počela sam vidjeti naznake iste paranoje. Prije toga se sjećam da sam ao mlađa bila sramežljiva i uvijek imala lagani osjećaj da moram paziti kako hodam, izražavam se i ponašam jer me ljudi promatraju i mogli bi me ismijati.
Danas sam udana i živim s mužem koji je predivna topla osoba i beskrajno me voli - a ja sve češće imam epizode. Opće karakteristike su iskomlpeksiranost, opsjednutost s barem jednom od žena u njegovoj blizini (koje skoro pa ne poznajem, obično su u sretnim vezama i nemam nikakvog dokaza da me izdao s ikom od njih), potreba da ga špijuniram, pratim, kopam po mobitelu, računalu, bilo kakav bezazlen triger može u meni stvoriti razrađen tijek događaja koji završava prevarom. Te misli počnu bez moje volje, kao da su nasiljene i onda se u jednom momentu uključim u to, srce mi počne lupati, postane mi zima, oblije me hladan znoj, počnem drhtati (klasičan napad panike) i takva situacija obično ide do toga da ja to MORAM izraziti. I obično tek kad ga napadnem, kad me on potpuno iznenađen pogleda i s vremenom sve više jadan, ljut i iživciran i kaže mi da ne razumije otkud je došlo to što pričam i da ga plašim, ja se vratim nazad..kao da se ništa nije dogodilo. Ali je. I opet će. Možda za koji tjedan, možda mjesec.

Katkad se trudim skrivati paranoje, ali to se manifestira tako da padnem u depresiju i ne razgovaram uopće, imam noćne more ili uopće ne spavam (ležim cijelu noć dok mi srce panično lupa, tijelo drhti, glava mahnito smišlja scenarije). Nažalost jedino što mi pomaže je da mi on opravda moje izmišljotine.

Bila sam samoinicijativno kod nekoliko psihologa privatno. Zadnji me napokon natjerao da mužu priznam prošlost o paranoji s roditeljom i nadali smo se da će priznanjem te nakupljenih iskustva koji su u meni izazivali veliki sram sve prestati, ali nažalost nije. Trudim se činiti sve da budem dobro. Biti ativna, zdrava, koristiti metode koje će me smiriti poput meditacije, muzike, pisanja i slično..činim sve da bih izbjegla antipsihotike. Do prilike kad ću morati.

Nažalost u obitelji i široj rodbini s strane paranoičnog roditelja ima psihoze, depresije, jedan klasičan slučaj shizofrenije i pršutnih ljubomora u brakovima (stričevi, bratići).

Prvi put mi je da pišem na forumu i voljela bih čuti isustva ljudi u sličnoj situaciji s onog ili ovog kraja takve situacije jer sam nažalost bila na oba. Pomaže mi čitati o tuđim iskusvima na stranim forumima, posebno kad me uhvati epizoda, lakše se vratim nazad.. a i vjerujem kako bih mogla pomoći ili možda odgovoriti na pitanja i ljudima poput mog muža koji su na drugom kraju ove situacije i nemilosrdno pate.
men.malsano is offline  
Odgovori s citatom
Old 02.10.2018., 01:24   #2
Otac ili majka ti imaju dijagnozu shizofrenije? Da li si ikad išla kod psihijatra?
Ertrinken is offline  
Odgovori s citatom
Old 04.10.2018., 07:59   #3
Ni jedan od roditelja mi nema dijagnoz shizo, već paranoični poremećaj, ali uzima terapiju koju obično piju ljudi koji boluju od shizofrenije, među rodbinom 2.koljeno postoji dijagnoza shizo.
Čini li razliku koji roditelj?
Samo kod psihologa.
men.malsano is offline  
Odgovori s citatom
Old 04.10.2018., 10:16   #4
Quote:
men.malsano kaže: Pogledaj post

Prvi put mi je da pišem na forumu i voljela bih čuti isustva ljudi u sličnoj situaciji s onog ili ovog kraja takve situacije jer sam nažalost bila na oba. Pomaže mi čitati o tuđim iskusvima na stranim forumima, posebno kad me uhvati epizoda, lakše se vratim nazad.. a i vjerujem kako bih mogla pomoći ili možda odgovoriti na pitanja i ljudima poput mog muža koji su na drugom kraju ove situacije i nemilosrdno pate.

Mislim da bi zaista za svoje simptome trebala popričati sa kvalitetnim psihijatrom. Obično se na grupnoj terapiji naglasak daje na činjenici kako ništa u našem životu nije sigurno, kako bi trebali prihvatiti mogućnost gubitka, pa i da se desi prevara i ljudi budu ostavljeni i jačati našu samostalnost i samopouzdanje da živimo i možemo sami bez obzira što se dogodilo u našoj vezi ili braku.. Jednom kada se to izracionalizira obično i strahovi nestanu..
__________________
Daj Mare pizde....
radical change is offline  
Odgovori s citatom
Old 04.10.2018., 21:54   #5
Quote:
radical change kaže: Pogledaj post
Mislim da bi zaista za svoje simptome trebala popričati sa kvalitetnim psihijatrom. Obično se na grupnoj terapiji naglasak daje na činjenici kako ništa u našem životu nije sigurno, kako bi trebali prihvatiti mogućnost gubitka, pa i da se desi prevara i ljudi budu ostavljeni i jačati našu samostalnost i samopouzdanje da živimo i možemo sami bez obzira što se dogodilo u našoj vezi ili braku.. Jednom kada se to izracionalizira obično i strahovi nestanu..

Išla sam kod psihologa i radili smo na stvarima koje spominješ.

Meni osobno je breaking point trebao biti izgovoriti mužu sve o stvarima koje sam gledala kod roditelja kako bi izbacila sram i otpustila vrtlog tajni kojima sam ih štitila. međutim..efekt se nije dugo zadržao.

Strah od samoće nemam. Život u jedan mi je bio ispunjen i katkad lakši jer nisam znala za ljubomoru niti za svoje paranoje. Sada je naravno neusporedivo ljepši i ispunjeniji i bilo bi mi tako teško živjeti bez ljubavi (možda i zbog svojih paranoja zbog kojih često mislim da je bijeg od njega jedini način da pobjegnem od svoje glave), ali nisam netko tko ne zna što bi "poslije ljubavi".

Sve više vjerujem da su moji problemi i općenito problemi ljuti s pataloškom ljubomorom misli nasiljene prirode, genetski nasljeđeni strahovi iz nekih bioloških, životinjskih, teritorijalnih pobuda koji štite potomstvo, imetak, gensko nasljeđe itd..

Ljudi s pataloškom ljubomorom u pauzama znaju da njihove glave stvaraju neracionalne filmove, ali nešto ih proganja da bolesno odbacuju ili štite romantične odnose.

Tu sam ako se možda netko jednom nađe poistovjećen s mojom pričom i poželi razmjeniti sve ludosti koje mu se pojavljuju u glavi.
men.malsano is offline  
Odgovori s citatom
Old 08.10.2018., 23:18   #6
Quote:
men.malsano kaže: Pogledaj post
Sve više vjerujem da su moji problemi i općenito problemi ljuti s pataloškom ljubomorom misli nasiljene prirode, genetski nasljeđeni strahovi iz nekih bioloških, životinjskih, teritorijalnih pobuda koji štite potomstvo, imetak, gensko nasljeđe itd..
Tu si u pravu, ali u svakoj obitelji treba postojati netko tko će prekinuti taj lanac. Tvoji roditelji to nisu bili u stanju zbog svoje bolesti, ali ti nisi svoji roditelji. Osoba si za sebe koja je u stanju racionalno sagledati svoju situaciju, vidjeti kako ljubomora utječe na tvoj život i odlučiti hoćeš li zadržati taj nasljeđeni obrazac ili ćeš ga odbaciti.

Quote:
men.malsano kaže: Pogledaj post
Ljudi s pataloškom ljubomorom u pauzama znaju da njihove glave stvaraju neracionalne filmove, ali nešto ih proganja da bolesno odbacuju ili štite romantične odnose.
Ljudima koje proganjaju opsesivne misli čije su iracionalnosti bar donekle svjesni često pomaže kognitivno-bihejvioralna terapija. Cilj je 'uhvatiti' onu prvu misao koja bi sa sobom povukla druge, a zatim uvidjeti njezinu iracionalnost, neprikladnost situaciji i sl. Nekakva 'mantra' koja tu pomaže je "emocije nisu činjenice". Odnosno, to što se ti osjećaš ovako ili onako ništa ne govori o realnom stanju u tvojoj okolini. Kad tako gledaš na svoje emocije (pa i ljubomoru) jednostavno ih osjećaš, ali im ne pridaješ važnost. Ista stvar je i s tjelesnm simptomima - oni su tu, realni su, ali nemaju nikakav značaj. Ne moraš ih izraziti, pogotovo ne napadom na partnera - tvoja je odluka hoćeš li sjesti i čekati da te prođu, otići u šetnju da se malo ispucaš, jamrati na forumu ili se kao furija obrušiti na partnera.

Sve što činiš i izgovaraš ovisno je o tvojoj volji. Misli, emocije i tjelesni simptomi sami po sebi nemaju tu moć da te natjeraju na ovakvu ili onakvu akciju - radi se jednostavno o (lošoj) navici, koju možeš promijeniti baš kao i svaku drugu naviku. Naravno, ako to želiš - nekim ljudima odgovara imati agresivne i/ili histerične ispade jer na taj način stječu određenu moć nad partnerom (navodeći ga da strepi od njihovih ispada i čini sve kako bi ih u budućnosti spriječio). Vjerojatno ti je jasno da to nije temelj na kojem se može graditi zdrava veza i da partner u svakom trenutku ima pravo reći 'idi đavlu ti i tvoja patologija', a pretpostavljam da ti to nije u cilju.
__________________
#HoldMyRakija
Leteća is online now  
Odgovori s citatom
Odgovor


Tematski alati
Opcije prikaza

Kreni na podforum




Sva vremena su GMT +2. Trenutno vrijeme je: 11:51.